Let doma,  Sterephonics i Maybe tomorrow na repeat, idealno vrijeme za iskreno staviti na papir san zvan Harley + ja + Route66; kako je došlo do toga da sam sad vozila Harley po Americi, a kojih mjesec dana ranije mamu tražila za kavu?

Za početak svima onima koji su mi prognozirali pad s motora, neuspjeh, silovanja i slično, svojim komentarima pokazivali balkanski jad i jal; poslat ću fotke i s iduće destinacije, ne brinite. Bilo je i više nego uspješno i nezaboravno dobro, moj ogroman san je ostvaren uz pomoć puno prekrasnih ljudi, a i podrške svih onih ljudi koji su izliječeni od balkanizma.

 

Poslovica da se u lošem  prepoznaje prijatelj kod nas dobiva potpuno suprotan oblik, kad u nečem uspiješ mnogi “prijatelji” kao da nestanu. Jednostavno nema negative na kojoj bi se hranili.  Ipak super da ima puno onih koji su u zemlji koja funkcionira na taj način već stoljećima uspjeli postati drugačiji. Ima puno onih koji ne spadaju u one koji sve najbolje znaju i svi su drugi krivi za njihov neuspjeh osim njih samih i naravno da bi to sve sigurno bolje radili nego ja, samo da njima neko da lovu. E da svi bi, ali kad bi se netko drugi uporno trudio umjesto njih. I morat ću ih razočarati ni za ovo me nitko nije platio.

 

I bi svjetlo….

(Veljača 2014.) Nakon povratka iz Indije i s Kube u “Hrvatistan”, hrvatska  depresija i stvarnost ošinula me jače nego ikad. Nije da sam lijena i da mi se nije radilo, samo sve zarađeno od prije potrošeno je na putovanja i nadu da će se uloženo isplatiti, pa valjda će netko početi plaćati priče i fotografije novinara i putopisaca u toj našoj zemlji. Ubrzo shvatim da ništa od toga i bacam se na traženje posla, barem nešto privremeno. Jako smiješno u zemlji u kojoj svakodnevno puno takvih kao ja ostane bez istog, ali kontam imam završena dva fakulteta i masu internacionalnog i svakakvog iskustva, pa valjda imam neku prednost… Da, ima poslova koliko hoću, “..može nema problema, ti super pišeš, pa mogu ti dati tisuću kuna na mjesec…” i eto tako otprilike na svakom razgovoru.

 

Nije tu samo do toga da s tih j… tisuću kuna ne mogu ništa, već je to ponižavajuće na višestrukim razinama… Balkanska priča traje i dalje na svakom koraku, jedni postaju sve bogatiji, dok ima onih koji su prisiljeni pristati na to ponižavanje. Ma znate što, radije se ja nikad neću baviti novinarstvom nego da se vi bogatite na mojem trudu! To je moglo prolaziti kad sam prije puno godina krenula u svijet medija, uz opravdanje da mi treba iskustvo, a sad si ih slobodno …

 

Istovremeno i dalje sanjam o tome da će netko prepoznati moj rad i da ću uspjeti pronaći medije koji će me pratiti i sponzore na temelju toga, da ostvarim san zvan Route 66 na motoru. (Ponekad je stvarno super biti ne realan kao ja.) Ubrzo slijedi kava, sa sad već prijateljem, tada poznanikom; Hrvojem Jurićem, koje je uvelike zaslužan za cijelu tu priču... Upoznao me  tako da me kontaktirao za vrijeme života u Indiji, jer je želio “sherati” moj web na njegovoj putopisnoj stranici. Na kavi nakon povratka onako samo usput spomenem mu ideju Route 66.. “Ma daj ti si žensko, iskoristi to, super je ideja, koliko cura znaš da bi to napravile?  I ja bi to, da nemam Alpe u planu. “ Eto, opet daleko od toga da je ono što ja radim samo poziranje, ali opet i to je nažalost Hrvatska u kojoj bi ja u očima mnogih bila priznatija da poziram na subotnjim špicama. Upravo Hrvoje me spaja s ljudima iz 24 Sata, od kojih odgovor za odobrenje čekam neko vrijeme , jednostavno trebali su se upoznati s mojim radom i putopisima, znači trud i rad oko ovog sna se ipak ne svodi na samo nekoliko proteklih mjeseci, već na sva ona putovanja i trud od prije, jer u protivnom bi bilo tko mogao pisati za njih.

 

Još nisam imala odgovor od njih, a već sam posjetila Harley Davidson salon, nisam se zapravo uopće nadala da će mi biti sponzori, već čisto da vidim koji je to Harley kojeg bi ja eventualno mogla voziti. Emanuel (dečko koji radi tamo) postaje znatiželjan zašto trebam probati Harley, ako ga ne mislim kupiti. Nakon mog objašnjenja, daje mi karticu s brojem i spaja me s marketingom. Već se unaprijed pripremim na potencijalne sirovine kakve sam sretala u periodu traženja sponzora, no nailazim na nevjerojatan i mladi tim prekrasnih ljudi. I Harley ostvaruje moje snove na više načina. Osim dogovora da će financirati najam motora u Americi, nude mi posao na nekim projektima kad se vratim. Ipak ostaje mi još puno troškova koje moram pokriti. Kolika su tu samo vrata bila zatvorena i mailovi ne odgovoreni. Uz to trebalo je platiti kaznu za prebrzu vožnju koju imam u Americi još od prije dvije godine. Sva sreća pa je zlato nekad bilo popularan način darivanja, pokupim i prodam sve što imam i plaćam kaznu i uplaćujem  troškove za novu vizu.

 

Stvara se u međuvremenu i suradnja s Totalnim FM-om i oni su me konstantno pratili na putovanju, zapravo sad kad gledam unatrag pronašli su genijalan način za prenositi putopise preko radia. Ipak ni uz Totalni i 24 potencijalnih drugih sponzora još ni na vidiku, a ja ni za kartu nemam. Sjetim se Atlasa, agencije  za koju znam da često imaju najpovoljnije karte i daju sve na rate. Moj iznimno drag prijatelj Tomislav Kero koji za njih radi, daje sve od sebe da  Atlas ovo shvati kao dobru promociju  i daje mi ogromnu priliku.  I eto oni mi plate karte i postanu još jedan sponzor. E sad; trebam krenuti jako brzo- tako je odgovaralo i Atlasu i Harleyu, ali trećeg sponzora, za troškove dok sam tamo ni od kud. Samo koji dan prije leta, kad sam već bila u fazi da počnem od svakog frenda i frendice posuđivati po 100 kuna dok ne dođem do cifre s kojim bi imala barem za benzin i motele, a za ostalo ću se snaći; moja šira obitelj -zna da sam nažalost dovoljno luda da odem s 20 dolara tamo, pa se snalazim odlučuje sudjelovati, iako im je već dosta mojih putovanja. I tako svi nešto po malo, bez da ih ja tražim, ipak su svi često svjedočili nebrojnim neprospavanim noćima koje provodim za laptopom umjesto da si kao prava Hrvatica tražim dečka po narodnjačkim klubovima subotom, a nedjeljom u Crkvi. I nema kamata, vraćam kad imam i krećem…

 

Bilo je tu i drugih prekrasnih ljudi koji su bili dio cijele priče; Lio i njegova obitelji koji su se brinuli za mene u Chicagu, najdraži Antunovići u L.A.-u , “sestra” u New Yorku, Ivan u San Franciscu i tako , dobro se dobrim uvijek  vraća. Da ni ne govorim o tome da su svi oni prijatelji koji su najbolji na planeti bili u tome danonoćno sa mnom, dok konačno nisam krenula. Ogroman san ostvaren i možda najbolje putovanje u životu, jedino bolje je moglo biti da sam to mogla podijeliti s najdražim ljudima. Ponekad je bilo naporno voziti cijele dane, a dugo u noć kombinirati fotke i videa i pisati doživljaje za 24 i snimati tonove za Totalni, ali kad vam je pokretač ljubav prema tome i svi pozitivni komentari koje sam dobivala od puno vas, sav napor je zaboravljen. Uz to moja misija je ispunjena, jer mislim da sam uspjela prenijeti Route 66 mnogima koji za sad sami tamo ne mogu, ali ako je meni uspjelo; može svatko.

 

Snovi poput onog u kojem on počne misliti na mene, barem pola često kao ja na njega,  pošalje poruku nakon dugo vremena, javi se da je ok ili kad dođe u Hrvatsku ..  E takvi su snovi nešto za što vam ni jedna upornost na ovoj planeti neće pomoći, jer jednostavno nisu u našoj domeni, pa je takve isto najbolje poslati tamo od kud su došli i dalje, ako postoji. No, za SVE ostalo, bio to Route 66 ili nešto sasvim drugo, tu nije kreditna kartica nego želja, volja, rad, trud, upornost i tako sve ispočetka milijun puta, a ostvaruju se onima koji ne odustaju ; upornima i onima s mudima.

 

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara.