Gužva New Yorka, umjetnost u San Franciscu, Jazzu u Chicagu, dugo zamišljan scenarij za moj mali život…. I sad…sad se selim  u… Ahmedabad. Dobar zaključak- gdje je ipak to? U Indiji, toliko o mojoj Americi . Studirala ja tako  godinama, učila,.. duplo manje uživala u alkoholu od “mojih s faksa”, jer sam bila sigurna da će mi fakulteti i znanja otvoriti sva moguća vrata. Ah.. da, odrastanje i suočavanje sa životom nakon fakulteta donijelo je nešto sasvim drugo, mnoga vrata su i dalje zatvorena, a život u Americi jednako daleko. E sad, od kud Indija? Postoji američki časopis koji se zove ” Industry Leaders Magazine”,  čiji su glavni i odgovorni zaključili da smo ja i moje  znanje engleskog dovoljno dobri za njih, veliki san ostvaren, ali eto samo moraš odseliti u Indiju, jer im je tamo ured. Uz to nema tu ludih svota dolara, dovoljno za normalan život u Indiji, što je mizerija čak i za lijepu našu.

Odjednom ispred mene nekoliko opcija; 1… nasmijati se i promisliti ma nisam valjda toliko luda/ ostati u pravednoj našoj s ostalim nezaposlenim kolegama  i kriviti Svemir i sve oko sebe, što sve nije kako sam zamislila, 2… jednostavno odustati od novinarskih snova, jer ionako većina od tog ne može živjeti/ nastaviti se držati turističkog vođenja ili možda opet biti stjuardesa, sve lijep životni stil s dovoljno novaca za uživanje, 3…ili jednostavno kupiti kartu za indiju i stisnuti zube.

Većina me ionako nikad nije smatrala normalnom, jer sam uvijek slijedila snove, bez obzira na cijenu, a u kasnim dvadesetima mi se još diže kosa na glavi od konformizma, pa mi je trebalo jako malo da odmah krenem u potragu za najjeftinijom opcijom leta do Indije. Iskreno nemam pojma što me čeka, ni kako će mi život izgledati, ni koliko ću moći izdržati u Indiji, ali kako bi i mogla znati ako ne probam. Možda će zaključak biti da su limuni ovaj puta ipak bili previše zeleni  za limunadu, možda se vratim povijenog repa sa zaključkom da me to američko iskustvo u Indiji nije odvelo do blistave novinarske karijere, možda se snovi potpuno promjene u međuvremenu, a možda su u šumi. Sve i ako bude iznimno loše i  krene u potpuno krivom smjeru,  opet ću biti neizmjerno bogatija  za veliko životno iskustvo, na kraju krajeva lakše ću si oprostiti neuspjeh, jer probah, ali eto nije uspjelo.  Osim toga svi koji zapravo čitaju moje putopise  biti će sigurno bogatiji za priče iz Indije. Da je teško ..ooo da teško je, daleko od svih koje volim , daleko od normalnog života..

No, ono što je najvažnije za mene, a i za sve vas koji ste uzeli vremena da ovo pročitate;  da nema odustajanja od snova, ma koliko se ova rečenica sad činila infantilna i previše puta ponovljena. Odustajanje i pristajanje na kompromise ono je što radi razliku između onih koji uspiju od onih koji ne uspiju. Pri tome je zaista nebitno koji su vaši snovi, koliko dugo traje put, čak ni je li cilj na kraju ostvaren ili ne.

Ti kompromisi lako su vidljivi i na licu ljudi, jer mi koji ne odustajemo od snova;  puuuno se  češće smijemo, nema kod nas poslova radi kojih mrzimo ponedjeljak, ako ih i mora bit volimo razlog zbog kojeg ih radimo, nema loših veza i onih bez ljubavi, zapravo ni ne postoje loše odluke, jer ih sve prihvaćamo kao dio našeg životnog puta. Ne znam za ostale iz naše vrste, ali upravo iz ovog razloga Sinatrina “My way” uvijek iznova ispuni moj duh neizmjernom srećom i stvarno nema žaljenja, sve sam to ja odlučila. Sve je to bilo dio mog putovanja zvanog život.

I zato Namaste i čujemo se brzo iz Indije!

 

 

Leave a Reply