Đedo Ivo i baba Ane, prije 60ak godina sjeli u staru ruzinavu barku i iz danas najjužnijeg mjesta na Jadranu i uputili se za Italiju. Cilj im je bila daleka i zlatna Amerika, ipak do nje ne mogu veslati, ali u Italiji čeka brod koji će ih odvesti do američkog kruha. Suha zemlja nikoga ne hrani, tu nemaju šanse za prehraniti obitelj koju još nisu imali, što im je bila prednost kod odlaska. Danas, njihovi unuci, kad tu i tamo koje ljeto odluče provesti u istom tom mjestu na Jadranu, zabavljaju cijelu lokalnu ekipu, ako se potrude izgovoriti koju hrvatsku riječ sa svojim kalifornijskim naglaskom.

Ivo i Ane više nisu među živima, ali uspjeli su osnovati obitelj i snaći se u tada beskrajno dalekom svijetu. Nažalost nisam dovoljno rano rođena da uspijem od njih čuti, kako su uopće uspjeli doći do Italije, kakav je osjećaj bio krenuti od svih nula ovoga svijeta u zemlji u kojoj nisu ni riječ njihovg jezika znali. Ane ga nikad nije ni naučila, čuvala je doma djecu, bilo je dovoljno da samo on radi. Kako im je sve to uspjelo, teško je i zamislit, no oni su samo jedana od tisuće takvih istih priča s hrvatskom adresom. Ja nisam bila slične sreće, nitko od mojih nije bio dovoljno siromašan da mora krenuti trbuhom za kruhom, svi su se nekako snašli na sjeveru današnje neovisne nam zemlje, pa nemam baš nikakvog dalekog rođaka negdje vani. A često se pitam di je danas ta barka koja bi mene odvela do američkog sna? I dalje sam samo znamenka u statističkim podacima vrtoglavog broja mladih ljudi koji se žele odreći te iste hrvatske adrese. Teoretski mogu i ja otići i raditi na crno, ali riskiram zabranu ulaska doživotno.

Neopisivo je furstrirajuće da nam je u današnjem svijetu, u kojem smo za nekoliko sati leta u toj istoj Americi do koje je put nekad trajao mjesecima, zapravo sloboda kretanja potpuno limitirana. Turistički, uglavnom sve možete, rijetke su zemlje kod kojih je danas i turizam ograničen, no nakon što ste im ostavili dovoljno novaca, tom istom slobodom kretanja možete samo natrag doma ili u neku drugu zemlju. Uglavnom smo limitirani na tri mjeseca ili znatno manje od toga, ponekad ovisi koliko je neka zemlja uspješnija u odnosu na nas. Apsurd čini još većim, a širu sliku još ružnijom, činjenica da zidovi limitacije kretanja nisu ni slične visine sa svih strana. Radna dozvola za Kambođu i viza bilo koje vrste nešto je što ćete doslovno samo podići na granici, haha, da oni sigurno trebaju puno radne snage, jer im fali ljudi koji bi radili. Ipak jedan Kmer iz Kambođe da traži radnu dozvolu za tu  našu Hrvatsku, toliko je blizu dobivanja iste kao da ja osvojim zelenu kartu na lutriji. Ali, zato kad netko s recimo kanadskim državljanstvom poželi raditi kod nas , taj neće imati veliki problem.

Navodno uvijek ima načina za sve, ali brate u svakom smjeru neki ogroman zid, ako nemate dovoljno jak želudac da se pet godina budite pokraj nekoga koga ne volite, ne znam koji je recept uspješan za odlazak. Doći će i taj srpanj kad ćemo postati dio „Unijice“, navodno će nam mnoga vrata postati puno otvorenija,… „Toliko para i truda, a mlohva ćuna“, zlata vrijedan stih Hladnog Piva. Ne mislim sad da će nam postati lošije, ali opet šira slika je ta koja je probelm. Ok, možda će ti jadni mali Hrvati, ionako nas ima manje nego stanovnika jednog Londona, sad moći lakše napuštati brod koji tone, no što smo mi u odnosu na siline ljudi kojima je preseljnje u razvijene zemlje moguće kao i Spilbergov scenarij?

Marko Polo je putovao brodom oko svijeta , mjeseci su mu trebali za ne tako velike udaljenosti, ali opet on nije trebao brinuti o vizama i dozvolama, vremenu provedenom unutar nečijeg teritorija. Ljudi od onda putuju i u svemir, potpuno su revolucionalizirali putovanje svake vrste, a istovremeno potpuno smanjili slobodu tog istog kretanja. U kojem smo mi to onda smislu slobode kretanja napredovali od doba đeda Iva i babe Ane recimo? Jedino u virutalnom putovanju,  kamoli sreće da je Ane mogla skypeat s rodicama, manje bi bila usamljena, ali to nam nažalost nije dovoljno. Nadam se, da se jedina mogućnost  potpune slobode ne krije u scenariju Matrixa ili novom svjetskom ratu koji će sve uništiti i vratiti na početak.

 

Leave a Reply