Šri Lanka = ŠriLandija

Šri Lanka = ŠriLandija

Ako očekujete putopis u kojem ćete čitati o prljavim wc-ima ili onaj u kojem se piše nešto kao u 13 sati krenuli smo od točke A do točke B ili pak onaj u kojem netko kao loša kopija wikipedije pokušava prepričati povijest neke zemlje, odmah vam savjetujem da zatvorite ovu stranicu i odete negdje drugdje, nažalost izbor vam je i prevelik. Jednako vrijedi i za one koji očekuju nekog samoprozvanog filozofa koji objašnjava kako je život bez putovanja promašen ili kako vam za putovanja uopće ne treba novaca.

Ako vas s druge strane zanima što čini Šri Lanku specifičnom i kako sam došla do naziva Šrilandija ili priča kroz kratki video i fotografije putem kojih možete i sami donositi svoje zaključke, onda ostanite još koji trenutak. Još više ako planirate put na istu da ne ponavljate greške, nešto jeftinije prođete ili pročitate koji savjet.

Zemlje su bile i ostale kao ljudi. Neke će vam odgovarati, neke nimalo, u svakom slučaju kao i s ljudima sve je to vrlo individualna stvar i ono što će vas oduševiti nekog drugog možda potpuno odbije. Jedno je nažalost neminovno, prije ili kasnije ulovit ćete se kako ih uspoređujete ili stvarate pretpostavke. Baš kao i s ljudima. Eto, od tud mi i naziv ŠriLandija. Većinu vremena imala sam osjećaj da sam opet u Indiji, dok je u nekim drugim trenucima neumoljivo podsjećala na Tajland.

Kratki zaključak Šri Lanke koji bi dala  frendici na kavi zvučao bi otprilike ovako: ljudi su me izluđivali, isti su kao Indijci, lažu te kad stignu i sve moraš dva puta provjerit i razmišljaju samo kako da zarade na tebi i nisu ni blizu nasmijanih i pristupačnih Budista iz Tajlanda. A da ne pričam o tome kako i vrijeme mjere na indijski način pa se 10 minuta lako pretvori u dva sata. Sve im je polu zabranjeno baš kao u Indiji pa nemaju ništa ni blizu tajlandskog noćnog života i zabava. Promet im je gotovo jednako lud kao i u Indiji, ali su smireni u tom ludilu kao i Tajlanđani pa ne trube kao Indijci svakih 45 sekundi.

E, kad smo kod Tajlanda isto su takav masovni turizam, samo iz meni ne jasnog razloga 4 puta skuplji, nečuveno! Stvarno mi nisu bile jasne toliko visoke cijene i treba ti toliko više love na Šri Lanci. Najpokvarenije mi je što ti zabranjuju unos cigareta, (ilegalno je unositi ih), a kutiju nekih glupih naplaćuju i do 60 kuna! Zamisli! Sreća pa je bilo pametnih koji su ignorirali njihovu zabranu unosa, ionako ne provjeravaju!

Što se tiče sirotinje i ljudi na cesti, ništa slično Indiji. Tu su stvarno više kao Tajland i zapravo su uspoređujući s indijskim standardima čistoće kao mala Švicarska. No, opet zbog toga ili nečeg drugog nemaju ni čari tog indijskog kaosa, koji je kao loša droga kojoj se nekako imaš potrebu vratit jer te zauvijek promjeni. Iako službeno nemaju kaste ponekad mi se činilo kao da svatko zna di mu je mjesto. To ćeš nažalost najviše vidjeti na primjeru iscijeđenih beračica čaja, koje pokvareno, ali i očekivano “uvoze” iz puno siromašnije južne Indije. Pa cijeli dan beru čaj za koji euro, doslovno koji.

 

A tek hrana! Budila mi je indijske traume jer je gotovo ista kao i njihova. Za razliku od Tajlandske koju obožavam i ne znam što bi prije. No, ipak kad pomisliš da baš ništa posebno nećeš naći na Šri Lanci, onda te priroda na nekim dijelovima stvarno osvoji. To beskrajno zelenilo te pošteno očara i opravda punom parom nedostatke i loše strane. Predobri su im i safariji, imaš osjećaj da si i u Africi istovremeno. Da, baš je čudan mix…

 

Prije detalja za one koje zanima nešto više o Šri Lanci, video možda govori više od riječi

 

 

“Ma Šri Lanka ti je blaga verzija Indije”… Tu sam usporedbu često čula prije nego su moje noge prvi put kročile na otok ispod kojeg ako povučete okomitu crtu do Antarktika nema ništa osim Indijskog Oceana. Kao netko tko je živio u Indiji jedno određeno vrijeme, mogu bez puno suzdržavanja izjaviti da to baš i nije tako, naprotiv!

Ono što recimo itekako dijele s Indijcima je hrana ( curry i kurkuma gotovo su neizbježni i sve je kao i po pitanju Indije poprilično masno i jako začinjeno). Tipična lokalna hrana im je Kotu. Jelo koje čini nasjeckani roti, povrće, jaja, meso i začini. Ističe se naravno; ljutošću . Kotu može biti i vegetarijanski. Ipak za razliku od Indijaca nisu većinski vegetarijanci. To opet ima veze s religijom koju ne dijele s Indijom gdje većinski žive Hinduisti već upravo s Tajlandom, pa tako preko 70% Šri Lančana pripada upravo Budizmu.

 

Vjerojatno najpopularnija stvar  na Šri Lanci je Lions Rock u Sigiryi…

Ne znam što bi izdvojila kao bolji doživljaj; penjanje do vrha vulkanske stijene, ostatke budističkog  hrama koji se nalaze na  vrhu ili pogled na doslovno pola centralne Šri Lanke. Sve skupa jedna od onih stvari na svijetu, ma onih kao što su piramide ili Angkor Wat u Kambodži, gdje uopće nemate pravo na  mišljenje o njima, samo možete šutjeti i biti zahvalni što ste u životu imali priliku to vidjeti uživo.

 

 

Iako slušanje priče i legende o Lion’s Rocku otkriva da mu nastanak i nije bio iz pozitivnih razloga, vas u uživanju turističkog središta Šri Lanke to sigurno neće puno omesti, jedino što bi vas moglo smetati je ogroman broj drugih ljudi koji dolazi to isto doživjeti.

Priča je ukratko: jedan od kraljevih sinova je uobičajeno zao i ne može se pomiriti s činjenicom da on nije idući kralj, pa ubije i oca i brata i pobjegne i napravi si tvrđavu na vrhu vulkanske stijene gdje nitko ne može do njega. Nakon njegove smrti nedovršena palača  postaje  budistički samostan .

Ono što Šri Lanku osim Lion’s Rocka  čini posebnom je nevjerojatno, beskrajno  zelenilo koje je možda najbolje vidljivo vožnjom vlakom kroz nepregledna polja čaja. Opravdano ta vožnja vlakom smatra se jednom od najljepših dionica vlakom na svijetu. Radi se o dionici između grada Nuwara Eliya i grada Ella.

Potpunom doživljaju fascinantne vožnje pridonosi činjenica da se radi o starom vlaku i cijelo vrijeme otvorenim vratima uz koja slobodno sjedite ili stojite i uživate u sigurno očaravajućem pogledu na egzotičnu prirodu. Obzirom na otvorena vrata ove vožnje, ne postoji baš nikakav razlog da kupujete karte za išta bolje od trećeg razreda. Slično Indiji i tu su karte za vlak podijeljene na razrede i o tome ovisi cijena, samo za razliku od Indije, na Šri Lanci nema neke posebne razlike u kvaliteti.  Iako su i one za prvi razred bile jeftine. I za razliku od Indije tu možete najnormalnije doći na stanicu i pola sata prije polaska kupiti kartu, dok je to u Indiji nemoguća misija i karte za vlak su ponekad ravne dobitku na lutriji.

Grad Ella koji vam je tom vožnjom odredište jedini je za promjenu nudio neki noćni život, ne nužno ludi provod, ali barem pokoji klub i živu glazbu, koktele i dobru hranu u različitim restoranima koji su ovaj puta podsjećali na Europu ili Tajland. Favorit je u svakom slučaju restoran Chill. Ipak hit Elle nisu restorani već planinarenje na ne previše zahtjevan Little Adam’s Peak.

Vrlo lako ćete pronaći i nevjerojatan mir i tišinu, ali i super pogled u svakom smjeru. I nisam misla da ću ovakvo nešto napisati, ali stvarno ponesite kremu sa jako visokim zaštitnim faktorom. I najjači su imali posljedice sunca Šri Lanke, na kojoj je onako usput konstantno extremno visoka razina UV zračenja.

Ono na što se stvarno isplati potrošiti lovu na Šri Lanci su safariji. Nama je prvi bio kroz nacionalni park Minneriya. Krda slonova koje vi pormatrate iz safari džipova iz sigurne udaljenosti, daleko su ljepši i humaniji doživljaj slonova od jahanja par preživjelih i izmučenih slonova po Tajlandu.

Tu je Šri Lanka kudi kamo bolja zemlja koja u ovom slučaju na znatno bolji način uspjeva zarađivati na slonovima od Tajlanda ili Indije. Slonovi i dalje žive u miru i slobodi kakvu zaslužuju, a oni itekako dobro zarađuju od toga obzirom da vam je možda najjeftinija opcija 50 dolara po osobi za otprilike tri sata vožnje u džipu kroz nacionalni park.

Nailazit ćete  na svakakve ponude te iste voženje, svaki hotel nudi neku agenciju, svaka agencija tvrdi da je najbolja, neka standarda priča masovnog turizma. Nema nikakve potrebe da ne izaberete najjeftiniju opciju, jer sve je to isti park i isti slonovi, ista cesta kojom se svi koriste. A svakako dobar savjet je da se odlučite na vožnju u  popodnevnim satima, otprilike da dočekate zalazak sunaca u parku. Obzirom da tad dolaze po vodu i hranu.

Drugi nacionalni park, koji je prirodom još ljepši i safari vožnja time još bolja je Yala; najpopularniji na Šri Lanci i dom endemskog leoparda. Kojeg ćete ipak vidjeti samo ako imate puno sreće, a vozači će stvarno dati sve od sebe da vam ih uspiju pokazati barem kao malu točku u daljini  koja je na popodnevom odmoru. No, ako i prospustite leoparde, neće nedostajati slonova, vodenih bivola, krokodila, srni, majmuna, ptica, majmuna…

Ono što gotovo svi uključe u dio putovanja po Šri Lanci su svakako plaže i ocean. Obzirom da je cijela zemlja jedan veliki otok, neće vam nedostajati opcija. Prema dosta vodiča najbolji izbor je gradić Mirissa. Spoj plaža i noćnog života pretvorili su je u jedno od popularnijih destinacija za surfere, ali i ostale. A kad ste već tu možde krenete mojim stopama i otkrijete novu strast. Tečaji surfanja se nude na svakom koraku i financijski su začudo bili pristupačni. Pola dana oko 200 kuna.

 

Ako ipak niste na toj strani medalje svi vam nude i izlete gledanja kitova i delfina, po ne baš tako pristupačnim cijenama, cca 110 eura.  Relativno blizu je i grad Galle do kojeg možete bez problema iznajmiti vozača ili uzeti lokalni bus iz Mirisse. Galle je kolonijalni grad, popularan upravo zbog europske arhitekture i kad stignete, stvarno odjednom imate osjećaj da vas je netko spustio u Europu.

Ako uključite i posjećivanje hramova po Šri Lanci to će se uglavnom svoditi na budističke hramove. Tu mi je Tajland apsolutni favorit obzirom da su im hramovi  vizualno fascinantniji. No, ako vas sam Budizam kao religija fascinira, onda je Šri Lanka zemlja čiji se stanovnici daleko više drže budističkih pravila od Tajlanđana i imaju za sam Budizam više značajnih mjesta. Osim toga budističke škole na Šri Lanci jedne su od najpriznatijih i  Budizam na njoj postoji od trećeg stoljeća prije Krista, dok je tajlandska tradicija štovanja Budizma znatno kraća.

Putevima Budizma po Šri Lanci ne propuštaju se špilje u Dambulli, najveći i najbolje očuvan kompleks hramova u špilji na Šri Lanci(1 stoljeće pr.K). Malo ćete se oznojiti po stepenicama do vrha, ali 153 Budina kipa će to opravdati.

Jedina je šteta što ta ista Dambulla i nema nešto drugo zanimljivo za ponuditi, ipak iznenađujuće ima najbolji restoran na Šri Lanci. Najbolji prema Trip Advisoru, mom mišljenu, ali mišljenju cijele grupe koja je bila sa mnom. Osim najukusnije verzije Šri Lankanske  hrane, simpatičan Nilan (vlasnik, konobar i sve ostalo) i njegova žena, ali i djeca koja se povremeno igraju konobara s vama, pružit će vam osjećaj da ste kod nekoga doma na blagdanskom ručku.  Restoran je: “Sakura”.

Slijedeći mjesta povezana s Buddhom po Šri Lanci put će vas sigurno odvesti u grad Kandy, zadnji glavni grad Šri Lankanskog kraljevstva. Danas je glavni grad te demokratske socijalističke republike grad Colombo. Tooth Temple (da hram zuba) koji je u Kandyu, specifičan je po tome što se u njemu čuva Buddhin lijevi očnjak, a povezuju ga i s legendom da je onaj koji je bio u posjedu zuba  imao i političku moć nad zemljom. Hram je dio kompleksa kraljevske palače i svakako je najpopularnija znamenitost u tom istom Kandyu.

Osim hrama grad je do danas uspio postati turističkim središtem zahvaljujući umjetnom jezeru i šetnici oko njega, jedino fascinantno u vezi toga je činjenica da im je to pomoglo napraviti grad popularnijim. No, s druge strane grad ima u neposrednoj blizini botanički vrt, čijih 4000 vrsta biljaka rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. I ako vam je taj botanički vrt jedno od prvih stvari koju posjećujete na Šri Lanci brzo će vam postati jasno kako je priroda i neko nevjerojatno zelenilo najjači adut ove zemlje.

Za kraj putnik i avanturist u životu možete biti i bez puno kilometara iza sebe, život sam po sebi jedno je veliko putovanje i može biti pun avantura i bez kilometara, ako tako odlučite. A da ne govorimo da je preživljavanje u današnjoj Hrvatskoj jedna od zahtjevnijih avantura. Naravno da ću vam ja prva reći da su putovanja jedino za što se isplati štedjeti i da su najbolje i neprocjenjive škole koje vas nepovratno mijenjaju, no ne doživljavaju ih svi tako i nažalost ipak nisu besplatna.

Iskreno ako mislite otići upoznati Tajland, potrošiti puno love na to i  onda razmišljati samo o Shoppingu ili na plažama maltretirati grupu s kojom ste kako je Jadran ljepši, ja vam opet osobno savjetujem da je bolje da ostanete doma i podržite turizam na Jadranu. Ako niste za putovanja uopće ih ne forsirajte, nisu svi za sve niti bi trebali biti. S druge strane otvorenog uma postoji toliko puno ljudi koji nisu nikad nigdje daleko otišli i nažalost obratno. Cilj  putovanja ipak ne bi trebali biti selfiji po facebooku..

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža -je siromašna je, jako je siromašna i ljudi često žive u okolnostima koje nikome ne želite, ako ste imalo socijalno osjetljivi bit će vam teško gledati mnoge stvari, no stanovnici su joj toliko dragi i vječno nasmiješeni bez obzira na sve katastrofe koje su ih stoljećima pratile, da je duhom bogatija od mnogih, mnogih drugih. I nema tako groznih sudara bogatih i siromašnih poput jedne Indije, a ako vas priroda neće osvojiti, znamenitosti hoće sigurno i bespovratno.

 

Najčešća rečenica koju sam čula po povratku u Hrvatsku; „Bila si sama u Kambodži? O Bože.“ A kad ono, istraživanje egzotične Kambodže idealno je za one koji nemaju problem s tim da putuju sami. I kad bi znali koliko mladih ljudi iz svih mogućih država to radi na taj isti način i koliko je zapravo sigurna išli bi isključivo sami. Ne znam je li do nasmijanih i simpatičnih  Kmera (stanovnici zemlje)  ili do tipa ljudi koji se na to odlučuje, ali u Kambodži nikad neće biti sami, iako ste tako došli. Očekivala sam neprocjenjivu prirodu, siromaštvo i ogorčenost sličnu Afričkoj i ne neku ludu zabavu, no dočekalo me nešto potpuno drugačije. Prije par godina pročitala sam kako u Kambodži za deset tisuća dolara možete osjetiti što znači ubiti čovjeka; nešto kao lov samo vam ne trče životinje. Činilo mi se nemogućim, no i moj doživljaj zemlje je na kraju postao sličan. Nažalost mjesto gdje je sve moguće, ako znate kome dati lovu.

 

Po slijetanju u Phnom Penh ( glavni grad ) prvi susret s Kambodžom; nema tu kompliciranja oko viza, doslovno vas pitaju kakvu vizu hoćete i na koliko dugo, kupujete je na aerodromu za 20 dolara, a moguće je i unaprijed preko interneta. Napuštanje aerodroma;   „Tuk tuk here and a  tuk tuk there“…  Tuk-Tuk njihovo tipično prijevozno sredstvo prvo je što vam postaje apsolutni dio kulture i života tamo, od svih vozača koji su se odmah na aerodromu nudili iznajmljujem i ja svoj i krećemo. Vozač i ja + otkrivanje grada, za manje od deset dolara cijeli će dan biti vaš i voziti vas gdje poželite, čekati na jednoj destinaciji i odvesti do druge, cijena ovisi o vašem umijeću cjenkanja, ali dogovor unaprijed je ključna stvar.

Slijedi bus prema Sihanaukvilleu popularnom mjestu za odmor na moru; za njihove bogataše, ali i za turiste, oko četri sata vožnje jugozapadno od Phnom Pehna. U busu za Sihanaukville upoznajem talijanku s kojom po dolasku tamo dijelim  Tuk tuk do Otres Beacha, koji je puno bolja opcija za boravak nego sam grad. Radi se o poprilično dugoj pješčanoj plaži na kojoj su resort do resorta, jeftino, puno mladih ljudi iz cijelog Svijeta i idealno mjesto za potpuni odmor i potpuno isključenje na sve načine.

Talijanka i ja bile smo samo dokaz jedne jako loše strane cijele te priče; ona posjećuje svog prijatelja talijana koji drži  resort, a ja svog slovenskog i njegov. I ta priča preslikana je na cijelu kraljevinu Kambodžu, gotovo sve drže stranci (sve što donosi lovu), jer iz istog tog razloga što se sve može kad znate kome dati lovu i što nema puno kompliciranja kod viza, mnogi iskoriste priliku i zarađuju dok su Kmeri osuđeni na to da budu sretni ako rade za njih za par dolara. Priroda i more nisu nešto neviđeno, dapače bila sam i na bojim mjestima po drugim zemljama, ali energija koja vlada je vrijedna svakog posjeta, a iako nisam očekivala to od Kambodže; ludih noćnih provoda ne nedostaje ni jedan dan, bilo na Otresu ili još više u Sihanaukvilleu, do kojeg vam se stalno nudi tuk-tuk i treba oko 15 minuta.

Stvar koju sam iskoristila i svakome bi preporučila; mogućnost izleta na otoke u blizini koji se nude. Isti ti otoci imaju svoje resorte na kojima ćete se stvarno osjećati kao da ste zalutali u neki novi svijet daleko od svega, a i priroda je daleko fascinantnija od samog Otresa.  Meni je najbolji bio Koh Ta Kiev, koji je ipak zaslužio svoj zaseban putopis…

Nakon Otresa krećem mini busom do Kampota, popularan ” riječni” gradić i glavni grad istoimene  pokrajine, najpoznatiji po proizvodnji crnog bibera, koji obilježava hranu po cijeloj zemlji. Grad je prepun restorana u kojima za smiješno jeftine cijene možete uživati u hrani s tim istim biberom, a cijena mog boravka u simpa hostelu ( drvene kućice)  odmah uz rijeku je bila  2 dolara na noć. Opuštanje uz rijeku je zapravo nešto što i privlači turiste najviše. Izlet u Kampot predstavljao je putovanje po Kambodži na puno načina, recimo odmah po silasku s busa “nas” šestero shvaća da svi putujemo sami, jako lako se “skompamo” i proživimo nekoliko idućih (nezaboravnih) dana zajedno. Po upoznavanju s njima mijenjam prvotni plan po pitanju hostela i zajedno odlazimo u isti. I eto nas cura iz Belgije, Hrvatica, Argentinac… neki od njih su mi i danas prijatelji.

Već drugi dan lako ih nagovaram na plan koji uključuje iznajmljivanje skutera i posjet Nacionalnom parku Bokor, oko 2 sata udaljen od  Kampota, radi se zapravo o planini na koju se vozite skuterima ili autom.

Nezaboravan dan uključivao je i vožnju/ posjet lučkom gradiću Kepu, koji je isto tko nezaobilazna destinacija ako ste u Kampotu. Najzanimljivija je tržnica sa svim mogućim ribama i restoranima u sklopu nje gdje se nude ribe u kombinaciji s crnim biberom na sve moguće načine. Sam grad neće biti nešto nezaboravno sigurno, ali vožnja do njega je nezaboravno iskustvo  prilikom koje se upoznajete s životom u Kambodži puno bolje nego po tipično turističkim točkama.

Kronična upala sinusa i  povišena temperatura upoznale su me s još jednom specifičnom stvari za zemlju. Antibiotici i bilo koja vrsta lijekova kupuju se na istom mjestu gdje i alkohol, žvake, čips,.. shvatili ste ; najobičniji mali dućan i “čiča”  kojem su nedostajali zubi, a bio je i pod laganim utjecajem alkohola i ja raspravljali smo o tome koji bi mi antibiotici bili najbolja opcija. Znam otprije koje koristim za iste probleme, pa se nisam morala oslanjati na njegove savjete, ali iz moje perspektive bile je poprilično nevjerojatno što sve se može kupiti kod njega i način na koji se lijekovi prodaju. Izliječena, rastajem se s novim prijateljima i nakon nekoliko ludih dana krećem busom prema novom gradu ; Battambangu, dok se oni odlučuju za izlete na otoke u blizini.

 

2002Battambang  je drugi najposjećeniji grad u zemlji, prvenstveno zbog hramova koji se nalaze u blizini, no iznimno je popularan i izlet “Bambus vlakom” kroz rižina polja, prilikom kojeg možete doživjeti jedan od zalaska sunca koji spada u one koje stvarno pamtite. Pruga koja je nekad bila građena kako bi im omogućila bolju povezanost danas služi samo kao turistička atrakcija i zapravo je iznimno smiješan taj izlet- nakon što vas dovedu do kraja jednog smjera, skidaju drveni dio vlaka i motor kako bi ga okrenuli za povratak u drugom smjeru. Jedna od loših stvari kad putujete sami i dođete zadnji na postaju s koje se kreće, cijenu vožnje plaćate sami, no tih desetak dolara koje inače možete dijeliti se stvarno isplati potrošiti na to.

 

Ipak ono zbog čega bi ja Battambang stavila na sam vrh nezaobilaznih mjesta u Kambodži je brod koji kreće iz njega i vozi vas do najpoznatijeg Siam Reapa. Prilikom te vožnje doživite “pravu” Kambodžu. Sav taj težak život djece, a i odraslih isprepleten vam je pred očima sa specifičnom prirodom i kućama na drvenim nogama ili plutajućim kućama. Nekoliko sati uglavnom nećete puno pričati, dok će vam u glavi trajati eksplozija misli u puno različitih smjerova. Naravno na vožnju se možete odlučiti i u suprotnom smjeru prema Battambangu iz Siem Reapa, putem se zaustavljate i u jednoj od plutajućih kuća na ručku, obzirom da vožnja traje nekoliko sati. Nažalost za taj pothvat Kambodžu morate posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, jer vožnja je jedino tad moguća.

Siem Reap je grad kojeg  svi posjećuju u Kambodži, a slike Angkor Wat hrama i ostalih hramova pod zajedničkim nazivom Angkor, koji su dio grada  ono su s čim svi tu zemlju i povezuju. Najveći- Angkor Wat je u 12 stoljeću nastao kao hinduistički hram, da bi kasnije bio pretvoren u budistički, a Kmersko carstvo i hramovi bili su jedno od najmoćnijih i najbogatijih carstva  u to vrijeme. Hramova  ima toliko da bi vam i tjedan dana bilo premalo ako baš sve hoćete vidjeti i detaljno istražiti,  no i nakon jednog dana već vam lagano svi postanu isti, iako to ne umanjuje njihovu nevjerojatnost.

Za posjet hamovima čija se ukupna površina proteže na stotine kvadratnih kilometara nude se svakakve karte; jednodnevne, trodnevne, tjedne…Ipak jednodnevna koja vam dozvoljava zalazak sunca i kasno popodnevni posjet prvi dan, te cjelodnevni drugi dan i više vam je nego dovoljno za vidjeti one najpoznatije i najveće. Ono što će vam ipak svakako trebati jest iznajmljivanje tuk-tuk vozača koji vas vozi od jednog hrama do drugog i čeka vas ispred dok se vi gurate među nebrojnim turistima. Vozači su već toliko upoznati s turističkim vođenjem da su vam i njihove priče i preporuke određenih hramova dovoljne, pa vam vodiči nisu nužno ni potrebni, iako i njih možete platiti. Naravno, osim zalaska sunca prvi dan, izlazak istog je još fascinantniji drugi dan, iako se zbog njega budite prije 5, kad ga doživite shvatite zašto se gotovi svi na to odlučuju. Jedino što vas može ometati u uživanju su turisti kojih ima puno previše.

Iako je cijela zemlja neočekivano ispala dobra destinacija za noćne provode, to ipak dostiže svoj vrhunac u ovom najpoznatijem turističkom gradu; Siem Reapu. Pub Street, glavna ulica za zabavu konstantno je krcata turistima po više nego mnogobrojnim restoranima, klubovima, kafićima, salonima za masažu, tetoviranje… A ono što se nikako ne propušta je i noćna tržnica sa svim što možete zamisliti, egzotika po restoranima mene je natjerala da jedem krokodila iako se nude i mnogi drugi egzotični obroci.

Za buduće putnike;

Preporuka za posjet ; sušno razdoblje – otprilike krajem listopada počinje i završava krajem travnja.

Nosite  dolare, ionako se sve u njima plaća, a ne eure. Ako već nije moguće obavezno imajte manje novčanice sa sobom, jer je nevjerojatno glup osjećaj imati u rukama novac koji vam nitko ne želi promijeniti, jer se radi o “prevelikim” novčanicama.

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Moj nedavni život u Indiji samo je potvrdio vlastito skromno mišljenje; ljudi su duhom bogati  ili ne, to se ne može dobiti posjetom nekoj zemlji, naravno obogatit će vas putovanje, ali ne morate u Indiju da bi bili sretni s onim što imate; a pomirenje sa samim sobom neće se pojaviti samo zato jer ćete otići tamo. Ipak jedno mjesto na kojem sam uspjela uistinu osjetiti tu nadaleko poznatu Indijsku duhovnost bili su hramovi u Palitani. Eto, tamo sam pronašla Indijske bogove; osjetila neku duhovnu vibru, a kunem se da je bilo prije popušene “zelene cigarete”  usred kompleksa hramova 😉 .

Već samim time što jako malo ljudi zna za to mjesto bio je poseban doživljaj, prvo mjesto na kojem nije bilo ni jednog jedinog “stranca” osim nas, nije da nikad ne dolaze, ali  rijetka su pojava. Ja prva nisam ni znala da postoji iako se nalazi u Indijskoj državi Gujurat u kojoj sam živjela, što je bila idealna prilika za mog najboljeg indijskog prijatelja da našoj maloj internacionalnoj ekipi pokaže “pravu” Indiju. Obzirom da smo imali njega i njegov auto nije bilo potrebe za busom, a Palitana je od našeg grada ( Ahmedabada) bila udaljena samo nekih 4 sata vožnje, no ako vas put odnese u Indiju ima buseva, a Palitanu stvarno ne želite zaobići. Radi se o gradu u sklopu kojeg je jedina planina na svijetu (Shatrunjaya) koja ima preko 900 đainističkih hramova i naravno smatra se jednom od najsvetijih mjesta za pripadnike te religije. Posebno iskustvo opet je imalo neku svoju indijsku cijenu i nagradu.

Putem stajemo u jednom od restorana uz cestu, iako na prvu izgleda ko mjesto “dobivanja lutrije” (tako smo nazivali mjesta gdje vam ne gine probavna akcija u svim smjerovima) ispalo je mjesto u kojem je indijska hrana čak i meni bila dobra. Uz to smo imali osjećaj da smo zalutale holivudske zvijezde, jer su gotovo svi prisutni htjeli fotografiju s nama, kao i često na mjestima gdje se takvi ko mi ne pojavljuju često.

Ovo je bila recimo  nagrada, a po dolasku u Palitanu uslijedila je i cijena ne turističkog mjesta. Smještaj za noćenje prije nego u zoru krenemo na pješačenje do hramova nismo rezervirali, jer je naš indijski prijatelj bio uvjeren da ćemo bez problema pronaći nešto, no nikad prije nije bio tamo s (ne)indijcima pa nije bio pripremljen na komplikacije oko toga kao ni mi. Grad je inače pun đainističkih prihvatilišta (ko neki socijalni hoteli)  koja naravno ( poput mnogih religijskih zajednica) ne žele primiti nikog drugog osim svojih. Pronalazimo neki drugačiji hotel i on rezervira sobe i već ih plati, ali dok se mi dovučemo iz auta, dečko na recepciji mu vraća novce i tjera nas van, jer za nas tu ipak nema mjesta! Nakon što se naš indijski prijatelj nešto pobuni, ni pet ni šest, prava filmska akcija ( ipak smo holivudske zvijezde)  jedan ga udara drvenom palicom, a drugi ga drži, na što naravno ulijeću “naši”, a zbog  galame se ubrzo skupila povelika skupina ljutih Indijaca ispred, dok mi svi kidamo na lijevo i do auta, jer ne sluti na dobro. Naravno skupi hotel u gradu kojem nema ovakvih scena je popunjen, a mi  razmišljamo o spavanju u autu. Nakon kucanja na sva moguća vrata uspijevamo potkupiti vratara u jednom od prihvatilišta, kojem naš indijski pregovarač obećaje  da ćemo dobro zakamuflirani otrčati do soba i nestati ranom zorom.

Uglavnom svi kreću prema hramovima prije izlaska sunca jer do samog vrha planine, gdje se nalazi najveći i glavni kompleks hramova trebate preći nešto više od 3800 stepenica (3.5km), što onda još malo pridonese vašem duhovnom ispunjenju. Osim toga nema toga koji smije ostati preko noći gore, pa čak ni njihovi svećenici- Bogovi trebaju mir, a da bi vi bili još produhovljeniji pobrinulo se pravilo da ne smijete ništa jesti na putu do gore, a ni nositi hranu. Prva greška koju radimo:  ne jedemo prije kretanja, a druga nosimo samo kekse koje prebrzo pojedemo nadajući se hrani na vrhu, ups eto prva stvar kojom ljutimo Bogove.  Vodu vam ipak nude putem na nekoliko stajališta. Standardni indijski način; svi koji stanu piju iz nekoliko istih metalnih čaša, pa normalno da svi piju na način da im čaše ne dodiruju usta, nakon nekoliko mjeseci u Indiji, ovakve vam stvari postanu potpuno normalne.

Obzirom da svaki pripadnik Đainizma vjeruje kako je posjet ovim hramovima jedna od osnovnih stvari u ostvarenju postizanja Nirvane i oslobođenja, jako je velik broj svećenika, a još više đainističkih svećenica koje ćete sresti putem. Usput dobivam odgovor zašto sve imaju neku čudnu kratku kosu, one vam recimo kad se zarede moraju čupati kosu (vrijedi i za muške), kako bi se udaljile od potrebe za fizičkom ljepotom.  Većina ih hoda bosa putem, a hodaju nevjerojatnom brzinom obzirom na godine, no nisu samo svećenici bosi , većina ljudi očito to smatra potrebnim jer su gotovo svi bili bosi, osim nas naravno. Uz njih i mnogobrojne Indijce koji žive u Indiji susretali smo se i s Đainistima  koji žive daleko od Indije, najčešće Kanada ili Amerika, a  Palitanu kao svoje veliko svetište moraju posjetiti barem jednom godišnje, jer kako tvrde to je nužno ako žele imati zdravlje, sreću i slično. Takvi su najčešće jedini koji će ući u neku komunikaciju s vama, uz to da im je najčešće pitanje kako to da smo tu?

Kao i po pitanju “naših” svetišta velik je broji onih koji smatraju mogućim svoje ozdravljenje i ispunjenje ciljeva ako se pojave na vrhu, iako mnogi od njih to sami ne mogu. Tu onda nastupa “Doli”. Ja ne znam koju bi riječ za nešto slično pronašla u našem rječniku , jer kod nas ionako ne postoji ništa slično , a takvo nešto je zapravo moguće samo u Indiji ili sličnim zemljama. Radi se zapravo o tome da nekoliko Indijaca u nekim ljuljajućim stolicama (Doli) nosi one koji ne mogu  ili pripadaju onim Indijcima iz više kaste. Čast izuzecima koji su stvarno bolesni jer  puno ima onih koji ne hodaju  s opravdanjem zašto i bi kad ih mogu oni iz niže kaste nositi, doslovno na svojim leđima. Beautiful India. Pri tome me ipak zabavila činjenica da cijena nošenja varira obzirom na težinu onog kojeg se nosi, a za neke treba i više nosača. Naravno da smo mi onako bogato bijeli bili zanimljivi svakom koji je sposoban nositi i na svakom smo koraku dobivali ponude za Doli, a zapravo smo im bili čudni što želimo hodati  prema gore.

Uz sve priče i ljude putem, što smo se više približavali vrhu shvaćala sam zašto je vrijedno svih tih stepenica i koraka. Obzirom da cijelu planinu smatraju svetom, hramova ima i na samom putu do gore, već su mi i ti mali kompleksi hramova bili fascinantni i prije nego sam uspjela vidjeti glavnu stvar. Nema gužve kao inače u hramovima, nema ljudi koji žive na cesti uz hramove, nema krava koje slobodno ulaze… sve skupa neka nova Indija. S povećanjem broja stepenica i  sam pogled naravno postaje sve bolji, prvo na zaljev  Cambay u podnožju, a onda i na mjesto gdje se Bogovi sakrivaju.

Nakon što smo lagano produhovljeni ( iznimno gladni -jedno uzrokuje drugo) dospjeli do vrha i glavnih hramova, dočekala nas je neka posebna energija, prvo ljudi koji su tamo, iako su to bili isti koje smo sretali putem svi su nekako bili opušteniji i sretniji. A onda i energija samog mjesta , stvarno se ne radi samo o apsolutno fascinantnoj arhitekturi. Nekako mjesto budi u vama neki mir, iako to možete pronaći i u džamijama ili crkvama,  ono što je puno drugačije; tu je sve na toliko velikom otvorenom prostoru da smo bez problema uživali u prirodnim drogama. ( Eto energija je takva da sam i ja poželjela pušiti travu, što inače nije baš moja stvar).Penjali se po svim mogućim prolazima, pronašli mjesto za spavati usred hramova, umirali od smijeha – što nikog nije pretjerano smetalo; eto  izgleda kao pravi raj i potpuna sloboda iako ste u hramovima. Ipak , ako ne doživite isti scenarij nemojte mene kriviti, ja sam imala idealnu ekipu za to, a da je moguće to sam se sama uvjerila. Mislim da bi crkve kod nas bile prepune da vlada takva energija u njima.

Hramovi se dijele na stari i novi dio, a za našeg boravka bila je nedjelja pa se u starom dijelu održavala i  neka ne svakodnevna ceremonija, nešto kao mise kod nas. Iako se stari dio nikako ni pod koju cijenu ne smije fotografirati, uspjela sam pronaći dijelove gdje je to bilo moguće. Eto, valjda  još jedan način za naljutiti Bogove. Koje sve njihove običaje naučite tijekom ceremonije; čudo! Mnogi od njih recimo drže neka mala ogledala u rukama tijekom pjevanja i molitve- kako ne bi Boga čiji je kip na “oltaru” direktno gledali i time ugrožavali njegovo/njezino Božanstvo.

Iako smo za idući običaj odavno znali, najdraži nam je bio da Bogove hrane, točnije donesu hranu, postave pred oltare i  na različita mjesta i tamo je ostave, haha pretpostavljate; glad je bila jača u našem slučaju od razmišljanja o igranju s karmom. Jako puno badema i nekih čudnih delicija završilo je u našim unutarnjim Bogovima dok nitko nije gledao – još smo svi živi i zdravi, dapače. Mislim da smo ovime najviše naljutili njihovih nekoliko milijuna Bogova, dok je mene iznova ljutila činjenica da je sva ta hrana, kao iz  mnogih drugih hramova mogla završiti u rukama mnogobrojne gladne djece. Isto kao i činjenica da iznimno bogata đainistička zajednica iz cijelog svijeta sumanute cifre troši kako bi broj hramova još rastao, a ovi bili u tako dobrom stanju. Prvo Bogovi, onda ljudi.  No, eto Bogovi isto moraju biti nahranjeni, a vi se nahranite slikama prekrasnih hramova u Palitani, dok ne pronađete način da ih vidite uživo.

Za one koji uspiju otići:

Svetište je  zatvoreno tijekom monsuna – od lipnja do rujna uglavnom.

OBAVEZNO rezervirajte smještaj unaprijed!

Najbolje fotografije

Najbolje fotografije

Kad putujem najvažnije mi je da je baterija na fotoaparatu uvijek puna… Svaki putopis ima svoje fotografije, no ovo je kolekcija onih najboljih sa svih putovanja. Podijeljene su u nekoliko kategorija,  a sve skupa služe kao virtualala izložba na stranici. Uživajte u gledanju kao što sam ja uživala u fotkanju…

NATURE

AROUND THE GLOBE

WILDLIFE


PEOPLE