Vidimo se za 10 minuta. Naših ili indijskih? Naših. Dogovoren ručak s jedinom Hrvaticom u Ahmedabadu osim mene,  u gradu od skoro 8 milijuna ljudi, a još ni ne znam broje li pri tome i beskućnike. Odavno smo svi koji boravimo  tu, iz bilo koje zemlje da dolazimo, naučili da njihovi satovi jednostavno rade drugačije od naših.

Eto pa kad vam oni kažu 10 minuta to vam je barem, ponavljam barem 40 minuta našeg vremena. A ova fora s našim ili indijskim vremenom dio je svake internacionalne komunikacije, koja uključuje dogovore. Ivana je tu  isto zbog posla , Ahmedabad stvarno nije baš na popisu turistima u Indiji, a ako postoji još netko naše nacionalnosti, nek se slobodno javi. Nakon pretresanja aktualnih tema u dalekoj nam lijepoj našoj udahnula sam smrad i prašinu, pokrila usta maramom koju koristim za sakrivanje plave kose  i krenula doma rikšom.  Već sam expert u provjeravanju mjerača  kilometra kojeg imaju za naplaćivanje vožnje, samo što ga često ne stave na nulu kad vas pokupe, no  tko da im sudi, ljudi se snalaze.  Zato, ako vas put odnese u Indiju, prvo provjerite “da ste na nuli”, vrijedi za svaki grad. Uz neprestane trube i  zalazak maglovitog sunca (konstantan spoj smoga, blata/prašine i vrućine) zaključujem kako se stvari odvijaju sumanutom brzinom proteklih  tjedana, a ja se u ovom kaosu već osjećam ko domaća. Puno sam novog otkrila i shvaćam kako je vrijeme da podijelim s onima koji me prate prije nego zaboravim,  a sve vas je više i to me nevjerojatno inspirira i potiče na nove blogove i putopise , HVALA!

Konačno slobodan dan od ureda i pisanja članaka za bogate i uspješne Amerikance u mojoj drugačijoj Indijskoj stvarnosti. Ironija je mala riječ za moj život tu. Svakodnevno pišem o zadnjim krikovima tehnoloških perverzija, najuspješnijim kompanijama stoljeća, likovima koji kupuju otoke…, , a sve iz zgrade ispred koje stotine ljudi spava na cesti i oni mogu samo sanjati o životu daleko od smeća, ali za mnoge to nije problem, za njih ovi na cesti nisu u kasti koja zavređuje bolje. I dalje imam osjećaj da samo meni smeta svaki put na putu do stana, kad viđam golu i blatom umazanu djecu koja žive uz cestu opasnu i kad ste u autu.  Zašto slobodni dani konačno? Indija slavi svoju Novu godinu , dan nakon Diwalia, kojeg isto tako slave.

Diwali i Nova godina

 Od svih ostalih dogodovština izdvojit ću vam proslavu slavnog Diwalija i čekanje njihove Nove godine. Diwali, festival svjetla kako ga još zovu, jedan je od najvažnijih blagdana. Jedno od najboljih osobnih doživljaja od kad sam tu, bila je prilika doživjeti njihov autentičan način štovanja Diwalia unutar obitelji, ma koliko je to sve čudno i dosta komično  za mene iz “našeg” svijeta bilo. Opet bi vam voljela dati jedan primjer koji bi bio univerzalan način slavlja, ali nemoguće! Svaka ta kasta i pod kasta ima svoj način i inače imaju preko 33 milijuna bogova na biranje za štovanje. Dok mi imamo problema s jednim, pa se ne možemo odlučiti voli li “pedere” ili njih ne smatra svojom djecom. Prva fascinantna stvar kod Diwalija su bili ukrasi od pijeska u boji ispred svakog ulaza u zgradi i doma , a ni na poslu uredi nisu manje šareni.

Večer prije Diwalia morala sam paziti gdje hodam, jer im je običaj ostavljati trulo voće i slične stvari po cesti i hodnicima, pa ako stanete na to, bad luck! Čiribu čiriba, neka njihova kletva u pitanju i sve loše vas čeka, navodno. Diwalijsko podne odvelo me u  ured, gdje smo bili  prisutni na čekanju Božice Ganeshi.  Njezino iščekivanje i je vezano uz slavlje Diwalia. Pa kako bi ona lakše pronašla put do njihovih kuća uz ukrase od pijeska postavljaju i glinene svjetiljke ispunjene uljem. Ukratko to je bio jedan od boljih načina istinskog upoznavanja s njihovom kulturom. Ništa vam to zapravo nije drugačije u samoj suštini nego kod nas. Kod njih Boga se hrani , kupa i daju mu se novci, naravno pokupi ih onaj koji je držao “misu”. Šta je tu drugačije kad kod nas svećenici za malo vode po okićenom boru isto dobe lovu? Baš to , ništa.

Taman kad sam mislila da sam pohvatala neke konce slavljenja Diwalia, barem u Gujuratu/ Ahmedabadu, jer opet ima puno razlika po ostatku Indije, večer smo proveli kod prijateljice s njenom obitelji, koja pripada nekoj drugoj kasti unutar Hinduizma. Kod njih Boga smo čekali na drugačiji način. Nema “svećenika” i muški dio obitelji prvo pjeva, a onda ženski, pa onda  svi skupa. Da sam uspjela biti u kući Đainista ili Sikha, slavlje bi opet bilo drugačije. Ono što je bilo zajedničko cijelom Ahmedabadu, petarde i vatromet na svakom koraku, puca se koliko se najviše može, jer vjeruju da će tako otjerati zle duhove. Lako bi to bilo da njih dira bilo kakva sigurnost,  puca se po cesti i ne brine se oko toga što auti i rikše i sve ostalo mora prolaziti između nečega što ispod auta može imati efekt bombe. Ako vas zanima zašto smo se na putu do te frendice osjećali kao usred rata imate video na linku. Za mene iznimno zabavno, ali za moju njemačku cimericu recimo, iznimno stresno.

https://www.facebook.com/photo.php?v=505410062899588&set=vb.425902630850332&type=2&theater

 

Dan nakon Diwalia službeno Nova godina, bilo bi suludo očekivati da bi se itko brinuo oko toga da smeće treba očistiti s cesta, pa samo će ga auti razgaziti kad prolaze. Danima kasnije  još  se nije raspršilo do kraja po cestama, ali valjda ima vremena do idućeg Diwalia. Živio indijski način rješavanja problema.

 

Konačno imam i stan, istina da su indijski standardi u pitanju, pa tuširanje toplom vodom postaje moguće samo usred dana kad se voda sama od sebe dovoljno zagrije, no nisam više na teret šefu u čijem sam stanu bila kao Pepeljuga. Odvojena od socijalnog života, obzirom da je bilo preopasno da sama napuštam stan kad padne mrak. Stan sam naravno sama pronašla, da sam čekala indijsku organizaciju i brzinu rješavanja stvari, dočekala bi možda i naš Božić u privremenom smještaju. Indijsko vrijeme. Dijelimo stan; legendarni Francuz, njegova cura iz Španjolske, cura iz Njemačke, Meksikanka i ja. Čovjek bi pomislio da se radi o nekom super modernom gradu u kojem su ovakve stvari normalne.

Međutim vrlo vam je specifično to kod nas, toliko nas je malo u gradu da se  svi nekako znaju i sva sreća da su mi ovi moji dragi , jer tu nema puno mogućnosti biranja. Svi se stalno družimo i držimo zajedno, puno je lakše na taj način prilagoditi se svijetu koji je svima nama potpuno stran. Živimo u državi Gujurat u kojoj je alkohol  potpuno zabranjen, pa ne postoje ni klubovi u kojima bi se čovjek mogao socijalizirati i pronaći neko novo društvo (to ipak nije slučaj po cijeloj Indiji). Tu s istim ljudima radiš, putuješ, spavaš, dijeliš hranu i stan (24/7). Ako te ovo ne nauči strpljenju ništa te ne može. No , ima to i svojih dobrih strana, ti isti ljudi ti puno brže postanu bliski prijatelji nego što bi ti postali u svijetu na kojeg smo inače navikli. Mislim da je to ujedno i jedan od razloga zašto mnogi i vole biti tu. Svaki tjedan imamo nekoliko druženja kod nekih  u stanu, samo rijetki imaju tu  mogućnost da im zgrade u kojima žive dopuštaju posjete nakon 22:00 sata, pa se kod njih svi skupimo i uživamo u teško nabavljenom alkoholu, ima samo nekoliko mjesta di ga je moguće nabavit, a uz to moramo imati i dozvole za to, koje dobijemo samo zato jer smo stranci, no i mi imamo limit na količinu. Nema više od 6 artikla mjesečno. Kad vam se to čini ludim, moram vas podsjetiti da nijedan  shopping centar  nema  ništa ni slično mesu ili ribi i to se može nabaviti samo na jako rijetkom mjestima i u samo određenim restoranima.  Dio našeg malobrojnog internacionalnog društva su i neki lokalci, koji zapravo jedva dočekaju nove strance u gradu jer imaju s kim uživati u blagodatima zapadnjačkog života. Mnogi od njih su i puno putovali, pa  imaju i  neopisivu potrebu upoznavanja novih ljudi , baš kao i mi koji smo tu.

Horoskop kao preduvjet za brak

Ne znam što da prije podijelim s vama od stvari koje me svakodnevno jednostavno ostave bez teksta. Primjerice u međuvremenu me cura s posla odvela u biro za traženje partnera za brak, da dobro ste pročitali. Gotovo svi brakovi u Indiji su “dogovoreni” i moraju biti iz istih kasti. Još uvijek. Pa imaju i urede pomoću kojih traže partnere. Ima naravno onih otvorenijih vidika , koji se mogu vjenčat za koga požele, ali jako, jako malo. Takvi  su mi  recimo neki dan ispričali da ako se netko iz jedne kaste odluči na brak s nekim iz druge kaste, prvo prekida komunikaciju s obitelji zauvijek, a još uvijek se događa da tatice u takvim obiteljima ubiju to dvoje nesretnika i nisu baš kažnjeni za to , jer eto to se opravda. Voljela bi vam objasnit način na koji su kaste i pod kaste podijeljene, ali mislim da bi još dvije godine morala tu provesti da  pohvatam  sve konce, jedna od osnovnih podjela je prema religiji; Hindusi, Đainisti, Sikhi, Muslimani , Budisti.., ali sad onda dalje kreću beskrajne podijele unutar svega toga na teško pohvatljive  načine. Naravno najvažnije je u kojoj ste obitelji rođeni jer vaše rođenje odmah unaprijed odredi vaš cijeli životni tok. Nešto što se dogodilo prije nekoliko stotina godina određuje sve u vašem životu , ako ste tu i dio toga. Beautiful  India. Uz minimalne iznimke. Posjet tom uredu za bračne partnere bio je za mene tipičnu wanna be emancipiranu neudaču u kasnim dvadesetima / tu sam odavno za otpis / neopisivo iskustvo, negdje na granici lude zabave i tragedije. Toliko toga ima vezano za to da zaslužuje poseban blog  u skorijoj budućnosti. Primjerice horoskop je jedna od ključnih  stvari za mogućnost vašeg braka, pa kad mislite da vi previše čitate “te gluposti”, samo se nasmijte svaki put kad se ovog sjetite. U Indiji ako vam zajednička kombinacija horoskopa nema određeni postotak za uspjeh; NEMA braka ! Naravno da sam i ja prelistala potencijalne kandidate, ali ništa za mene , nisam u nijednoj kasti i već sam lagano prestara, ne kotiram baš dobro.

U ovom silnom kaosu voljela bi reći da jedva čekam povratak u domovinu bez smeća, ali gadno bi lagala, jer kad čitam vijesti  s hrvatskih koordinata, samo želim preletjeti maticu zemlju na putu do neke normalne i uzeti sve vas koje volim i one koji  shvaćaju neke stvari. Premijer koji se ponaša ko dijete u vrtiću i može si dozvoliti da eto on sad baš nešto neće i baš neće tu igračku dijelit s drugima iako cijela Europa od njega to očekuje, dok cijeli narod mirno stoji i samo mu se čudi . A kako i ne bi kad je taj isti narod spreman potrošiti 47 MILIJUNA kuna na oduzimanje osnovnih ljudskih prava psihički naprednijem sloju društva ; jer ih ne oduzima samo gayevima nego i svima nama koji želimo napredak zemlje u zapadnom smjeru. I to 47 MILIJUNA kuna u trenu kad smo na pismeno dobili da je nezaposlenost  gora jedino u odavno propaloj Grčkoj i pregaženoj Španjolskoj.  Ali koga briga za to?  Bitno da imamo svetinju i domovinu, ali domovina bi mogla uskoro potpuno propasti i odseliti, pa se nadam da svi mogu biti nahranjeni od svetinje! I onda se ja čudim svetim kravama i brakovima na temelju horoskopa?  Pa skoro da bi nam  bilo bolje da su nam krave svete. Pa možda ovakvi kao ja ne bi trebali za poslom u Indiju. Nadam se da će nam horoskop ipak biti naklonjen, barem kad dođe do sramotnog referenduma.  Namaste!