Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Moj nedavni život u Indiji samo je potvrdio vlastito skromno mišljenje; ljudi su duhom bogati  ili ne, to se ne može dobiti posjetom nekoj zemlji, naravno obogatit će vas putovanje, ali ne morate u Indiju da bi bili sretni s onim što imate; a pomirenje sa samim sobom neće se pojaviti samo zato jer ćete otići tamo. Ipak jedno mjesto na kojem sam uspjela uistinu osjetiti tu nadaleko poznatu Indijsku duhovnost bili su hramovi u Palitani. Eto, tamo sam pronašla Indijske bogove; osjetila neku duhovnu vibru, a kunem se da je bilo prije popušene “zelene cigarete”  usred kompleksa hramova 😉 .

Već samim time što jako malo ljudi zna za to mjesto bio je poseban doživljaj, prvo mjesto na kojem nije bilo ni jednog jedinog “stranca” osim nas, nije da nikad ne dolaze, ali  rijetka su pojava. Ja prva nisam ni znala da postoji iako se nalazi u Indijskoj državi Gujurat u kojoj sam živjela, što je bila idealna prilika za mog najboljeg indijskog prijatelja da našoj maloj internacionalnoj ekipi pokaže “pravu” Indiju. Obzirom da smo imali njega i njegov auto nije bilo potrebe za busom, a Palitana je od našeg grada ( Ahmedabada) bila udaljena samo nekih 4 sata vožnje, no ako vas put odnese u Indiju ima buseva, a Palitanu stvarno ne želite zaobići. Radi se o gradu u sklopu kojeg je jedina planina na svijetu (Shatrunjaya) koja ima preko 900 đainističkih hramova i naravno smatra se jednom od najsvetijih mjesta za pripadnike te religije. Posebno iskustvo opet je imalo neku svoju indijsku cijenu i nagradu.

Putem stajemo u jednom od restorana uz cestu, iako na prvu izgleda ko mjesto “dobivanja lutrije” (tako smo nazivali mjesta gdje vam ne gine probavna akcija u svim smjerovima) ispalo je mjesto u kojem je indijska hrana čak i meni bila dobra. Uz to smo imali osjećaj da smo zalutale holivudske zvijezde, jer su gotovo svi prisutni htjeli fotografiju s nama, kao i često na mjestima gdje se takvi ko mi ne pojavljuju često.

Ovo je bila recimo  nagrada, a po dolasku u Palitanu uslijedila je i cijena ne turističkog mjesta. Smještaj za noćenje prije nego u zoru krenemo na pješačenje do hramova nismo rezervirali, jer je naš indijski prijatelj bio uvjeren da ćemo bez problema pronaći nešto, no nikad prije nije bio tamo s (ne)indijcima pa nije bio pripremljen na komplikacije oko toga kao ni mi. Grad je inače pun đainističkih prihvatilišta (ko neki socijalni hoteli)  koja naravno ( poput mnogih religijskih zajednica) ne žele primiti nikog drugog osim svojih. Pronalazimo neki drugačiji hotel i on rezervira sobe i već ih plati, ali dok se mi dovučemo iz auta, dečko na recepciji mu vraća novce i tjera nas van, jer za nas tu ipak nema mjesta! Nakon što se naš indijski prijatelj nešto pobuni, ni pet ni šest, prava filmska akcija ( ipak smo holivudske zvijezde)  jedan ga udara drvenom palicom, a drugi ga drži, na što naravno ulijeću “naši”, a zbog  galame se ubrzo skupila povelika skupina ljutih Indijaca ispred, dok mi svi kidamo na lijevo i do auta, jer ne sluti na dobro. Naravno skupi hotel u gradu kojem nema ovakvih scena je popunjen, a mi  razmišljamo o spavanju u autu. Nakon kucanja na sva moguća vrata uspijevamo potkupiti vratara u jednom od prihvatilišta, kojem naš indijski pregovarač obećaje  da ćemo dobro zakamuflirani otrčati do soba i nestati ranom zorom.

Uglavnom svi kreću prema hramovima prije izlaska sunca jer do samog vrha planine, gdje se nalazi najveći i glavni kompleks hramova trebate preći nešto više od 3800 stepenica (3.5km), što onda još malo pridonese vašem duhovnom ispunjenju. Osim toga nema toga koji smije ostati preko noći gore, pa čak ni njihovi svećenici- Bogovi trebaju mir, a da bi vi bili još produhovljeniji pobrinulo se pravilo da ne smijete ništa jesti na putu do gore, a ni nositi hranu. Prva greška koju radimo:  ne jedemo prije kretanja, a druga nosimo samo kekse koje prebrzo pojedemo nadajući se hrani na vrhu, ups eto prva stvar kojom ljutimo Bogove.  Vodu vam ipak nude putem na nekoliko stajališta. Standardni indijski način; svi koji stanu piju iz nekoliko istih metalnih čaša, pa normalno da svi piju na način da im čaše ne dodiruju usta, nakon nekoliko mjeseci u Indiji, ovakve vam stvari postanu potpuno normalne.

Obzirom da svaki pripadnik Đainizma vjeruje kako je posjet ovim hramovima jedna od osnovnih stvari u ostvarenju postizanja Nirvane i oslobođenja, jako je velik broj svećenika, a još više đainističkih svećenica koje ćete sresti putem. Usput dobivam odgovor zašto sve imaju neku čudnu kratku kosu, one vam recimo kad se zarede moraju čupati kosu (vrijedi i za muške), kako bi se udaljile od potrebe za fizičkom ljepotom.  Većina ih hoda bosa putem, a hodaju nevjerojatnom brzinom obzirom na godine, no nisu samo svećenici bosi , većina ljudi očito to smatra potrebnim jer su gotovo svi bili bosi, osim nas naravno. Uz njih i mnogobrojne Indijce koji žive u Indiji susretali smo se i s Đainistima  koji žive daleko od Indije, najčešće Kanada ili Amerika, a  Palitanu kao svoje veliko svetište moraju posjetiti barem jednom godišnje, jer kako tvrde to je nužno ako žele imati zdravlje, sreću i slično. Takvi su najčešće jedini koji će ući u neku komunikaciju s vama, uz to da im je najčešće pitanje kako to da smo tu?

Kao i po pitanju “naših” svetišta velik je broji onih koji smatraju mogućim svoje ozdravljenje i ispunjenje ciljeva ako se pojave na vrhu, iako mnogi od njih to sami ne mogu. Tu onda nastupa “Doli”. Ja ne znam koju bi riječ za nešto slično pronašla u našem rječniku , jer kod nas ionako ne postoji ništa slično , a takvo nešto je zapravo moguće samo u Indiji ili sličnim zemljama. Radi se zapravo o tome da nekoliko Indijaca u nekim ljuljajućim stolicama (Doli) nosi one koji ne mogu  ili pripadaju onim Indijcima iz više kaste. Čast izuzecima koji su stvarno bolesni jer  puno ima onih koji ne hodaju  s opravdanjem zašto i bi kad ih mogu oni iz niže kaste nositi, doslovno na svojim leđima. Beautiful India. Pri tome me ipak zabavila činjenica da cijena nošenja varira obzirom na težinu onog kojeg se nosi, a za neke treba i više nosača. Naravno da smo mi onako bogato bijeli bili zanimljivi svakom koji je sposoban nositi i na svakom smo koraku dobivali ponude za Doli, a zapravo smo im bili čudni što želimo hodati  prema gore.

Uz sve priče i ljude putem, što smo se više približavali vrhu shvaćala sam zašto je vrijedno svih tih stepenica i koraka. Obzirom da cijelu planinu smatraju svetom, hramova ima i na samom putu do gore, već su mi i ti mali kompleksi hramova bili fascinantni i prije nego sam uspjela vidjeti glavnu stvar. Nema gužve kao inače u hramovima, nema ljudi koji žive na cesti uz hramove, nema krava koje slobodno ulaze… sve skupa neka nova Indija. S povećanjem broja stepenica i  sam pogled naravno postaje sve bolji, prvo na zaljev  Cambay u podnožju, a onda i na mjesto gdje se Bogovi sakrivaju.

Nakon što smo lagano produhovljeni ( iznimno gladni -jedno uzrokuje drugo) dospjeli do vrha i glavnih hramova, dočekala nas je neka posebna energija, prvo ljudi koji su tamo, iako su to bili isti koje smo sretali putem svi su nekako bili opušteniji i sretniji. A onda i energija samog mjesta , stvarno se ne radi samo o apsolutno fascinantnoj arhitekturi. Nekako mjesto budi u vama neki mir, iako to možete pronaći i u džamijama ili crkvama,  ono što je puno drugačije; tu je sve na toliko velikom otvorenom prostoru da smo bez problema uživali u prirodnim drogama. ( Eto energija je takva da sam i ja poželjela pušiti travu, što inače nije baš moja stvar).Penjali se po svim mogućim prolazima, pronašli mjesto za spavati usred hramova, umirali od smijeha – što nikog nije pretjerano smetalo; eto  izgleda kao pravi raj i potpuna sloboda iako ste u hramovima. Ipak , ako ne doživite isti scenarij nemojte mene kriviti, ja sam imala idealnu ekipu za to, a da je moguće to sam se sama uvjerila. Mislim da bi crkve kod nas bile prepune da vlada takva energija u njima.

Hramovi se dijele na stari i novi dio, a za našeg boravka bila je nedjelja pa se u starom dijelu održavala i  neka ne svakodnevna ceremonija, nešto kao mise kod nas. Iako se stari dio nikako ni pod koju cijenu ne smije fotografirati, uspjela sam pronaći dijelove gdje je to bilo moguće. Eto, valjda  još jedan način za naljutiti Bogove. Koje sve njihove običaje naučite tijekom ceremonije; čudo! Mnogi od njih recimo drže neka mala ogledala u rukama tijekom pjevanja i molitve- kako ne bi Boga čiji je kip na “oltaru” direktno gledali i time ugrožavali njegovo/njezino Božanstvo.

Iako smo za idući običaj odavno znali, najdraži nam je bio da Bogove hrane, točnije donesu hranu, postave pred oltare i  na različita mjesta i tamo je ostave, haha pretpostavljate; glad je bila jača u našem slučaju od razmišljanja o igranju s karmom. Jako puno badema i nekih čudnih delicija završilo je u našim unutarnjim Bogovima dok nitko nije gledao – još smo svi živi i zdravi, dapače. Mislim da smo ovime najviše naljutili njihovih nekoliko milijuna Bogova, dok je mene iznova ljutila činjenica da je sva ta hrana, kao iz  mnogih drugih hramova mogla završiti u rukama mnogobrojne gladne djece. Isto kao i činjenica da iznimno bogata đainistička zajednica iz cijelog svijeta sumanute cifre troši kako bi broj hramova još rastao, a ovi bili u tako dobrom stanju. Prvo Bogovi, onda ljudi.  No, eto Bogovi isto moraju biti nahranjeni, a vi se nahranite slikama prekrasnih hramova u Palitani, dok ne pronađete način da ih vidite uživo.

Za one koji uspiju otići:

Svetište je  zatvoreno tijekom monsuna – od lipnja do rujna uglavnom.

OBAVEZNO rezervirajte smještaj unaprijed!

Indijsko vrijeme

Indijsko vrijeme

Vidimo se za 10 minuta. Naših ili indijskih? Naših. Dogovoren ručak s jedinom Hrvaticom u Ahmedabadu osim mene,  u gradu od skoro 8 milijuna ljudi, a još ni ne znam broje li pri tome i beskućnike. Odavno smo svi koji boravimo  tu, iz bilo koje zemlje da dolazimo, naučili da njihovi satovi jednostavno rade drugačije od naših.

Eto pa kad vam oni kažu 10 minuta to vam je barem, ponavljam barem 40 minuta našeg vremena. A ova fora s našim ili indijskim vremenom dio je svake internacionalne komunikacije, koja uključuje dogovore. Ivana je tu  isto zbog posla , Ahmedabad stvarno nije baš na popisu turistima u Indiji, a ako postoji još netko naše nacionalnosti, nek se slobodno javi. Nakon pretresanja aktualnih tema u dalekoj nam lijepoj našoj udahnula sam smrad i prašinu, pokrila usta maramom koju koristim za sakrivanje plave kose  i krenula doma rikšom.  Već sam expert u provjeravanju mjerača  kilometra kojeg imaju za naplaćivanje vožnje, samo što ga često ne stave na nulu kad vas pokupe, no  tko da im sudi, ljudi se snalaze.  Zato, ako vas put odnese u Indiju, prvo provjerite “da ste na nuli”, vrijedi za svaki grad. Uz neprestane trube i  zalazak maglovitog sunca (konstantan spoj smoga, blata/prašine i vrućine) zaključujem kako se stvari odvijaju sumanutom brzinom proteklih  tjedana, a ja se u ovom kaosu već osjećam ko domaća. Puno sam novog otkrila i shvaćam kako je vrijeme da podijelim s onima koji me prate prije nego zaboravim,  a sve vas je više i to me nevjerojatno inspirira i potiče na nove blogove i putopise , HVALA!

Konačno slobodan dan od ureda i pisanja članaka za bogate i uspješne Amerikance u mojoj drugačijoj Indijskoj stvarnosti. Ironija je mala riječ za moj život tu. Svakodnevno pišem o zadnjim krikovima tehnoloških perverzija, najuspješnijim kompanijama stoljeća, likovima koji kupuju otoke…, , a sve iz zgrade ispred koje stotine ljudi spava na cesti i oni mogu samo sanjati o životu daleko od smeća, ali za mnoge to nije problem, za njih ovi na cesti nisu u kasti koja zavređuje bolje. I dalje imam osjećaj da samo meni smeta svaki put na putu do stana, kad viđam golu i blatom umazanu djecu koja žive uz cestu opasnu i kad ste u autu.  Zašto slobodni dani konačno? Indija slavi svoju Novu godinu , dan nakon Diwalia, kojeg isto tako slave.

Diwali i Nova godina

 Od svih ostalih dogodovština izdvojit ću vam proslavu slavnog Diwalija i čekanje njihove Nove godine. Diwali, festival svjetla kako ga još zovu, jedan je od najvažnijih blagdana. Jedno od najboljih osobnih doživljaja od kad sam tu, bila je prilika doživjeti njihov autentičan način štovanja Diwalia unutar obitelji, ma koliko je to sve čudno i dosta komično  za mene iz “našeg” svijeta bilo. Opet bi vam voljela dati jedan primjer koji bi bio univerzalan način slavlja, ali nemoguće! Svaka ta kasta i pod kasta ima svoj način i inače imaju preko 33 milijuna bogova na biranje za štovanje. Dok mi imamo problema s jednim, pa se ne možemo odlučiti voli li “pedere” ili njih ne smatra svojom djecom. Prva fascinantna stvar kod Diwalija su bili ukrasi od pijeska u boji ispred svakog ulaza u zgradi i doma , a ni na poslu uredi nisu manje šareni.

Večer prije Diwalia morala sam paziti gdje hodam, jer im je običaj ostavljati trulo voće i slične stvari po cesti i hodnicima, pa ako stanete na to, bad luck! Čiribu čiriba, neka njihova kletva u pitanju i sve loše vas čeka, navodno. Diwalijsko podne odvelo me u  ured, gdje smo bili  prisutni na čekanju Božice Ganeshi.  Njezino iščekivanje i je vezano uz slavlje Diwalia. Pa kako bi ona lakše pronašla put do njihovih kuća uz ukrase od pijeska postavljaju i glinene svjetiljke ispunjene uljem. Ukratko to je bio jedan od boljih načina istinskog upoznavanja s njihovom kulturom. Ništa vam to zapravo nije drugačije u samoj suštini nego kod nas. Kod njih Boga se hrani , kupa i daju mu se novci, naravno pokupi ih onaj koji je držao “misu”. Šta je tu drugačije kad kod nas svećenici za malo vode po okićenom boru isto dobe lovu? Baš to , ništa.

Taman kad sam mislila da sam pohvatala neke konce slavljenja Diwalia, barem u Gujuratu/ Ahmedabadu, jer opet ima puno razlika po ostatku Indije, večer smo proveli kod prijateljice s njenom obitelji, koja pripada nekoj drugoj kasti unutar Hinduizma. Kod njih Boga smo čekali na drugačiji način. Nema “svećenika” i muški dio obitelji prvo pjeva, a onda ženski, pa onda  svi skupa. Da sam uspjela biti u kući Đainista ili Sikha, slavlje bi opet bilo drugačije. Ono što je bilo zajedničko cijelom Ahmedabadu, petarde i vatromet na svakom koraku, puca se koliko se najviše može, jer vjeruju da će tako otjerati zle duhove. Lako bi to bilo da njih dira bilo kakva sigurnost,  puca se po cesti i ne brine se oko toga što auti i rikše i sve ostalo mora prolaziti između nečega što ispod auta može imati efekt bombe. Ako vas zanima zašto smo se na putu do te frendice osjećali kao usred rata imate video na linku. Za mene iznimno zabavno, ali za moju njemačku cimericu recimo, iznimno stresno.

https://www.facebook.com/photo.php?v=505410062899588&set=vb.425902630850332&type=2&theater

 

Dan nakon Diwalia službeno Nova godina, bilo bi suludo očekivati da bi se itko brinuo oko toga da smeće treba očistiti s cesta, pa samo će ga auti razgaziti kad prolaze. Danima kasnije  još  se nije raspršilo do kraja po cestama, ali valjda ima vremena do idućeg Diwalia. Živio indijski način rješavanja problema.

 

Konačno imam i stan, istina da su indijski standardi u pitanju, pa tuširanje toplom vodom postaje moguće samo usred dana kad se voda sama od sebe dovoljno zagrije, no nisam više na teret šefu u čijem sam stanu bila kao Pepeljuga. Odvojena od socijalnog života, obzirom da je bilo preopasno da sama napuštam stan kad padne mrak. Stan sam naravno sama pronašla, da sam čekala indijsku organizaciju i brzinu rješavanja stvari, dočekala bi možda i naš Božić u privremenom smještaju. Indijsko vrijeme. Dijelimo stan; legendarni Francuz, njegova cura iz Španjolske, cura iz Njemačke, Meksikanka i ja. Čovjek bi pomislio da se radi o nekom super modernom gradu u kojem su ovakve stvari normalne.

Međutim vrlo vam je specifično to kod nas, toliko nas je malo u gradu da se  svi nekako znaju i sva sreća da su mi ovi moji dragi , jer tu nema puno mogućnosti biranja. Svi se stalno družimo i držimo zajedno, puno je lakše na taj način prilagoditi se svijetu koji je svima nama potpuno stran. Živimo u državi Gujurat u kojoj je alkohol  potpuno zabranjen, pa ne postoje ni klubovi u kojima bi se čovjek mogao socijalizirati i pronaći neko novo društvo (to ipak nije slučaj po cijeloj Indiji). Tu s istim ljudima radiš, putuješ, spavaš, dijeliš hranu i stan (24/7). Ako te ovo ne nauči strpljenju ništa te ne može. No , ima to i svojih dobrih strana, ti isti ljudi ti puno brže postanu bliski prijatelji nego što bi ti postali u svijetu na kojeg smo inače navikli. Mislim da je to ujedno i jedan od razloga zašto mnogi i vole biti tu. Svaki tjedan imamo nekoliko druženja kod nekih  u stanu, samo rijetki imaju tu  mogućnost da im zgrade u kojima žive dopuštaju posjete nakon 22:00 sata, pa se kod njih svi skupimo i uživamo u teško nabavljenom alkoholu, ima samo nekoliko mjesta di ga je moguće nabavit, a uz to moramo imati i dozvole za to, koje dobijemo samo zato jer smo stranci, no i mi imamo limit na količinu. Nema više od 6 artikla mjesečno. Kad vam se to čini ludim, moram vas podsjetiti da nijedan  shopping centar  nema  ništa ni slično mesu ili ribi i to se može nabaviti samo na jako rijetkom mjestima i u samo određenim restoranima.  Dio našeg malobrojnog internacionalnog društva su i neki lokalci, koji zapravo jedva dočekaju nove strance u gradu jer imaju s kim uživati u blagodatima zapadnjačkog života. Mnogi od njih su i puno putovali, pa  imaju i  neopisivu potrebu upoznavanja novih ljudi , baš kao i mi koji smo tu.

Horoskop kao preduvjet za brak

Ne znam što da prije podijelim s vama od stvari koje me svakodnevno jednostavno ostave bez teksta. Primjerice u međuvremenu me cura s posla odvela u biro za traženje partnera za brak, da dobro ste pročitali. Gotovo svi brakovi u Indiji su “dogovoreni” i moraju biti iz istih kasti. Još uvijek. Pa imaju i urede pomoću kojih traže partnere. Ima naravno onih otvorenijih vidika , koji se mogu vjenčat za koga požele, ali jako, jako malo. Takvi  su mi  recimo neki dan ispričali da ako se netko iz jedne kaste odluči na brak s nekim iz druge kaste, prvo prekida komunikaciju s obitelji zauvijek, a još uvijek se događa da tatice u takvim obiteljima ubiju to dvoje nesretnika i nisu baš kažnjeni za to , jer eto to se opravda. Voljela bi vam objasnit način na koji su kaste i pod kaste podijeljene, ali mislim da bi još dvije godine morala tu provesti da  pohvatam  sve konce, jedna od osnovnih podjela je prema religiji; Hindusi, Đainisti, Sikhi, Muslimani , Budisti.., ali sad onda dalje kreću beskrajne podijele unutar svega toga na teško pohvatljive  načine. Naravno najvažnije je u kojoj ste obitelji rođeni jer vaše rođenje odmah unaprijed odredi vaš cijeli životni tok. Nešto što se dogodilo prije nekoliko stotina godina određuje sve u vašem životu , ako ste tu i dio toga. Beautiful  India. Uz minimalne iznimke. Posjet tom uredu za bračne partnere bio je za mene tipičnu wanna be emancipiranu neudaču u kasnim dvadesetima / tu sam odavno za otpis / neopisivo iskustvo, negdje na granici lude zabave i tragedije. Toliko toga ima vezano za to da zaslužuje poseban blog  u skorijoj budućnosti. Primjerice horoskop je jedna od ključnih  stvari za mogućnost vašeg braka, pa kad mislite da vi previše čitate “te gluposti”, samo se nasmijte svaki put kad se ovog sjetite. U Indiji ako vam zajednička kombinacija horoskopa nema određeni postotak za uspjeh; NEMA braka ! Naravno da sam i ja prelistala potencijalne kandidate, ali ništa za mene , nisam u nijednoj kasti i već sam lagano prestara, ne kotiram baš dobro.

U ovom silnom kaosu voljela bi reći da jedva čekam povratak u domovinu bez smeća, ali gadno bi lagala, jer kad čitam vijesti  s hrvatskih koordinata, samo želim preletjeti maticu zemlju na putu do neke normalne i uzeti sve vas koje volim i one koji  shvaćaju neke stvari. Premijer koji se ponaša ko dijete u vrtiću i može si dozvoliti da eto on sad baš nešto neće i baš neće tu igračku dijelit s drugima iako cijela Europa od njega to očekuje, dok cijeli narod mirno stoji i samo mu se čudi . A kako i ne bi kad je taj isti narod spreman potrošiti 47 MILIJUNA kuna na oduzimanje osnovnih ljudskih prava psihički naprednijem sloju društva ; jer ih ne oduzima samo gayevima nego i svima nama koji želimo napredak zemlje u zapadnom smjeru. I to 47 MILIJUNA kuna u trenu kad smo na pismeno dobili da je nezaposlenost  gora jedino u odavno propaloj Grčkoj i pregaženoj Španjolskoj.  Ali koga briga za to?  Bitno da imamo svetinju i domovinu, ali domovina bi mogla uskoro potpuno propasti i odseliti, pa se nadam da svi mogu biti nahranjeni od svetinje! I onda se ja čudim svetim kravama i brakovima na temelju horoskopa?  Pa skoro da bi nam  bilo bolje da su nam krave svete. Pa možda ovakvi kao ja ne bi trebali za poslom u Indiju. Nadam se da će nam horoskop ipak biti naklonjen, barem kad dođe do sramotnog referenduma.  Namaste!

 

 

Izvanzemaljac = plavuša u Indiji

Izvanzemaljac = plavuša u Indiji

Kad vam pokušavam prenijeti  doživljaje s nekog mjesta  uvijek se trudim uzeti u obzir i loše i dobre strane, jer  nije uvijek baš sve vrijedno para i truda. Najbolje bi bilo kad bi svi mogli vidjeti sve , ali ne ide to tako. Ima mjesta kojih se treba odreći kako bi se išlo na neka druga. Indija je nešto što je teško opisati riječima, zapravo ne znam ni od kud da počnem da vam  dočaram buru osjećaja koju  stvara svakodnevno u mojoj glavi. Trebala bi početi od početka, samo što Indija nema ni početka ni kraja, vlada apsolutni kaos na svakom koraku. To je očito razlog zašto te Indija smiri, jer u ovom ti kaosu brate nema druge nego pomiriti se sa svime oko sebe.

img_8924Znači zaboravite lijepe hramove, mirisne štapiće i njihove svećenike. Mir sa svemirom izgleda dolazi iz nekog drugog smjera. Kaos je toliki da stvori prisilni mir u vama. Recimo kao da  se morate naučiti dijeliti stan s jako puno ljudi. Ipak, još puno toga moram  vidjeti da bi to mogla konstatirati za cijelu zemlju, Malnar je govorio da ti cijeli jedan život nije dosta da je upoznaš cijelu, pa se moji doživljaji svode samo na ono što sam dosad vidjela.

Prije dolaska, živjela sam u uvjerenju kako su me neka putovanja, poput recimo zabačenih dijelova Afrike i gotovo cijele Kambodže, pripremila na Indiju, ko ono ništa me ne može više iznenaditi i šokirati. O kako li sam samo u krivu bila; još nisam doživjela nešto poput Indije. Recimo, uopće ne znam kako da vam dočaram poglede koji su mi upućeni  na svakom koraku, to nisam ni u Africi doživljavala. Od čuda, seksualne požude kod nekih(strah od silovanja je tu uvijek prisutan), do gađenja pa sve do  simpatije.  Isto je sa svim strancima, ali ja imam extra bonus, jer sam žena i plava. I svi vas barem pogledaju. Putem sam otkrila sve prednosti marame oko glave. Uz to, do sad još nisam vidjela ni jednu plavu ženu ili se i one vješto sakrivaju. No, kako im suditi, mnogi od tih ljudi možda nikad nisu ni vidjeli plavušu uživo, a puno ih je na ulici koji nemaju šanse ni za doticaj s televizijom.

INDIJSKA POSLA

Po slijetanju u  Ahmedabad odmah prisilno shvaćanje indijskog  ” posla”, stan koji su odavno trebali imati za mene, još nemaju, Welcome to India! Na putu do privremenog smještaja nema puno rasvjete, ali ima puno sirotinje i krava, praktički ništa lijepo, za vidjeti.  Pod sirotinja mislim na ljude koji spavaju uz cestu, pa do onih koji imaju napravljenu “kuću” od kartonskih  kutija i starog lima ili jednostavno nešto slično šatoru, koji je u ovom slučaju predobra riječ. Tisuće i  tisuće njih. I blato, o koliko li ga je samo.  O prometu da ni ne govorim, još mi nikako nije jasno kako to uopće funkcionira, nema tu pravila u prometu, ni smjerova,  ni skretanja kad se smije, ni semafora, jednostavno  eto kao  muhe.  A truba, nju koriste SVI, u prosjeku svakih 5 sekundi trebalo ili ne, ona je tu da oni trube i gotovo.

Privremeni smještaj,..dolazim u neku malu kućicu koja obzirom na sva mjesta na kojima sam ja spavala i nije loša, ali tu su neka stara Indijka, njena kćer, unuka i još neka Indijka u ranim dvadesetim, sjede i gledaju me u čudu / šoku , ne progovaraju ni riječ. Da, oni vam baš ne odzdravljaju.  Upućuju me do sobe koju dijelim s jednom od njih, to je ipak sobica, a između naših kreveta oko 30 centimetara udaljenosti. Taman kad pomislim izaći van i udahnut indijski smrad da malo dođem sebi- ne može! Vrata se zaključaju u deset navečer i nema van do jutra! Ok, tuš i doći ću sebi! Ne može ni to! Večer je , nema sad vode! Ali imaju odličan WIFI, e to je Indija!

 Uz bučni ventilator, smrad po ustajaloj vlazi i vrućinu, moja indijska cimerica i ja dočekale smo jutro.  Budući da tehnički još nemam smještaj, a prijatelj kojeg sam upoznala putujući lani, još uvijek putuje i dolazi u Bombay, odlučim se za izlet do tamo. Oni koji su me pokupili večer prije me vode do nečeg sličnog autobusnom kolodvoru i uvjeravaju kako nema potrebe za avionom , jer je bus siguran i ima prostore za spavanje. Uistinu ima, cijeli bus je pretvoren u neke čudne pregrađene prostore za spavanje, naravno da je stariji od mene 3 puta. To je bilo sve samo ne sigurno, ja plava i oko 30 muškaraca i možda dvije žene, koje su ipak izašle ranije iz busa, na putu do Bombaya i tako 12 sati. Taj put do tamo dugo će ostati u mom sjećanju, od straha koji možda nije  opravdan, jer se na kraju ništa nije dogodilo, do neopisive neugode, njihovog zurenja i beskrajne tuge, jada  i čemera putem. Da je barem priroda bila lijepa, pa bi rekla, ajde isplatilo se riskirati, kao što je to bila priča po Africi recimo, ali ovako samo bezbroj pitanja u glavi. Uz glavno; što da sam rođena  u ovim okolnostima? Pa da si inteligentan ko Einstein ne možeš se maknut iz ovog blata, doslovno nikad. I kako smo mi zaslužili to što imamo, a oni nemaju?  Ako ste cura/žena koja sama putuje, bus od Ahmedabada do Bombaya , vam je stvarno zadnja opcija. Sve je vjerojatno puno drugačije kad imate i fizička muda, a ne samo ova u prenesenom smislu. Zagrliti tog istog prijatelja i imati poznato lice pokraj sebe nakon tog busa bilo je , e baš tako kako izgleda.

DJECA NA ULICAMA

Kako o tom Bombayu svi stalno pričaju kao o najboljem mjestu u Indiji, očekujem konačno nešto dobro. Da dobro je,  za određeni dio populacije kojoj i ja zapravo pripadam, a najbolji je primjer Indijske priče. S jedne strane luksuzni stanovi i zgrade, s druge milijun ljudi koji žive u nastambama od lima i sličnog tome. Upravo to Indiju čini gorom od svih takvih zemalja do sad. Na primjeru ostalih nema tolikih sudara svjetova, svi su manje više siromašni i nemate Porsche salon do kojeg spavaju tisuće beskućnika, to je i ono kad svi kažu da su u Indiji ljudi pooosvuda. A ono najgore,  bebe,  koje spavaju na pločniku, od nekoliko mjeseci starosti pa nadalje. Nisu same, cijele obitelji su tu, ali kao i većina ljudi osjetljivija sam na djecu nego na odrasle. Ima ih toliko da je moj prijatelj u jednom trenu zamalo stao na dijete dok smo šetali, jer oni eto tako spavaju po pločniku, a bio je već mrak. E tu cmizdravica kao ja ne može da ne zaplače. I kako sad primjećivati samo dobro u tom Bombayu? Kako to prihvatiti kao nečiju kulturu?  Mislim da zapravo ni ne postoji mjesto na planeti gdje ima  toliko ljudi koji jednostavno žive na cesti. Nisam se zadržala dovoljno dugo da napišem neki pošteni putopis, ali vratiti ću se s tim ciljem i suočiti se opet s tim Bombayem.

Ima i ovakvih pogleda u Indiji za plavu ženu, njima sam recimo bila bijela kraljica, jer sam im poklonila svoju Coca Colu, ali mene i to opet rasplače/cmizdravica. Da, ova će me Indija pojesti, ako se ne pomirim s nekim stvarima vrlo brzo. Valjda je to mirenje sa sudbinom o kojem svi i pričaju, no meni je to još uvijek preveliki problem. Samo u Indiji shvaćam svoju bespomoćnost, a vidi, vidi možda je i to mir koji neki dobe tu. A smeće? Da o tome ne moram ni pričati, ali njima očito ne smeta jer ih je beskrajno puno koji navečer uživaju na toj istoj plaži.

BOLJA STRANA PRIČE

Vraćam se u  Ahmedabad, naravno avionom i kreće  malo pozitivnija strana Indije. Obzirom da još uvijek nemam stan/ navikni se Indijcima treba dva tjedna za nešto što kažu da će biti sutra, a kod onih Indijki se ne vraćam, šef mi nudi svoj stan i izlazi iz njega dok mi ne nađu stan. Čovjek se vozi svaki dan na  posao sat vremena umjesto deset minuta , vratio se doma. Tu moram naglasiti da moja firma uopće nije odgovorna za moj smještaj, već organizacija preko koje sam tu.  Ili me jako žele zadržati tu ili su Indijci stvarno tako dobri  kad ih upoznate. To još ne znam. Sad živim u luksuzu, kojeg sigurno neću imati kad mi nađu stan, teretana u zgradi, bazen i slično, ali pogled kroz prozor opet prava Indija…

No, ne dajte se zavarati, ovo nije sirotinja uz cestu, ovo je finija verzija, oni imaju kuću, kakvu takvu i imaju vodu.

 

Prvi dan na poslu otkriva njihovu toplinu, kod onih koji su obrazovaniji naravno, pa su se susretali s bijelim ljudima do sad. Cure me prihvaćaju i stalno grle kao da sam tu oduvijek i odmah smo prijateljice. Daleko ljepša okolina za rad od mnogih do sad. Saznajem da sam ja tu došla njima biti nadređena, pa uz moje pisanje za časopis provjeravat ću i njih. Lijepa promjena u mom životu, daleko sam od Hrvatske, u kojoj takve pozicije imaju oni koji ne znaju razliku između Mense i menze, ali eto nečiji su sinovi ili kumovi. U Indiji se počinje raditi tek u deset ili deset i 30, radi se do 19:00, a  ako malo odspavate za stolom nije problem, njima se ne žuri, it’s India!  Vrijeme za ručak je poseban doživljaj , redakcija se pretvara u restoran, a oni mi svakodnevno daju nešto tradicionalno od doma, kao da se natječu čije će mi se više svidjeti, tko ih ne bi volio? Uz to oni sve što donesu dijele.

Izlazim iz zgrade, a na onoj blatnjavoj cesti punoj rupa se sjaji najnoviji Porsche. Ne uspijevam se suzdržati: “Seriously dude?”     Nastavim dalje, da mi je znati kako ga vozi po ovom blatu, šta se utrkuje s kravama?  Da je samo dvoje ljudi pomogao obrazovati s tim novcima i vozio normalniji auto za Indiju, možda bi imali normalniju cestu za koju godinu. Budala očito svuda ima, ma da si je barem kupio zelenu kartu, već bi bio manja budala, ali eto to je Indija, zemlja najvećih mogućih suprotnosti na istom mjestu.

Sljedećih nekoliko dana moje nove prijateljice su  me odvele na festival u čast nekom od njihovih bogova. Pokazale su mi i kako je normalno da nas se barem troje vozi na motoru, a kacige su nepostojeće u ovoj zemlji. Naglašavam barem troje,inače su i cijele obitelji u pitanju,  ali na to sam već odavno navikla po drugim dijelovima Azije, samo nisu mene tako vozili  do sad.

img_8929

Uz sve loše ipak bi svakome preporučila da se stavi barem jednom u životu u situaciju da se mora prilagoditi toliko drugačijem svijetu. Da prođe kulturološki šok ovakve vrste barem jednom, ne morate baš na potencijalno opasan bus , ima i drugih načina, naravno  ima i drugih mjesta. No, ostati vječno u komfornoj zoni ne može nikoga naučiti puno o vrijednostima u životu, o svijetu kojeg smo dio, a još manje tome kako smo mali ispod zvijezda.  Namaste! Zemlja je ogromna i ima strašno puno toga za vidjeti, pa joj ne želim suditi samo po ovome što sam do sad vidjela i bit ću tu još neko vrijeme, pa se nadam putopisima i blogovima sa pozitivnijim pričama o Indiji. Čitamo se brzo!