Dvije godine s američkom adresom

Dvije godine s američkom adresom

Kako se netko može osjećati nakon dvije godine života u SAD-u i to podijeljeno između zapadne i istočne obale? Ne znam za druge, ali u tekstu ćete otkriti kako je otprilike meni… A zašto mi je Advent u New Yorku bio najbolji dio te dvije godine lako ćete otkriti kroz fotke i video, naravno uz savjete što posjetiti, ako ga posjećujete iduće godine. Sve to je i dobra uvertira za moj novi projekt života u SAD-u i kako do istog…

Dvije godine?! Ma koliko mi bilo teško povjerovati, već dvije godine prošle su od kad je moja hrvatska adresa zamijenjena američkom. Od svih onih prvotnih šokova i osjećaja Alice u zemlji čudesa, evo me danas; šokirana kad naiđem na bar u kojem se ne plaća karticom, New Yorški izbor dobrog provoda tražim na aplikaciji, baš kao što tražim nove poslovne projekte ili poznanstva i jednako kao što se traži ljubav ili doktor, stan, fina hrana ili cipele… nema za što nam nije normalno koristiti aplikacije i naravno kartice. Da se zrak plaća i za njega bi provukli karticu.

Na Manhattnu je ovih dana poprilično hladno, normalno zima je. Bez obzira na hladnoću pokušavam svaki slobodan trenutak od posla i obaveza iskoristiti za uživanje u zadnjim danima božićne magije u New Yorku.  Sreća moja i svakog onog tko se odluči u tome uživati; glavnina popularnih božićnih stvari nalazi se na udaljenosti koju možete bez problema propješačiti.

Ne propušta se najpopularniji Rockfeller centar i najveća jelka, baš kao i ludo uređena zgrada Saksa nasuprot njega na 5. Aveniji, a ni 6a Avenija iza Rockfellera na kojoj su gigantske kuglice i lampice i super uređen Radio City. Od tu se pješke ide do Bryant Parka koji kao i Rockfeller  ima svoje klizalište i šatore s hranom i najviše podsjeća na Europski advent. Još je na putu i zgrada Lord and Taylor, koja opet odiše New Yorškim umjesnim pretjerivanjem.

Najveći broj kuglica u životu na jednom mjestu vidjet ćete u legendarnom njemačkom restoranu Rolf’s koji je po tom pitanju stvarno otišao korak dalje. Naravno ja sam navela samo hot spots, ali cijeli New York je odjeven u božićnu haljinu, ne znaš gdje bi prije! Od obične šetnje Park Avenijom koja je cijela ukrašena ili bi slučajno zalutao u bilo koji hotel koji kao da se svi se trude biti bolji od drugih. Stvarno cijeli grad izgleda čarobno i opravdava svako povlačenje kartice prije dolaska.

Kad me već zaboli glava od magije lampica sjetim se kako živim jako blizu Metropolitan muzeja i kako bi ovaj tjedan opet  mogla malo tamo.  Trenutno me samo muči što ne znam kad mi je New York draži? Ljeti u doba rooftop partya i koncerata u Central Parku ili za vrijeme zime i Božićne magije, lako je u tom trenu shvatiti  da je ovaj moj život u New Yorku  kao privilegija nakon onog u San Franciscu i zaključim kako su ovo bile magične, ali i dosta teške dvije godine. A vi ako morate birati, advent je s razlogom mnogima favorit.

Moja prva američka adresa bila je ona u San Franciscu, ne znam tko se u međuvremenu promijenio ja ili taj grad? Kad se sjetim da sam ga voljela znatno više nego New York i o tome čak i pisala u knjizi, samo se nasmijem. Pravi mali hipsteRaj u kakav se San Francisco pretvorio, upravo zbog booma informatičke industrije, što je podiglo cijene toliko da mi se Manhattan čini jeftin, uspjela sam preživjeti uz doslovno 4 svakakva posla i studij istovremeno. Odluka da nakon završenog jednogodišnjeg studija u San Franciscu tu istu adresu zamijenim New Yorškom i s adresom na Manhattnu odradim svoju radnu dozvolu, ispala je najpametnija odluka od kad sam u Americi. Jednostavno  poslova je u New Yorku za bilo koju kreativnu profesiju nebrojno puta više, a obzirom da je moja američka diploma video montaža i produkcija, nisam morala ni dugo razmišljati.

Uglavnom će vam vrlo malo trebati da zavolite život u New Yorku, ako volite velike gradove. Luda energija tog giganta, raznolikost, glazba u svim oblicima na svakom koraku, jazz klubovi, nebrojni restorani i trgovine koje rade 24 sata, klubovi koji kao u Europi rade do jutra, za razliku od onih u Kaliforniji, umjetnost i muzeji, besplatni koncerti i izložbe, javni prijevoz koji se nikad ne gasi, ma čak ćete i konstantnu gužvu zavoljeti.

I opet kao u mnogih seljenja do sad dolazim do istog zaključka: posjećivati grad ili zemlju potpuno je drugačije od života u njoj. San Francisco je i dalje prekrasan romantičan gradić koji je za turistički posjet super, ali što se tiče mojeg života tamo i u New Yorku, eh da. Netko se u toj priči promijenio. Uopće nemam problem s prihvaćanjem krivice na sebe.

A kad me pitate što vam treba za posjet New Yorku, treba vam;  dobra kartica! Baš kao i za posjet Americi općenito. Ne mislim sad  na nju samo kao platežno sredstvo umjesto gotovine, nego jednostavno za nevjerojatno puno stvari vam je prijeko potrebna, od točenja goriva do iznajmljivanja soba. Za sve živo žele kao neku potvrdu od vas, a najviše vjeruju kraticama i lovi koju stave samo on hold prije nego ste svoje obavili s njima. Ona koja mene nikad do sad nije iznevjerila je Mastercard® a još tome i nude svakakve pogodnosti za nas ovisne o putovanjima. Toliko za sad iz čarobnog New Yorka.

Video adventa i božićnog ugođaja u NYC

Kamerom po svijetu

Kamerom po svijetu

Prenijeti neko mjesto ponekad je najbolje ako se uključi i video u cijelu priču, baš zato pokušavam i taj medij sve više pretvoriti u konstantan dio mojih putopisa...

 

Magija Tajlanda u dvije minute…

 

Egzotično zelena Šri Lanka…

 

Jedna plavuša, jedan Harley,  jedna planeta, jedna čarolija  u  jednoj minuti 

 

Advent u New Yorku…

 

Jedna od dražih avantura, iznajmljen auto i 3 plavuše s Balkanka po Americi 🙂

 

San Franciso i mojih godinu dana u njemu u par minuta, ljubavno pismo gradu !

 

Moja  Route 66 izložba u Muzeju za suvremenu umjetnost 

 

Plaže , izlasci , priroda, arhitektura, vibra, cjelokupni doživalj Malte na brzinu

 

Harley dani Biograd 2014

 

Godina u kojoj sam prešla navjiše kilometara i čarolija toga u tri minute

 

Virtualna šetnja kroz San Francisco …

 

Ima jedno potpuno čarobno mjesto u Sloveniji; Bovec! Kako i zašto ? Eto tu.

Route 66

Route 66

Route 66 i ja na Harleyu (Slane Banane) :

Nema te loše priče ili komentara koji nisam čula prije nego sam krenula. Najčešće sve na istu foru; silovat će me, otet će me netko, ubit će me, novi nastavak pogrešnog skretanja, ili tipične verzije iz onih serija u kojima zgodni detektiv i forenzičarka dolaze na mjesto zločina…

To je uvijek bilo i ostalo isto – o putovanjima će vam govoriti oni koji se od sigurnosti roditeljskog doma nikad odvojili nisu. Pripremala sam se tog puta puno više nego inače, uistinu sam pročitala dovoljno vodiča, kombinirala, računala, ma sve ono što inače ne radim previše. Dohvatila sam se i nekih dokumentaraca, svaka čast svima, ali kad sam pogledala našu verziju Route 66 dokumentarca zamalo da sam i odustala. Po njemu je ispalo da u Americi ljudi stvarno ne rade ništa, osim što razmišljaju kako nabaviti oružje, a uz to nema ništa previše zanimljivo. To je na kraju bio samo pokazatelj da je ljepota u očima promatrača i da dvije osobe potpuno istu stvar mogu doživjeti na suludo suprotan način.

Iako sam već bila u Americi i znam koliko je pogrešno često predstavljena u medijima, kako jednostavno sto puta ponovljena laž može postati istina, ni meni koji dan prije polaska nije bilo baš svejedno. Sve me počelo brinuti: što ako mi guma pukne usred ničega, što ako me stvarno banda na motorima napadne… što ako…

Nakon što pročitate cijeli putopis, sve zaključke donesite sami 😉

Osam saveznih država, zvuk motora i vjetar u kosi. Država po država,  jedno od najčarobnijih putovanja moglo je krenuti…

ILLINOIS

Ne znam za vas, ali meni kad bi netko spomenuo Chicago, prije nego sam otišla, prvo mi je na pamet padao jazz, blues,  klubovi, noćni izlasci, mafija, početak Route 66…, no nisam baš očekivala da će me sam izgled grada toliko oduševiti. Obzirom da sam ga posjetila odmah nakon New Yorka;  bio mi je jednako lijep, ako ne i ljepši ( uz to je i puno jeftiniji).  Sam centar opet zgrada na zgradi, no neka druga priča od većine takvih gradova. Prvo zgrade nisu iste kao kod mnogih, već kao da svaka ima neki svoj stil, što na kraju ispada super jer nema osjećaja de ste izgubljeni među velikim kockama. Sljedeća stvar koja ga čini drugačijim je rijeka koja prolazi kroz sam centar, a uz to je i  nevjerojatno čist . Kad se još doda  Michigan koji je velik kao i Jadran, a isto tako odmah tik uz centar, dobije se grad koji je stvarno odmah na prvu nešto posebno. Veliki hit u gradu ogromna je skulptura graha i naravno Buckinghamska fontana, a moj domaćin tamo (Hrvat koji živi gradu već preko 20 godina) i ja bili smo  najponosniji  ispred poznatih skulptura Indijanaca-konjanika, koje je napravio Meštrović.

Iako i danas postoji dio grada koji je relativno nesiguran, mafija kao nekad više ne postoji, no moji domaćini odveli su me u klub koji nije nikako poznat među turistima, ali svakako među stanovnicima gada.  Ako ste ikad u Chicagu ne želite propustiti Green Mill klub koji gotovo na svakodnevnoj bazi okuplja jazz, blues ili neke druge umjetnike,  poznat i po tome što su upravo u njemu Al Capone i ekipa obavljali svoje prljave poslove i osim toga bili vlasnici.

Nekoliko dana nakon kratkog posjeta Chicagu, krenulo je  putovanje po Route 66 na motoru. Majka cesta kako je još mnogi zovu, kad je sagrađena 30ih godina bila je jedina koja je povezivala zapadnu Ameriku s istočnom, a samim time i od ogromnog značaja za njenu ekonomiju. Motor i ja sve od Chicaga do Los Angelesa i naravno ljudi koje upoznajem putem. Obzirom da cesta već duže vrijeme službeno ne postoji, živom je održavaju baš ti isti fanatici, zanimljiva odredišta na putu i ovakvi kao ja koji je prelaze.

Dečki u salonu gdje sam  preuzela motor se  naravno kao i svi do tad nisu mogli načuditi činjenici da idem sama, no oni za razliku od mnogih u Hrvatskoj to uopće nisu povezivali s činjenicom da sam žensko i ne smatraju da imam razloga za brigu , nego jednostavno im ne dolaze ljudi sami iznajmiti motor. Nakon njihovog čuđenja uslijedilo je i moje; nisam ni sama znala kako ću voziti to veliko čudo koje su mi dali, doslovno jedva da mogu nogama do tla, no nakon nekog vremena naviknuli smo se on i ja jedno na drugo.

Vrlo brzo po izlasku iz Chicaga prva je u nizu od ikona na Route 66 restoran Henry’s Drive In, sa navodno divovskim Hot-Dog sendvičima. Div koji je nekad držao hot dog u rukama premješten je u jedan drugi grad na Route 66, pa vam sad tu ništa nije divovsko, jedino što se po cijeni vidi da napuštate veliki grad, jer sve postaje malo jeftinije. Sljedeća destinacija;  grad do kojeg stignem na putu prije mraka. Svakako sam mislila da ću doći dalje taj prvi dan, no već tu spoznajem što znači voziti po cesti koja službeno više ne postoji, a na kartama koje se daju kupiti kao dio određenih vodiča  sve izgleda jednostavnije nego u praksi. Inače je na većini dionica cesta dobro obilježena znakovima koji vam pokazuju da ste na dobrom putu, obzirom da često trebate koristiti i  druge ceste i autopute jer 66 više jednostavno nema na nekim mjestima, ipak ti znakovi nisu baš nešto na prvom dijelu puta, pa sam ja lako odvozila puno milja u nekom krivom smjeru i naravno još toliko da bi se vratila na stari.

Oko gradića Joilet oznake po državi Illinois postaju dosta dobre pa je dalje bilo puno lakše.Već prvi dan shvaćam razliku ovakvog pothvata u Americi i kod nas recimo, tank motora od potpuno praznog do potpuno punog je 15 dolara. Nakon spavanja u Braidwoodu jutro je donijelo doručak kod Betty Boop u Polk-a Dot restoranu. Danas živa  legenda obzirom da je krenuo davne 1956 kao školski bus iz kojeg se prodavala hrana, a i sad je uređen u stilu istih tih  50ih i zaista kad uđete imate osjećaj da vas je neko stavio u vremeplov i da ste došli u te godine. Legenda restorana je i Nancy, legenda je iz razloga što radi u njemu od iste te ’56e. Sama cijena doručka govori o tome što znači u Americi udaljiti se od velikih i popularnih gradova, jer za nekih deset dolara dobijete potpuni obrok, uključujući piće i desert što bi inače u New Yorku recimo, bilo nemoguće. A što više milja prelazite i udaljavate se od Chicaga, ta ista Amerika postaje nešto sasvim drugo i novo, odnosno staro.

Poput ovog restorana mnogi ti mali gradovi cijeli izgledaju kao da su iz nekog potpuno drugog razdoblja, bez puno stanovnika, a s različitim ponudama  pokušavaju dočarati vrijeme u kojem su tisuće Amerikanaca prelazile na zapad, stvarno ponekad dobijete osjećaj da je na Route 66 na nekim mjestima vrijeme jednostavno stalo. Osim restorana popularne su i stare pumpe koje danas služe samo kao turistička atrakcija, recimo ona ispred koje mi je simpatičan policajac ponudio da mijenjamo prijevozna sredstva, sagrađena je 1933, a najdulje je radila na poznatoj cesti. Zanimljivi su i plastični divovi kojih duž ceste ima nekoliko iako se danas više ne nalaze na mjestima na kojima su originalno bili postavljeni, jer danas su opet samo atrakcija , a nekad su služili kao reklame ispred restorana kako bi privlačili putnike da se zaustave. U gradu Pontiacu, koji je sam po sebi zanimljiv s toliko oslikanih zidova i nekoliko muzeja, nalazi se i kombi u kojem je živo jedan od legendarnih američkih umjetnika (Bob Waldmire) , tako da je konstantno putovao po Route 66.

Dok ćete u Springfieldu imati priliku vidjeti kuću Abrahama Lincolna koja je danas pretvorena u muzej, a cijeli taj dio grada u kojem se nalazi preuređen je tako da opet imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost.

Kako su Amerikanci poznati i po tome da vole osvajati rekorde u različitim stvarima na putu sam imala priliku vidjeti različite rekorde poput najvećih pokrivenih kola na svijetu, ogromnih stolaca, skulptura zeca  i sličnih stvari. Taj isti zec nazali se na Henryevom ranču kojeg održava Henry koji je apsolutno lud za Route 66 i dao mi je jako puno korisnih savjeta  za nastavak putovanja i promijenio neke moje planove, što je bilo i više nego super. Ljudi poput njega zaslužni su za to da popularnost Route 66 ne prestaje, dapače konstantno se nešto novo obnavlja i popravlja. Što se ljudi tiče koje sam do tad upoznala, ludih bajkera ni od kud, sezona putovanja po cesti u 5 mjesecu u kojem sam je ja prelazila je tek počela, a dostiže svoj vrhunac u srpnju i kolovozu. Najčešće sam imala priliku susretati  se samo s nekim parovima ili cijelim  obiteljima koji je prelaze autima, a ne motorima. Dok su sami Amerikanci koji žive na ovim područjima i više nego pristupačni i voljni pomoći, bilo što da vam treba, tako da ništa od silovanja i pogrešnih skretanja. Naravno ima područja koje je poželjno izbjegavati, poput nekih dijelova velikih gradova noću, ali ništa specijalno.

MISSOURI

Kiša, pljuskovi, vrućine, vlaga, leđa koja bole od toliko sati na motoru, sve to lako se zaboravi kad upoznate ljude kakve sam ja upoznala putujući kroz saveznu državu Missouri . Kad tome dodam prirodu i zanimljivosti putem, zaboravim da sam se na išta ikad žalila.

Izlazak iz države Illinois ; mostovi okruga Madison.  Prije dolaska na  tu destinaciju, romantičar u meni jedva je čekao  osjetiti dašak romantičnog klasika. Usprkos kiši spustila sam se do nečega što danas služi samo kao turistička atrakcija i vidjela te “slavne” mostove, koje kad prijeđete prelazite u državu Missouri, a rijeka Mississippi predstavlja prirodnu granicu između Illionisa i Missouria. Jedan od savjeta upućen od mnogih bio je nemoj preko mosta sama, tu zna biti onih koje vole pljačkati, obzirom da je bilo još dosta turista kad sam i ja bila, opasnost je lako zaboravljena. Sljedeća destinacija grad St Louis i veliki luk u njemu koji predstavlja prelazak na zapadnu stranu Amerike, idealno bi bilo da sam  došla dovoljno rano kad još stoji na raspolaganju opcija da uđete u njega i imate pogled na cijeli grad, no to je ipak ostavljeno za drugi put. Kroz prekrasnu vožnju iznimno zelenim Missouriem maknula sam se od kiše i približavala se destinaciji koju je predložio Henry.

Iako su moji prvotni planovi bili potpuno drugačiji slušala sam savjet o spavanju u gradiću koji se zove ni manje ni više nego Cuba , jer tu prema riječima s Henryevog ranča postoji odličan hotel za prihvatljivu cijenu. (Manje od 50 dolara, kad usporedim s meni dragom  Azijom ovo je neopisivi  luksuz, ali u Americi je to stvarno dobra cijena, posebno obzirom na to što sam dobila). Hotel je bio najbolji  na cesti, ali način na koji sam dobila sobu u njemu postao ja simpatična priča za sebe, tipična za Route 66. Već je bilo poprilično kasno kad sam ga pronašla, a u istom trenu kad sam se ja zaustavila ispred, stao je i auto iz kojeg je izašao mladi par iz Španjolske, kojeg sam već nekoliko puta srela proteklih dana. Nakon čuđenja  o tajmingu pokušavamo pronaći recepciju, no nema nikoga, vrata zaključana, a na vratima ostavljen broj koji se može nazvati. Zovemo. Žena pospanim glasom objašnjava kako joj trebamo samo dati broj kreditne kartice , a ona će nam objasniti gdje su sakriveni  ključevi za slučaj da se ovakvi kao mi pojave. Prvo nam je to bilo malo smiješno i europski smo bili sumnjičavi , no umiremo od smijeha nakon što pronalazimo ključeve i odlazimo u sobe koje su bile iznad svih očekivanja. Još tome moram dodati, da ona nije ništa naplatila samo uzela podatke s kartice onako za svaki slučaj. Jako daleko od onih nepovjerljivih Amerikanaca kakve su svi koji su ikad vadili vizu za njihovu zemlju imali priliku susresti.

Uz još jedan restoran u stilu 50ih na putu dolazim i do gradića Lebanona gdje stari Scott ima trgovinu sa svim mogućim suvenirima u znaku popularne ceste, ali on je uz to i vlasnik firme koja proizvodi sokove Route 66, no ipak mu je najdraže cijele dane sjediti u trgovini i upoznavati takve kao ja, koji tu prolaze. Strelice sa svim mogućim destinacijama i udaljenostima njegova su osobna ideja, a na pitanje zašto nema Zagreb, a ima Prag, dobila sam brzi odgovor;  tu su mjesta iz kojih me najviše ljudi posjećuje.

Nakon njega upoznajem legendu među ljudima s ceste, starog Garya, na njegovoj Gay Purita staroj pumpi i trgovini. Umjesto planiranih 15 minuta ostala sam 4 sata koja su proletjela u priči s njim i njegovom boljom polovicom. Čovjek je u mladosti bio profesionalni pljačkaš vlakova, nakon toga nema posla kojeg nije radio, ali već više od 15 godina tvrdi da nema boljeg posla od njegovog.  On kaže da ne mora putovati jer ljudi iz cijelog Svijeta dolaze kod njega i on putuje preko njih. Apsolutno je potvrdio moju teoriju putovanja, ljudi su ti koji se važe, a ne kilometri iza vas. Poklonio mi je 3 majice, knjigu, sladoled,…a zašto ? Jer smo sad prijatelji for life kako kaže i jer su ljudi dobri ili nisu, nema to veze s bojom kože i nacijom, a ja se samo moram slikati kad dođem do kraja i poslati mu fotografiju. Druženje s njima i slušanje priča nije bilo samo lijepo iskustvo, nego jedna od onih stvari kad znate da ste nekome uljepšali dan, a možda i više od toga.

Moj prijatelj Gary poslao me na iduće čarobno mjesto kojeg ni jedan vodič ne preporučuje, obzirom da je nekoliko kilometara udaljeno od same Route 66, ali nešto što se nikao ne bi trebalo zaobići, ako vas sama povijest ceste stvarno zanima. Kad sam ušla u sam Red Oak ( gradić kako ga oni nazivaju, iako je to samo kao veliki muzej u kojem živi desetak ljudi), nisam znala ulazim li u neku bajku ili mjesto gdje netko živi. Podsjetilo me na neke slikovnice  iz djetinjstva u svakom slučaju. Već kod prvih otvorenih vrata jedne od čarobnih kućica, predivna Carol poziva me na kavu i ja opet ostajem satima umjesto kratkog zaustavljanja. Nema toga o čemu mi nismo pričale, uspjele smo i plakati i smijati se, iako smo se tek upoznale i starija je od mene dobrih 30 godina, na kraju mi je jedva dala da odem i ne ostanem kod nje u kućici iz bajke. Ja sam imala osjećaj da sam pronašla sebe u nekoj dalekoj budućnosti, a ona valjda svoju verziju u prošlosti. Naravno objasnila mi je i zašto to mjesto tako izgleda.

Umjetnik Lowell Davis koji isto tu živi, sve je ovo stvorio,  za vrijeme svog najvećeg bogatstva kupio je sve moguće što je mogao, a da ima veze s Route 66, te doslovno prenio u svoj “grad”. Tako da se tu nalazi u njegovom vlasništvu; kuća braće Dalton, najstarija pumpa s Route 66, zatvor s ceste i još svašta nešto… Grad Carthage isti je dan dobio u poznatom kafiću prvog Hrvatskog gosta, a znam još nešto ; prvom prilikom opet ću posjetiti nove prijatelje Carol i Garya.  Dok je Route 66 za mene postala galaksijama daleko od neke opasne ceste gdje se grozne stvari događaju.

KANSAS, OKLAHOMA, TEXAS

Kansas je savezna država kroz koju prolazi najmanji broj kilometra na Route66, svega 20 kilometara. Općenito na dionici kroz Kansas, Oklahomu i Texas sam puno manje upoznavala lokalne ljude, jer se tu jako često radilo o dijelovima ceste gdje ljudi jednostavno nema.  Puno su češći bili prozori napuštenih kuća, benzinskih postaja, motela,  čak i cijelih naselja nego u prijašnje dvije zemlje.

To je zapravo jedan po poznatih problema koji muči Route66, ljudi jednostavno napuštaju naselja uz cestu i odlaze u veće gradove, obzirom da je danas jako mali broj ljudi koristi, pa većina biznisa vezna uz promet od prolaznika jako lako propada. Upravo zbog toga cestu je na tim područjima i teško održavati “živom”.  Vozeći se mnogim od tih predjela, nekako vam je nevjerojatno shvatiti da se radi o onoj istoj Americi koja je svima poznata po velikim gradovima u kojima vječno vlada gužva. Većina gradova na putu, nije baš u potpunosti bez stanovnika, ali se ponekad čini baš kao da je to slučaj.

Ipak priroda i dalje lako oduševi prolaznika, a nebo kroz Texas je nešto nevjerojatno, kao da odjednom vidite pola Zemlje, nema ničega osim beskrajnih polja i ceste i moram priznati da je to nebo bilo neponovljivo. Prije nego me nebo u Texasu oduševilo, kroz Kansas i Oklahomu sam imala priliku vidjeti odakle tvorcima popularnog animiranog filma “Auti” inspiracija, a auti u Oklahimi se nazale ispred jednog od popularnijih  restorana- kafića na cesti; Rock Caffe. U zgradi koja je napravljena od kocki koje su  uzete sa same Route 66. Upravo ispred njega imala sam priliku konačno upoznati neke “bajkere” na putovanju; dečke iz Češke. Nije da je Route 66 inače baš toliko prazna , ali većina ljudi se na ovo putovanje odlučuje kasnije tijekom ljeta, pa sad djeluje poprilično prazno i na onim dijelovima gdje se turisti inače sakupljaju.

Ova dionica putovanja bila je drugačija od prijašnjih i po tome što sam za mnoge zanimljivosti morala odvoziti dosta milja u smjerovima suprotnim od ceste, kako ih ne bi propustila, a cesta se često i pretvarala u neasfaltiranu površinu dugu kilometrima, što je za motor zahtjevnije nego za automobile.  Oklahoma kao zemlja Američkih Indijanaca, nekoliko milja od  gradića Foyil, skriva najveći Indijanski Totem na svijetu …

Veći gradovi poput Tulse i Oklahoma Citya, ulaskom u Texas zamijenjeni su poljima, farmama stvarima koje često povezujemo s tim dijelom Amerike, primjerice prekomjernog uživanja u hrani, posebno mesu. Nadomak Amarilla, najvećeg grada u Texsasu uz Route 66, nalazi se najpopularnije mjesto za enormno velike odreske. Jednostavno sam morala provjeriti kako to izgleda. Uglavnom, ako u sat vremena uspijete pojesti ( nešto što bi ja opisala kao pola krave) ne morate ga ni platiti, naravno to samo nekima uspijeva. Ipak ne prihvaćam izazov i odlučujem se za najmanju verziju. Znam da dolazim iz zemlje Hrvatske u kojoj je hrana i više nego odlična, pa je Hrvatske gurmane često teško oduševiti,  ja sam ipak puno manje zahtjevna. Međutim,  ovaj restoran je bio i više nego promašaj, a još kad sam shvatila da je cijena duplo veća nego po ostalim mjestima gdje sam jela bolju hranu, sjetila sam se zašto izbjegavam ovakva “previše popularna” mjesta.

Vrlo blizu restorana nalazi se jedna od popularnijih atrakcija na Route 66, groblje ili ranč Cadillaca. Mjesto gdje je nekoliko starih Cadillaca  zabijeno u zemlju, a osim što je to već zanimljivo, potpuno su prekriveni svim mogućim bojama iz sprejeva, što je zajednička “umjetnost” svih koji ovo mjesto posjećuju. Neki se opskrbe sa svojim sprejevima, a za ostale uvijek ima onih koji tamo stoje na raspolaganju. Ranč je popularn i za one koji ne prelaze R66; broj ljudi koji posjete ovo mjesto tijekom dana navodno je toliki da nešto što ste vi ujutro ispisali sprejem do kraja dana je potpuno prekriveno, ma gdje da ste pisali.

Nekoliko milja prije samog izlaska iz Texasa nalazi se gradić Adrian, koji je na pola puta između Chicaga i Los Angelesa, odnosno na polovici Route 66. Iako mnogi tvrde da točna polovica nije baš tu, mjesto je i dalje po tome popularno. Osim restorana  na polovici putovanja, u gradu koji broji nešto više od stotinu stanovnika, nažalost ne postoji ništa drugo zanimljivo. Kratka vožnja dijelila me od ulaska u još jednu saveznu državu na cesti;  New Mexico, koji je postao nevjerojatni doživljaj Route 66.

NEW MEXICO

“To mi je bio životni san”.  “O tome sanjam oduvijek.” ” Većina ljudi  to želi cijeli život….”

Ovo su bili najčešći odgovori koje sam dobivala od ljudi koji sam srela na Route 66 ili onih koje radi na nekom od mjesta na popularnoj cesti. Mnogi Amerikanci koji žive u velikim gradovima daleko od nje zapravo često nemaju ni pojma što uopće mogu doživjeti na njoj, nekako je puno popularnija među ljudima koji su iz Europe ili bilo kojeg drugog dijela svijeta, zapravo nije većina tih ljudi i bila na motorima kao ja, nekako to im nije ni bitno, žele samo doživjeti Route 66.

Moram priznati da na početku nisam baš toliko bila zaluđena s njom, istina bio je to i moj san, ali više iz perspektive zaljubljenika u motore i prelasku s istim, jer je popularan san svakog bajkera, više nego što se radilo o samoj cesti. Nakon ulaska u saveznu državu Novi Meksiko, sve mi je postalo jasnije i prešla sam na stranu ljudi koji ovo smatraju jednim od najboljih putovanja i pričaju o tome baš na taj način. Nije da zemlje na Route66 prije toga nisu bile lijepe, ali ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Jednostavno me nije moglo podsjećati ni na što sam vidjela prije, a kao što me nebo oduševljavalo  u Texasu, tu me puno više toga ostavljalo bez teksta.  To je bila ta potpuna sloboda o kojoj mnogi pričaju kad opisuju Route 66;  osim predivne prirode i vjetra u kosi,  gotovo ništa oko vas, ponekad miljama nema nikoga osim vas na cesti, a slike koje se izmjenjuju oko vas su malo je reći fascinantne.

Motel  Blue Swallow, je vjerojatno najpopuarniji motel na Route 66, a svakako je jedan od onih koji najdulje neprestano radi od davne 1941 kad je sagrađen. Poseban je i po tome što je očuvan, a ne puno mijenjan kako bi posjetiteljima što više prenio doživljaj vremena u kojem je sagrađen. Tako su garaže koje su odmah uz sobu i dio svake sobe i danas dio motela, pa putnici kao i nekad davno mogu svoje automobile ili motore imati odmah do sebe.

Osima stvarno zanimljive prirode ima puno činjenica koje Novi Meksiko čine drugačijom saveznom državom od ostalih u SAD-u . To je zemlja s najvećim brojem Hispanoamerikanaca, ali uz to i velikim brojem Američkih Indijanaca, čija kombinacija čini stvarno posebnu kulturu, na koju su stoljećima utjecali Indijanci, Španjolci i Meksikanci. Uz to što je to i jedina država u SAD koja uz engleski ima i španjolski kao službeni jezik. Sve to najbolje ćete doživjeti u glavnom gradu Santa Fe, koji je ujedno i najstariji američki glavni grad. Što se mene tiče jedan od posebnijih po kojem sam imala priliku hodati.

Da vas netko spusti u Santa Fe, a da ne znate gdje ste , na prvu bi ga teško povezali s Amerikom, a cijeli grad izgleda kao da ste došli u neko mjesto iz bajke. Sve kuće jednake su boje, samo malo različitih nijansi i sličnih totalno posebnih oblika, a sve u stilu najstarije crkve(1610)  i jedne od najstarijih kuća (1646) u Americi, koje se tu nalaze. No, ne radi se pri tome samo o  centru grada, koji zovu Plaza,  cijeli grad tako je građen. I da nisam znala unaprijed pretpostavila bi da se radi o kombinaciji Meksičke i Indijanske kulture; po stanovnicima, po hrani i stvarima koje se nude kao suveniri na svakom koraku.

Jedna od stvari koja se ne propušta kad ste u Novom Meksiku je posjet jednom od Indijanskih sela. Iako se stari grad Acoma ili Sky City ne nalazi na samoj Route 66, već nekih 15 milja udaljen, to je  jedno od boljih mjesta  u blizini Route66 , a vožnja do samog grada na vrhu stijena, jedno od fascinantnijih iskustava.

Već 800 godina na tom istom mjestu žive pripadnici Acoma Pueblo plemena, iako su u međuvremenu u prošlosti bili pokoreni i pretvoreni u svojevrsne robove od strane Španjolaca.  CIjelu legendu i priču o svom plemenu ispričat će vam vodiči koji vas vode kroz  “grad” , jer bez njih i ulaznice od 20ak dolara vi sami ni ne možete doći gore . Iako je to danas pretvoreno u turističku atrakciju i za njih osnovnu vrstu prihoda, možete doživjeti kako danas njih 50ak živi na mjestu bez struje i vode, koju moraju dovoziti gore kad im treba.  Nažalost za fotografiranje nisu baš otvoreni, a osim vodiča ili onih koji pokušavaju prodati nakit ili nešto slično , nećete ih puno ni vidjeti.

Nakon nevjerojatnog Novog Meksika, mislila sam da je to ono najbolje od Route 66, dapače nakon tog više mi ništa nije ni trebalo kako bi to postalo i meni jedno od ljepših putovanja, no Arizona je sakrivala još nevjerojatnije prirodne ljepote.

ARIZONA

Putovanje Arizonom samo je dodatno potvrdilo ono što ja oduvijek tvrdim za SAD; da ljudi rade ogromnu grešku kad posjete Americi svode na velike gradove ili cijelu zemlju doživljavaju na temelju njih. Američka priroda je stvarno nevjerojatna  i beskrajno raznolika. Kod nas su strašno popularne neke egzotične destinacije, a SAD pada u sjenu gradova ili često uopće nije popularna destinacija za odmor. No, nakon Route 66 i  puno vremena provedenog  po mnogim egzotičnim zemljama,  još sam sigurnija u to da su prirodne ljepote Amerike među najljepšim mjestima  koje sam ikad imala priliku vidjeti. Prije dvije godine posjetila sam Grand Canyon koji se također  nalazi u  Arizoni, osim što to nikad ne zaboravite, ako imate priliku vidjeti, bila sam uvjerena da je to sve od Arizone, da nema šanse da ima još nešto tako lijepo. Prelazeći dionicu Route 66 koja prolazi Arizonom shvatila sam koliko sam bila u krivu. Zapravo sad mislim da bi cijela  Arizona mogla postati nacionalni park, a New Mexico koji je do Arizone bio moj najdraži dio Route 66 dobio je ravnomjernog protivnika.

Kroz Arizonu mi je uglavnom trebalo puno više vremena za isti broj kilometara nego inače, jednostavno svako malo bi sama sa sobom komentirala WOW, ma moram se zaustavit, ma moram ovo slikati , … i tako doslovno non-stop. Prva stvar na koju sam ostala bez teksta bio je Painted Desert i Petrified Forest National Park. Mjesto gdje sam doslovno mogla zaboraviti kako se zovem. Poput Grand Canyona jedno od onih mjesta gdje odmah ispred sebe lako doživite veličinu i vijek Planete koje smo svi dio. Ona je tu milijune godina, a mi smo tu i kraće nego u prolazu. Da ne filozofiram previše; radi se području gdje vas pijesak u  svim mogućim bojama taložen milijunima godina jednostavno ostavi bez teksta. Tu vam je sad nešto smatrano nacionalnim parkom, jedan dio je , pa drugi nije. Tako Painted desert postaje samo područje između dva nacionalna parka, Grand Canyona i Petrified Foresta.  Time ćete se ipak najmanje zamarati ,sve je prekrasno u kojem god smjeru pogledate. Zapravo uđete s jedne strane ceste, platite 5 dolara,da dobro ste pročitali, za samo 5 dolara možete se voziti kroz 60 km dugačku cestu koja spaja sva ta područja koja jesu i nisu službeno nacionalni park, ali jedno je sigurno; nevjerojatno je!

Sljedeća stvar koje je isto nevjerojatna bio je Meteorski krater. Mjesto gdje je prije 50 tisuća godina meteor pao na zemlju i prouzročio udarac jednak oko 150 bombi bačenih na Hirošimu. Negdje oko 1200 metara mu je presjek, a iako je jedinstveno mjesto na svijetu i nevjerojatno velik, smatran je samo atrakcijom, a ne nacionalnim parkom ili spomenikom. To zapravo samo iz jednog razloga; jer se radi privatnom vlasništvu obitelji znanstvenika koji je prvi dao prijedlog da se radi o meteorskom krateru. Postoji jedna specifična stvar kod prirodnih razlika u Arizoni, u nekim ćete gradovima obući sve dugih rukava što imate pri ruci, jer ste na popriličnoj nadmorskoj visini i oko vas je nešto što bi vas moglo podsjetiti na Alpe, a za samo kojih sat vremena kasnije se doslovno kuhate. Jedan o tih hladnih gradova visoko i u šumi je Williams; hladan, ali iznimno zanimljiv što se tiče obilježja Route 66. Nešto vezano za slavnu cestu na svakom koraku, uz to da su prodavači obučeni u Elvisa Presleya najnormalnija pojava.

Općenito što se tiče atrakcija s temom Majke ceste (R66) i tu je Arizona, vjerojatno od svih saveznih država na vrhu. Još su neki od gradova poput Williamsa potpuno u stilu Route 66. Upravo kod onog koji u tome prednjači (Seligman), započela je jedna od nevjerojatnijih dionica na putovanju. Što zbog toga što se tu Route 66 potpuno odvaja od autoceste, pa se vozite cestama gdje miljama nema ni jednog drugog prijevoznog sredstva osim vas, što zbog toga što sve možete vidjeti putem. Sve do same granice s Kalifornijom izmjenjivala se nevjerojatna priroda i zanimljivi spomenici poznatoj cesti, da bi vrhunac bio u gradu Oatmanu, koji izgleda kao da je mjesto zaboravljeno u vrijeme divljeg zapada. Ta iznimno zanimljiva dionica završila je zalaskom sunca na granici sa zlatnom  Kalifornijom.

KALIFORNIJA

Palme, vrućina i osjetno skuplji benzin; eto tako znate da ste prešli granicu s Arizonom i ušli u Kaliforniju. Već pri samom izlasku iz Arizone i približavanju Kaliforniji postaje nevjerojatno vruće. Grad Needels, prvi na ulasku u Kaliforniju na ovom dijelu je uz rijeku Colorado, koja  i predstavlja granicu između Arizone i Kalifornije. Iako možete dobiti osjećaj da ste već došli do oceana; svi hodaju u kupaćima i odjednom je sve puno palmi, čega nije bilo do Kalifornije, daleko je to još od oceana, a upravo iz tog razloga tu je nevjerojatno vruće, jer nema vjetra s oceana koji bi barem malo snizio temperaturu. Vrućina Needelsa pripremila me za pustinju kao jednu od zahtjevnijih dionica koja je bila ispred mene. Tu se opet Route 66 potpuno odvajala od autoceste  i išla kroz srce Kalifornijske pustinje. Vodom namočena majica dugih rukava ispod jakne kao način hlađenja, pokazala se  i više nego učinkovit način podnošenja vrućine, pa moram priznati da mi ni prelazak pustinje nije predstavljao neki problem. Vruće je, jako je vruće i nema ni trunke vlage, ni ikoga osim tišine i zmija, koje ipak teško da ćete na samoj cesti vidjeti, ali uz sve to je i nevjerojatno fascinantno i drugačije. Prođe koji auto tu i tamo, no stvarno samo tu i tamo. Ipak temperature postaju puno gore nešto kasnije, ja sam je ipak prelazila početkom 6og mjeseca, pa  nisam ni dobila najgore od vrućine.

Nakon prijeđene pustinje slijedila je ta zlatna Kalifornija. Ona je i dalje san mnogih danas, prekrasna na puno načina, no što se tiče same Route 66 i tog dijela putovanja, osim pustinje nije bila jedan od fascinantnijih dijelova.  Prekrasno je kad dođete do oceana, no vrućine prije LA-a i nesnosne gužve što sam mu se više približavala, davale su mi do znanja da moj put nažalost dolazi kraju. Nema više onih pustih cesta i samo prirode oko vas, krenula je neka druga Amerika, opet ona koju svi znamo iz filmova ili već nečeg sličnog.

Iako je meni osobno bilo predivno u gradu anđela, jer sam imala najbolje moguće domaćine, moram priznati da je to jedan od onih gradova koji me nije baš  posebno fascinirao. Da, super su plaže i prekrasan je ocean, no to nude i mnogi drugi gradovi uz njega, a da pri tome ne morate trpjeti toliku gužvu i činjenicu da vam od jednog dijela grada do drugog trebaju doslovno sati, jer osim konstantnih gužvi stvarno je i ogroman. Uz to turisti koji nemaju auto ili motor nisu baš na zavidnom mjestu, nevjerojatno loš sustav javnog prijevoza za tako velik grad i istina je ono što svi pričaju da tamo nitko ni korak ne napravi bez auta. To je ipak puno drugačije u mnogim drugim velikim gradovima po SAD-u. Posjet  Griffithovom  opservatoriju, s kojeg imate nevjerojatan pogled na LA  samo vam otprilike pokazuje o koliko velikom gradu se zapravo radi, dok pogled na stranu suprotno od grada otkriva slavne Hollywood Hills.

Ono što se u gradu nikako ne bi trebalo propustiti su plaže, bilo u Sanata Monici ili negdje drugdje, to je ono najljepše i najfascinantnije u Los Angelesu.  Jedna od must stvari je i u samom “downtownu” ; Olvera Street. Najstarija ulica i najstariji dio grada; mjesto odakle je sve počelo. Tu su španjolski doseljenici imali kuće kad je krenula povijest L.A.-a.  I danas se tu nalazi preko dvadesetak zgrada iz različitih godina u prošlosti, najčešće s početka 19 stoljeća.  Imate osjećaj da ste došli u neko mali Mexico, štandovi s tipično meksičkim proizvodima i  meksički restorani jedan do drugoga, a svi redom nude super hranu za par dolara.

Popularan Hollywood Boulevard je u Los Angelesu, ono što je Times Square u New Yorku ili bilo koje takvo mjesto u drugim velikim gradovima. Svi turisti su tu barem jednom prošli, to je ono sa popularnim zvijezdama slavnih, ono gdje svi imaju potrebu slikati se, a vama će baš zato možda često pasti na pamet kad vam netko spomene LA. Gužva i onda još malo gužve. U centru svijeta filmske industrije sasvim je normalno da često prođete pokraj nekog seta, jer što se toga tiče tu se nikad ne spava. Opet kao i kod mnogih velikih američkih gradova prekrasan je taj spoj svih mogućih kultura i nacija koje funkcioniraju kao jedno i nema im druge nego tolerirati se, samo što kod Los Angelesa naravno najviše prevladavaju doseljenici iz Mexica. Tako vam se lako dogodi da vam je španjolski korisniji od engleskog; kad recimo kupujete nešto na ne tako turističkim točkama.

Tabla end of the Trail i dečki iz Baywatcha značili su da je avanutra plavuše na Harleyu kroz Route66 nažalost privedena kraju. Za puno detaljnije opise i više priča čeka vas moja knjiga Slane Banane. Cheers!

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara. Ovo je bilo 2014. sad je cijena benzina u SAD-u otprilike duplo jeftinija 🙂

Za one koji su propustili moju Route 66 izložbu u MSU- klik na video.

Američki san

Američki san

Najdraža moja O., na zapadu ništa novo…

Ma moj klinac ništa novo. Život se svakodnevno preokrene 100 puta, a da ni ne spominjem kaos od misli u glavi koje putuju od toga da nisam normalna što si ovo OPET radim od života i opet krećem ispočetka, do onih da sam beskrajno sretna i mislim da sve ovo ima apsolutni smisao. Ako ćeš pitati one koji mi zavide oni misle da stano surfam i zabavljam se s kalifornijskim dečkima ili živim život kao u romantičnim američkim serijama, a s druge strane ako pitaš moju mamu svaka vijest s pucnjavama ugrožavala je baš samo mene. Zapravo obje su verzije iskrivljena stvarnost uzrokovana gledanjem televizije.

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam hrvatsku adresu zamijenila američkom, a ja tek sad uspijevam ukrasti vrijeme obavezama da barem nešto napišem. Više nego ikad shvaćam što znači vrijeme= novac. Uspavanu hrvatsku stvarnost zamijenila je neka druga, ona u kojoj te samo malo “popuštanja” dijeli od toga da spavaš ispod mosta. Odmah ću se nadovezati na nedavnu objavu putopisca s hrvatskom adresom; kako je ON super jer se ostaje “boriti” u Hrvatskoj,  dok  mi ostali bježimo, mi svi mladi Hrvati valjda. Ne znam, ma mi kukavice prema njemu. Svakom onom koji misli da je ovo, što radim ja ili tisuće ostalih diljem Europe, Kanade, Novog Zelanda…lagano, poručujem da poljubi mamu nakon ručka, posjeti  baku i tetu u nedjelju, zagrli najbolju prijateljicu nakon groznog dana, a ponajviše – zaključi kako uvijek može nazad kod svojih ako ne pronađe posao prije iduće stanarine, a onda se sjeti svakog od nas kojima je super lagano i zabavno bez toga.

Dosta s tim, od 16e sam željela živjeti u Americi,  pa ću pokušati prenijeti ono što se tiče života tu u prvih par mjeseci, ionako se nemam što buniti, sama sam si to željela. Prvotno oduševljenje i beskrajnu sreću , što sam u onoj zemlji u kojoj sad ponoć će proć, dok  kod vas budi se dan, ugrozila je realnost da ćemo se Ivanov kauč i ja družiti dulje od planiranog. Pronaći sobu/ stan u San Franciscu , jednako je teško kao posao u Hrvatskoj ili još malo teže. Čim se objavi novo mjesto na Craigslistu, odmah se prijavi barem 100 ljudi, pa ako sam i sretna da mi dogovore na mail, stan nas dođe pogledat barem 20, često i u isto vrijeme, pa to može izgledati kao neki intervju na kojem se svi pretjerano trude svidjeti  potencijalnim budućim cimerima-užas ukratko.

Čovjek bi pomislio da se radi o jeftinim stanovima, hahaha izabrala sam si daleko najskuplji grad u SAD-u što se stanova tiče, odavno prestigao i New York po pitanju cijena. Stanova jednostavno nema dovoljno, a ljudi koji žele biti dio ovog ludog grada je naravno sve više i previše, opet nikakvo čudo. U trenu kad sam konačno pronašla cure kojima sam se ja svidjela baš  kao i one meni, suočavanje s novim problemom; ja sam tu baš kao i mali Meksikanci , Kinezi i slično građanin 18og reda. Vlasniku kuće u kojoj je stan treba moj credit history; to ti je nešto kao kod nas sposobnost za kredit u banci , treba  mu pismo poslodavca, broja gaća tete iz petnaestog koljena i slično. Nije uvijek slučaj, ali često je. Ne moram ni reći da ja naravno ništa od toga ne mogu imati, jer tek sam stigla tu!!! Na rubu živčanog sloma sreća se okrenula u mom smjeru, no o tome više drugi puta, kad ću ti pisati zašto je genijalno živjeti s dva ( ovaj puta ne gay) dečka 🙂 .

Sad ono zbog čega sam došla,  ono što mi je i omogućilo vizu da budem tu. Faks. Prvi tjedan samo neke orijentacije, stara stvar- s mojom studentskom vizom ne mogu baš raditi kako sam si ja zamislila ili kako mnogi misle. I onda druga još starija stvar- u ovoj zemlji doslovno milijuni rade bez ikakvih viza, sve one priče s filmova u kojima recimo svi pobjegnu iz kuhinje kad dolazi emigracijska- istina. Ma zapravo mnoge ti nije ni briga za tvoje papire. Ako ćemo iskreno-zlatna je Amerika po tom pitanju! U njoj to barem mogu svi oni ili ja. Moraš potrošiti puno na faks recimo, ali brate naći ćeš i način da vratiš lovu, što je u jako finoj Europi gotovo nemoguće ako nemaš dozvole za rad. Naravno ne pričamo sad baš o najboljim poslovima, jebiga mora malo licemjerja uvijek biti.

Nisam još došla do faze da radim te poslove jer uvijek postoje moji poslovi na internetu za koje stvarno ne moram biti u zemlji za koju radim, a ovaj je grad raj za pronalaženje takvih poslova, no tko zna što mi sutra donosi. Posao koji sam pronašla na faksu je legalan, jer mi ga faks odobrava, ali plaćen puno premalo za ovaj grad. (Da-  posao ćeš vjerojatno pronaći prije nego stan.) Ukratko prava Amerikanka sam već sad; barem dva posla istovremeno , samo za osnovne troškove.  Još i obaveze na faksu , e pa stvarno se osjećaš živo, a  ispijanje kave po nekoliko sati mi iz ove perspektive izgleda kao znanstvena fantastika. Uz to tražim i “pravi” posao.

Isto tako žive i one. Altea i Alessandra. Postale su mi munjevito brzo bliske jer prolazimo iste pizdarije; jedna je iz Španjolske , druga iz Italije. Njihova je priča malo teža od moje. Ja bi film i produkciju ionako upisala i da nije bilo opcije tu, iako već imam diplome, a one ispočetka studiraju ono iz čega već imaju magisterij u Europi, a uz to su i starije nego ja. Opet sve jer im je isto kao i meni i nama sličnima baš super sve ispočetka počinjati obzirom na bajnu ekonomsku situaciju u našim zemljama, ne znaš u kojoj bolja. Pola mog faksa ima istu priču, svi ulažemo u faks da bi bili tu i eventualno na temelju toga kasnije i pronašli način za dugoročno ostajanje.

I on je tu. Ne znamo se dugo, no osim inspiracije prijatelj za poželjeti. Prvih mjesec dana “Amerike” spavao je po cesti i vadio rakove u luci. Danas ima nekoliko kuća, zgodnu ženu, posao iz snova, djecu …

A i ona je tu. Priča opet kao iz filma, super draga cura iz Rusije. Bila je striptizeta prve tri godine kad je studirala, a sad radi za neku IT kompaniju. Eto prema njoj se ne moram brinuti za svoju budućnost, štanga me uvijek čeka. Ne brini, pronaći ću drugu  zemlju u tom slučaju 🙂 Ipak njena polazna točka nije bila ista kao moja, pa joj se samo divim i ništa drugo i poštujem daleko više nego one koje se stvarno prodaju, ali to upakiraju pod ljubav.

Moj kvart je recimo baš kao mali Meksiko, dijele sobe po ne znam koliko njih i rade stvarno sve što treba za ostati tu.  Onda i mnogi oni koji su tu rođeni rade suludo puno da bi imali samo osnovne stvari koje mi u Europi uzimamo zdravo za gotovo. Naravno da ti se javlja pitanje,  koji klinac onda svi mi hoćemo tu ? Zašto toliki to žele? Ne govorim sad o onima iz Kine ili Meksika , kojima je i najgore stanje tu bolje od onog doma. Nego o tisućama iz cijele Europe recimo gdje se ionako kvalitetnije živi.  Nisu tu u pitanju samo ljepote  San Francisca, grada koji je predvodnik svih vrsta slobode, ma čak ni  mogućnosti koje ova zemlja ima, pa ti život bude preko noći drugačiji ako ih iskoristiš. Ima tu još nešto sasvim  drugo.

Nada. Eto ona ti je danas zapravo američki san, nju kupujemo. Nada koja nije kurva. Ljudi su nasmiješeni suludo više nego kod nas, a mnogi su u puno gorim situacijama. Tu je lako zaključiti da je zapravo najveći problem koji  muči Hrvatsku- beznađe koje vlada već previše dugo vremena. Što ti u Hrvatskoj svi na svaku tvoju ideju kažu; to se ne može, prije nego si je do kraja i izgovorila. Nada koju su imali svi ljudi koji i danas vjeruju u taj američki san, pa sve i ako ga ne ostvarimo živimo u zemlji koja ti daje prostora da vjeruješ u njega. Jer, tu je stvarno sve moguće! Ako ti ovi primjeri s nekim mojim  prijateljima nisu dokaz pričat ću ti o još puno njih, vjeruj mi ne nedostaje ih. Nada – vjera, zovi kako hoćeš, ali kad nju uzmeš ljudima dobila si sivilo i tmurne face. A kad je i ja izgubim onda odustajem i tad će mi faliti Hrvatska, no i dalje si neću dozvoliti da tvrdim kako je život izvan nje sranje ili kako su svi koji su otišli kukavice. Čujemo se brzo…

P.S. Za one koje zanima zašto baš San Francisco nakon svih gradova i putovanja svi odgovori su u knjizi , ali obzirom kako se smanjuje broj dostupnih, bolje da požurite 🙂

https://docs.google.com/forms/d/1JmXmvCrBLzbz3jc3BDcderLFgiccYWSwPNgkvg37o-4/viewform?c=0&w=1

Najbolje fotografije

Najbolje fotografije

Kad putujem najvažnije mi je da je baterija na fotoaparatu uvijek puna… Svaki putopis ima svoje fotografije, no ovo je kolekcija onih najboljih sa svih putovanja. Podijeljene su u nekoliko kategorija,  a sve skupa služe kao virtualala izložba na stranici. Uživajte u gledanju kao što sam ja uživala u fotkanju…

NATURE

AROUND THE GLOBE

WILDLIFE


PEOPLE