Kamerom po svijetu

Kamerom po svijetu

Prenijeti neko mjesto ponekad je najbolje ako se uključi i video u cijelu priču, baš zato pokušavam i taj medij sve više pretvoriti u konstantan dio mojih putopisa...

 

Magija Tajlanda u dvije minute…

 

Egzotično zelena Šri Lanka…

 

Jedna plavuša, jedan Harley,  jedna planeta, jedna čarolija  u  jednoj minuti 

 

Advent u New Yorku…

 

Jedna od dražih avantura, iznajmljen auto i 3 plavuše s Balkanka po Americi 🙂

 

San Franciso i mojih godinu dana u njemu u par minuta, ljubavno pismo gradu !

 

Moja  Route 66 izložba u Muzeju za suvremenu umjetnost 

 

Plaže , izlasci , priroda, arhitektura, vibra, cjelokupni doživalj Malte na brzinu

 

Harley dani Biograd 2014

 

Godina u kojoj sam prešla navjiše kilometara i čarolija toga u tri minute

 

Virtualna šetnja kroz San Francisco …

 

Ima jedno potpuno čarobno mjesto u Sloveniji; Bovec! Kako i zašto ? Eto tu.

Američki san

Američki san

Najdraža moja O., na zapadu ništa novo…

Ma moj klinac ništa novo. Život se svakodnevno preokrene 100 puta, a da ni ne spominjem kaos od misli u glavi koje putuju od toga da nisam normalna što si ovo OPET radim od života i opet krećem ispočetka, do onih da sam beskrajno sretna i mislim da sve ovo ima apsolutni smisao. Ako ćeš pitati one koji mi zavide oni misle da stano surfam i zabavljam se s kalifornijskim dečkima ili živim život kao u romantičnim američkim serijama, a s druge strane ako pitaš moju mamu svaka vijest s pucnjavama ugrožavala je baš samo mene. Zapravo obje su verzije iskrivljena stvarnost uzrokovana gledanjem televizije.

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam hrvatsku adresu zamijenila američkom, a ja tek sad uspijevam ukrasti vrijeme obavezama da barem nešto napišem. Više nego ikad shvaćam što znači vrijeme= novac. Uspavanu hrvatsku stvarnost zamijenila je neka druga, ona u kojoj te samo malo “popuštanja” dijeli od toga da spavaš ispod mosta. Odmah ću se nadovezati na nedavnu objavu putopisca s hrvatskom adresom; kako je ON super jer se ostaje “boriti” u Hrvatskoj,  dok  mi ostali bježimo, mi svi mladi Hrvati valjda. Ne znam, ma mi kukavice prema njemu. Svakom onom koji misli da je ovo, što radim ja ili tisuće ostalih diljem Europe, Kanade, Novog Zelanda…lagano, poručujem da poljubi mamu nakon ručka, posjeti  baku i tetu u nedjelju, zagrli najbolju prijateljicu nakon groznog dana, a ponajviše – zaključi kako uvijek može nazad kod svojih ako ne pronađe posao prije iduće stanarine, a onda se sjeti svakog od nas kojima je super lagano i zabavno bez toga.

Dosta s tim, od 16e sam željela živjeti u Americi,  pa ću pokušati prenijeti ono što se tiče života tu u prvih par mjeseci, ionako se nemam što buniti, sama sam si to željela. Prvotno oduševljenje i beskrajnu sreću , što sam u onoj zemlji u kojoj sad ponoć će proć, dok  kod vas budi se dan, ugrozila je realnost da ćemo se Ivanov kauč i ja družiti dulje od planiranog. Pronaći sobu/ stan u San Franciscu , jednako je teško kao posao u Hrvatskoj ili još malo teže. Čim se objavi novo mjesto na Craigslistu, odmah se prijavi barem 100 ljudi, pa ako sam i sretna da mi dogovore na mail, stan nas dođe pogledat barem 20, često i u isto vrijeme, pa to može izgledati kao neki intervju na kojem se svi pretjerano trude svidjeti  potencijalnim budućim cimerima-užas ukratko.

Čovjek bi pomislio da se radi o jeftinim stanovima, hahaha izabrala sam si daleko najskuplji grad u SAD-u što se stanova tiče, odavno prestigao i New York po pitanju cijena. Stanova jednostavno nema dovoljno, a ljudi koji žele biti dio ovog ludog grada je naravno sve više i previše, opet nikakvo čudo. U trenu kad sam konačno pronašla cure kojima sam se ja svidjela baš  kao i one meni, suočavanje s novim problemom; ja sam tu baš kao i mali Meksikanci , Kinezi i slično građanin 18og reda. Vlasniku kuće u kojoj je stan treba moj credit history; to ti je nešto kao kod nas sposobnost za kredit u banci , treba  mu pismo poslodavca, broja gaća tete iz petnaestog koljena i slično. Nije uvijek slučaj, ali često je. Ne moram ni reći da ja naravno ništa od toga ne mogu imati, jer tek sam stigla tu!!! Na rubu živčanog sloma sreća se okrenula u mom smjeru, no o tome više drugi puta, kad ću ti pisati zašto je genijalno živjeti s dva ( ovaj puta ne gay) dečka 🙂 .

Sad ono zbog čega sam došla,  ono što mi je i omogućilo vizu da budem tu. Faks. Prvi tjedan samo neke orijentacije, stara stvar- s mojom studentskom vizom ne mogu baš raditi kako sam si ja zamislila ili kako mnogi misle. I onda druga još starija stvar- u ovoj zemlji doslovno milijuni rade bez ikakvih viza, sve one priče s filmova u kojima recimo svi pobjegnu iz kuhinje kad dolazi emigracijska- istina. Ma zapravo mnoge ti nije ni briga za tvoje papire. Ako ćemo iskreno-zlatna je Amerika po tom pitanju! U njoj to barem mogu svi oni ili ja. Moraš potrošiti puno na faks recimo, ali brate naći ćeš i način da vratiš lovu, što je u jako finoj Europi gotovo nemoguće ako nemaš dozvole za rad. Naravno ne pričamo sad baš o najboljim poslovima, jebiga mora malo licemjerja uvijek biti.

Nisam još došla do faze da radim te poslove jer uvijek postoje moji poslovi na internetu za koje stvarno ne moram biti u zemlji za koju radim, a ovaj je grad raj za pronalaženje takvih poslova, no tko zna što mi sutra donosi. Posao koji sam pronašla na faksu je legalan, jer mi ga faks odobrava, ali plaćen puno premalo za ovaj grad. (Da-  posao ćeš vjerojatno pronaći prije nego stan.) Ukratko prava Amerikanka sam već sad; barem dva posla istovremeno , samo za osnovne troškove.  Još i obaveze na faksu , e pa stvarno se osjećaš živo, a  ispijanje kave po nekoliko sati mi iz ove perspektive izgleda kao znanstvena fantastika. Uz to tražim i “pravi” posao.

Isto tako žive i one. Altea i Alessandra. Postale su mi munjevito brzo bliske jer prolazimo iste pizdarije; jedna je iz Španjolske , druga iz Italije. Njihova je priča malo teža od moje. Ja bi film i produkciju ionako upisala i da nije bilo opcije tu, iako već imam diplome, a one ispočetka studiraju ono iz čega već imaju magisterij u Europi, a uz to su i starije nego ja. Opet sve jer im je isto kao i meni i nama sličnima baš super sve ispočetka počinjati obzirom na bajnu ekonomsku situaciju u našim zemljama, ne znaš u kojoj bolja. Pola mog faksa ima istu priču, svi ulažemo u faks da bi bili tu i eventualno na temelju toga kasnije i pronašli način za dugoročno ostajanje.

I on je tu. Ne znamo se dugo, no osim inspiracije prijatelj za poželjeti. Prvih mjesec dana “Amerike” spavao je po cesti i vadio rakove u luci. Danas ima nekoliko kuća, zgodnu ženu, posao iz snova, djecu …

A i ona je tu. Priča opet kao iz filma, super draga cura iz Rusije. Bila je striptizeta prve tri godine kad je studirala, a sad radi za neku IT kompaniju. Eto prema njoj se ne moram brinuti za svoju budućnost, štanga me uvijek čeka. Ne brini, pronaći ću drugu  zemlju u tom slučaju 🙂 Ipak njena polazna točka nije bila ista kao moja, pa joj se samo divim i ništa drugo i poštujem daleko više nego one koje se stvarno prodaju, ali to upakiraju pod ljubav.

Moj kvart je recimo baš kao mali Meksiko, dijele sobe po ne znam koliko njih i rade stvarno sve što treba za ostati tu.  Onda i mnogi oni koji su tu rođeni rade suludo puno da bi imali samo osnovne stvari koje mi u Europi uzimamo zdravo za gotovo. Naravno da ti se javlja pitanje,  koji klinac onda svi mi hoćemo tu ? Zašto toliki to žele? Ne govorim sad o onima iz Kine ili Meksika , kojima je i najgore stanje tu bolje od onog doma. Nego o tisućama iz cijele Europe recimo gdje se ionako kvalitetnije živi.  Nisu tu u pitanju samo ljepote  San Francisca, grada koji je predvodnik svih vrsta slobode, ma čak ni  mogućnosti koje ova zemlja ima, pa ti život bude preko noći drugačiji ako ih iskoristiš. Ima tu još nešto sasvim  drugo.

Nada. Eto ona ti je danas zapravo američki san, nju kupujemo. Nada koja nije kurva. Ljudi su nasmiješeni suludo više nego kod nas, a mnogi su u puno gorim situacijama. Tu je lako zaključiti da je zapravo najveći problem koji  muči Hrvatsku- beznađe koje vlada već previše dugo vremena. Što ti u Hrvatskoj svi na svaku tvoju ideju kažu; to se ne može, prije nego si je do kraja i izgovorila. Nada koju su imali svi ljudi koji i danas vjeruju u taj američki san, pa sve i ako ga ne ostvarimo živimo u zemlji koja ti daje prostora da vjeruješ u njega. Jer, tu je stvarno sve moguće! Ako ti ovi primjeri s nekim mojim  prijateljima nisu dokaz pričat ću ti o još puno njih, vjeruj mi ne nedostaje ih. Nada – vjera, zovi kako hoćeš, ali kad nju uzmeš ljudima dobila si sivilo i tmurne face. A kad je i ja izgubim onda odustajem i tad će mi faliti Hrvatska, no i dalje si neću dozvoliti da tvrdim kako je život izvan nje sranje ili kako su svi koji su otišli kukavice. Čujemo se brzo…

P.S. Za one koje zanima zašto baš San Francisco nakon svih gradova i putovanja svi odgovori su u knjizi , ali obzirom kako se smanjuje broj dostupnih, bolje da požurite 🙂

https://docs.google.com/forms/d/1JmXmvCrBLzbz3jc3BDcderLFgiccYWSwPNgkvg37o-4/viewform?c=0&w=1