Je li do uvijek nasmijanih Kmera , prirode, egzotike ili već nečeg drugog, ne znam, ali fascinantan je broj mladih ljudi iz cijelog svijeta koji se odlučuje na otkrivanje zanimljive Kambože. Od svih otoka i skrivenih mjesta na kojim sam imala priliku gubiti se iz stvarnosti po kraljevini, otok Koh Ta Kiev definitivno je ostao jedno od najboljih mjesta. Mnogi koji su potovali kroz Kambodžu nisu odvojili vrijeme za njega, no to mu samo postaje još jedna prednost, nije postao tipično turističko sakupljlište onih opsjednutih fotografiranjem i objavjivanjem statusa po facebooku, to tamo nije baš ni moguće, odcjepljeni ste od gotovo svega i morate se prilagoditi ekipi i osjetiti vibracije otoka i energiju prirode. Ipak otok je po mnogočemu poseban, pa priče o njemu itekako kruže među backpeckerima koji “briju” po Kambodži, sve ako i nisu otišli do njega.

Ne znam jeste li kojim slučajem propustili Di Caprijev film Žal, u kojem Tajlandski skriveni otok postaje mjesto na kojem nekoliko mladih ljudi stvara novi svijet za sebe po svojim pravilima, daleko od bilo kakve civilizacije, ako jeste pogledajte, a oni koji  još maštaju o toj  ideji, skupite lovu i krenite na Koh Ta Kiev, nešto gotovo takvo postoji, samo u Kambodži. Otok je u Tajlandskom zaljevu, oko 10 kilometara od SihanoukVillea, poznatog Kambodžanskog lučkog grada/ljetovališta, na jugozapadu zemlje. Kao i  većinu zemlje najbolje ga je posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, inače kiša može postati prepreka u uživanju, sušno razdoblje je laički rečeno onda kad je kod nas najhladnije, od studenog, pa recimo do travnja, opet naravno postoje varijacije. Već je sama vožnja barkom do otoka od, oko sat vremena udaljenog Otres Beacha ( popularna plaža blizu grada)  zanimljiva, jer uvijek imate priliku vidjeti lokalne ribare i njihov način ribanja, a što sam  mu se više približavala shvaćala sam zašto svi koji su bili govore o tome kako je to otok na koji jednostavno moram.

Još nisam ni oba stopala stavila na pijesak, silazeći s barke, miris neke dobre hrane samo je blago prikrivao miris trave, koja se na otoku puši, ali i bezbrižno uzgaja, a energija koja vlada na otoku natjerala je gotovo svakog  tko je zakoračio da produlji svoj boravak, jer već nakon samo nekoliko sati, nema te stvari na koju ne zaboraviš i ostaviš tamo gdje si ostavio i svaki trag civilizacije. Joel koji nije ni po čemu tipični Amerikanac drži dobar dio otoka. Uz kućice  na drveću , za koje plaćate par dolara na noć,  ima svoju ekipu s kojom živi i ugošćuje vas, a uz  to imaju i malu proizvodnju inače zabranjenog  Absenta ,a i  dobru zalihu trave u džungli. Kako ? Tako, u Kambodži je SVE moguće, ako znate kome dati lovu, u ovom slučaju on plaća “danak” vojsci kojoj otok inače pripada, a za dobru lovu, oni ga baš ništa ne pitaju. U samo nekoliko sati provedenih za šankom i hladan alkohol, najčešće se čuje, od onih koji su došli nakon mene, ; “hey are you dude that makes his own Absent?”   tako da mi nije trebalo dugo da shvatim da se ne radi samo o uživanju u netaknutoj prirodi.

Uz stimulacije za zaboravljanje problema, brine se Joel i za uživanje u hrani, pa za par dolara jedete  talijanske specijalitete koje sam priprema, čovjek je radio ko kuhar u Italiji, već sam napomenula da nije tipičan Amerikanac ili lokalne specijalitete, koje pripremaju lokalci koje žive i rade na “njegovom otoku.”

Osim predobre prirode, način na koji je sve skupa uređeno izgleda ko da je dio otoka oduvijek,  mislili su na svaki detalj kod uređivanja., tako da taj cijeli dio otoka izgleda ko da ste došli kod nekoga doma, samo je kuća na otvorenom, sve skupa tjera vas na pomisao da vam se nikako ne odlazi i da bi bilo super ostati vječno i  pretvoriti ovo u novi dom. Kad ste na otoku jednostavno postanete jedno s džunglom na njemu, nema granica između vas i prirode, spava se zajedno s pticama, kukcima svih vrsta ,miševima i svim ostalim životinjama.

Ono što još neodoljivo podsjeća na film Žal, kad dođete odmah ste dio ekipe i istog trena oni koji su tamo postaju vaša nova zamjenska obitelj, inače vam nema ni puno smisla ostajati  na otoku,… no bez brige svi su doslovno ko leteći medvjedići, ;  “ako volite planinu,  rijeku i cvijet primit će vas odmah u svoj šumski svijet .. ”  samo su planina i rijeka zamijenjeni  nekim drugim stvarima ;). Kad padne noć stvari postaju još zanimljivije, gitara dobije svojih 5 minuta , struja se brzo zaboravi, ima je dovoljno samo za napuniti mobitele, za one koji se baš teško isključe iz svijeta. A nakon dobre noći ispod zvijezda, na otoku na kojem sam se osjećala ko da sam doslovno usred ničega, totalni odsjek od stvarnosti, svaki mamurluk postaje podnošljiv uz pogled s kojim se budiš.

Za vrijeme boravka na otoku, ali i danas kad često pomislim na otok, ne mogu da ne zaključim kako u našoj zemlji s 1000 otoka postoji bezbroj mjesta gdje bi se jednako dobar  bijeg za željne spajanja s prirodom mogao napraviti, jer ionako je energija na otoku ta koja ga čini posebnim prije same prirode, a osim toga nije da naša priroda baš zaostaje za onom u Kambodži , dapače. Ok možda ne možemo proizvoditi Absent ili uzgajati travu, ali nešto jednako dobro moglo bi privlačiti ekipu sličnoj onoj koja tamo odlazi iz cijelog svijeta.  Samo se nadam da nećemo čekati nekog luckastog Amerikanca da nam to dođe napraviti, već da će se među našim nezaposlenim mladim ljudima pronaći neko s dobrom idejom i stvoriti nešto slično, svakako ima gdje.

 

Leave a Reply