Kad vam pokušavam prenijeti  doživljaje s nekog mjesta  uvijek se trudim uzeti u obzir i loše i dobre strane, jer  nije uvijek baš sve vrijedno para i truda. Najbolje bi bilo kad bi svi mogli vidjeti sve , ali ne ide to tako. Ima mjesta kojih se treba odreći kako bi se išlo na neka druga. Indija je nešto što je teško opisati riječima, zapravo ne znam ni od kud da počnem da vam  dočaram buru osjećaja koju  stvara svakodnevno u mojoj glavi. Trebala bi početi od početka, samo što Indija nema ni početka ni kraja, vlada apsolutni kaos na svakom koraku. To je očito razlog zašto te Indija smiri, jer u ovom ti kaosu brate nema druge nego pomiriti se sa svime oko sebe.

img_8924Znači zaboravite lijepe hramove, mirisne štapiće i njihove svećenike. Mir sa svemirom izgleda dolazi iz nekog drugog smjera. Kaos je toliki da stvori prisilni mir u vama. Recimo kao da  se morate naučiti dijeliti stan s jako puno ljudi. Ipak, još puno toga moram  vidjeti da bi to mogla konstatirati za cijelu zemlju, Malnar je govorio da ti cijeli jedan život nije dosta da je upoznaš cijelu, pa se moji doživljaji svode samo na ono što sam dosad vidjela.

Prije dolaska, živjela sam u uvjerenju kako su me neka putovanja, poput recimo zabačenih dijelova Afrike i gotovo cijele Kambodže, pripremila na Indiju, ko ono ništa me ne može više iznenaditi i šokirati. O kako li sam samo u krivu bila; još nisam doživjela nešto poput Indije. Recimo, uopće ne znam kako da vam dočaram poglede koji su mi upućeni  na svakom koraku, to nisam ni u Africi doživljavala. Od čuda, seksualne požude kod nekih(strah od silovanja je tu uvijek prisutan), do gađenja pa sve do  simpatije.  Isto je sa svim strancima, ali ja imam extra bonus, jer sam žena i plava. I svi vas barem pogledaju. Putem sam otkrila sve prednosti marame oko glave. Uz to, do sad još nisam vidjela ni jednu plavu ženu ili se i one vješto sakrivaju. No, kako im suditi, mnogi od tih ljudi možda nikad nisu ni vidjeli plavušu uživo, a puno ih je na ulici koji nemaju šanse ni za doticaj s televizijom.

INDIJSKA POSLA

Po slijetanju u  Ahmedabad odmah prisilno shvaćanje indijskog  ” posla”, stan koji su odavno trebali imati za mene, još nemaju, Welcome to India! Na putu do privremenog smještaja nema puno rasvjete, ali ima puno sirotinje i krava, praktički ništa lijepo, za vidjeti.  Pod sirotinja mislim na ljude koji spavaju uz cestu, pa do onih koji imaju napravljenu “kuću” od kartonskih  kutija i starog lima ili jednostavno nešto slično šatoru, koji je u ovom slučaju predobra riječ. Tisuće i  tisuće njih. I blato, o koliko li ga je samo.  O prometu da ni ne govorim, još mi nikako nije jasno kako to uopće funkcionira, nema tu pravila u prometu, ni smjerova,  ni skretanja kad se smije, ni semafora, jednostavno  eto kao  muhe.  A truba, nju koriste SVI, u prosjeku svakih 5 sekundi trebalo ili ne, ona je tu da oni trube i gotovo.

Privremeni smještaj,..dolazim u neku malu kućicu koja obzirom na sva mjesta na kojima sam ja spavala i nije loša, ali tu su neka stara Indijka, njena kćer, unuka i još neka Indijka u ranim dvadesetim, sjede i gledaju me u čudu / šoku , ne progovaraju ni riječ. Da, oni vam baš ne odzdravljaju.  Upućuju me do sobe koju dijelim s jednom od njih, to je ipak sobica, a između naših kreveta oko 30 centimetara udaljenosti. Taman kad pomislim izaći van i udahnut indijski smrad da malo dođem sebi- ne može! Vrata se zaključaju u deset navečer i nema van do jutra! Ok, tuš i doći ću sebi! Ne može ni to! Večer je , nema sad vode! Ali imaju odličan WIFI, e to je Indija!

 Uz bučni ventilator, smrad po ustajaloj vlazi i vrućinu, moja indijska cimerica i ja dočekale smo jutro.  Budući da tehnički još nemam smještaj, a prijatelj kojeg sam upoznala putujući lani, još uvijek putuje i dolazi u Bombay, odlučim se za izlet do tamo. Oni koji su me pokupili večer prije me vode do nečeg sličnog autobusnom kolodvoru i uvjeravaju kako nema potrebe za avionom , jer je bus siguran i ima prostore za spavanje. Uistinu ima, cijeli bus je pretvoren u neke čudne pregrađene prostore za spavanje, naravno da je stariji od mene 3 puta. To je bilo sve samo ne sigurno, ja plava i oko 30 muškaraca i možda dvije žene, koje su ipak izašle ranije iz busa, na putu do Bombaya i tako 12 sati. Taj put do tamo dugo će ostati u mom sjećanju, od straha koji možda nije  opravdan, jer se na kraju ništa nije dogodilo, do neopisive neugode, njihovog zurenja i beskrajne tuge, jada  i čemera putem. Da je barem priroda bila lijepa, pa bi rekla, ajde isplatilo se riskirati, kao što je to bila priča po Africi recimo, ali ovako samo bezbroj pitanja u glavi. Uz glavno; što da sam rođena  u ovim okolnostima? Pa da si inteligentan ko Einstein ne možeš se maknut iz ovog blata, doslovno nikad. I kako smo mi zaslužili to što imamo, a oni nemaju?  Ako ste cura/žena koja sama putuje, bus od Ahmedabada do Bombaya , vam je stvarno zadnja opcija. Sve je vjerojatno puno drugačije kad imate i fizička muda, a ne samo ova u prenesenom smislu. Zagrliti tog istog prijatelja i imati poznato lice pokraj sebe nakon tog busa bilo je , e baš tako kako izgleda.

DJECA NA ULICAMA

Kako o tom Bombayu svi stalno pričaju kao o najboljem mjestu u Indiji, očekujem konačno nešto dobro. Da dobro je,  za određeni dio populacije kojoj i ja zapravo pripadam, a najbolji je primjer Indijske priče. S jedne strane luksuzni stanovi i zgrade, s druge milijun ljudi koji žive u nastambama od lima i sličnog tome. Upravo to Indiju čini gorom od svih takvih zemalja do sad. Na primjeru ostalih nema tolikih sudara svjetova, svi su manje više siromašni i nemate Porsche salon do kojeg spavaju tisuće beskućnika, to je i ono kad svi kažu da su u Indiji ljudi pooosvuda. A ono najgore,  bebe,  koje spavaju na pločniku, od nekoliko mjeseci starosti pa nadalje. Nisu same, cijele obitelji su tu, ali kao i većina ljudi osjetljivija sam na djecu nego na odrasle. Ima ih toliko da je moj prijatelj u jednom trenu zamalo stao na dijete dok smo šetali, jer oni eto tako spavaju po pločniku, a bio je već mrak. E tu cmizdravica kao ja ne može da ne zaplače. I kako sad primjećivati samo dobro u tom Bombayu? Kako to prihvatiti kao nečiju kulturu?  Mislim da zapravo ni ne postoji mjesto na planeti gdje ima  toliko ljudi koji jednostavno žive na cesti. Nisam se zadržala dovoljno dugo da napišem neki pošteni putopis, ali vratiti ću se s tim ciljem i suočiti se opet s tim Bombayem.

Ima i ovakvih pogleda u Indiji za plavu ženu, njima sam recimo bila bijela kraljica, jer sam im poklonila svoju Coca Colu, ali mene i to opet rasplače/cmizdravica. Da, ova će me Indija pojesti, ako se ne pomirim s nekim stvarima vrlo brzo. Valjda je to mirenje sa sudbinom o kojem svi i pričaju, no meni je to još uvijek preveliki problem. Samo u Indiji shvaćam svoju bespomoćnost, a vidi, vidi možda je i to mir koji neki dobe tu. A smeće? Da o tome ne moram ni pričati, ali njima očito ne smeta jer ih je beskrajno puno koji navečer uživaju na toj istoj plaži.

BOLJA STRANA PRIČE

Vraćam se u  Ahmedabad, naravno avionom i kreće  malo pozitivnija strana Indije. Obzirom da još uvijek nemam stan/ navikni se Indijcima treba dva tjedna za nešto što kažu da će biti sutra, a kod onih Indijki se ne vraćam, šef mi nudi svoj stan i izlazi iz njega dok mi ne nađu stan. Čovjek se vozi svaki dan na  posao sat vremena umjesto deset minuta , vratio se doma. Tu moram naglasiti da moja firma uopće nije odgovorna za moj smještaj, već organizacija preko koje sam tu.  Ili me jako žele zadržati tu ili su Indijci stvarno tako dobri  kad ih upoznate. To još ne znam. Sad živim u luksuzu, kojeg sigurno neću imati kad mi nađu stan, teretana u zgradi, bazen i slično, ali pogled kroz prozor opet prava Indija…

No, ne dajte se zavarati, ovo nije sirotinja uz cestu, ovo je finija verzija, oni imaju kuću, kakvu takvu i imaju vodu.

 

Prvi dan na poslu otkriva njihovu toplinu, kod onih koji su obrazovaniji naravno, pa su se susretali s bijelim ljudima do sad. Cure me prihvaćaju i stalno grle kao da sam tu oduvijek i odmah smo prijateljice. Daleko ljepša okolina za rad od mnogih do sad. Saznajem da sam ja tu došla njima biti nadređena, pa uz moje pisanje za časopis provjeravat ću i njih. Lijepa promjena u mom životu, daleko sam od Hrvatske, u kojoj takve pozicije imaju oni koji ne znaju razliku između Mense i menze, ali eto nečiji su sinovi ili kumovi. U Indiji se počinje raditi tek u deset ili deset i 30, radi se do 19:00, a  ako malo odspavate za stolom nije problem, njima se ne žuri, it’s India!  Vrijeme za ručak je poseban doživljaj , redakcija se pretvara u restoran, a oni mi svakodnevno daju nešto tradicionalno od doma, kao da se natječu čije će mi se više svidjeti, tko ih ne bi volio? Uz to oni sve što donesu dijele.

Izlazim iz zgrade, a na onoj blatnjavoj cesti punoj rupa se sjaji najnoviji Porsche. Ne uspijevam se suzdržati: “Seriously dude?”     Nastavim dalje, da mi je znati kako ga vozi po ovom blatu, šta se utrkuje s kravama?  Da je samo dvoje ljudi pomogao obrazovati s tim novcima i vozio normalniji auto za Indiju, možda bi imali normalniju cestu za koju godinu. Budala očito svuda ima, ma da si je barem kupio zelenu kartu, već bi bio manja budala, ali eto to je Indija, zemlja najvećih mogućih suprotnosti na istom mjestu.

Sljedećih nekoliko dana moje nove prijateljice su  me odvele na festival u čast nekom od njihovih bogova. Pokazale su mi i kako je normalno da nas se barem troje vozi na motoru, a kacige su nepostojeće u ovoj zemlji. Naglašavam barem troje,inače su i cijele obitelji u pitanju,  ali na to sam već odavno navikla po drugim dijelovima Azije, samo nisu mene tako vozili  do sad.

img_8929

Uz sve loše ipak bi svakome preporučila da se stavi barem jednom u životu u situaciju da se mora prilagoditi toliko drugačijem svijetu. Da prođe kulturološki šok ovakve vrste barem jednom, ne morate baš na potencijalno opasan bus , ima i drugih načina, naravno  ima i drugih mjesta. No, ostati vječno u komfornoj zoni ne može nikoga naučiti puno o vrijednostima u životu, o svijetu kojeg smo dio, a još manje tome kako smo mali ispod zvijezda.  Namaste! Zemlja je ogromna i ima strašno puno toga za vidjeti, pa joj ne želim suditi samo po ovome što sam do sad vidjela i bit ću tu još neko vrijeme, pa se nadam putopisima i blogovima sa pozitivnijim pričama o Indiji. Čitamo se brzo!