Šri Lanka = ŠriLandija

Šri Lanka = ŠriLandija

Ako očekujete putopis u kojem ćete čitati o prljavim wc-ima ili onaj u kojem se piše nešto kao u 13 sati krenuli smo od točke A do točke B ili pak onaj u kojem netko kao loša kopija wikipedije pokušava prepričati povijest neke zemlje, odmah vam savjetujem da zatvorite ovu stranicu i odete negdje drugdje, nažalost izbor vam je i prevelik. Jednako vrijedi i za one koji očekuju nekog samoprozvanog filozofa koji objašnjava kako je život bez putovanja promašen ili kako vam za putovanja uopće ne treba novaca.

Ako vas s druge strane zanima što čini Šri Lanku specifičnom i kako sam došla do naziva Šrilandija ili priča kroz kratki video i fotografije putem kojih možete i sami donositi svoje zaključke, onda ostanite još koji trenutak. Još više ako planirate put na istu da ne ponavljate greške, nešto jeftinije prođete ili pročitate koji savjet.

Zemlje su bile i ostale kao ljudi. Neke će vam odgovarati, neke nimalo, u svakom slučaju kao i s ljudima sve je to vrlo individualna stvar i ono što će vas oduševiti nekog drugog možda potpuno odbije. Jedno je nažalost neminovno, prije ili kasnije ulovit ćete se kako ih uspoređujete ili stvarate pretpostavke. Baš kao i s ljudima. Eto, od tud mi i naziv ŠriLandija. Većinu vremena imala sam osjećaj da sam opet u Indiji, dok je u nekim drugim trenucima neumoljivo podsjećala na Tajland.

Kratki zaključak Šri Lanke koji bi dala  frendici na kavi zvučao bi otprilike ovako: ljudi su me izluđivali, isti su kao Indijci, lažu te kad stignu i sve moraš dva puta provjerit i razmišljaju samo kako da zarade na tebi i nisu ni blizu nasmijanih i pristupačnih Budista iz Tajlanda. A da ne pričam o tome kako i vrijeme mjere na indijski način pa se 10 minuta lako pretvori u dva sata. Sve im je polu zabranjeno baš kao u Indiji pa nemaju ništa ni blizu tajlandskog noćnog života i zabava. Promet im je gotovo jednako lud kao i u Indiji, ali su smireni u tom ludilu kao i Tajlanđani pa ne trube kao Indijci svakih 45 sekundi.

E, kad smo kod Tajlanda isto su takav masovni turizam, samo iz meni ne jasnog razloga 4 puta skuplji, nečuveno! Stvarno mi nisu bile jasne toliko visoke cijene i treba ti toliko više love na Šri Lanci. Najpokvarenije mi je što ti zabranjuju unos cigareta, (ilegalno je unositi ih), a kutiju nekih glupih naplaćuju i do 60 kuna! Zamisli! Sreća pa je bilo pametnih koji su ignorirali njihovu zabranu unosa, ionako ne provjeravaju!

Što se tiče sirotinje i ljudi na cesti, ništa slično Indiji. Tu su stvarno više kao Tajland i zapravo su uspoređujući s indijskim standardima čistoće kao mala Švicarska. No, opet zbog toga ili nečeg drugog nemaju ni čari tog indijskog kaosa, koji je kao loša droga kojoj se nekako imaš potrebu vratit jer te zauvijek promjeni. Iako službeno nemaju kaste ponekad mi se činilo kao da svatko zna di mu je mjesto. To ćeš nažalost najviše vidjeti na primjeru iscijeđenih beračica čaja, koje pokvareno, ali i očekivano “uvoze” iz puno siromašnije južne Indije. Pa cijeli dan beru čaj za koji euro, doslovno koji.

 

A tek hrana! Budila mi je indijske traume jer je gotovo ista kao i njihova. Za razliku od Tajlandske koju obožavam i ne znam što bi prije. No, ipak kad pomisliš da baš ništa posebno nećeš naći na Šri Lanci, onda te priroda na nekim dijelovima stvarno osvoji. To beskrajno zelenilo te pošteno očara i opravda punom parom nedostatke i loše strane. Predobri su im i safariji, imaš osjećaj da si i u Africi istovremeno. Da, baš je čudan mix…

 

Prije detalja za one koje zanima nešto više o Šri Lanci, video možda govori više od riječi

 

 

“Ma Šri Lanka ti je blaga verzija Indije”… Tu sam usporedbu često čula prije nego su moje noge prvi put kročile na otok ispod kojeg ako povučete okomitu crtu do Antarktika nema ništa osim Indijskog Oceana. Kao netko tko je živio u Indiji jedno određeno vrijeme, mogu bez puno suzdržavanja izjaviti da to baš i nije tako, naprotiv!

Ono što recimo itekako dijele s Indijcima je hrana ( curry i kurkuma gotovo su neizbježni i sve je kao i po pitanju Indije poprilično masno i jako začinjeno). Tipična lokalna hrana im je Kotu. Jelo koje čini nasjeckani roti, povrće, jaja, meso i začini. Ističe se naravno; ljutošću . Kotu može biti i vegetarijanski. Ipak za razliku od Indijaca nisu većinski vegetarijanci. To opet ima veze s religijom koju ne dijele s Indijom gdje većinski žive Hinduisti već upravo s Tajlandom, pa tako preko 70% Šri Lančana pripada upravo Budizmu.

 

Vjerojatno najpopularnija stvar  na Šri Lanci je Lions Rock u Sigiryi…

Ne znam što bi izdvojila kao bolji doživljaj; penjanje do vrha vulkanske stijene, ostatke budističkog  hrama koji se nalaze na  vrhu ili pogled na doslovno pola centralne Šri Lanke. Sve skupa jedna od onih stvari na svijetu, ma onih kao što su piramide ili Angkor Wat u Kambodži, gdje uopće nemate pravo na  mišljenje o njima, samo možete šutjeti i biti zahvalni što ste u životu imali priliku to vidjeti uživo.

 

 

Iako slušanje priče i legende o Lion’s Rocku otkriva da mu nastanak i nije bio iz pozitivnih razloga, vas u uživanju turističkog središta Šri Lanke to sigurno neće puno omesti, jedino što bi vas moglo smetati je ogroman broj drugih ljudi koji dolazi to isto doživjeti.

Priča je ukratko: jedan od kraljevih sinova je uobičajeno zao i ne može se pomiriti s činjenicom da on nije idući kralj, pa ubije i oca i brata i pobjegne i napravi si tvrđavu na vrhu vulkanske stijene gdje nitko ne može do njega. Nakon njegove smrti nedovršena palača  postaje  budistički samostan .

Ono što Šri Lanku osim Lion’s Rocka  čini posebnom je nevjerojatno, beskrajno  zelenilo koje je možda najbolje vidljivo vožnjom vlakom kroz nepregledna polja čaja. Opravdano ta vožnja vlakom smatra se jednom od najljepših dionica vlakom na svijetu. Radi se o dionici između grada Nuwara Eliya i grada Ella.

Potpunom doživljaju fascinantne vožnje pridonosi činjenica da se radi o starom vlaku i cijelo vrijeme otvorenim vratima uz koja slobodno sjedite ili stojite i uživate u sigurno očaravajućem pogledu na egzotičnu prirodu. Obzirom na otvorena vrata ove vožnje, ne postoji baš nikakav razlog da kupujete karte za išta bolje od trećeg razreda. Slično Indiji i tu su karte za vlak podijeljene na razrede i o tome ovisi cijena, samo za razliku od Indije, na Šri Lanci nema neke posebne razlike u kvaliteti.  Iako su i one za prvi razred bile jeftine. I za razliku od Indije tu možete najnormalnije doći na stanicu i pola sata prije polaska kupiti kartu, dok je to u Indiji nemoguća misija i karte za vlak su ponekad ravne dobitku na lutriji.

Grad Ella koji vam je tom vožnjom odredište jedini je za promjenu nudio neki noćni život, ne nužno ludi provod, ali barem pokoji klub i živu glazbu, koktele i dobru hranu u različitim restoranima koji su ovaj puta podsjećali na Europu ili Tajland. Favorit je u svakom slučaju restoran Chill. Ipak hit Elle nisu restorani već planinarenje na ne previše zahtjevan Little Adam’s Peak.

Vrlo lako ćete pronaći i nevjerojatan mir i tišinu, ali i super pogled u svakom smjeru. I nisam misla da ću ovakvo nešto napisati, ali stvarno ponesite kremu sa jako visokim zaštitnim faktorom. I najjači su imali posljedice sunca Šri Lanke, na kojoj je onako usput konstantno extremno visoka razina UV zračenja.

Ono na što se stvarno isplati potrošiti lovu na Šri Lanci su safariji. Nama je prvi bio kroz nacionalni park Minneriya. Krda slonova koje vi pormatrate iz safari džipova iz sigurne udaljenosti, daleko su ljepši i humaniji doživljaj slonova od jahanja par preživjelih i izmučenih slonova po Tajlandu.

Tu je Šri Lanka kudi kamo bolja zemlja koja u ovom slučaju na znatno bolji način uspjeva zarađivati na slonovima od Tajlanda ili Indije. Slonovi i dalje žive u miru i slobodi kakvu zaslužuju, a oni itekako dobro zarađuju od toga obzirom da vam je možda najjeftinija opcija 50 dolara po osobi za otprilike tri sata vožnje u džipu kroz nacionalni park.

Nailazit ćete  na svakakve ponude te iste voženje, svaki hotel nudi neku agenciju, svaka agencija tvrdi da je najbolja, neka standarda priča masovnog turizma. Nema nikakve potrebe da ne izaberete najjeftiniju opciju, jer sve je to isti park i isti slonovi, ista cesta kojom se svi koriste. A svakako dobar savjet je da se odlučite na vožnju u  popodnevnim satima, otprilike da dočekate zalazak sunaca u parku. Obzirom da tad dolaze po vodu i hranu.

Drugi nacionalni park, koji je prirodom još ljepši i safari vožnja time još bolja je Yala; najpopularniji na Šri Lanci i dom endemskog leoparda. Kojeg ćete ipak vidjeti samo ako imate puno sreće, a vozači će stvarno dati sve od sebe da vam ih uspiju pokazati barem kao malu točku u daljini  koja je na popodnevom odmoru. No, ako i prospustite leoparde, neće nedostajati slonova, vodenih bivola, krokodila, srni, majmuna, ptica, majmuna…

Ono što gotovo svi uključe u dio putovanja po Šri Lanci su svakako plaže i ocean. Obzirom da je cijela zemlja jedan veliki otok, neće vam nedostajati opcija. Prema dosta vodiča najbolji izbor je gradić Mirissa. Spoj plaža i noćnog života pretvorili su je u jedno od popularnijih destinacija za surfere, ali i ostale. A kad ste već tu možde krenete mojim stopama i otkrijete novu strast. Tečaji surfanja se nude na svakom koraku i financijski su začudo bili pristupačni. Pola dana oko 200 kuna.

 

Ako ipak niste na toj strani medalje svi vam nude i izlete gledanja kitova i delfina, po ne baš tako pristupačnim cijenama, cca 110 eura.  Relativno blizu je i grad Galle do kojeg možete bez problema iznajmiti vozača ili uzeti lokalni bus iz Mirisse. Galle je kolonijalni grad, popularan upravo zbog europske arhitekture i kad stignete, stvarno odjednom imate osjećaj da vas je netko spustio u Europu.

Ako uključite i posjećivanje hramova po Šri Lanci to će se uglavnom svoditi na budističke hramove. Tu mi je Tajland apsolutni favorit obzirom da su im hramovi  vizualno fascinantniji. No, ako vas sam Budizam kao religija fascinira, onda je Šri Lanka zemlja čiji se stanovnici daleko više drže budističkih pravila od Tajlanđana i imaju za sam Budizam više značajnih mjesta. Osim toga budističke škole na Šri Lanci jedne su od najpriznatijih i  Budizam na njoj postoji od trećeg stoljeća prije Krista, dok je tajlandska tradicija štovanja Budizma znatno kraća.

Putevima Budizma po Šri Lanci ne propuštaju se špilje u Dambulli, najveći i najbolje očuvan kompleks hramova u špilji na Šri Lanci(1 stoljeće pr.K). Malo ćete se oznojiti po stepenicama do vrha, ali 153 Budina kipa će to opravdati.

Jedina je šteta što ta ista Dambulla i nema nešto drugo zanimljivo za ponuditi, ipak iznenađujuće ima najbolji restoran na Šri Lanci. Najbolji prema Trip Advisoru, mom mišljenu, ali mišljenju cijele grupe koja je bila sa mnom. Osim najukusnije verzije Šri Lankanske  hrane, simpatičan Nilan (vlasnik, konobar i sve ostalo) i njegova žena, ali i djeca koja se povremeno igraju konobara s vama, pružit će vam osjećaj da ste kod nekoga doma na blagdanskom ručku.  Restoran je: “Sakura”.

Slijedeći mjesta povezana s Buddhom po Šri Lanci put će vas sigurno odvesti u grad Kandy, zadnji glavni grad Šri Lankanskog kraljevstva. Danas je glavni grad te demokratske socijalističke republike grad Colombo. Tooth Temple (da hram zuba) koji je u Kandyu, specifičan je po tome što se u njemu čuva Buddhin lijevi očnjak, a povezuju ga i s legendom da je onaj koji je bio u posjedu zuba  imao i političku moć nad zemljom. Hram je dio kompleksa kraljevske palače i svakako je najpopularnija znamenitost u tom istom Kandyu.

Osim hrama grad je do danas uspio postati turističkim središtem zahvaljujući umjetnom jezeru i šetnici oko njega, jedino fascinantno u vezi toga je činjenica da im je to pomoglo napraviti grad popularnijim. No, s druge strane grad ima u neposrednoj blizini botanički vrt, čijih 4000 vrsta biljaka rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. I ako vam je taj botanički vrt jedno od prvih stvari koju posjećujete na Šri Lanci brzo će vam postati jasno kako je priroda i neko nevjerojatno zelenilo najjači adut ove zemlje.

Za kraj putnik i avanturist u životu možete biti i bez puno kilometara iza sebe, život sam po sebi jedno je veliko putovanje i može biti pun avantura i bez kilometara, ako tako odlučite. A da ne govorimo da je preživljavanje u današnjoj Hrvatskoj jedna od zahtjevnijih avantura. Naravno da ću vam ja prva reći da su putovanja jedino za što se isplati štedjeti i da su najbolje i neprocjenjive škole koje vas nepovratno mijenjaju, no ne doživljavaju ih svi tako i nažalost ipak nisu besplatna.

Iskreno ako mislite otići upoznati Tajland, potrošiti puno love na to i  onda razmišljati samo o Shoppingu ili na plažama maltretirati grupu s kojom ste kako je Jadran ljepši, ja vam opet osobno savjetujem da je bolje da ostanete doma i podržite turizam na Jadranu. Ako niste za putovanja uopće ih ne forsirajte, nisu svi za sve niti bi trebali biti. S druge strane otvorenog uma postoji toliko puno ljudi koji nisu nikad nigdje daleko otišli i nažalost obratno. Cilj  putovanja ipak ne bi trebali biti selfiji po facebooku..

Kamerom po svijetu

Kamerom po svijetu

Prenijeti neko mjesto ponekad je najbolje ako se uključi i video u cijelu priču, baš zato pokušavam i taj medij sve više pretvoriti u konstantan dio mojih putopisa...

 

Magija Tajlanda u dvije minute…

 

Egzotično zelena Šri Lanka…

 

Jedna plavuša, jedan Harley,  jedna planeta, jedna čarolija  u  jednoj minuti 

 

Advent u New Yorku…

 

Jedna od dražih avantura, iznajmljen auto i 3 plavuše s Balkanka po Americi 🙂

 

San Franciso i mojih godinu dana u njemu u par minuta, ljubavno pismo gradu !

 

Moja  Route 66 izložba u Muzeju za suvremenu umjetnost 

 

Plaže , izlasci , priroda, arhitektura, vibra, cjelokupni doživalj Malte na brzinu

 

Harley dani Biograd 2014

 

Godina u kojoj sam prešla navjiše kilometara i čarolija toga u tri minute

 

Virtualna šetnja kroz San Francisco …

 

Ima jedno potpuno čarobno mjesto u Sloveniji; Bovec! Kako i zašto ? Eto tu.

Udaipur, Indija - čarobni napitak u Veneciji istoka

Udaipur, Indija - čarobni napitak  u Veneciji istoka

Nakon fascinacije Udaipurom, pripisivala sam to činjenici da mi je to bio izlet za vrijeme života u Indiji na koji konačno nisam išla sama zbog čega sam se osjećala znatno sigurnije, gostoljubivosti stanovnika,  najboljoj mogućoj ekipi s kojom sam mogla putovati, čarobnom napitku, ma puno razloga mi se nametalo kao opravdanje fascinaciji gradom.

Ipak, nakon povratka iz Indije i puno drugih mjesta s istom tom ekipom , Udaipur i dalje ostaje za mene , ali i mnoge moje suputnike  jedan od gradova koji stvarno ne želite propustiti u Indiji. Istina je da su prijatelji s kojima sam bila tamo učinili doživljaj potpunim i upadali sa mnom u svakakve avanture u tih nekoliko dana, no i sam grad nudi  puno.

Indija se najčešće opisuje kao šarena, eksplozija boja i mirisa, puna kontrasta… sve je to istina, no nažalost ti kontrasti se često svode na sudar velikog bogatstva i užasnog siromaštva, što Udaipur opet potvrđuje, no u blažem obliku. Zapravo nam je bilo čudno šetati ulicama gdje  ljudi ne žive po cestama i ne slama vam se srce 100 puta na dan zbog djece koja prose. Neka druga Indija, za te tužne prizore se stvarno morate malo udaljiti od grada. Još je bolja činjenica što je većina stvari koje su zanimljive za posjećivanje na udaljenosti koju možete propješačiti, pa nema onih standardnih prepiranja s vozačima rikši i indijskog načina da vas prosto rečeno pljačkaju čim mogu. Zanimljiv je taj kontrast, u  jezeru gdje lokani stanovnici peru robu na standardni indijski način  nalazi se Lake Palace;  palača u kojoj je sniman James Bond i spavanje dođe skoro ko minimalna hrvatska plaća.

Već po ovim fotografijama možete shvatiti zašto je prozvan Venecijom istoka, a ima i turista u njemu svakodnevno skoro ko da ste u Veneciji, imate osjećaj da uopće niste u Indiji. Iako horde turista nisu nešto primamljivo, nakon više mjesečnog indijskog života prekrasno vam je susretati puno ljudi iz drugih zemalja, a na tu činjenicu veže se i ta da je to jedan od rijetkih indijskih gradova u kojem navečer možete normalno i bezbrižno šetati, što vjerujete mi nije čest slučaj tamo.

 

Prvu takvu večer prilikom koje smo se mi malo “opustili”, Udaipur je u Rajasthanu (moja najdraža indijska država), u kojem alkohol nije zabranjen ko u Gujuratu iz kojeg smo došli, a avanture su se samo nizale …..Krećemo prema hostelu u kojeg smo to jutro stigli. Problem broj jedan nitko od nas se ne sjeća imena hostela i nemamo broj koji bi mogli nazvati, znači rikša ko opcija otpada iako smo i pješke blizu. Ok, pouzdamo se u sjećanje od jutros, ipak smo ionako pješačili do većine mjesta i do restorana u kojem smo pili, e da nema tu nekih klubova u kojem bi ludovali dugo u noć, sve se to svodi na neke restorane. Iako nije bilo tako jako kasn,o bila je noć, a sve one uličice izgledale su potpuno isto, dok je  povratak do hostela izgledao je više kao nemoguća misija nego Bondov film. Mi opušteni, noć ugodno topla umiremo od smijeha na situaciju u kojoj smo – ljepota sigurnog Udaipura, da je bilo u nekom drugom indijskom gradu vjerojatno ne bi bilo tako zabavno.

 

I tad sretnemo njih… Svete krave! U Indiji su sve svete i nema tog grada i ceste gdje ih nećete sresti, no imamo vremena i super nam je, pa muški hormoni dolaze do briljantne ideje da žele otkriti bi li im krava uzvratila da je samo malo udare , ionako to žele provjeriti od kad su u Indiji. Uskoro smo bili i nešto ko Spiderman; jer krave u Indiji uvijek uzvrate! Policajcu koji je naišao to nije bilo smiješno ko nama, a nakon prijetnji smilovao se na dijelu da se ne znamo vratiti u hostel. Prati nas do nečeg sličnog glavnom trgu i s ostalih 10 policajaca, njihovim lošim engleskim i našim još lošijim sjećanjem pokušavamo pronaći put nazad. Sad uz policijsku pratnju hodamo  tim istim uskim ulicama,  dok TA DA ! Eto nas ispred hostela, naravno ostavljamo im nešto rupija, jer su to od nas i očekivali, ali imamo i novi doživljaj!

Odmah do hostela održava se muslimansko vjenčanje, barem smo mi mislili da je vjenčanje. Naravno upadamo i na tu zabavu, a svi su oduševljeni osim mlade, jer joj krademo svu pozornost i postajemo zvijezde večeri.

E to je nešto što ne možete planirati , ne možete platiti, ne može vam  ni jedan vodič preporučiti, a neće vam se ni dogoditi, ako nemate dovoljno otvoren um i srce prema svim kulturama i ljudima. Ako imate, ovakve su vam stvari  nešto najbolje na putovanjima. U priči s gostima saznajemo da se ipak radi o “djevojačkoj” kad  obitelj budućeg muža provodi neke tradicionalne obrede s mladom tjedan dana prije samog vjenčanja. Nude nam masala čaj ili vodu, a kao luksuz  i sokove, ali iako nema alkohola zabave i plesa po cijeloj ulici ne nedostaje. Za ovakvo nešto vam stvarno ne mogu reći kad da odete tamo da vam se isto dogodi, no znam koje stvari ne želite propustiti u Udaipuru.

Obzirom da je to grad jezera, vožnja brodićem je bila stvarno obavezna, grad i palače se vide iz najbolje moguće perspektive,  a najljepšu palaču  na prirodnom otoku u glavnom Pichola jezeru i posjetite. Jag Mandir je službeno ime palače, a kad je sagrađena u 17 stoljeću služila je ko mjesto zabava kraljevskoj obitelji, iako je danas standardno pretvorena u luksuzni hotel. Ne znam kad je bila bolja kad smo se vozili prema njoj ili kad smo otkrivali svaki skriveni, često i zabranjen prolaz. Brodić dolazi svakih pola sata da vas pokupi, no nama je i par sati bilo malo.

U samom gradu ne propušta se gradska plača, koja je u 400 godina koliko je građena, postajala iznutra sve šarenija i luksuznija, a kao s mnogim mjestima po Svijetu gdje su boravili kraljevi koji su ih i gradili unutrašnjost je puna soba s ogledalima, soba za ovo soba za ono, sve neke poznate priče, no dobra stvar za vidjeti iz prve ruke kakav je indijski stil ovakvih priča i građevina. Meni je ipak fascinantnija bila izvana, a pruža i najbolji pogled na sam grad Udiapur s jedne strane i jezera s druge.

Nešto što  odmah upada u oči  u samom središtu grada je veliki Hindu hram (Jagdish Temple),  koji možda nije najbolji hram koji ćete vidjeti u Indiji, ali ako ste već u gradu jednostavno je ne zaobilazan, a taj prostor ispred njega je nešto što bi u našim gradovima bili glavni trgovi. Zanimljiva stvar kod Indije, pa tako i u tom gradu je činjenica da njihovi gradovi nisu ni slično koncipirani kao naši, ne možete tu prepoznati glavni trg, na kojeg se onda prema nekom pravilu vežu ulice, to je sve potpuno drugačije na tom dijelu svijeta.

 Dok se navečer recimo ne propušta show  tradicionalnih plesova, koji se još tome održava u muzeju koji je zanimljiv sam po sebi ( Bagore Ki Haveli).

Magični napitak, poznatiji kao Bhang, u Rjasthanu državi u kojoj je Udaipur, kupuje se najnormalnije na ulicama. Stvarno mi nije to bila najdraža država samo zbog napitka. Zašto je sad to čudno? E, zato jer se radi od marihuane, limunovog soka, šećera i vode; to su sastojci za koje znam, ali ako pokušavate doma ne garantiram da će vam uspjeti. Okus ima recimo kao limunada, ali učinak koji ima je, ah da ja bi možda još živjela u Indiji da se tako prodavao u Gujuratu.Tu sam nekako lako otkrila zašto se mnogi mladi zapadnjaci često teško odvoje od Indije. Nakon što ga popijete djeluje na način da morate jesti nešto slatko ili piti slatki sok i što više šećera ulazi u vas, to ste vi više u nekoj novoj dimenziji, a jogurt ili limun s vodom služe kao povratak u dimenziju bez umiranja od smijeha.

Ono što nismo znali je da treba neko vrijeme da počne djelovati (cca pola sata), a kad je počelo već je bilo prekasno da shvatimo da smo pretjerali sa šećerom. Tako da je tečaj indijske kuhinje na koji smo otišli po ispijanju kod prodavača, postao još jedna, ovaj puta avantura u magli. Osim što jadnu ženu nismo ni doživjeli, sjećam se da nam je njen muž samo objasnio da nismo trebali toliko popiti, jer mu je trebalo otprilike pola minute da shvati o čemu se radi, dok smo mi pričali izmišljenim jezikom samo nama razumljivim. Ja stvarno ne mogu pronaći riječi da vam prenesem tu količinu smijeha, pa ako ste ikad u Rajasthanu, najbolje da se sami uvjerite.

Još jedna stvar koja je i više nego vrijedna posjeta je Monsoon palača, do koje se trebate voziti rikšom, jer je ipak malo dalje od grada, no nije sama ta plača nešto što osvaja. Zapravo na samom ulazu  i nije izgledalo obećavajuće, no što ste joj bliže, shvaćate da nije do palače, već do vrha na kojem se nalazi. Jedini je problem odlučiti se na koju stranu je pogled bolji; prema gradu i jezerima ili na drugu stranu na beskrajna Aravalli brda. Naravno idealno vrijeme za posjet kraj dana i hvatanje zalaska sunca.

Na kraju mogu samo još jednu stvar dodati; grad me apsolutno osvojio,a da  nisam ni vidjela ono što svi turisti inače navode kao destinaciju broj jedan u njemu; đainistički hram Ranakpu, tako da ako ste ikad u Indiji Udapiur je nešto što se ne zaobilazi.

 

Za one koji odu tamo ;

Najbolje vrijeme za posjet je između rujna u travnja, dobro je povezan busevima s ostalim većim gradovima. Nikako ne želite zaobići restoran Jagat Niwas Palace, mislim da nikad prije nisam u putopisima tako spomenula neki restoran, ali ovo je sve samo  ne običan restoran. Ambijent sam po sebi je izvanredan uz najbolji pogled na jezero  i idealno mjesto za zalazak sunca u gradu. Dok je što se hrane tiče jedan od dva najbolja u kojem sam bila za života u Indiji.

Dubai=New York+Vegas?

Dubai=New York+Vegas?

I bi Bog , dobro Alah u ovom slučaju i bi šejk i stvori on sebi izmišljeno carstvo usred pustinje  i plati dobro robove , podari im malo zabave i luksuza i nastade najveći preserans na dragoj nam planetici, Dubai.  Inače volim pustiti putu da me odvede u najzanimljivijem smjeru, ne pripremati se za putovanja previše, doživjeti mjesto svim čulima… No, toliko dokumentaraca kao o Dubaiu nije snimljeno valjda o nijednom mjestu, pa ih nisam mogla baš sve izbjeć, a svi govore  isto;  perverzije poput skijališta usred pustnje i to u shopping centru, noćenje u hotelima, koje dođe koliko mi obični smrtnici ne zaradimo za dobar dio radnog vijeka, umjetni otok u obliku palme, najviša zgrada, naj ovo, naj ono,.. Šejk koji želi pokazati cijelom svijetu koliko novca ima, pa naravno privlači često i sav moralni šljam koji postoji…

Sve sam to vidjela tamo, ne lažu.  Dubai  nikako nije na listi  destinacija koja bi mogla biti znimljiva backpekerima poput mene ili onima željnih egzotike na putovanjima, još manje željnima kulturne baštine i povijesti, a i sama pustinja nije neko čudo od prirode. No kako sam „skučenog“ mišljenja da svaka selendra ima nešto za vidjeti i otkriti , te postati putovanje na kojem ćete nešto novo naučiti, ako znate gledati, odlučila sam prihvatiti poziv prijatelja koji su otišli tamo u potragu za „srećom“ i  pronaći  nešto što će i mene fascinirati, svoju zadovoljštinu, ono nešto, što ga čini drugačijim od svega ostalog.

Znala sam da to neću pronaći  u hotelu u obliku jedra, kopiji Venecijanskih kanala, ponudi svega što možete zamisliti, najvećoj koncentraciji najskupljih automobila, uistinu  ni na jednom drugom mjestu nećete  vidjeti toliko lamborginija, ferrarija i sličnih ego tripova u jednom danu.Volim i ja cipele, a brzu vožnju obožavam, ali nažalost nije mi bitno tko što nosi i vozi li auto i kakav. Ipak nisam napustila Dubai potpuno ne zadovoljena. Nisam to nešto očekivala  čak ni od najviše zgrade na svijetu; Burj Kalife. Iako je pogled s nje i više nego impresivan. (Preporučujem rezerviranje termina unaprijed na inetrnetu, jer je tri puta jeftinije opcija od one da se samo pojavite tamo.)

Osjetila sam ipak neku posebnu vibru  u tom cirkusu. Svi koji tamo žive, a nisu lokalci, dolaze na neko vrijeme i s nekim ciljem ili su samo turisti, nema baš onih koji razmišljaju o Dubaiu dugoročno, on je i gotovo nemoguć za nešto takvo, pa grad zato i ima taj neki ludi puls. „Jer ja sam tu u prolazu“, pa kad sam to pomnožila s milijunima nerijetko mladih i zgodnih  ljudi iz cijelog svijeta, shvatila sam zašto sve djeluje tako ne obuzdano kako djeluje. Dubai mi je bio kao neki čudan spoj New Yorka i Vegasa. Blještavilo i ludilo Vegasa tu je gotovo isto samo se radi o malo finijoj verziji bez kockarnica i lažnih Elvisa Preslya , ali sve je također blink- blink i razuzdani provodi mogući su svaku noć. Uvijek je sve dostupno, tako se u 4 ujutro recimo sjetite da vam fali kutija cigara, coca cola, jogurt, kondomi bilo što, jednostavno nazovete broj i dostavljeno vam je kroz desetak minuta, a dostava je besplatna. Da ne govorimo o tome da je sasvim normalno doći u restoran u 3 ujutro i dobiti sve jednako kao da ste došli u tri popodne, možda nije priča u svakom restoranu takva, ali ima ih. Osim ne spavanja grada, ono što me svakako podsjetilo na veliku jabuku je prisutnost apsolutno svake nacije ili boje kože ili religije ako hoćete, tu postoji baš svašta i u isto vrijeme, šeta to sve po centirma i po ono malo dijelova po kojima zapravo možete prošetati, zaista nije mjesto gdje sam mogla odlučit ; ma ja ću pješke.

Tradicionalne arapske haljine na muškarcima, a uz to enorman broj polugolih turistkinja, naravno i posve zamotane žene, sve to skupa, šarenilo kultura čini još bogatijom. Apsolutno multi-kulti mjesto i svi tamo funkcioniraju i dijele život barem na kratko. Istina, takav je svaki više milijunski svjetski grad, ali u Dubaiu je baš to specifično. I taman kad sam promislila da bi i ja mogla tu zagrabit neku lovu i potrošit koju godinu …prošo mi je kroz glavu scenarij u kojem mi se život svodi na odlaske u shopping centre, na plaže, u teretane naravno, jer za uspjeh morate super izgledati i lude noći, ali čudna kakva jesam ipak mi to nije savršeno.  Previše volim  šetati gradovima u kojima svaka cigla ima neku priču, naići na umjetnost u raznim oblicima, na svakom koraku, a tamo to ipak ne postoji. Da, doveli su oni i umjetnike iz cijelog svijeta da im stvore kulturnu scenu, koja naravno nije nešto…jer eto duša se ne može kupiti i stvoriti preko noći. Jedina  umjetnost koja je dosegla vrhunac, je umjetnost lagodnog života u kojem je sve prilagođeno vašim potrebama.

Za moju hipersenzibilnost bi bilo bolje da nisam primjećivla  robove u obliku potplaćenih Indijaca, Pakistanaca, Filipinaca i mnogih drugih na čijim leđima je pustinjska perverzija i bila izgrađena. Za to primjetiti dovoljno je samo da umjesto taxija, koji je usput rečeno prejeftin, ( za cca 50 kn dospijete s jednog dijela grada na potpuno suprotni) odlučite koristiti njihov oblik podzemne, tj nevjerojatno uređenog gradskog prijevoza, koji je uređeniji i čišći od naših ljekarni, tako ćete morati primjetiti i one druge stanovnike Dubaia. Oni tamo crnče za siću, što je očito na prvi pogled kad ih vidite,  kako bi savršen šejkov svijet dobro funkcionirao. Sve je tu po pravilima, prvi vagon je za one s vip kartom, drugi samo za žene i djecu , a onda sljedećih nekoliko za sve ostale. I svi se toga drže, nema tu ne poštivanja pravila, ali opet obzirom da je u svemu tako, ne brinete puno di vam je novčanik i osjećate se dosta sigurno.

Prvi dan sam krenula s plažama, prva mi je bila Jumeria beach, odličan pijesak, ipak smo u pustinji, ako nije tu, di je? Ipak, more je druga priča, ne nije čisto ko naše i nisam poželjela boraviti dugo u njemu, nimalo fascinantno zapravo. U daljini pogled na burj kalifu i sve zgrade najveće i najpoznatije ulice sheik zyhad road, palme, sve u svemu super izgleda, ali nikako ne spada u plaže za koju bi rekla da ju morate vidjeti.  Ali, staza za trčanje!! Ne vidim joj kraj, a ono materijal od kojeg ne stradaju koljena, ko neka guma, a odmah do nje betonska za role i šetnju! Ne znam je li moja fascinacija bila posljedicom godina bavljenja trčanjem ili jednostavno činjenice da su na baš sve mislili.  Ostale su plaže vrlo slična stvar , zgradurine u pozadini , hoteli čudnih oblika, preserans i sve napravljeno kako bi vi uživali i trošlili. Ali nema  ljubljenja , pipkanja i sličnih stvari, zabranjeno! Da pitala sam se i ja ko provjeravaju , nisam dugo čekala odgovor, momci u plavom , samo nisu uvijek u plavom često su i u civilu.

Od svih turističkih atrakcija i izleta koje nude na svakom koraku , obavila sam između ostalog  desert safari , đipom su me pokupili ispred zgrade, vozili me kroz pustinju , jahala sam devu, uživala u showu  trbušne plesačice i nekih drugih „tradicionalnih“ plesova, iako je „autentična“ turbušna plesačica zapravo bila zgodna ukrajinka, a plesač ko zna od kud, no dobro, nećemo cjepidlačiti. Dobila sam odličnu večeru i vratili su me doma , a sve za neku stvarno sitnu lovu, jer agencija koje takav paket  nude je masu. Tako da na internetu možete pronaći takav izlet već za sto pedeset kuna, ako ne i manje.

Prvu noć započela sam večerom u jednom od doslovno stotinu restorana ispred Dubai Malla, u sklopu kojeg je i Bruj Kalifa, a i slavni show fontana, koji je  impresivniji od onih u Vegasu, ipak je šejk morao dokazati da on može bolje i jače. Cijena večere u tim restoranima iznosi gotovo jednako kao i cijene u nekim prosječnim restoranima kod nas, uz daleko bolju ponudu i kvalitetu.  I sjedimo tako ja i frendovi i tisuću drugih i horde koje hrle na ogradu, da gledaju fontane i tako ista priča svaku noć. Možda jesam cinik po prirodi, ali večera uz pogled na Burj Kalifu i fontane me ipak fascinirala.

Slijedi  alkoholiziranje i ples po klubovima do ranih jutarnjih sati, nešto slično balkanu. No, opet bi lagala kad bi rekla da se nisam odlično provodila i da noćni život nije dobar. Kad padne noć Dubai postaje raj za željne takvog provoda, ima i droge ako trebate , zgodne polugole cure, naravno to nikako nisu lokalne cure, već sve one koje su tamo nekim poslom ili na godišnjem, a nije  tajna da i seks turizam cvjeta, pa Roxanne nije nikakav problem dobiti i to spada u ono što možete naručiti, samo na drugom broju. Odlično uređeni  klubovi, dobra glazba, zabave svih oblika. Nešto što nikako ne bi očekivali od muslimanske zemlje, ma koja zabrana alkohola? A ako ćemo usporedit s našom obalom ljeti, nije ni nešto skuplje. Jedino nema onih opcija piva iz konzuma pa na klupice, malo je trgovina koje prodaju alkohol, srećom frendica živi u starom dijelu Dubaia, odmah do jedne, ali samo u stanovima, na ulici zabranjeno! U velikoj većini klubova ulaz za cure je besplatan kao i prvo piće i slične pizdarije, ma raj.  Meni osobno je od svih  najdraži bio „Barasti“ na istoimenoj plaži.

Nisam doživjela avanturu zvanu zatvor, jer nisam ni jednom  baš teturala po cesti, ali da jesam ne bi mi ništa pomoglo. I ljubakanje se ostavlja za doma, ništa po klubovima , a ako ste baš odlučni, laser kojim vas posvijetle može biti  upozorenje ili ako su ljuti tu noć, odmah letite van iz kluba. Puši se ko kod turčina i svugdje, samo restorani unutar shopping centara ne dozvoljavaju pušenje, a  fora je što se nargila isto tako može dobiti u mnogim restoranima, klubovima i kafićima. Zaključak, uz dobro i loše, čak i oni poput mene koji se ne dive pokazivanju financijske moći, mogu pronaći nešto za sebe u  Dubaiu.