Moj nedavni život u Indiji samo je potvrdio vlastito skromno mišljenje; ljudi su duhom bogati  ili ne, to se ne može dobiti posjetom nekoj zemlji, naravno obogatit će vas putovanje, ali ne morate u Indiju da bi bili sretni s onim što imate; a pomirenje sa samim sobom neće se pojaviti samo zato jer ćete otići tamo. Ipak jedno mjesto na kojem sam uspjela uistinu osjetiti tu nadaleko poznatu Indijsku duhovnost bili su hramovi u Palitani. Eto, tamo sam pronašla Indijske bogove; osjetila neku duhovnu vibru, a kunem se da je bilo prije popušene “zelene cigarete”  usred kompleksa hramova 😉 .

Već samim time što jako malo ljudi zna za to mjesto bio je poseban doživljaj, prvo mjesto na kojem nije bilo ni jednog jedinog “stranca” osim nas, nije da nikad ne dolaze, ali  rijetka su pojava. Ja prva nisam ni znala da postoji iako se nalazi u Indijskoj državi Gujurat u kojoj sam živjela, što je bila idealna prilika za mog najboljeg indijskog prijatelja da našoj maloj internacionalnoj ekipi pokaže “pravu” Indiju. Obzirom da smo imali njega i njegov auto nije bilo potrebe za busom, a Palitana je od našeg grada ( Ahmedabada) bila udaljena samo nekih 4 sata vožnje, no ako vas put odnese u Indiju ima buseva, a Palitanu stvarno ne želite zaobići. Radi se o gradu u sklopu kojeg je jedina planina na svijetu (Shatrunjaya) koja ima preko 900 đainističkih hramova i naravno smatra se jednom od najsvetijih mjesta za pripadnike te religije. Posebno iskustvo opet je imalo neku svoju indijsku cijenu i nagradu.

Putem stajemo u jednom od restorana uz cestu, iako na prvu izgleda ko mjesto “dobivanja lutrije” (tako smo nazivali mjesta gdje vam ne gine probavna akcija u svim smjerovima) ispalo je mjesto u kojem je indijska hrana čak i meni bila dobra. Uz to smo imali osjećaj da smo zalutale holivudske zvijezde, jer su gotovo svi prisutni htjeli fotografiju s nama, kao i često na mjestima gdje se takvi ko mi ne pojavljuju često.

Ovo je bila recimo  nagrada, a po dolasku u Palitanu uslijedila je i cijena ne turističkog mjesta. Smještaj za noćenje prije nego u zoru krenemo na pješačenje do hramova nismo rezervirali, jer je naš indijski prijatelj bio uvjeren da ćemo bez problema pronaći nešto, no nikad prije nije bio tamo s (ne)indijcima pa nije bio pripremljen na komplikacije oko toga kao ni mi. Grad je inače pun đainističkih prihvatilišta (ko neki socijalni hoteli)  koja naravno ( poput mnogih religijskih zajednica) ne žele primiti nikog drugog osim svojih. Pronalazimo neki drugačiji hotel i on rezervira sobe i već ih plati, ali dok se mi dovučemo iz auta, dečko na recepciji mu vraća novce i tjera nas van, jer za nas tu ipak nema mjesta! Nakon što se naš indijski prijatelj nešto pobuni, ni pet ni šest, prava filmska akcija ( ipak smo holivudske zvijezde)  jedan ga udara drvenom palicom, a drugi ga drži, na što naravno ulijeću “naši”, a zbog  galame se ubrzo skupila povelika skupina ljutih Indijaca ispred, dok mi svi kidamo na lijevo i do auta, jer ne sluti na dobro. Naravno skupi hotel u gradu kojem nema ovakvih scena je popunjen, a mi  razmišljamo o spavanju u autu. Nakon kucanja na sva moguća vrata uspijevamo potkupiti vratara u jednom od prihvatilišta, kojem naš indijski pregovarač obećaje  da ćemo dobro zakamuflirani otrčati do soba i nestati ranom zorom.

Uglavnom svi kreću prema hramovima prije izlaska sunca jer do samog vrha planine, gdje se nalazi najveći i glavni kompleks hramova trebate preći nešto više od 3800 stepenica (3.5km), što onda još malo pridonese vašem duhovnom ispunjenju. Osim toga nema toga koji smije ostati preko noći gore, pa čak ni njihovi svećenici- Bogovi trebaju mir, a da bi vi bili još produhovljeniji pobrinulo se pravilo da ne smijete ništa jesti na putu do gore, a ni nositi hranu. Prva greška koju radimo:  ne jedemo prije kretanja, a druga nosimo samo kekse koje prebrzo pojedemo nadajući se hrani na vrhu, ups eto prva stvar kojom ljutimo Bogove.  Vodu vam ipak nude putem na nekoliko stajališta. Standardni indijski način; svi koji stanu piju iz nekoliko istih metalnih čaša, pa normalno da svi piju na način da im čaše ne dodiruju usta, nakon nekoliko mjeseci u Indiji, ovakve vam stvari postanu potpuno normalne.

Obzirom da svaki pripadnik Đainizma vjeruje kako je posjet ovim hramovima jedna od osnovnih stvari u ostvarenju postizanja Nirvane i oslobođenja, jako je velik broj svećenika, a još više đainističkih svećenica koje ćete sresti putem. Usput dobivam odgovor zašto sve imaju neku čudnu kratku kosu, one vam recimo kad se zarede moraju čupati kosu (vrijedi i za muške), kako bi se udaljile od potrebe za fizičkom ljepotom.  Većina ih hoda bosa putem, a hodaju nevjerojatnom brzinom obzirom na godine, no nisu samo svećenici bosi , većina ljudi očito to smatra potrebnim jer su gotovo svi bili bosi, osim nas naravno. Uz njih i mnogobrojne Indijce koji žive u Indiji susretali smo se i s Đainistima  koji žive daleko od Indije, najčešće Kanada ili Amerika, a  Palitanu kao svoje veliko svetište moraju posjetiti barem jednom godišnje, jer kako tvrde to je nužno ako žele imati zdravlje, sreću i slično. Takvi su najčešće jedini koji će ući u neku komunikaciju s vama, uz to da im je najčešće pitanje kako to da smo tu?

Kao i po pitanju “naših” svetišta velik je broji onih koji smatraju mogućim svoje ozdravljenje i ispunjenje ciljeva ako se pojave na vrhu, iako mnogi od njih to sami ne mogu. Tu onda nastupa “Doli”. Ja ne znam koju bi riječ za nešto slično pronašla u našem rječniku , jer kod nas ionako ne postoji ništa slično , a takvo nešto je zapravo moguće samo u Indiji ili sličnim zemljama. Radi se zapravo o tome da nekoliko Indijaca u nekim ljuljajućim stolicama (Doli) nosi one koji ne mogu  ili pripadaju onim Indijcima iz više kaste. Čast izuzecima koji su stvarno bolesni jer  puno ima onih koji ne hodaju  s opravdanjem zašto i bi kad ih mogu oni iz niže kaste nositi, doslovno na svojim leđima. Beautiful India. Pri tome me ipak zabavila činjenica da cijena nošenja varira obzirom na težinu onog kojeg se nosi, a za neke treba i više nosača. Naravno da smo mi onako bogato bijeli bili zanimljivi svakom koji je sposoban nositi i na svakom smo koraku dobivali ponude za Doli, a zapravo smo im bili čudni što želimo hodati  prema gore.

Uz sve priče i ljude putem, što smo se više približavali vrhu shvaćala sam zašto je vrijedno svih tih stepenica i koraka. Obzirom da cijelu planinu smatraju svetom, hramova ima i na samom putu do gore, već su mi i ti mali kompleksi hramova bili fascinantni i prije nego sam uspjela vidjeti glavnu stvar. Nema gužve kao inače u hramovima, nema ljudi koji žive na cesti uz hramove, nema krava koje slobodno ulaze… sve skupa neka nova Indija. S povećanjem broja stepenica i  sam pogled naravno postaje sve bolji, prvo na zaljev  Cambay u podnožju, a onda i na mjesto gdje se Bogovi sakrivaju.

Nakon što smo lagano produhovljeni ( iznimno gladni -jedno uzrokuje drugo) dospjeli do vrha i glavnih hramova, dočekala nas je neka posebna energija, prvo ljudi koji su tamo, iako su to bili isti koje smo sretali putem svi su nekako bili opušteniji i sretniji. A onda i energija samog mjesta , stvarno se ne radi samo o apsolutno fascinantnoj arhitekturi. Nekako mjesto budi u vama neki mir, iako to možete pronaći i u džamijama ili crkvama,  ono što je puno drugačije; tu je sve na toliko velikom otvorenom prostoru da smo bez problema uživali u prirodnim drogama. ( Eto energija je takva da sam i ja poželjela pušiti travu, što inače nije baš moja stvar).Penjali se po svim mogućim prolazima, pronašli mjesto za spavati usred hramova, umirali od smijeha – što nikog nije pretjerano smetalo; eto  izgleda kao pravi raj i potpuna sloboda iako ste u hramovima. Ipak , ako ne doživite isti scenarij nemojte mene kriviti, ja sam imala idealnu ekipu za to, a da je moguće to sam se sama uvjerila. Mislim da bi crkve kod nas bile prepune da vlada takva energija u njima.

Hramovi se dijele na stari i novi dio, a za našeg boravka bila je nedjelja pa se u starom dijelu održavala i  neka ne svakodnevna ceremonija, nešto kao mise kod nas. Iako se stari dio nikako ni pod koju cijenu ne smije fotografirati, uspjela sam pronaći dijelove gdje je to bilo moguće. Eto, valjda  još jedan način za naljutiti Bogove. Koje sve njihove običaje naučite tijekom ceremonije; čudo! Mnogi od njih recimo drže neka mala ogledala u rukama tijekom pjevanja i molitve- kako ne bi Boga čiji je kip na “oltaru” direktno gledali i time ugrožavali njegovo/njezino Božanstvo.

Iako smo za idući običaj odavno znali, najdraži nam je bio da Bogove hrane, točnije donesu hranu, postave pred oltare i  na različita mjesta i tamo je ostave, haha pretpostavljate; glad je bila jača u našem slučaju od razmišljanja o igranju s karmom. Jako puno badema i nekih čudnih delicija završilo je u našim unutarnjim Bogovima dok nitko nije gledao – još smo svi živi i zdravi, dapače. Mislim da smo ovime najviše naljutili njihovih nekoliko milijuna Bogova, dok je mene iznova ljutila činjenica da je sva ta hrana, kao iz  mnogih drugih hramova mogla završiti u rukama mnogobrojne gladne djece. Isto kao i činjenica da iznimno bogata đainistička zajednica iz cijelog svijeta sumanute cifre troši kako bi broj hramova još rastao, a ovi bili u tako dobrom stanju. Prvo Bogovi, onda ljudi.  No, eto Bogovi isto moraju biti nahranjeni, a vi se nahranite slikama prekrasnih hramova u Palitani, dok ne pronađete način da ih vidite uživo.

Za one koji uspiju otići:

Svetište je  zatvoreno tijekom monsuna – od lipnja do rujna uglavnom.

OBAVEZNO rezervirajte smještaj unaprijed!