Sloboda kretanja

Sloboda kretanja

Đedo Ivo i baba Ane, prije 60ak godina sjeli u staru ruzinavu barku i iz danas najjužnijeg mjesta na Jadranu i uputili se za Italiju. Cilj im je bila daleka i zlatna Amerika, ipak do nje ne mogu veslati, ali u Italiji čeka brod koji će ih odvesti do američkog kruha. Suha zemlja nikoga ne hrani, tu nemaju šanse za prehraniti obitelj koju još nisu imali, što im je bila prednost kod odlaska. Danas, njihovi unuci, kad tu i tamo koje ljeto odluče provesti u istom tom mjestu na Jadranu, zabavljaju cijelu lokalnu ekipu, ako se potrude izgovoriti koju hrvatsku riječ sa svojim kalifornijskim naglaskom.

Ivo i Ane više nisu među živima, ali uspjeli su osnovati obitelj i snaći se u tada beskrajno dalekom svijetu. Nažalost nisam dovoljno rano rođena da uspijem od njih čuti, kako su uopće uspjeli doći do Italije, kakav je osjećaj bio krenuti od svih nula ovoga svijeta u zemlji u kojoj nisu ni riječ njihovg jezika znali. Ane ga nikad nije ni naučila, čuvala je doma djecu, bilo je dovoljno da samo on radi. Kako im je sve to uspjelo, teško je i zamislit, no oni su samo jedana od tisuće takvih istih priča s hrvatskom adresom. Ja nisam bila slične sreće, nitko od mojih nije bio dovoljno siromašan da mora krenuti trbuhom za kruhom, svi su se nekako snašli na sjeveru današnje neovisne nam zemlje, pa nemam baš nikakvog dalekog rođaka negdje vani. A često se pitam di je danas ta barka koja bi mene odvela do američkog sna? I dalje sam samo znamenka u statističkim podacima vrtoglavog broja mladih ljudi koji se žele odreći te iste hrvatske adrese. Teoretski mogu i ja otići i raditi na crno, ali riskiram zabranu ulaska doživotno.

Neopisivo je furstrirajuće da nam je u današnjem svijetu, u kojem smo za nekoliko sati leta u toj istoj Americi do koje je put nekad trajao mjesecima, zapravo sloboda kretanja potpuno limitirana. Turistički, uglavnom sve možete, rijetke su zemlje kod kojih je danas i turizam ograničen, no nakon što ste im ostavili dovoljno novaca, tom istom slobodom kretanja možete samo natrag doma ili u neku drugu zemlju. Uglavnom smo limitirani na tri mjeseca ili znatno manje od toga, ponekad ovisi koliko je neka zemlja uspješnija u odnosu na nas. Apsurd čini još većim, a širu sliku još ružnijom, činjenica da zidovi limitacije kretanja nisu ni slične visine sa svih strana. Radna dozvola za Kambođu i viza bilo koje vrste nešto je što ćete doslovno samo podići na granici, haha, da oni sigurno trebaju puno radne snage, jer im fali ljudi koji bi radili. Ipak jedan Kmer iz Kambođe da traži radnu dozvolu za tu  našu Hrvatsku, toliko je blizu dobivanja iste kao da ja osvojim zelenu kartu na lutriji. Ali, zato kad netko s recimo kanadskim državljanstvom poželi raditi kod nas , taj neće imati veliki problem.

Navodno uvijek ima načina za sve, ali brate u svakom smjeru neki ogroman zid, ako nemate dovoljno jak želudac da se pet godina budite pokraj nekoga koga ne volite, ne znam koji je recept uspješan za odlazak. Doći će i taj srpanj kad ćemo postati dio „Unijice“, navodno će nam mnoga vrata postati puno otvorenija,… „Toliko para i truda, a mlohva ćuna“, zlata vrijedan stih Hladnog Piva. Ne mislim sad da će nam postati lošije, ali opet šira slika je ta koja je probelm. Ok, možda će ti jadni mali Hrvati, ionako nas ima manje nego stanovnika jednog Londona, sad moći lakše napuštati brod koji tone, no što smo mi u odnosu na siline ljudi kojima je preseljnje u razvijene zemlje moguće kao i Spilbergov scenarij?

Marko Polo je putovao brodom oko svijeta , mjeseci su mu trebali za ne tako velike udaljenosti, ali opet on nije trebao brinuti o vizama i dozvolama, vremenu provedenom unutar nečijeg teritorija. Ljudi od onda putuju i u svemir, potpuno su revolucionalizirali putovanje svake vrste, a istovremeno potpuno smanjili slobodu tog istog kretanja. U kojem smo mi to onda smislu slobode kretanja napredovali od doba đeda Iva i babe Ane recimo? Jedino u virutalnom putovanju,  kamoli sreće da je Ane mogla skypeat s rodicama, manje bi bila usamljena, ali to nam nažalost nije dovoljno. Nadam se, da se jedina mogućnost  potpune slobode ne krije u scenariju Matrixa ili novom svjetskom ratu koji će sve uništiti i vratiti na početak.

 

Biti normalan!?

Biti normalan!?

Sjedimo za istim stolom nakon puno godina i ne namjerno. On ima iznimno zgodnu ženu, ne voli je puno, ali sluša ga, ja nemam ni dečka, čekam pravu stvar. On neku mrcinu od auta, ja stari sportski motor. Ja sam u međuvremenu bila stjuardesa, turistički vodič, novinar, producent, dizajner.. njegov tata ima firmu, neku. On je najdalje bio u Italiji na skijanju, a ljeti ide na Zrće, ja sam od kad smo se zadnji puta vidjeli proputovala, što bi se reklo pola svijeta. On ima stan, tata kupio, ja mjesečnu najamninu. Ja imam  puno prijatelja i poznanika po cijeloj planeti i tu i zato volim face, on ima samo jednog  prijatelja, jedino je on dovoljno dobar i nema vremena za stvari ko facebook. On svaki dan ide u teretanu, ja nešto novo pročitam. Kad sam ja hranila djecu u Kambođi, on je djelio otkaze u tatinoj firmi. On se misli bavit politikom, a ja proputovati ostatak svijeta. Danas u Hrvatskoj on vrijedi znatno više nego ja, on je sasvim normalan, a ja sam od kad smo se zadnje vidjeli postala užasno čudna i nisam baš svoja. I šta sam li samo radila do sad ako nemam ni auto ni stan?

Susreti s ljudima koje niste vidjeli godinama, a podijelili ste  srednju školu, bili su vam neostvarene ljubavi ili bivše, bivši prijatelji ili već nešto slično, ponekad donose sa sobom poseban doživljaj. Uglavnom izmjenimo par površnih riječi,  nahranimo si ego  postignutim u međuvremenu ili si ga oni nahrane, šta li već, uglavnom je brzo gotovo. Takvi susreti  znaju potaknuti na razmišljanje o vlastitom životu, sva sreća pa ih ne doživljavamo često.

Postoji i ona vrsta s kojima se jedva pozdravimo, e takvi su još zanimljiviji , s njima se priča gadno završila ili je jaz postao prevelik, susret s njima i bez riječi može biti još dublji. Postoji opcija gdje ponosno držimo glavu ili bi najradije nestali, ovisno o tome tko je bio kriv za raspad sistema. Uglavnom me  susreti, ko ovaj s početka priče čine samo ponosnom na sebe, potvrde mi da idem u dobrom smjeru, ali to popodne je ionako bilo do tad već čudno, uz to pms ili neki vrag, pa sam nakon tog susreta i ja krenula u neka čudna preispitivanja. Jesam li ja stvarno normalna obzirom da nemam nikakv kredit, stan ili auto u 29oj?  Dobro da imam račun u banci, pa makar i prazan, a nije da nisam radila i zarađivala do sad, dapače. Samo je baš sve otišlo na putovanja ili studiranja, jesam li baš morala tako? Vrijedi li išta sav moj trud do sad, kad ionako nemam nikakvu značajnu potvrdu za sve skupa? Zašto ja ne mogu ni zamisliti da sam s dečkom koji ima „tatu“?…

Tipične gluposti prekinula je poruka na mobitelu, kaže Emily i Gemma, cure koje sam upoznala u Aziji i provela nekoliko nezaboravnih dana s njima, prevedno s enleskog; Hej di si ti ? Selimo se u  stan u Londonu , faaaaališ, dođi brzo kod nas, možda se i mi pojavimo dolje ovo ljeto….

Ma koji auto? Koji kredit?  Ma nek je on vredniji svima, ali baš svima, jer meni sigurno nije. A nije ni nikome od mojih frendova s kojima kasnije idem na pivo. Zašto uopće dozvoljavamo okolini da nas  i na samo mali tren tjera na sumnju? I opet onaj  neopisiv osjećaj u mojoj glavi, kad se samo nasmješim, onako za sebe, nakon što me više ne vide oni koje sam srela, a pripadaju toj vrijednijoj vrsti.

I „Hvala ti živote“, by Majke, a jedva čekam susrete s onima koji mi imaju što za reć, a i ja njima. Slučajni susreti te vrste su na sasvim nekim drugim dimenzijama i ne tjeraju na nikakva preispitivanja.

Nije ni važno što radite i u kojem se smjeru razvijate, jesu li vam auti bitni ili ne., imate li novi kredit ili ne. Može i sve to biti dio vas, no bitno je da ste ponosni na svoj put, da volite smjer u kojem idete. Onda vas nikakav pritisak okoline i većine ne može natjerat u sumnju. Nisam izmislila toplu vodu s ovim, ali svi to prolazimo s vremenom i  treba nas podsjetiti da nam je neisugrnost u top 5 neprijatelja, dok vi znate svoje, nek svi drugi znaju svoje, ali za sebe ne vas. Ako slušate 300 različitih ljudi, svatko od njih ima svoje mišljenje, a vi idete u  300 različitih smjerova ili 300 nečeg drugog/ upotrebljava se na Balkanu…. i gdje ste onda vi u svemu tome? Koji je vaš smjer? Baš taj, nijedan!

Tko ti je to sredio?

Tko ti je to sredio?

Ponedjeljak ujutro, budi me poziv Gordana u čijem sam studiju prošle godine snimila radijsku reklamu za neki EU projekt, rječima; „Hej imam jednu reklamu za tebe za koliko brzo možeš doći na snimanje?“  Obzirom da sam odavno potrošila ušteđenu lovu na putovanja, a nova radna sezona  još nije počela, ne mogu ni zamisliti bolje buđenje. U očima mi već ko na crtiću znak za dolar i unaprijed razmišljam o tome kako ću odmah ovaj vikend potrošiti honorar. Dok navlačim traperice, vičem kao da već pripremam glas;  „Di je auto, moram na snimanje reklame?“  Bez odgovora o autu dobivam pitanje; Ma daj ko ti je to sredio? Iznimno zabavno i rođena majka sumnja u moju kvalitetu. No hajde, odgovaram sa NITKO, ali hvala! Ni ne čujem do kraja pokušaj objašnjenja;  „Pa ne znam, mislila sam….

Ja sam već u trećoj i mjenjam cd u autu, što je super jer uspijevam čuti mob koji zvoni, a to nije čest slučaj kod moje vožnje. Broj govori o tome da se radi o prijedlogu za kavu, puno nas je nezaposlenih u zemlji pravednika pa imamo vremena za takve stvari ponedjeljkom ujutro. Bez hej objašnjavam kava partnerici, ej ne mogu idem na snimanje reklame kod onog lika za radio…Ona ; Ma daj ko ti je to sredio?

POKOJNA BABA, još su obje žive- pa smijem, zovem te kad završim, možemo onda.

Nakon što sam tristo puta pročitala dvije iste rečenice, malo sam zakržljala, došli smo do dobitne komibancije. Za moj  pojam bogata napuštam studio i panično zovem frenda s kojim sam radila na radiu,;  Ej Bojan nećeš nikad vjerovat za što sam upravo snimila reklamu i koji je honorar bio u pitanju! Nakon mog obajšnjenja,; Ooo  droljice moja šta si za to morala napravit? Volim ga i znam da zajebava, ali mislio je na isto; Tko ti je to sredio?

Očito je u  predivnoj našoj odavno prestalo biti bitno to što sam radila na radiu, što su moje glasovne sposobnosti prepoznali profesionalci, što za ralizku od mnogih kojima se sređuje  nemam govorne mane. Sad će svako tko čita reć;  No shit Scherlock otkrila si nešto novo, jer će se pronaći tu  bez obzira na branšu. No, postoji tu novi problem, još ne tako davno, komentari o sređivanju polazili su od zlih jezika ili onih koji ne znaju koliko truda stoji iza nekoga, a nikako od najbližih koji znaju vašu povijest. Postalo je doslovno nemoguće pronaći izvor prihoda bez obzira na nečiju kvalitetu, ako nemaš nekoga da ti sredi, ništa! I to  je postala sasvim normalna stvar.

Kod nas se možda radi o krizi i ostatcima mentaliteta da moraš biti nečiji sin za nešto, no slična je stvar  u svim  zemljama čak i onima za koje mi idealistički mislimo da je tamo sigurno bolje; trava je uvijek zelenija kod susjeda. Jedina je razlika da se kod razvijenih se to prekriva u obliku preporuka ili sličnih gluposti, no sve to dođe na isto, opet trebaš imati nekoga da te preporuči, da bi netko uopće razmislio o tvojoj kvaliteti, znači imati nekoga da ti sredi, po rođenju ili poznanstvom. Sve skupa nekako se nameće stari zaključak da se stvarno radi samo o tome da ste u pravo vrijeme na pravom mjestu. Odgovor na pitanje čemu se onda turditi, ne znam, no da bi dobili priliku da netko prepozna vaše kvalitete morate ih imati, bez obzira o čemu se radilo. Ili će vam jednostavno sinuti neka super ideja s vremenom, pa ćete sami upotrijebiti svoje kvalitete, netko će vas zvat na snimanje reklame prije ili kasnije. Nažalost samo od snimanja reklama nećte moći živjeti, ali shvatili ste poantu,  zakoni energije, za vjernike Bog, će prije ili kasnije nagraditi trud. Ili imate i drugu opciju postati zli jezici koji imaju vremena komentirati nečiji uspjeh.