Nakon fascinacije Udaipurom, pripisivala sam to činjenici da mi je to bio izlet za vrijeme života u Indiji na koji konačno nisam išla sama zbog čega sam se osjećala znatno sigurnije, gostoljubivosti stanovnika,  najboljoj mogućoj ekipi s kojom sam mogla putovati, čarobnom napitku, ma puno razloga mi se nametalo kao opravdanje fascinaciji gradom.

Ipak, nakon povratka iz Indije i puno drugih mjesta s istom tom ekipom , Udaipur i dalje ostaje za mene , ali i mnoge moje suputnike  jedan od gradova koji stvarno ne želite propustiti u Indiji. Istina je da su prijatelji s kojima sam bila tamo učinili doživljaj potpunim i upadali sa mnom u svakakve avanture u tih nekoliko dana, no i sam grad nudi  puno.

Indija se najčešće opisuje kao šarena, eksplozija boja i mirisa, puna kontrasta… sve je to istina, no nažalost ti kontrasti se često svode na sudar velikog bogatstva i užasnog siromaštva, što Udaipur opet potvrđuje, no u blažem obliku. Zapravo nam je bilo čudno šetati ulicama gdje  ljudi ne žive po cestama i ne slama vam se srce 100 puta na dan zbog djece koja prose. Neka druga Indija, za te tužne prizore se stvarno morate malo udaljiti od grada. Još je bolja činjenica što je većina stvari koje su zanimljive za posjećivanje na udaljenosti koju možete propješačiti, pa nema onih standardnih prepiranja s vozačima rikši i indijskog načina da vas prosto rečeno pljačkaju čim mogu. Zanimljiv je taj kontrast, u  jezeru gdje lokani stanovnici peru robu na standardni indijski način  nalazi se Lake Palace;  palača u kojoj je sniman James Bond i spavanje dođe skoro ko minimalna hrvatska plaća.

Već po ovim fotografijama možete shvatiti zašto je prozvan Venecijom istoka, a ima i turista u njemu svakodnevno skoro ko da ste u Veneciji, imate osjećaj da uopće niste u Indiji. Iako horde turista nisu nešto primamljivo, nakon više mjesečnog indijskog života prekrasno vam je susretati puno ljudi iz drugih zemalja, a na tu činjenicu veže se i ta da je to jedan od rijetkih indijskih gradova u kojem navečer možete normalno i bezbrižno šetati, što vjerujete mi nije čest slučaj tamo.

 

Prvu takvu večer prilikom koje smo se mi malo “opustili”, Udaipur je u Rajasthanu (moja najdraža indijska država), u kojem alkohol nije zabranjen ko u Gujuratu iz kojeg smo došli, a avanture su se samo nizale …..Krećemo prema hostelu u kojeg smo to jutro stigli. Problem broj jedan nitko od nas se ne sjeća imena hostela i nemamo broj koji bi mogli nazvati, znači rikša ko opcija otpada iako smo i pješke blizu. Ok, pouzdamo se u sjećanje od jutros, ipak smo ionako pješačili do većine mjesta i do restorana u kojem smo pili, e da nema tu nekih klubova u kojem bi ludovali dugo u noć, sve se to svodi na neke restorane. Iako nije bilo tako jako kasn,o bila je noć, a sve one uličice izgledale su potpuno isto, dok je  povratak do hostela izgledao je više kao nemoguća misija nego Bondov film. Mi opušteni, noć ugodno topla umiremo od smijeha na situaciju u kojoj smo – ljepota sigurnog Udaipura, da je bilo u nekom drugom indijskom gradu vjerojatno ne bi bilo tako zabavno.

 

I tad sretnemo njih… Svete krave! U Indiji su sve svete i nema tog grada i ceste gdje ih nećete sresti, no imamo vremena i super nam je, pa muški hormoni dolaze do briljantne ideje da žele otkriti bi li im krava uzvratila da je samo malo udare , ionako to žele provjeriti od kad su u Indiji. Uskoro smo bili i nešto ko Spiderman; jer krave u Indiji uvijek uzvrate! Policajcu koji je naišao to nije bilo smiješno ko nama, a nakon prijetnji smilovao se na dijelu da se ne znamo vratiti u hostel. Prati nas do nečeg sličnog glavnom trgu i s ostalih 10 policajaca, njihovim lošim engleskim i našim još lošijim sjećanjem pokušavamo pronaći put nazad. Sad uz policijsku pratnju hodamo  tim istim uskim ulicama,  dok TA DA ! Eto nas ispred hostela, naravno ostavljamo im nešto rupija, jer su to od nas i očekivali, ali imamo i novi doživljaj!

Odmah do hostela održava se muslimansko vjenčanje, barem smo mi mislili da je vjenčanje. Naravno upadamo i na tu zabavu, a svi su oduševljeni osim mlade, jer joj krademo svu pozornost i postajemo zvijezde večeri.

E to je nešto što ne možete planirati , ne možete platiti, ne može vam  ni jedan vodič preporučiti, a neće vam se ni dogoditi, ako nemate dovoljno otvoren um i srce prema svim kulturama i ljudima. Ako imate, ovakve su vam stvari  nešto najbolje na putovanjima. U priči s gostima saznajemo da se ipak radi o “djevojačkoj” kad  obitelj budućeg muža provodi neke tradicionalne obrede s mladom tjedan dana prije samog vjenčanja. Nude nam masala čaj ili vodu, a kao luksuz  i sokove, ali iako nema alkohola zabave i plesa po cijeloj ulici ne nedostaje. Za ovakvo nešto vam stvarno ne mogu reći kad da odete tamo da vam se isto dogodi, no znam koje stvari ne želite propustiti u Udaipuru.

Obzirom da je to grad jezera, vožnja brodićem je bila stvarno obavezna, grad i palače se vide iz najbolje moguće perspektive,  a najljepšu palaču  na prirodnom otoku u glavnom Pichola jezeru i posjetite. Jag Mandir je službeno ime palače, a kad je sagrađena u 17 stoljeću služila je ko mjesto zabava kraljevskoj obitelji, iako je danas standardno pretvorena u luksuzni hotel. Ne znam kad je bila bolja kad smo se vozili prema njoj ili kad smo otkrivali svaki skriveni, često i zabranjen prolaz. Brodić dolazi svakih pola sata da vas pokupi, no nama je i par sati bilo malo.

U samom gradu ne propušta se gradska plača, koja je u 400 godina koliko je građena, postajala iznutra sve šarenija i luksuznija, a kao s mnogim mjestima po Svijetu gdje su boravili kraljevi koji su ih i gradili unutrašnjost je puna soba s ogledalima, soba za ovo soba za ono, sve neke poznate priče, no dobra stvar za vidjeti iz prve ruke kakav je indijski stil ovakvih priča i građevina. Meni je ipak fascinantnija bila izvana, a pruža i najbolji pogled na sam grad Udiapur s jedne strane i jezera s druge.

Nešto što  odmah upada u oči  u samom središtu grada je veliki Hindu hram (Jagdish Temple),  koji možda nije najbolji hram koji ćete vidjeti u Indiji, ali ako ste već u gradu jednostavno je ne zaobilazan, a taj prostor ispred njega je nešto što bi u našim gradovima bili glavni trgovi. Zanimljiva stvar kod Indije, pa tako i u tom gradu je činjenica da njihovi gradovi nisu ni slično koncipirani kao naši, ne možete tu prepoznati glavni trg, na kojeg se onda prema nekom pravilu vežu ulice, to je sve potpuno drugačije na tom dijelu svijeta.

 Dok se navečer recimo ne propušta show  tradicionalnih plesova, koji se još tome održava u muzeju koji je zanimljiv sam po sebi ( Bagore Ki Haveli).

Magični napitak, poznatiji kao Bhang, u Rjasthanu državi u kojoj je Udaipur, kupuje se najnormalnije na ulicama. Stvarno mi nije to bila najdraža država samo zbog napitka. Zašto je sad to čudno? E, zato jer se radi od marihuane, limunovog soka, šećera i vode; to su sastojci za koje znam, ali ako pokušavate doma ne garantiram da će vam uspjeti. Okus ima recimo kao limunada, ali učinak koji ima je, ah da ja bi možda još živjela u Indiji da se tako prodavao u Gujuratu.Tu sam nekako lako otkrila zašto se mnogi mladi zapadnjaci često teško odvoje od Indije. Nakon što ga popijete djeluje na način da morate jesti nešto slatko ili piti slatki sok i što više šećera ulazi u vas, to ste vi više u nekoj novoj dimenziji, a jogurt ili limun s vodom služe kao povratak u dimenziju bez umiranja od smijeha.

Ono što nismo znali je da treba neko vrijeme da počne djelovati (cca pola sata), a kad je počelo već je bilo prekasno da shvatimo da smo pretjerali sa šećerom. Tako da je tečaj indijske kuhinje na koji smo otišli po ispijanju kod prodavača, postao još jedna, ovaj puta avantura u magli. Osim što jadnu ženu nismo ni doživjeli, sjećam se da nam je njen muž samo objasnio da nismo trebali toliko popiti, jer mu je trebalo otprilike pola minute da shvati o čemu se radi, dok smo mi pričali izmišljenim jezikom samo nama razumljivim. Ja stvarno ne mogu pronaći riječi da vam prenesem tu količinu smijeha, pa ako ste ikad u Rajasthanu, najbolje da se sami uvjerite.

Još jedna stvar koja je i više nego vrijedna posjeta je Monsoon palača, do koje se trebate voziti rikšom, jer je ipak malo dalje od grada, no nije sama ta plača nešto što osvaja. Zapravo na samom ulazu  i nije izgledalo obećavajuće, no što ste joj bliže, shvaćate da nije do palače, već do vrha na kojem se nalazi. Jedini je problem odlučiti se na koju stranu je pogled bolji; prema gradu i jezerima ili na drugu stranu na beskrajna Aravalli brda. Naravno idealno vrijeme za posjet kraj dana i hvatanje zalaska sunca.

Na kraju mogu samo još jednu stvar dodati; grad me apsolutno osvojio,a da  nisam ni vidjela ono što svi turisti inače navode kao destinaciju broj jedan u njemu; đainistički hram Ranakpu, tako da ako ste ikad u Indiji Udapiur je nešto što se ne zaobilazi.

 

Za one koji odu tamo ;

Najbolje vrijeme za posjet je između rujna u travnja, dobro je povezan busevima s ostalim većim gradovima. Nikako ne želite zaobići restoran Jagat Niwas Palace, mislim da nikad prije nisam u putopisima tako spomenula neki restoran, ali ovo je sve samo  ne običan restoran. Ambijent sam po sebi je izvanredan uz najbolji pogled na jezero  i idealno mjesto za zalazak sunca u gradu. Dok je što se hrane tiče jedan od dva najbolja u kojem sam bila za života u Indiji.