Dvije godine s američkom adresom

Dvije godine s američkom adresom

Kako se netko može osjećati nakon dvije godine života u SAD-u i to podijeljeno između zapadne i istočne obale? Ne znam za druge, ali u tekstu ćete otkriti kako je otprilike meni… A zašto mi je Advent u New Yorku bio najbolji dio te dvije godine lako ćete otkriti kroz fotke i video, naravno uz savjete što posjetiti, ako ga posjećujete iduće godine. Sve to je i dobra uvertira za moj novi projekt života u SAD-u i kako do istog…

Dvije godine?! Ma koliko mi bilo teško povjerovati, već dvije godine prošle su od kad je moja hrvatska adresa zamijenjena američkom. Od svih onih prvotnih šokova i osjećaja Alice u zemlji čudesa, evo me danas; šokirana kad naiđem na bar u kojem se ne plaća karticom, New Yorški izbor dobrog provoda tražim na aplikaciji, baš kao što tražim nove poslovne projekte ili poznanstva i jednako kao što se traži ljubav ili doktor, stan, fina hrana ili cipele… nema za što nam nije normalno koristiti aplikacije i naravno kartice. Da se zrak plaća i za njega bi provukli karticu.

Na Manhattnu je ovih dana poprilično hladno, normalno zima je. Bez obzira na hladnoću pokušavam svaki slobodan trenutak od posla i obaveza iskoristiti za uživanje u zadnjim danima božićne magije u New Yorku.  Sreća moja i svakog onog tko se odluči u tome uživati; glavnina popularnih božićnih stvari nalazi se na udaljenosti koju možete bez problema propješačiti.

Ne propušta se najpopularniji Rockfeller centar i najveća jelka, baš kao i ludo uređena zgrada Saksa nasuprot njega na 5. Aveniji, a ni 6a Avenija iza Rockfellera na kojoj su gigantske kuglice i lampice i super uređen Radio City. Od tu se pješke ide do Bryant Parka koji kao i Rockfeller  ima svoje klizalište i šatore s hranom i najviše podsjeća na Europski advent. Još je na putu i zgrada Lord and Taylor, koja opet odiše New Yorškim umjesnim pretjerivanjem.

Najveći broj kuglica u životu na jednom mjestu vidjet ćete u legendarnom njemačkom restoranu Rolf’s koji je po tom pitanju stvarno otišao korak dalje. Naravno ja sam navela samo hot spots, ali cijeli New York je odjeven u božićnu haljinu, ne znaš gdje bi prije! Od obične šetnje Park Avenijom koja je cijela ukrašena ili bi slučajno zalutao u bilo koji hotel koji kao da se svi se trude biti bolji od drugih. Stvarno cijeli grad izgleda čarobno i opravdava svako povlačenje kartice prije dolaska.

Kad me već zaboli glava od magije lampica sjetim se kako živim jako blizu Metropolitan muzeja i kako bi ovaj tjedan opet  mogla malo tamo.  Trenutno me samo muči što ne znam kad mi je New York draži? Ljeti u doba rooftop partya i koncerata u Central Parku ili za vrijeme zime i Božićne magije, lako je u tom trenu shvatiti  da je ovaj moj život u New Yorku  kao privilegija nakon onog u San Franciscu i zaključim kako su ovo bile magične, ali i dosta teške dvije godine. A vi ako morate birati, advent je s razlogom mnogima favorit.

Moja prva američka adresa bila je ona u San Franciscu, ne znam tko se u međuvremenu promijenio ja ili taj grad? Kad se sjetim da sam ga voljela znatno više nego New York i o tome čak i pisala u knjizi, samo se nasmijem. Pravi mali hipsteRaj u kakav se San Francisco pretvorio, upravo zbog booma informatičke industrije, što je podiglo cijene toliko da mi se Manhattan čini jeftin, uspjela sam preživjeti uz doslovno 4 svakakva posla i studij istovremeno. Odluka da nakon završenog jednogodišnjeg studija u San Franciscu tu istu adresu zamijenim New Yorškom i s adresom na Manhattnu odradim svoju radnu dozvolu, ispala je najpametnija odluka od kad sam u Americi. Jednostavno  poslova je u New Yorku za bilo koju kreativnu profesiju nebrojno puta više, a obzirom da je moja američka diploma video montaža i produkcija, nisam morala ni dugo razmišljati.

Uglavnom će vam vrlo malo trebati da zavolite život u New Yorku, ako volite velike gradove. Luda energija tog giganta, raznolikost, glazba u svim oblicima na svakom koraku, jazz klubovi, nebrojni restorani i trgovine koje rade 24 sata, klubovi koji kao u Europi rade do jutra, za razliku od onih u Kaliforniji, umjetnost i muzeji, besplatni koncerti i izložbe, javni prijevoz koji se nikad ne gasi, ma čak ćete i konstantnu gužvu zavoljeti.

I opet kao u mnogih seljenja do sad dolazim do istog zaključka: posjećivati grad ili zemlju potpuno je drugačije od života u njoj. San Francisco je i dalje prekrasan romantičan gradić koji je za turistički posjet super, ali što se tiče mojeg života tamo i u New Yorku, eh da. Netko se u toj priči promijenio. Uopće nemam problem s prihvaćanjem krivice na sebe.

A kad me pitate što vam treba za posjet New Yorku, treba vam;  dobra kartica! Baš kao i za posjet Americi općenito. Ne mislim sad  na nju samo kao platežno sredstvo umjesto gotovine, nego jednostavno za nevjerojatno puno stvari vam je prijeko potrebna, od točenja goriva do iznajmljivanja soba. Za sve živo žele kao neku potvrdu od vas, a najviše vjeruju kraticama i lovi koju stave samo on hold prije nego ste svoje obavili s njima. Ona koja mene nikad do sad nije iznevjerila je Mastercard® a još tome i nude svakakve pogodnosti za nas ovisne o putovanjima. Toliko za sad iz čarobnog New Yorka.

Video adventa i božićnog ugođaja u NYC

Američki san

Američki san

Najdraža moja O., na zapadu ništa novo…

Ma moj klinac ništa novo. Život se svakodnevno preokrene 100 puta, a da ni ne spominjem kaos od misli u glavi koje putuju od toga da nisam normalna što si ovo OPET radim od života i opet krećem ispočetka, do onih da sam beskrajno sretna i mislim da sve ovo ima apsolutni smisao. Ako ćeš pitati one koji mi zavide oni misle da stano surfam i zabavljam se s kalifornijskim dečkima ili živim život kao u romantičnim američkim serijama, a s druge strane ako pitaš moju mamu svaka vijest s pucnjavama ugrožavala je baš samo mene. Zapravo obje su verzije iskrivljena stvarnost uzrokovana gledanjem televizije.

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam hrvatsku adresu zamijenila američkom, a ja tek sad uspijevam ukrasti vrijeme obavezama da barem nešto napišem. Više nego ikad shvaćam što znači vrijeme= novac. Uspavanu hrvatsku stvarnost zamijenila je neka druga, ona u kojoj te samo malo “popuštanja” dijeli od toga da spavaš ispod mosta. Odmah ću se nadovezati na nedavnu objavu putopisca s hrvatskom adresom; kako je ON super jer se ostaje “boriti” u Hrvatskoj,  dok  mi ostali bježimo, mi svi mladi Hrvati valjda. Ne znam, ma mi kukavice prema njemu. Svakom onom koji misli da je ovo, što radim ja ili tisuće ostalih diljem Europe, Kanade, Novog Zelanda…lagano, poručujem da poljubi mamu nakon ručka, posjeti  baku i tetu u nedjelju, zagrli najbolju prijateljicu nakon groznog dana, a ponajviše – zaključi kako uvijek može nazad kod svojih ako ne pronađe posao prije iduće stanarine, a onda se sjeti svakog od nas kojima je super lagano i zabavno bez toga.

Dosta s tim, od 16e sam željela živjeti u Americi,  pa ću pokušati prenijeti ono što se tiče života tu u prvih par mjeseci, ionako se nemam što buniti, sama sam si to željela. Prvotno oduševljenje i beskrajnu sreću , što sam u onoj zemlji u kojoj sad ponoć će proć, dok  kod vas budi se dan, ugrozila je realnost da ćemo se Ivanov kauč i ja družiti dulje od planiranog. Pronaći sobu/ stan u San Franciscu , jednako je teško kao posao u Hrvatskoj ili još malo teže. Čim se objavi novo mjesto na Craigslistu, odmah se prijavi barem 100 ljudi, pa ako sam i sretna da mi dogovore na mail, stan nas dođe pogledat barem 20, često i u isto vrijeme, pa to može izgledati kao neki intervju na kojem se svi pretjerano trude svidjeti  potencijalnim budućim cimerima-užas ukratko.

Čovjek bi pomislio da se radi o jeftinim stanovima, hahaha izabrala sam si daleko najskuplji grad u SAD-u što se stanova tiče, odavno prestigao i New York po pitanju cijena. Stanova jednostavno nema dovoljno, a ljudi koji žele biti dio ovog ludog grada je naravno sve više i previše, opet nikakvo čudo. U trenu kad sam konačno pronašla cure kojima sam se ja svidjela baš  kao i one meni, suočavanje s novim problemom; ja sam tu baš kao i mali Meksikanci , Kinezi i slično građanin 18og reda. Vlasniku kuće u kojoj je stan treba moj credit history; to ti je nešto kao kod nas sposobnost za kredit u banci , treba  mu pismo poslodavca, broja gaća tete iz petnaestog koljena i slično. Nije uvijek slučaj, ali često je. Ne moram ni reći da ja naravno ništa od toga ne mogu imati, jer tek sam stigla tu!!! Na rubu živčanog sloma sreća se okrenula u mom smjeru, no o tome više drugi puta, kad ću ti pisati zašto je genijalno živjeti s dva ( ovaj puta ne gay) dečka 🙂 .

Sad ono zbog čega sam došla,  ono što mi je i omogućilo vizu da budem tu. Faks. Prvi tjedan samo neke orijentacije, stara stvar- s mojom studentskom vizom ne mogu baš raditi kako sam si ja zamislila ili kako mnogi misle. I onda druga još starija stvar- u ovoj zemlji doslovno milijuni rade bez ikakvih viza, sve one priče s filmova u kojima recimo svi pobjegnu iz kuhinje kad dolazi emigracijska- istina. Ma zapravo mnoge ti nije ni briga za tvoje papire. Ako ćemo iskreno-zlatna je Amerika po tom pitanju! U njoj to barem mogu svi oni ili ja. Moraš potrošiti puno na faks recimo, ali brate naći ćeš i način da vratiš lovu, što je u jako finoj Europi gotovo nemoguće ako nemaš dozvole za rad. Naravno ne pričamo sad baš o najboljim poslovima, jebiga mora malo licemjerja uvijek biti.

Nisam još došla do faze da radim te poslove jer uvijek postoje moji poslovi na internetu za koje stvarno ne moram biti u zemlji za koju radim, a ovaj je grad raj za pronalaženje takvih poslova, no tko zna što mi sutra donosi. Posao koji sam pronašla na faksu je legalan, jer mi ga faks odobrava, ali plaćen puno premalo za ovaj grad. (Da-  posao ćeš vjerojatno pronaći prije nego stan.) Ukratko prava Amerikanka sam već sad; barem dva posla istovremeno , samo za osnovne troškove.  Još i obaveze na faksu , e pa stvarno se osjećaš živo, a  ispijanje kave po nekoliko sati mi iz ove perspektive izgleda kao znanstvena fantastika. Uz to tražim i “pravi” posao.

Isto tako žive i one. Altea i Alessandra. Postale su mi munjevito brzo bliske jer prolazimo iste pizdarije; jedna je iz Španjolske , druga iz Italije. Njihova je priča malo teža od moje. Ja bi film i produkciju ionako upisala i da nije bilo opcije tu, iako već imam diplome, a one ispočetka studiraju ono iz čega već imaju magisterij u Europi, a uz to su i starije nego ja. Opet sve jer im je isto kao i meni i nama sličnima baš super sve ispočetka počinjati obzirom na bajnu ekonomsku situaciju u našim zemljama, ne znaš u kojoj bolja. Pola mog faksa ima istu priču, svi ulažemo u faks da bi bili tu i eventualno na temelju toga kasnije i pronašli način za dugoročno ostajanje.

I on je tu. Ne znamo se dugo, no osim inspiracije prijatelj za poželjeti. Prvih mjesec dana “Amerike” spavao je po cesti i vadio rakove u luci. Danas ima nekoliko kuća, zgodnu ženu, posao iz snova, djecu …

A i ona je tu. Priča opet kao iz filma, super draga cura iz Rusije. Bila je striptizeta prve tri godine kad je studirala, a sad radi za neku IT kompaniju. Eto prema njoj se ne moram brinuti za svoju budućnost, štanga me uvijek čeka. Ne brini, pronaći ću drugu  zemlju u tom slučaju 🙂 Ipak njena polazna točka nije bila ista kao moja, pa joj se samo divim i ništa drugo i poštujem daleko više nego one koje se stvarno prodaju, ali to upakiraju pod ljubav.

Moj kvart je recimo baš kao mali Meksiko, dijele sobe po ne znam koliko njih i rade stvarno sve što treba za ostati tu.  Onda i mnogi oni koji su tu rođeni rade suludo puno da bi imali samo osnovne stvari koje mi u Europi uzimamo zdravo za gotovo. Naravno da ti se javlja pitanje,  koji klinac onda svi mi hoćemo tu ? Zašto toliki to žele? Ne govorim sad o onima iz Kine ili Meksika , kojima je i najgore stanje tu bolje od onog doma. Nego o tisućama iz cijele Europe recimo gdje se ionako kvalitetnije živi.  Nisu tu u pitanju samo ljepote  San Francisca, grada koji je predvodnik svih vrsta slobode, ma čak ni  mogućnosti koje ova zemlja ima, pa ti život bude preko noći drugačiji ako ih iskoristiš. Ima tu još nešto sasvim  drugo.

Nada. Eto ona ti je danas zapravo američki san, nju kupujemo. Nada koja nije kurva. Ljudi su nasmiješeni suludo više nego kod nas, a mnogi su u puno gorim situacijama. Tu je lako zaključiti da je zapravo najveći problem koji  muči Hrvatsku- beznađe koje vlada već previše dugo vremena. Što ti u Hrvatskoj svi na svaku tvoju ideju kažu; to se ne može, prije nego si je do kraja i izgovorila. Nada koju su imali svi ljudi koji i danas vjeruju u taj američki san, pa sve i ako ga ne ostvarimo živimo u zemlji koja ti daje prostora da vjeruješ u njega. Jer, tu je stvarno sve moguće! Ako ti ovi primjeri s nekim mojim  prijateljima nisu dokaz pričat ću ti o još puno njih, vjeruj mi ne nedostaje ih. Nada – vjera, zovi kako hoćeš, ali kad nju uzmeš ljudima dobila si sivilo i tmurne face. A kad je i ja izgubim onda odustajem i tad će mi faliti Hrvatska, no i dalje si neću dozvoliti da tvrdim kako je život izvan nje sranje ili kako su svi koji su otišli kukavice. Čujemo se brzo…

P.S. Za one koje zanima zašto baš San Francisco nakon svih gradova i putovanja svi odgovori su u knjizi , ali obzirom kako se smanjuje broj dostupnih, bolje da požurite 🙂

https://docs.google.com/forms/d/1JmXmvCrBLzbz3jc3BDcderLFgiccYWSwPNgkvg37o-4/viewform?c=0&w=1