Ja sam crn i iz Kenije sam i ne bi se to usudio napraviti!“ Bile su riječi kenijca koji je bio u grupi koju sam vodila po Zagrebu, godinu nakon mog putovanja noćnim busom po Tanzaniji , nakon što me uštipnuo da se uvjeri da sam živa. Je li on samo jako oprezna osoba ili je to stvarno tako opasno, zaključit ćete sami. No, u svakom slučaju, ako baš  ne volite avanture na putovanjima, a krećete na Zanzibar, preporučam let iz Nairobia ili direktan iz Europe. Ohrabreni činjenicom da je noćni bus od Nairobija do Mombase bio ugodno iskustvo, kupili smo  karte za noćni bus koji će nas odvesti od Mombase, kroz Tanzaniju, do Dar es Salama, iz kojeg ćemo brodom do Zanzibara. Čarobnog otoka,  poznatog među turistima željnih nevjerojatne prirode (jeftina je opcija, a usput ćemo vidjeti  nešto od Tanazanije i glavni grad). Uistinu Zanzibar, što se tiče prirode, izgleda kao raj na zemlji. Tirkizne boje oceana, bijeli pijesak, palme, drveće banana … nešto apsolutno neponovljivo. Ipak naš dolazak do tamo je neka druga priča.

Nakon kojeg sata čekanja, sasvim normalna stvar u Keniji, jer šta sad ako bus ne krene na vrijeme, pa di se kome žuri? Ukrcavamo se u bus oko 18:00 sati, koji je opet bio prema riječima prodavača najbolja opcija, ipak stigo je jedan od onih čija je godina prizvodnje bila puno prije naše i za koji unaprijed znate da će se negdje na putu pokvariti i stati. Uz nas, sve redom lokalni putnici, od kojih neki sa sobom nose žive kokoši i slične životinje, a vozač nas odmah smješta do sebe, ne zato što se brinuo da će nam kokoši smetati, već eto; „Tu je za vas najbolje“ ili su možda naše nešto skuplje karte značile prvi red, a ne malo bolji bus, ko će ga znat?  Prva avantura dogodila se već brzo nakon polaska, na brodu koji nas je trebao prevesti preko kanala koji dijeli Mombasu od kopna s južne strane, gdje nastavljamo Kenijom do Tanzanije. Na brod smo ušli u busu, a uz nas horde pješaka, koji ga koriste kao svakodnevni javni prijevoz, njihova verzija naših trajekta, a u idealnim uvjetima vožnja ne bi trebala trajati ni pola sata. Nakon deset minuta vožnje, brod se pokvario i stao. Noružani čuvar na brodu utješio nas je sa; „Hakuna matata my friend , it happens all the time“.

no images were found

 

Sljdeća tri sata, a možda i više proveli smo na brodu usred kanala, ako nikad prije, tad sam siguno osjetila što znači  tako blizu, a tako daleko. Kroz nekih sat vremena doveli su drugi brod koji su parkirali odmah do našeg, na kojeg je ta silina ljudi preskakala kako bi se dočepali kopna, uskoro je prekrcan brod ostao poluprazan, evidentno su bili upoznati s procedurom. Nažalost mi smo morali čekati da ga poprave, jer bez busa koji je na njemu ne znači nam  kopno puno. Kad smo konačno krenuli, noć nas je stigla i prije nego smo napustili područje Kenije,  svakim kilometrom dalje od Mombase cesta je postajala sve lošija. Za koji sat vožnje sve što smo mogli vidjeti je prašuma  i vatra uz cestu. Uz to, svako nekoliko rampe na cesti  i vojska ili policija, nije mi bila jasna razika, koja nas je pustila tak kad je vozač pružio neku svotu novca. Ne znam što su točno provjeravali, ni za što je on plaćao, možda  prolaz ili vrijeme koje bi mogli izgubiti, ako uđu i sve nas pregledavaju? Granica s Tanzanijom je bila daleko od neke na kakvu smo inače navikli; nitko tu ništa nije provjeravao, noć je,  kome bi se to još dalo, a mi smo morali platiti vizu za ulazak, koju nam je netom probuđen „carinik“ ispisao rukom u putovnicu; Visa paid 50 US dollars, nema tu bespotrebne papirologije, a ovako te novce vjerojatno može za sebe zadržati.

 

Cesta je uskoro postala pješčani put prepun rupa, a meni ni do danas nije jasno kako je taj bus uopće to prelazio. Oko dva ujutro zaustavljamo se u nečem sličnom manjem mjestu, ali usred ničega. Vozač nam objašnjava da će on tu odspavati koji sat, svi napuštaju bus i sjedaju oko busa, a nas upućuje na hotel u kojem ćemo biti sigurni do ponovnog polaska, jer ne može garantirati da nam se ništa neće dogoditi ako ostanemo na cesti. To nam zapravo nije ni trebao objasniti, osjetili smo u pogledima čim smo izašli iz busa. Uz doslovno trčanje od onih koji su hodali za nama, a nisu bili putnici, već stanovnici tog istog mjesta. Za koju minutu našli smo se ispred jedine modernije zgrade; hotela. Na zaključana vrata dolazi, našim lupanjem probuđeni recipcionar, s bejzbol palicom u rukama i pušta nas unutra tek kad je vidio da smo bijeli turisti, a tjera i viče na ove koji su do tada već došli za nama. Nismo ni pitali za cijenu, jer smo bili svjesni što bi se moglo dogoditi ostanemo li vani. Nakon dvosatnog spavanja krećemo do busa, za koji smo se samo mogli nadati da je još tamo. Ipak naš vozač nas čeka i krećmo dalje, s prvim zrakama svjetla počelo je moje divljenje, Tanzanijska prašuma i tipične afričke nastambe  napravljene od  grana i zemlje, koje se samo malo naziru tu i tamo, koliko je moguće vidjeti ih od prašume. Od tad su mi smješni podaci koje govore o broju stanovnika na zemlji, da mi je upoznati one koji tvrde da znaju broj ljudi koji živi u ovakvim ili sličnim predjelima na drugim kontinentima. Uz divljenje ne stvarnoj prirodi vrijeme je proletjelo i našli smo se blizu Dar es Salama, a predviđanje o kvaru busa ostvarilo se dvadesetak kilometara pred samim gradom. Umirem od smijeha, a pogledom u nebo se zahvaljujem silama prirode što se to nije dogodilo po noći usred ničega. Po nas dolazi Taxi koji u teoriji nismo trebali platiti, ali samo u teoriji, nakon svađe s vozačem odustajemo i plaćamo, a pješke krećemo u razgledavanje grada, koji je dobro izgledao samo s hidroglisera kojim smo otišli na Zanzibar.

no images were found

 

Bi li ponovila avanturu busom? Uvijek. Možda se nikad nisam osjećala življom nego tada, no nikako ne bi preporučila svima. U dosta putopisa i blogova, oni koji su isto tako išli busom do Dar es Salama ne navode slična iskustva, ali opet  postoji nekoliko opcija što se tiče smjera i cesta kojima se ide. Ono što također radi ogromnu razliku jest  činjenica da se kod nas radilo o noćnom busom, pa dnevni vjerojatno postaje manja avantura, ali bolja prilika za uživanje u pogledu iz busa. Nažalost naš povratak uključivao je avion do Nairobia , kako bi dobili na vremenu i što više ostali na Zanzibaru.

Po samom silasku s broda, plaća se još jedna viza, iako Znazibar pripada Tanzaniji, koja iznosi oko 20 dolara. Ono što nosi  ime Zanzibar dva su veća otoka; UngujaUnguje i PembaPembe, te puno manjih otoka i otočića, no Unguja je najveći i ono što se nakako prepoznaje pod tim imenom. Već prvu večer šetali smo Zanzibar Cityjem, najvećim gradom na otoku. Prava turustička meka, nema smeća, odjednom ima bijelaca i različitih nacija, male uske romantične uličice, restorani, štandovi sa suvenirima i hranom, mini trgovine,  prodavači sokova od šećerne trske na svakom koraku.Glazba i različiti mirisi hrane dopiru iz svih smjerova, a romantični doživljaj upotpunjuje činjenica da je sve u nekom polumraku, obzirom da nema uličnog svjetla, a struju navečer imaju samo  pojedini restorani ili hoteli. Sve izgleda kao neka lokalna  fešta; praznik kojeg svi slave, obzirom da su vani i djeca i staro i mlado, sve poprilično živahno, atmosfera koja podsjeća na južnu Ameriku ili Mediteran recimo. Daleko od Afrike na koju smo se do tad već navikli. Po preseljenju na plaže opet sam osjetila Afričku realnost, ovaj puta kao sudar svjetova, koje dijeli samo bodljikava žica. Ni ne želim pisati o prirodnim ljepotama na otoku, jer ionako je riječima teško dočarati o koliko izvnarednoj prirodi se radi, bez obzira na kojoj smo strani otoka  bili na plažama, mislim da će fotografije za to bolje poslužiti, ni o turističkim atrakcijama koje se nude, poput druženja s gigantskim kornjačama ili majmuni…).

no images were found

 

Ono što je mene mučilo, je činjenica da u toj magičnoj prirodi ionako najmanje uživaju oni kojima pripada  i koji je prvi zaslužuju. Jedan od najljepših  dijelova otoka je svakako sjevero istok i naravno tu su smješteni najluksuzniji hoteli, uz  ograđene i čuvane plaže kako bi oni s dovoljno novaca mogli ne smetano uživati i ne doživjeti ono što se događa iza ograde. Mi smo bili bijeli pa smo mogli bez problema ući na te ograđene plaže, a lokalno stanovinštvo tu može samo ako bogtunčićima rade kao čuvari ili mžda nešto slično. Da sve bude autentično „sluge“ su obučene u tradicionalne kostime, masaji ratnika, jer ovako se valjda bolje uklope u okoliš. Ironična je  činjenica da su masaji i u svom iskonskom obliku čuvari sela.

no images were found

 

Mi smo ipak bili smješteni u jeftinijoj verziji, neke male kućice,  malo udaljenije od plaže, a bliže selu gdje žive oni koji su tu rođeni, jer nas je ipak zanimalo što se događa „iza ograde“. Uz siromaštvo i nešto malo bolje stanje mjesta  stanovanja od sela viđenih do tad, naravno opet jedino djeca otvorena za komunikaciju, kojima ste kraljevi jer ste donijeli bombone, a neki ih nisu znali ni odmotati pa kad ih to naučite,ona ste im još draži.

 

Uz to plaže blizu naših  smještaja po otoku dozvoljavale su dolazak onih čije bi trebale biti, pa smo imali priliku vidjeti za što njima služe.Dečki recimo zarađuju na plaži. Nakon što su došli do nas, nudili su da ih fotografiramo i za to damo 5 dolara, što bi od nas ionako dobili i bez fotke, za trud ako ništa drugo. To im je bio i razlog  zašto nisu u školi, (znali smo da se u obližnjoj školi održava nastava u vrijeme kad oni žicaju strance na plaži) jer ovako zarade, a školu ne smtraju bitnijom od toga.

Kakva im opcija uopće ostaje za budućnost? Vjerojatno najbolje što im se može dogoditi da služe bogatašima koji na njihovim plažama grade hotele, da ih neka Brangelina posvoji ili nešto slično, sigurno su oduševljeni. Je li to jedini način da se ljudima na Zanzibaru i po Africi općenito omogući napredak? Ili sam ja možda trebala direktno do hotela i ograđene plaže bez puno razmišljanja. Uz neponovljivu prirodu , sudar svjetova na Zanzibaru ostavio je gorak okus u mojim ustima, uz vječno pitanje postoji li uopće način da se stvari promjene? Možda, komet veličine Texasa, pa da cijela povijest krene ispočetka. No, što se tiče prirodnih ljepota i uživanja Zanzibar je mjesto vrijedno svake kune potrošene na to putovanje.

no images were found

Leave a Reply