Ne tako davno napisala sam blog “Kad ti život da limune napravi limunadu”, o opcijama tada budućeg života u Indiji, vođena ljubavlju prema svom novinarskom zvanju. Otišla Bogu iza koljena pisati za indijski kiki riki sa snovima da će mi to omogućiti novinarsku karijeru u Americi jednom u budućnosti; jer ipak se radilo o Američkom časopisu. Ja sam službeno nazad / (čisto da znaju oni koji žele na pivu ili kavu).  Časopis nema ni ured u Americi,samo publiku, a nažalost  ljubav prema prijateljima u Indiji i poslu tamo nije bila dovoljna da ostanem, jer sam potrošila sve pare zarađene poslovima koje ipak malo manje volim. Obzirom da se radi o internet časopisu mogu nastaviti pisati za njih iz bilo koje puno ljepše i sigurnije zemlje od Indije, naravno čisto iz ljubavi, jer mi novinari ionako toliko to volimo da nema potrebe da nas neko za to pošteno plati.

U međuvremenu sam nepunih mjesec dana provela otkrivajući Kubu, opet iz čiste ljubavi prema putovanjima, s nadom da će priče i  filmići ( da ne dođe do zabune putopisnog kataktera), koje smo snimale jednom pronaći mjesto za objavljivanje što će meni omogućiti da vratim posuđenu lovu starcima.  Zapravo smo i dogovorile objavljivanje članaka s dosta časopisa, neke već i napisale, no zarada je opet samo čista ljubav, jer naravno trebamo biti sretne da nam oni pružaju svoj medijski prostor, a mi to ionako radimo iz ljubavi. Nema uopće potrebe za javnim prozivanjem određenih medija, jer su gotovo svi isti na kraju dana.

Zapravo,  zašto bi netko uopće plaćao nas školovane novinare?  Svatko uvijek može nešto napisati, novinar može biti bilo tko, a mi dragi kolege smo eto iz dosade 100 puta učili bespotrebne zakone i slične nebuloze na pamet i trošili lovu, kad se to može raditi iz čiste ljubavi kojom smo i plaćeni. Lako da je samo u novinarstvu tako, prečesto je jednaka priča sa fotografima, piscima, umjetnicima, dizajnerima, glumcima, pjevačima,plesačima, glazbenicima, (nekim)sportašima… duga je lista svih tih koji pokušavaju živjeti od ljubavi, jer ljubav nam je očito svima dovoljna kod ovakvih zanimanja. Samo onda poneki “kvalitetni” umjetnici poput Severine uspiju zarađivati milijune.

Eto natjeralo me sve to da dođem do nekih zaključka ovih dana, Linić vam je recimo isto osoba od ljubavi, on iz čiste ljubavi oprašta milijune poreznim dužnicima, samo se morate naći na listi ljudi koju on istinski ljubi, eto vam lijeka za mnoge financijske probleme. Pogledajte samo što je crnoj dami iz Siska omogućio iz čiste  ljubavi.  Još natjerajte bankare da vas vole i nema više ni kredita. Isto kao što ću ja od sutra doći u dućan i objasniti teti prodavačici da je moja ljubav prema njoj dovoljna, da ona mora biti sretna što je imala priliku uslužiti me i nema potrebe da ja plaćam. Kad ću idući puta kupovati kartu za avion kako bi napisala neki budući putopis i njima ću objasniti da trebaju biti sretni što sam baš njihovu kompaniju izabrala i nema potrebe da im platim. A priča se ni tu ne završava gospođa Markić nas toliko sve voli da je obećala  Stankoviću da će se pozabaviti i slobodom medija, pa će moja stranica (zbog zagovaranja PROTIV strane) ili čak njegova emisija možda preko noći nestati, ionako ga treba kazniti i prikazivati katoličke filmove nedjeljom u dva.

I di sam sad zbog svoje ljubavi? Opet tražim poslove koji ne pružaju puno ljubavi, ali osiguravaju novčanu ljubav kako bi stvarno iz čiste ljubavi prema svima koji me čitaju, u slobodo vrijeme mogla napisati nešto o mjestima gdje sam bila. Uz to naravno sanjati da ću jednog dana ipak moći živjeti normalno od novinarskog posla, ne treba puno novaca, samo dovoljno. Tako da je najbolje da putopise koje imam u glavi ili spremne, uz najbolje fotografije više ne čuvati za potencijalne objavljivače, nego objaviti direktno tu, jer volim više vas nego njih ili oni mene. Jedini je problem/isti ko i do sad/ zašto ne pišem toliko često, jer nakon 10  sati veslanja ili bilo kojeg posla, znate i sami kad dođete doma, niste često sposobni ni za pivu, a kamoli za pisanje. Naravno to sve ako ste jako sretni pa uopće imate posao.  No bi li mijenjala svoju ljubav za neku drugu? Nikad. Bi li opet otišla u Indiju? Uvijek bi sve ponovila. Svima nama želim samo da ne zaboravite na ljubav koja vam pomaže da se ponedjeljkom ujutro ipak dignete iz kreveta, a ako je nemate, bolje da je hitno pronađete. Ma u kojem obliku ona bila, može i djeca za koju sve to radite. A kad pronađem recept kako živjeti samo od ljubavi rado ću ga podijeliti, no samo nemojte živjeti bez ikakve, to je najgora opcija. A sad u potragu za Linićevim brojem, možda vas zavoli.