Kuba, mjesec dana neprestanog kretanja kako bi upoznale otok najviše što možemo, ispalo je za mene  i moju suputnicu ponekad naporno, ali i izvanredno iskustvo. Naporno, jer Kuba  nije mala kako mnogi misle i put od jednog mjesta do drugog, cestama u često  lošem stanju  traje puno predugo. Na spomen Kube većini prvo na pamet padaju cigare, rum, njihovi nadaleko poznati ritmovi ili eventualno revolucija i Che Guevara; komunizam. Ništa nije krivo s tim asocijacijama, no ta otočna zemlja  nudi puno više a Kolumbova izjava da je to najljepša zemlja koju je ljudsko oko ikad vidjelo, nakon gubljenja od najzapadnijeg do najistočnijeg dijela, dobiva neki svoj smisao.

Ne bi ja to baš kategorički tvrdila kao Kolumbo, ali da nas je priroda apsolutno fascinirala i bezuvjetno osvojila, svakako. Zemlja je uz to toliko sigurna, da ja ne znam koju bi iz osobnog iskustva mogla izdvojiti ko sigurniju. Jesu li oni sami po sebi takvi da nema opasnosti za turiste ili je to posljedica strogog komunističkog sistema i njihovih strahova od policije, nemam pojma. Vjerojatno kombinacija svega skupa, svakako dobro za sve koji se odluče na to putovanje. Opet ista priča kao i kod mnogih siromašnih zemalja, u toj ljepoti na kraju opet najmanje uživaju oni kojima bi trebala pripadati. Ono što će svakome apsolutno najbolje doći su barem osnove španjolskog, a ako toga nemate, jako dobar španjolski rječnik dio je obavezne prtljage, engleski im stvarno nije jača strana. Obzirom da velika većina turista uključujući i nas najčešće smještaj nalazi u jednoj od mnogobrojnih Casas Prticulares, nešto kao pansioni: soba i kupaonica u obiteljskim kućama s doručkom, a po želji i drugim obrocima, španjolski vam je velika prednost ( prosječne cijene se kreću od cca20 do 30 dolara po sobi, bez obzira na to koliko vas je). Španjolski vam treba ako se želite socijalizirati s domaćinima i saznati iz prve ruke puno toga o životu na Kubi, osim toga njihovu toplinu i  pristupačnost tako jedino možete u potpunosti doživjeti.  Svaka od tih kuća po cijelom otoku ima isti znak (plavi asocira na sidro), no kvaliteta zna dosta varirati.

Vlasnici su umreženi ko CIA, kad ste spavali kod jednih oni odmah imaju u vašem idućem gradu prijatelja ili rodbinu kojeg  zovu da vam rezerviraju smještaj često bez da ste ih i tražili, kao da ni nemate drugu opciju. Njihova opcija ponekad može biti dobra, ali i jako loša preporuka za spavanje. Iz našeg iskustva savjet budućim istraživačima Kube je da se ipak uzdaju u vlastitu potragu. Specifično za Kubu je i činjenica da je couchsurfing nemoguć, jer je njima zabranjeno dozvoliti strancima da im spavaju u kući, osim ako imaju prijavljenu sobu kao dio Casas sistema, kako bi država mogla dobiti svoj dio i naravno sve kontrolirati.

Da se ne lažemo, svi od Kube očekuju strašno rasplesanu, muzikalnu i nasmijanu naciju, ne znam kakva nam se to slika stvara u glavi, ali valjda da svi plešu i pjevaju na svakom koraku. To nažalost nije slično stvarnosti, istina je da gotovo svaki restoran i kafić ili klub ima nekoliko domaćih glazbenika koji svaku večer sviraju, ima ih naravno i na trgovima, no već i sami možete pretpostaviti da su na tim istim mjestima najčešće samo turisti. Ne umanjuje to  njihovu kvalitetu, no njihove oči ponekad otkrivaju da im je život na Kubi takav da im zapravo i nije do glazbe. Ipak,  ne brinite u svakom većem mjestu ćete svaku večer pronaći mjesto za slušanje kubanske glazbe.

 Kuba je po pitanju užitaka mjesto gdje sva vaša osjetila lako dobe odličan tretman. Osim glazbe i hrana im je jednako dobra, ako ste ljubitelj morske hrane. Još kad vidite da u protuvrijednosti nekih 60 kuna možete jesti jastoga, a škampe i ostale delicije kod nas iznimno skupe za još dosta manje novaca, ne vjerujete da je dobro dok ne probate. JE dobro je! I to po cijelom otoku je dobro u bilo kojem gradu, a još je bolje što se najfiniji restorani po cijeni ništa značajno ne razlikuju od onih jeftinijih, razlika je stvarno u kojem dolaru. Hit su i pržene banane koje su im gotovo glavni prilog. Ono u čemu svi uživaju na Kubi; Rum, odnosno Mojito, Cuba Libre, Daiquiri i još neke izvedenice koktela s rumom, na svakom koraku, u svakom mjestu  se nude. Cijene im se kreću od dva dolara, da dva dolara za i više nego pristojan Mojito, pa onda do nekih  5 na ozbiljno skupim mjestima. Eto i onda su vam hlače malo uže kad napuštate Kubu.

 HAVANA

Havana nudi puno više od ostalih gradova što se tiče  znamenitosti, restorana, kafića, klubova,… no malo se u Kubanskoj prijestolnici može doživjeti od zadivljujuće prirode. Iako, već nakon nekoliko dana provedenih u Havani shvatite puno toga o cijeloj zemlji. Kuba nikako nije jedna od onih destinacija na koju idete po lude noćne provode, no ako ste stari i često debeli Europljanin, Kanađanin, Rus, ..željan mladog tijela uz sebe,  Kuba vam je destinacija broj jedan. Mlade su, jako su mlade i često zgodne poput Rihanne i može ih se dobiti već za 20 dolara na noć, što su bolje cijena raste, no ne jako puno. Zapravo na Kubi je to malo drugačije nego kod mnogih drugih zemalja, tu ih vode na večere, u klubove, na kave, (ne sakrivaju se samo po hotelskim sobama), često je i samo plaćanje večere dovoljno ili još ako u vama vide potencijalan izlaz iz tog otočnog zatvora, to je već prava ljubav. Restorane često napuštaju odvojeno, jer one koje nemaju putovnicu, a uhvaćene su u društvu stranaca mogu lako završiti u zatvoru, a ne moram vam ni reći da za mnoge dobiti putovnicu može biti jako teška misija. Čak i oni Kubanci koji je uspiju dobiti ne mogu zemlju napuštati kad i koliko dugo možda žele; sve je to regulirano.

Tako tih pravih ljubavi ima na svakom koraku, no zanimljivo je da ima i puno bijelih dama koje za ruke vode crne dečke koji im mogu biti sinovi tri puta. Tako već nakon par dana u Havani shvaćam da ovakav sex turizam ne postoji ni u Tajlandu ili Keniji, to su mi  do sad bili asovi po tom pitanju. Neki “frajeri” na fotkama su možda i krivo optuženi jer cure znaju biti stvarno uporne, no….

Od lokalaca saznajemo da je prije nekoliko godina bilo još gore, nije nam baš jasno kako može biti gore obzirom da su posvuda, ali vjerujemo im na riječ da ide na bolje. Ako još uzmemo u obzir to kako su i oni sami  u seksualnom smislu iznimno slobodni i svaki pravi Kubanac uz ženu ima nekoliko ljubavnica, riječ revolucija na Kubi lako dobiva i riječ seksualna kao prefiks. Potpunu afirmaciju seksualna revolucija ima već drugu večer kad se nađemo ispred gay kluba i  postajemo svjesne apsolutnog paradoksa. Zemlja u kojoj ljudi uopće nemaju pristup internetu na kakav smo mi navikli, “Bradati” (  Fidel Castro) ograničio je to znajući da je ljudima najlakše isprati mozak ako nemaju puno pojma o zbivanjima po ostatku planete, je istovremeno i zemlja u kojoj  je  pravo pokazivanja  gay opredijeljenosti zadivljujuće. U društvu s novim gay prijateljima saznajemo da se situacija drastično promijenila od prije nekih 5 godina, kad je Raulova( brat od Bradatog) gay kćer odlučila promijeniti dotadašnju lošu  situaciju.

Ovo s internetom samo je jedna od stvari na temelju koje ćete spoznati da je na Kubi vrijeme stalo u pedesetima. Čak i nama ko strancima surfanje postaje jako teška misija, samo najskuplji hoteli nude internet, ali brzina mu je isto ostala u nekom drugom vremenu, pa postanje po faceu recimo postaje jako dugotrajan često nemoguć proces, lokalno stanovništvo s druge strane smije samo u svrhu emaila koristi internet i to isto uz određeni limit. Cuba Libre! Za ljubitelje oldtimera ova zemlja je isto raj; auti iz tih istih 50 su na svakom koraku, od onih u odličnom do onih u očajnom stanju, ali češći na cesti od mlađih.

Odnedavno imaju mogućnost kupovine/prodaje auta, no iznimno su rijetki oni koji si to mogu zapravo priuštiti, obzirom da im je prosječna plaća mjesečno manja od 40 dolara. Upravo ta regulacija plaće je nešto zbog čega Kuba jednostavno mora imati slobodno rečeno  duplu valutu. To znači da vi plaćate s novcima koji se (značajno) zovu CUC (peso cubano convertible) , a oni koriste  kubanski pezo (moneda nacional, CUP). Vrijednost CUC-a, uz neznatne razlike, jednaka je vrijednosti američkog dolara. Dok je ovaj njihov neka sasvim druga priča. Zanimljivo je i ući u neki od dućana s hranom za lokalce, prvo kod manjih se mora ulaziti jedan po jedan, dok ostali čekaju pred vratima. Sljedeće imaju kartice s nekim točkicama, ko neke bonove za hranu pomoću kojih mogu kupovati. Kad vi odlučite nešto kupiti u tipičnom lokalnom dućanu može vam se dogoditi da kad želite neki određeni proizvod kojeg teže nabavljaju, tipa soka od naranče, uvjeravaju vas kako ne valja i ne mogu vam to prodati.

Komunističke parole i obilježja njihove revolucije su isto tako na svakom koraku, a rijetko koga ćete uspjeti dobiti da priča o tome, pravi komunistički strah utkan im je u kosti odavno. No, inače su poprilično susretljivi i pričat će s vama o bilo čemu drugome. Po pitanju kulturološke ponude apsolutno sve se vrti oko revolucije i revolucionara, svi muzeji se svode na istu temu i svi imaju isto idealističko prikazivanje komunizma, a sve zapadno (Američko) prikazano je kao najveće zlo.  Uz to da naravno trgovi i glavne ulice u svim gradovima ne samo u Havani nose ime revolucionara i imaju njihove spomenike ili nešto slično.

Osim ruma i cigara koji se nude gdje god pogledate, svi su ludi za bejzbolom, no klinci koji ga igraju gdje god mogu, rijetko kad imaju mogućnost igranja s pravim palicama…

 

IMG_7945U razgovoru s prekrasnom bivšom profesoricom zemljopisa “otkrivamo” kako socijalistička zemlja s velikim razlikama brine o  svojim ovčicama (no to je stvarno neko novo otkriće);  najgore je  za one starije, sistemu sad beskorisne. Ona s tumorom na mozgu mora prodavati novine tj. više prositi na cesti kako bi mogla preživjeti, no osmijeh s lica ne skida i nabraja nam za koje sve gradove zna  u Hrvatskoj- zadivljujuće! Kuba je inače zemlja sa iznimno visokim postotkom obrazovanih ljudi, jer su studiji dostupni svima koji žele studirati, pa onda zbog nedostatka posla imate  situaciju  da su recimo konobari zapravo inženjeri, taksisti profesori i slično.

Naravno suznih očiju ostavljamo joj 20 dolara ( više nemamo jer ionako imamo oskudan budžet) iako ona to u nijednom trenu nije tražila. No, za tugu i jad nad starim ljudima ne morate na Kubu dosta je i kod nas vidjeti nečije bake da kopaju po smeću, jer naša je država po mnogočemu slična Kubi, iako komunizma već dugo nema.  Ono zbog čega se stvarno isplati provesti neko vrijeme u Havani su životopisne ulice i ljudi koji ih čine takvima. To se najbolje doživi u  šetnji starim dijelom Havane, ali i po Maleconu               ( šetnica uz ocean). Dok najbolji pogled na cijeli grad, ima tvrđava Fortaleza de San Carlos de la Cabana, do koje se ide podvodnim kanalom tj. isključivo taxijem ili autom.

Hotel Nacional, osim što je ko muzej ima i mali muzej u dvorištu, svakodnevno nudi turistički razgled uz vodiča, a otkriva vam kakvo je to mjesto bila Kuba u svoje “zlatno doba”. To je  hotel u kojem su odsjele sve poznate face za posjeta  Havani, pa ima fotki većine njih po zidovima. U hotelu su talijanski mafijaši imali svoje sastanke dok im je plavooki Sinatra pjevao. Sama Kuba bila je preteča današnjeg Vegasa i party oaza za sve tadašnje svjetske moćnike. E, to Nacional prikaže iz prve ruke.

Ono što je mene najviše fasciniralo u samoj Havani je Callejon de Hamel, umjetnička oaza.  Salvador Gonzales Escalona, poznati Kubanski umjetnik tu živi , a cijelo je mjesto pretvorio u svojevrstan muzej. Uz to najbolje je mjesto za upoznati se s  detaljima Afro-Kubanske tradicije i Santerie ( Afro- karipska religija).

VINALES

Naše otkrivanje očaravajuće prirode po Kubi kreće u smjeru zapadnog dijela otoka, a što se više udaljavate od Havane to vam je češći zvuk WOW! Nakon Havane  provodimo nekoliko dana u Viñalesu. Do Viñalesa kao i ostalih mjesta vozi  Viazul / autobusna kompanija,no puno je zanimljivije putovati  „colectivom“  što je zapravo dijeljeni taksi, a često su to baš oldtajmeri u pitanju. Najbolja i najjeftinija opcija je podijeliti jedan takav s nekim koga sretnete na kolodvoru i ide u istom smjeru. Naravno ako imate novaca za rentati auto tijekom boravka na Kubi to je idealno, stanete di vas volja i koliko , no mi nismo bile na toj strani sela, pa smo do Vinales dijelile Colectivo i na taj način upoznale nove frendove.

Odmah na prvi pogled Vinales je neka malo drugačija Kuba, nije jedan od onih najposjećenijih turističkih mjesta, što je poprilično čudno obzirom na ljepote koje ima. Sam grad ne nudi puno, ali ima i više nego dovoljno restorana koji svaku večer imaju kubanske muzičare i odličnu hranu. Osim toga imate osjećaj da je vrijeme potpuno stalo prije više od 50  godina, ko da ste doslovno pronašli vremenoplov.

Uz to glavno je mjesto  polja duhana na Kubi i cijeli dio je nacionalni park. Nema dugih pješčanih plaža , ali ima crvene zemlje i cijelo područje okružuju vapnenačke stijene, osim što su apsolutno fascinantne jako je puno špilja koje su pretvorene u turističke atrakcije. Izlet  konjima koji također nude u Vinalesu bio nam je jedan od najboljih doživljaja, a svakako i najbolji način za vidjeti sva ta polja duhana i doživjeti život ljudi koji žive od uzgoja istog. Iz prve ruke naučite kako se motaju kubanske cigare, možete ih probati, ali naravno i kupiti, iako je samim Kubancima dozvoljeno samo uzgajati duhan koji se po niskoj cijeni prodaje državi, koja onda po skupoj prodaje cigare. Živjela revolucija! Dio izleta uključuje i kupanje duboko unutar jedne od špilja, u potpunom mraku, jesam ušla, ali pothvat kupanja mi nije bio nimalo privlačan.

IMG_4965Vožnja biciklima po području utvrdila je naše gradivo upoznavanja Vinalesa, oko 30 kilometara udaljena Puerta Esperanza, glavna luka pokrajine nas nije baš nešto fascinirala, ali priroda i ljudi putem bili su  nevjerojatni. U Vinalesu kojem god da smjeru krenete  s tim pothvatom ima se svakako što za vidjeti i doživjeti. Jedan od zanimljivijih komentara koji smo dobile upućen nam je od stražara kod neke male tvornice duhana, koji nam je objasnio kako imamo isti miris (smrdimo)  kao i njegov brat koji živi na Floridi. Brat možda isto vozi bicikl satima, ali mislim da ipak nije bilo do lošeg dezodoransa.

Oko pola sata vožnje autom od Vinalesa je udaljen Pinar del Rio koji  je glavni grad te zapadne pokrajine, u njemu je najveća tvornica duhana  i to valja vidjeti, ali što se tiče ostalih stvari većina ljudi s razlogom ipak bira boraviti u Vinalesu.

 BAY OF PIGS

Nakon Vinalesa zanima nas još nešto značajno za Kubu, a mnogima nepoznato; Kubanski krokodili.  Zaljev svinja ili Bay of Pigs tj, poluotok Zapata je mjesto gdje doista možete beskrajno dugo uživati u nevjerojatnim životinjama i biljkama, uglavnom endemskim, no nas su ipak najviše zanimali Kubanski krokodili. Osim što možete probati jesti krokodila u sklopu farme imate priliku vidjeti krokodile od beba do starih mrcina. Ne odlučujemo se na restoran jer otprije znamo da nisu nešto ukusni, a na teži način učimo koliko su brzi i koliko daleko i visoko mogu skočiti kad vas nanjuše preblizu ogradi, iako su mrcine. U tom trenutku uz umiranje od smijeha shvatim da moja suputnica može izvesti skok u dalj prema unatrag kad je potrebno, da fotoaparati mogu preživjeti i žešće padove, a da ona ograda iako nije izgledala obećavajuće radi svoj posao.

Zaljev svinja osim nacionalnog parka, neizbježne revolucije i muzeja na tu istu temu  ima i super plaže na Karipskoj strani otoka. Uz prirodu koja ja predivna još jedan susret s jednom od gorih stvari za Kubansko stanovništvo, najbolje plaže poput Caelete Buene na kojoj smo bile, zapravo su samo za turiste. Nije Kubancima zabranjeno ući, ali obzirom da se ulazak  koji uključuje hranu i piće plaća više od polovice njihove mjesečne plaće, teško da tu možete sresti puno Kubanaca, osim ako ih naravno neki zapadnjaci nemaju kao pratnju uz sebe. Plaže isto često pripadaju hotelima gdje su Kubanci opet  radna snaga, a ne posjetitelji. Ipak zaljev svinja je ogroman pa ima i normalnih plaža, dok je priča kasnije s nekim otocima bila još gora.

 TRINIDAD

Oštećenim cestama i sve ljepšom  prirodom na putu;  uz beskrajne palme, polja banana  i šećerne trske dolazimo do najljepšeg ( osobno mišljenje) grada na Kubi. Trinidad. Kolonijalni stil koji inače krasi Kubu tu je u najboljem i najočuvanijem izdanju. Nažalost radimo najveću glupost koje smo tek kasnije postale svjesne; u ovom gradu ostajemo prekratko. Iako je mali i jesmo uspjele  dosta vidjeti za par dana, bilo bi bolje da smo tu ostale dulje, a u drugima kraće.

Plaza Mayor  koja je centralni trg je zapravo muzej Španjolske kolonijalne arhitekture na otvorenom, koja u nijednom drugom gradu nije očuvana kao u ovom. Još bolja stvar je da su Casas particulares, kuće u kojima spavate  iste kao i te kojima se divite na ulicama, pa je i smještaj u Trinidadu bio najbolji na Kubi uspoređujući s drugim kućama u kojima smo bile. Ne znam kad nam je bilo ljepše šetati Trinidadom danju kad se najbolje može  doživjeti svo to šarenilo kuća i ulica ili navečer kad ne znate u koji bi restoran prije ušli, a ima ih iznimno puno za takav mali grad. Još tome i izgledaju znatno bolje nego po ostatku Kube, a cijene su iste ili jeftinije. U Trinidadu osim što standardno svaki restoran nudi glazbu u izvođenju Kubanaca, jedini je grad u kojem smo naišle na kubansku glazbu u obliku koncerta na trgu, gdje je uz strance ipak bilo i Kubanaca koji nisu bili nečija plaćena pratnja.

CAYO COCO

 Sam put na (otok) Cayo Coco već je zanimljiv, vozite se po kilometrima dugoj cesti usred oceana doslovno. Već unaprijed smo morale rezervirati smještaj, jer mnogi tvrde na otok ni ne možete ako nemate nešto rezervirano, ipak jeftinije je unaprijed platiti hotel nego tamo. Aha da to je još jedna stvar na otoku je stvarno mala šansa da ćete pronaći jednu od Casas, pa ste nekako osuđeni na plaćanje hotela. Možete pretpostaviti o čemu se radi/ tu dolaze oni koji imaju nešto dublji džep. Ruku na srce cijena i nije bila tako visoka, jer već za nekih 60 dolara osim spavanja dobijete apsolutno sve što možete posjeti i popit (24/7) uključeno. Naravno ima luksuznijih opcija, a možda i jeftinijih, ali koji god hotel da izaberete nije neka razlika obzirom da je veliki dio otoka  jedna duga plaža pa niste ni osuđeni samo na dio ispred hotela. O ljepotama samog otoka mogu samo reći da je to jedno od najljepših mjesta ovakve vrste di sam ja do sad  uspjela biti, jednako predivan kao i Zanzibar koji mi je  bio najdraži kad se radi o plažama i oceanu. Te boje su  nešto  što zadugo pamtite.

Odmah do Coca je i Guillermo, za neke još ljepši, meni osobno ista stvar. Na putu do Gullierma onako usput sretnete i plamence, to je još jedna od stvari koja vas jako lako osvoji , otok je prirodni rezervat tih prekrasnih ptica.  Između dva otoka nalazimo i mjesto gdje tipični turisti poput nas u tom trenu odlaze na plivanje s delfinima. Zelenima i meni prvoj se diže kosa na glavi od ovakvog načina iskorištavanja  nevjerojatnih stvorenja, ali bilo je jače od nas pa dajemo popriličnu svotu dolara ( cca 100 dolara) za taj pothvat. S jedne strane još uvijek imam grižnju savjesti što sam bila jedna od onih kojih podupiru takvu stvar; jer sam i ja platila, ali s druge strane to je jedan od onih osjećaja koji vječno čuvaš.

 E sad da Coco ne bi bio raj brinu se komarci i neke pješčane muhe- doslovan prijevod. Mi smo bile precool da bi preko dana koristile neki proizvod protiv buba, jer komarci ionako napadaju kad sunce zađe. Posljedica je bila takva da smo idućih tjedan dana izgledale ko da imamo neku opaku kožnu bolest. Naime, te pješčane napasti su toliko sitne da je teško primijetiti da vas napadaju, a ubodi i svrab imaju odgođenu reakciju, pa smo tek nakon nekoliko dana shvatile da biti cool ima ponekad gadne posljedice, osim straaašnog svraba ostalo je još nekoliko gorkih okusa nakon tog čarobnog otoka.

Navečer sva ispraznost turizma ovakve vrste dolazi na svoje, nema mladih ljudi s kojima se možete upoznati- družiti, sve su to prastari parovi, obitelji s djecom,  u najboljem slučaju neki nadobudni mladi par na bračnom putovanju, a najčešće parovi kad on ima preko 50, a ona malo iznad 20, samo nije Kubanka u pitanju. A ono najgore  nemamo kud pobjeći, sve su to hoteli s istim glupostima, pa onda zabavu nudi jedino činjenica da je sve što popijete uključeno u cijenu, uspijevamo probati oko pola mogućih koktela, možda i više, ali ionako se ne sjećamo svega.

Razlog zašto prilikom ulaska na cestu za otok nas onako bijele nitko nije pitao uopće za taj unaprijed rezervirani smještaj je odvratna činjenica da na otok Kubanci uopće ne smiju, osim ako  rade u jednom od hotela. Tako taj čarobni Cayo Coco može istovremeno biti grozno i predivno mjesto. Opet priča nije ista za sve Kubance, ako ste dio partije recimo onda može, kao što je bila vlasnica kuće u našem idućem gradu, koja nam je ponosno sve to objasnila, a mi smo jedva čekale da pobjegnemo od stare “partizanke”.

SANTA CLARA

Partizanka je bila vlasnica kuće u gradu Santa Clara, osim što mi je ona beskrajno išla na živce i taj grad ne bi trebao biti na popisu ljudima koji nemaju stvarno puno vremena na Kubi. Ukratko mogu reći da je to grad Che Guevare i transvestita. Ništa loše o gradu, samo nije vrijedan vremena kojeg možete provesti na puno boljim mjestima po Kubi. E sad ako ste ludi za Che Guevarom i kubanskom revolucijom onda se priča mijenja. U tom gradu je njegov mauzolej, nekoliko njegovih brončanih figura i naravno muzej posvećen njegovom životu. Baš Santa Claru su izabrali kao mjesto za Cheove ostatke jer je bitka kojom je on taj grad osvojio za vrijeme revolucije bila odlučujuća za oslobađanje Kube od dotadašnjeg diktatora Batiste.

 Mi smo ipak najviše vremena provele u klubu Mejune, koji je stvarno nešto posebno na cijeloj Kubi. Kad ste u njemu imate osjećaj da ste u bilo kojem svjetskom gradu. Jedino je mjesto (osim hotela u kojima su ionako samo stranci) gdje smo uspjele čuti glazbu Qeenovca recimo ili njima sličnih. Inače ili slušate isključivo kubansku glazbu ili još zanimljivije često radio stanice imaju internacionalnu glazbu, ali samo instrumentale. Znači slušate Michaela Jacksona, ali bez da ga čujete, svašta puštaju, ali nema riječi i poruka. Osim glazbe klub je zanimljiv jer nekoliko puta na tjedan nudi neki show transvestita i različitih umjetnika. Tu su svi  na jednom mjestu; i stari i mladi i gay i straight  i transvestiti i macho frajeri i sve vrste umjetnika . Živio dan kad ću na ovakvo nešto naići kod nas.

SANTIAGO DE CUBA

 Grad koji nas je naučio da se izgleda stvarno ne mora raditi kad pada kiša. Osim što nas je pratila većinu boravka u Santiagu, zatvorila je sve muzeje i slične stvari zanimljive turistima. Premlada sam da bi znala je li za vrijeme Juge kod nas bilo isto. Nije je nam trebalo dugo boraviti u njemu da si potvrdimo kako je Kubanska priroda daleko zanimljivija  od gradova. Ničim se posebno Santiago nije razlikovao od Santa Clare, osim što je ipak dosta veći i ima više kafića i restorana, ipak se radi o najvećem gradu nakon Havane.

Jedino što me posebno fasciniralo je tvrđava Castillo del Morro,  malo izvan centra grada, a od 17 stoljeća služi naravno obrani grada. Tu smo imale priliku doživjeti najljepši zalazak sunca na Kubi, a meni jedan od boljih općenito, jer pozicija je jednostavno ko stvorena za to, a super je da za vrijeme zalaska sunca posjetioci dožive i  promjenu straže.

BARACOA

 Grad Baracoa je na najistočnijem dijelu Kube i taman kad nam je već bilo dosta i autobusa i neprestanog kretanja, a još smo i sumnjale u činjenicu trebamo li još i taj grad na popisu, već samo putovanje do Baracoe bilo je dovoljno da nadoknadi svaki umor. Kolumbo se upravo blizu Baracoe iskrcao kad je prvi puta vidio Kubu i izjavio komentar s početka priče, a bila je i prvi glavni Kubanski grad iako je danas doslovno tamo na kraju otoka nekako potpuno odsječena. Obzirom da je glavno mjesto proizvodnje Kubanske čokolade, jedino je mjesto na Kubi gdje ćete bez puno trudi zapravo i pronaći  njihovu tradicionalnu čokolade za kupiti, nudi se ko cigare po Havani. U restoranima možete i probati neke specijalitete poput ribe u umaku od čokolade (bolje je nego što zvuči), kojih nema po ostatku zemlje.

Sam grad je dosta mali ali simpa, opet nije nešto spektakularno, no priroda oko njega i na samom putu do Baracoe je takva da sam na određenim dijelovima puta prema tamo  imala osjećaj da smo na  nekom novom planetu. Beskonačno puno palmi, crni pijesak, neke lude zelene stijene uz sve moguće plave i zelene nijanse oceana koje se izmjenjuju prijeđenim  kilometrima. U samoj Baracoi zanimljivo za vidjeti je arheološki muzej Kubanskih Indijanaca Taino, koji su zapravo bili izvorni stanovnici Kube. Španjolci su ih uspjeli iskorijeniti po cijelom otoku osim tu, zato je Baracoa jedino mjesto gdje njihovih potomaka ima i danas, a žive sakriveni po okolnim brdima u plemenima i u nekom drugom vremenu. Osim toga špilja u kojoj je muzej pruža najbolji pogled na Baracou.

Već je grad i put do njega nadoknadio činjenicu da je na samom kraju otoka, odnosno da put do njega iznimno dugo traje, a onda odlazimo na izlet na plažu Maguana nekih pola sata vožnje od grada i shvaćamo kako je Baracoa stvarno na samom vrhu mjesta koje treba vidjeti na Kubi. Opet ne znam gdje mi je priroda bila bolja na putu do plaže ili na njoj samoj. Osim ljepote koju nudi plaža Maguana, je konačno jedna od onih na kojoj nema ulaza koji se naplaćuje, nema hotela u sklopu nje, imate mjesta sakriti se od ostalih i ono najbolje broj Kubanaca na plaži jednak je broju turista (barem zasad).

 VARADERO

 Nama zadnji na popisu većini turista prvi, ispalo je da nije slučajnost. Varadero je tik do Havane (cca 2 sata busom), da istina je da ima 20 kilometara dugu pješčanu plažu, koja ok izgleda, ali nakon svega ostalog što smo vidjele na Kubi Varadero stvarno nije bio nešto što bi ja nekome preporučila. Apsolutni masovni turizam, hotel do hotela, turist na turistu, samo što je tu ipak bilo dosta više samaca  nego u slučaju Cayo Coca, no Vradero mu nije ni do koljena po pitanju ljepote plaže i općenito prirode, pa su zato oni tipični hoteli u kojima je sve uključeno tu ipak za kojih desetak dolara jeftiniji.  Obzirom da je to bilo već pred sam kraj našeg putovanja prilagodile smo se masi i ta dva dana provele na plaži uz koktele koji nisu prestajali dolazit i zaključile da se nama taj sve uključeno način svakako isplatio.

 

Dodatak – ako idete na Kubu:

Autobusna kompanija ona koja je namijenjena (ne)Kubancima, u autobusima ima temperaturu od otprilike  minus 10, ponesite topliju odjeću TREBAT će vam. Karte za vrijeme turističke sezone treba kupovati nekoliko dana unaprijed, ako ju želite dobiti.

Letovi iz Hrvatske najlakši su s Air Franceom koji leti iz Zagreba do Havane preko Pariza, naravno što više unaprijed rezervirate to su jeftinije karte.

Havana

Za noćni provod u Havani najbolji je dio grada Vadedo i tu se nalazi većina klubova. Dobar je Jazz club; La Zorra El Cuervo, a  blizu je i dobar klub s kubaskom glazbom; Gato Tuerto, osim njih tu je i  hotel Habana Libre, njihov zadnji kat je nešto najsličnije disku na Kubi, navečer spuste krov pa je otvoren pogled na zvijezde i jako je dobar pogled na cijelu Havanu.

Od restorana nemojte zaobići  Castropol koji je na šetnici Malecon, odlična hrana ništa značajno skuplja od drugih restorana. Nikako, ali nikako nemojte jesti u kineskoj četvrti jer je to kineska hrana na kubanski način, što na kraju ispadne kriminalno loše.

Iako je tipično turistički pothvat dobro je iznajmiti jednog od vodiča/vozača  oldtimera na nekoliko sati koji se nude na svakom koraku,  jer vam mogu pokazati ili preporučiti stvari za koje ni jedan pisani vodič ne može znati.