Skijanje ili vožnja motora?

Skijanje ili vožnja motora?

Magija svježeg snijega koji škripi pod skijama dok mi se smrzava nos od brzine, a istovremeno ne postoji ništa osim strmine ispred mene i razmišljanja o idućem nagibu i kako što više skijati po rubu skija= stvarno predivna količina adrenalina! Na kraju dana otopljena u čaši kuhanog vina s  nevjerojatnim pogledom na šumu i planine ili grad, e to su za mene razlozi zašto beskrajno volim zimu.

Skijanje i adrenalinski užitak koji mi pruža taj sport vjerojatno je broj jedan stvar koja mi je uz vožnju motora nedostajala najviše za života u SAD-u. Nije da toga tamo nema, samo tamo to i nije baš dostupno onima koji se trude preživjeti i započeti svoj život iznova, dapače kao i mnoge druge stvari u Americi dostupno je samo onima s boljim životnim standardom.

Naravno nije skijanje ni kod nas jako jeftina stvar, ali vjerujte mi opet dostupnija meni prvoj, a onda i mnogima. Kod nas stvarno nije neki luksuz otići na jedan dan na Pohorje, Krvavec ili Kranjsku Goru, sve skijališta udaljena najviše dva sata od Zagreba, pa samim time ni spavanje tamo nije nužno. Kad još tome dodam da mi moja Mastercard® kartica pomogne svaki put kad treba i daje mnoge putničke pogodnosti, kao što su popusti na određena putovanja, lako se podsjetim zašto se iznimno veselim privremenom povratku u Hrvatsku. Na kraju krajeva Sljeme mi je uvijek tu kad se ne može dalje.

Uopće neću poricati da je daleko veći užitak otići na više dana na skijanje i spavati tamo i nekoliko dana za redom trenirati mišiće na taj način isto kao i guštati na after ski partijima, no kad nema druge dignem se jako rano za jednodnevno uživanje u skijanju. Isto tako ako moram birati između neke egzotične destinacije usred zime ili tjedan dana skijanja bilo gdje, baš gotovo uvijek dajem prednost skijanju. Svakako najbolje je kad možete oboje.

Kakve to sad ima veze s motorima i vožnjom istih i zašto sam uopće odlučila pisati o te dvije stvari u isto vrijeme? Inspirirala me jedna situacija u dalekom Tajlandu s drugom grupom koju sam vodila kao turistički pratitelj za Hrvatski Klub putnika tamo.

Razgovor se ticao mog života u Indiji…

Veronika: “I kako ti nije smetala prljavština ?” prije nego sam stigla sama odgovoriti:

Dragan: “Ma daj pa ća bajkerima ikad smeta?”…

Uistinu (nama) pravim bajkerima malo toga smeta, na puno toga reagirat ćemo smirenije nego 90% posto drugih ljudi i oko nevjerojatno puno stvari oko kojih drugi hoće mi se ni najmanje nećemo uzrujati.  Napominjem istinskim bajkerima, a ne onima koji misle da je biti bajker tučnjava, problemi i alkohol u kombinaciji s vožnjom, što vjerujte mi ni jedan pravi bajker ionako neće raditi, jer mu vožnja motorom ne služi kao neka vrsta dokazivanja.

Što je i logično jer da bi tolike sate na cesti ostali sigurni, bez obzira na konstantu opasnost i adrenalin, morate biti jako fokusirani, a time i smireni. I baš zato vožnja motora za mnoge od nas je neka vrsta meditacije, svjesno ili ne svjesno. Uz to za mnoge i pripadanje nekom zajedništvu, primjerice ja ionako mislim da je cijela Harely Davidson ekipa moja druga i najveća obitelj. Zato nam je svima najnormalnije pozdravljati se cestama kojima jašemo s drugim motoristima koje nikad prije nismo ni sreli.

Ipak problem meni i vjerujem mnogima, je godina koja ima i zimu i snijeg i vrijeme koje nije za sigurnu ili ugodnu vožnju. Moju ovisnost o adrenalinskoj meditaciji, koja me smiri na trenutnoj, ali i nekoj višoj životnoj razini onda logično zimi dobivam baš skijanjem! Osjećaj je meni stvarno jako sličan osjećaju kojeg budi vožnja na motoru.

I baš zato nema odgovora na skijanje ili vožnja motora? Apsolutno se ne bi ni mogla odlučiti za samo jedno od toga. A mjesto gdje ćete me sigurno pronaći u nadolazećim tjednima su obližnja skijališta i bojim se da ću često provlačiti Mastercard. S druge strane dok ne stigne sezona vožnje motora moje će skije doći na svoje.

Dvije godine s američkom adresom

Dvije godine s američkom adresom

Kako se netko može osjećati nakon dvije godine života u SAD-u i to podijeljeno između zapadne i istočne obale? Ne znam za druge, ali u tekstu ćete otkriti kako je otprilike meni… A zašto mi je Advent u New Yorku bio najbolji dio te dvije godine lako ćete otkriti kroz fotke i video, naravno uz savjete što posjetiti, ako ga posjećujete iduće godine. Sve to je i dobra uvertira za moj novi projekt života u SAD-u i kako do istog…

Dvije godine?! Ma koliko mi bilo teško povjerovati, već dvije godine prošle su od kad je moja hrvatska adresa zamijenjena američkom. Od svih onih prvotnih šokova i osjećaja Alice u zemlji čudesa, evo me danas; šokirana kad naiđem na bar u kojem se ne plaća karticom, New Yorški izbor dobrog provoda tražim na aplikaciji, baš kao što tražim nove poslovne projekte ili poznanstva i jednako kao što se traži ljubav ili doktor, stan, fina hrana ili cipele… nema za što nam nije normalno koristiti aplikacije i naravno kartice. Da se zrak plaća i za njega bi provukli karticu.

Na Manhattnu je ovih dana poprilično hladno, normalno zima je. Bez obzira na hladnoću pokušavam svaki slobodan trenutak od posla i obaveza iskoristiti za uživanje u zadnjim danima božićne magije u New Yorku.  Sreća moja i svakog onog tko se odluči u tome uživati; glavnina popularnih božićnih stvari nalazi se na udaljenosti koju možete bez problema propješačiti.

Ne propušta se najpopularniji Rockfeller centar i najveća jelka, baš kao i ludo uređena zgrada Saksa nasuprot njega na 5. Aveniji, a ni 6a Avenija iza Rockfellera na kojoj su gigantske kuglice i lampice i super uređen Radio City. Od tu se pješke ide do Bryant Parka koji kao i Rockfeller  ima svoje klizalište i šatore s hranom i najviše podsjeća na Europski advent. Još je na putu i zgrada Lord and Taylor, koja opet odiše New Yorškim umjesnim pretjerivanjem.

Najveći broj kuglica u životu na jednom mjestu vidjet ćete u legendarnom njemačkom restoranu Rolf’s koji je po tom pitanju stvarno otišao korak dalje. Naravno ja sam navela samo hot spots, ali cijeli New York je odjeven u božićnu haljinu, ne znaš gdje bi prije! Od obične šetnje Park Avenijom koja je cijela ukrašena ili bi slučajno zalutao u bilo koji hotel koji kao da se svi se trude biti bolji od drugih. Stvarno cijeli grad izgleda čarobno i opravdava svako povlačenje kartice prije dolaska.

Kad me već zaboli glava od magije lampica sjetim se kako živim jako blizu Metropolitan muzeja i kako bi ovaj tjedan opet  mogla malo tamo.  Trenutno me samo muči što ne znam kad mi je New York draži? Ljeti u doba rooftop partya i koncerata u Central Parku ili za vrijeme zime i Božićne magije, lako je u tom trenu shvatiti  da je ovaj moj život u New Yorku  kao privilegija nakon onog u San Franciscu i zaključim kako su ovo bile magične, ali i dosta teške dvije godine. A vi ako morate birati, advent je s razlogom mnogima favorit.

Moja prva američka adresa bila je ona u San Franciscu, ne znam tko se u međuvremenu promijenio ja ili taj grad? Kad se sjetim da sam ga voljela znatno više nego New York i o tome čak i pisala u knjizi, samo se nasmijem. Pravi mali hipsteRaj u kakav se San Francisco pretvorio, upravo zbog booma informatičke industrije, što je podiglo cijene toliko da mi se Manhattan čini jeftin, uspjela sam preživjeti uz doslovno 4 svakakva posla i studij istovremeno. Odluka da nakon završenog jednogodišnjeg studija u San Franciscu tu istu adresu zamijenim New Yorškom i s adresom na Manhattnu odradim svoju radnu dozvolu, ispala je najpametnija odluka od kad sam u Americi. Jednostavno  poslova je u New Yorku za bilo koju kreativnu profesiju nebrojno puta više, a obzirom da je moja američka diploma video montaža i produkcija, nisam morala ni dugo razmišljati.

Uglavnom će vam vrlo malo trebati da zavolite život u New Yorku, ako volite velike gradove. Luda energija tog giganta, raznolikost, glazba u svim oblicima na svakom koraku, jazz klubovi, nebrojni restorani i trgovine koje rade 24 sata, klubovi koji kao u Europi rade do jutra, za razliku od onih u Kaliforniji, umjetnost i muzeji, besplatni koncerti i izložbe, javni prijevoz koji se nikad ne gasi, ma čak ćete i konstantnu gužvu zavoljeti.

I opet kao u mnogih seljenja do sad dolazim do istog zaključka: posjećivati grad ili zemlju potpuno je drugačije od života u njoj. San Francisco je i dalje prekrasan romantičan gradić koji je za turistički posjet super, ali što se tiče mojeg života tamo i u New Yorku, eh da. Netko se u toj priči promijenio. Uopće nemam problem s prihvaćanjem krivice na sebe.

A kad me pitate što vam treba za posjet New Yorku, treba vam;  dobra kartica! Baš kao i za posjet Americi općenito. Ne mislim sad  na nju samo kao platežno sredstvo umjesto gotovine, nego jednostavno za nevjerojatno puno stvari vam je prijeko potrebna, od točenja goriva do iznajmljivanja soba. Za sve živo žele kao neku potvrdu od vas, a najviše vjeruju kraticama i lovi koju stave samo on hold prije nego ste svoje obavili s njima. Ona koja mene nikad do sad nije iznevjerila je Mastercard® a još tome i nude svakakve pogodnosti za nas ovisne o putovanjima. Toliko za sad iz čarobnog New Yorka.

Video adventa i božićnog ugođaja u NYC

Američki san

Američki san

Najdraža moja O., na zapadu ništa novo…

Ma moj klinac ništa novo. Život se svakodnevno preokrene 100 puta, a da ni ne spominjem kaos od misli u glavi koje putuju od toga da nisam normalna što si ovo OPET radim od života i opet krećem ispočetka, do onih da sam beskrajno sretna i mislim da sve ovo ima apsolutni smisao. Ako ćeš pitati one koji mi zavide oni misle da stano surfam i zabavljam se s kalifornijskim dečkima ili živim život kao u romantičnim američkim serijama, a s druge strane ako pitaš moju mamu svaka vijest s pucnjavama ugrožavala je baš samo mene. Zapravo obje su verzije iskrivljena stvarnost uzrokovana gledanjem televizije.

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam hrvatsku adresu zamijenila američkom, a ja tek sad uspijevam ukrasti vrijeme obavezama da barem nešto napišem. Više nego ikad shvaćam što znači vrijeme= novac. Uspavanu hrvatsku stvarnost zamijenila je neka druga, ona u kojoj te samo malo “popuštanja” dijeli od toga da spavaš ispod mosta. Odmah ću se nadovezati na nedavnu objavu putopisca s hrvatskom adresom; kako je ON super jer se ostaje “boriti” u Hrvatskoj,  dok  mi ostali bježimo, mi svi mladi Hrvati valjda. Ne znam, ma mi kukavice prema njemu. Svakom onom koji misli da je ovo, što radim ja ili tisuće ostalih diljem Europe, Kanade, Novog Zelanda…lagano, poručujem da poljubi mamu nakon ručka, posjeti  baku i tetu u nedjelju, zagrli najbolju prijateljicu nakon groznog dana, a ponajviše – zaključi kako uvijek može nazad kod svojih ako ne pronađe posao prije iduće stanarine, a onda se sjeti svakog od nas kojima je super lagano i zabavno bez toga.

Dosta s tim, od 16e sam željela živjeti u Americi,  pa ću pokušati prenijeti ono što se tiče života tu u prvih par mjeseci, ionako se nemam što buniti, sama sam si to željela. Prvotno oduševljenje i beskrajnu sreću , što sam u onoj zemlji u kojoj sad ponoć će proć, dok  kod vas budi se dan, ugrozila je realnost da ćemo se Ivanov kauč i ja družiti dulje od planiranog. Pronaći sobu/ stan u San Franciscu , jednako je teško kao posao u Hrvatskoj ili još malo teže. Čim se objavi novo mjesto na Craigslistu, odmah se prijavi barem 100 ljudi, pa ako sam i sretna da mi dogovore na mail, stan nas dođe pogledat barem 20, često i u isto vrijeme, pa to može izgledati kao neki intervju na kojem se svi pretjerano trude svidjeti  potencijalnim budućim cimerima-užas ukratko.

Čovjek bi pomislio da se radi o jeftinim stanovima, hahaha izabrala sam si daleko najskuplji grad u SAD-u što se stanova tiče, odavno prestigao i New York po pitanju cijena. Stanova jednostavno nema dovoljno, a ljudi koji žele biti dio ovog ludog grada je naravno sve više i previše, opet nikakvo čudo. U trenu kad sam konačno pronašla cure kojima sam se ja svidjela baš  kao i one meni, suočavanje s novim problemom; ja sam tu baš kao i mali Meksikanci , Kinezi i slično građanin 18og reda. Vlasniku kuće u kojoj je stan treba moj credit history; to ti je nešto kao kod nas sposobnost za kredit u banci , treba  mu pismo poslodavca, broja gaća tete iz petnaestog koljena i slično. Nije uvijek slučaj, ali često je. Ne moram ni reći da ja naravno ništa od toga ne mogu imati, jer tek sam stigla tu!!! Na rubu živčanog sloma sreća se okrenula u mom smjeru, no o tome više drugi puta, kad ću ti pisati zašto je genijalno živjeti s dva ( ovaj puta ne gay) dečka 🙂 .

Sad ono zbog čega sam došla,  ono što mi je i omogućilo vizu da budem tu. Faks. Prvi tjedan samo neke orijentacije, stara stvar- s mojom studentskom vizom ne mogu baš raditi kako sam si ja zamislila ili kako mnogi misle. I onda druga još starija stvar- u ovoj zemlji doslovno milijuni rade bez ikakvih viza, sve one priče s filmova u kojima recimo svi pobjegnu iz kuhinje kad dolazi emigracijska- istina. Ma zapravo mnoge ti nije ni briga za tvoje papire. Ako ćemo iskreno-zlatna je Amerika po tom pitanju! U njoj to barem mogu svi oni ili ja. Moraš potrošiti puno na faks recimo, ali brate naći ćeš i način da vratiš lovu, što je u jako finoj Europi gotovo nemoguće ako nemaš dozvole za rad. Naravno ne pričamo sad baš o najboljim poslovima, jebiga mora malo licemjerja uvijek biti.

Nisam još došla do faze da radim te poslove jer uvijek postoje moji poslovi na internetu za koje stvarno ne moram biti u zemlji za koju radim, a ovaj je grad raj za pronalaženje takvih poslova, no tko zna što mi sutra donosi. Posao koji sam pronašla na faksu je legalan, jer mi ga faks odobrava, ali plaćen puno premalo za ovaj grad. (Da-  posao ćeš vjerojatno pronaći prije nego stan.) Ukratko prava Amerikanka sam već sad; barem dva posla istovremeno , samo za osnovne troškove.  Još i obaveze na faksu , e pa stvarno se osjećaš živo, a  ispijanje kave po nekoliko sati mi iz ove perspektive izgleda kao znanstvena fantastika. Uz to tražim i “pravi” posao.

Isto tako žive i one. Altea i Alessandra. Postale su mi munjevito brzo bliske jer prolazimo iste pizdarije; jedna je iz Španjolske , druga iz Italije. Njihova je priča malo teža od moje. Ja bi film i produkciju ionako upisala i da nije bilo opcije tu, iako već imam diplome, a one ispočetka studiraju ono iz čega već imaju magisterij u Europi, a uz to su i starije nego ja. Opet sve jer im je isto kao i meni i nama sličnima baš super sve ispočetka počinjati obzirom na bajnu ekonomsku situaciju u našim zemljama, ne znaš u kojoj bolja. Pola mog faksa ima istu priču, svi ulažemo u faks da bi bili tu i eventualno na temelju toga kasnije i pronašli način za dugoročno ostajanje.

I on je tu. Ne znamo se dugo, no osim inspiracije prijatelj za poželjeti. Prvih mjesec dana “Amerike” spavao je po cesti i vadio rakove u luci. Danas ima nekoliko kuća, zgodnu ženu, posao iz snova, djecu …

A i ona je tu. Priča opet kao iz filma, super draga cura iz Rusije. Bila je striptizeta prve tri godine kad je studirala, a sad radi za neku IT kompaniju. Eto prema njoj se ne moram brinuti za svoju budućnost, štanga me uvijek čeka. Ne brini, pronaći ću drugu  zemlju u tom slučaju 🙂 Ipak njena polazna točka nije bila ista kao moja, pa joj se samo divim i ništa drugo i poštujem daleko više nego one koje se stvarno prodaju, ali to upakiraju pod ljubav.

Moj kvart je recimo baš kao mali Meksiko, dijele sobe po ne znam koliko njih i rade stvarno sve što treba za ostati tu.  Onda i mnogi oni koji su tu rođeni rade suludo puno da bi imali samo osnovne stvari koje mi u Europi uzimamo zdravo za gotovo. Naravno da ti se javlja pitanje,  koji klinac onda svi mi hoćemo tu ? Zašto toliki to žele? Ne govorim sad o onima iz Kine ili Meksika , kojima je i najgore stanje tu bolje od onog doma. Nego o tisućama iz cijele Europe recimo gdje se ionako kvalitetnije živi.  Nisu tu u pitanju samo ljepote  San Francisca, grada koji je predvodnik svih vrsta slobode, ma čak ni  mogućnosti koje ova zemlja ima, pa ti život bude preko noći drugačiji ako ih iskoristiš. Ima tu još nešto sasvim  drugo.

Nada. Eto ona ti je danas zapravo američki san, nju kupujemo. Nada koja nije kurva. Ljudi su nasmiješeni suludo više nego kod nas, a mnogi su u puno gorim situacijama. Tu je lako zaključiti da je zapravo najveći problem koji  muči Hrvatsku- beznađe koje vlada već previše dugo vremena. Što ti u Hrvatskoj svi na svaku tvoju ideju kažu; to se ne može, prije nego si je do kraja i izgovorila. Nada koju su imali svi ljudi koji i danas vjeruju u taj američki san, pa sve i ako ga ne ostvarimo živimo u zemlji koja ti daje prostora da vjeruješ u njega. Jer, tu je stvarno sve moguće! Ako ti ovi primjeri s nekim mojim  prijateljima nisu dokaz pričat ću ti o još puno njih, vjeruj mi ne nedostaje ih. Nada – vjera, zovi kako hoćeš, ali kad nju uzmeš ljudima dobila si sivilo i tmurne face. A kad je i ja izgubim onda odustajem i tad će mi faliti Hrvatska, no i dalje si neću dozvoliti da tvrdim kako je život izvan nje sranje ili kako su svi koji su otišli kukavice. Čujemo se brzo…

P.S. Za one koje zanima zašto baš San Francisco nakon svih gradova i putovanja svi odgovori su u knjizi , ali obzirom kako se smanjuje broj dostupnih, bolje da požurite 🙂

https://docs.google.com/forms/d/1JmXmvCrBLzbz3jc3BDcderLFgiccYWSwPNgkvg37o-4/viewform?c=0&w=1

Kome se ostvaruju snovi?

Kome se ostvaruju snovi?

Let doma,  Sterephonics i Maybe tomorrow na repeat, idealno vrijeme za iskreno staviti na papir san zvan Harley + ja + Route66; kako je došlo do toga da sam sad vozila Harley po Americi, a kojih mjesec dana ranije mamu tražila za kavu?

Za početak svima onima koji su mi prognozirali pad s motora, neuspjeh, silovanja i slično, svojim komentarima pokazivali balkanski jad i jal; poslat ću fotke i s iduće destinacije, ne brinite. Bilo je i više nego uspješno i nezaboravno dobro, moj ogroman san je ostvaren uz pomoć puno prekrasnih ljudi, a i podrške svih onih ljudi koji su izliječeni od balkanizma.

 

Poslovica da se u lošem  prepoznaje prijatelj kod nas dobiva potpuno suprotan oblik, kad u nečem uspiješ mnogi “prijatelji” kao da nestanu. Jednostavno nema negative na kojoj bi se hranili.  Ipak super da ima puno onih koji su u zemlji koja funkcionira na taj način već stoljećima uspjeli postati drugačiji. Ima puno onih koji ne spadaju u one koji sve najbolje znaju i svi su drugi krivi za njihov neuspjeh osim njih samih i naravno da bi to sve sigurno bolje radili nego ja, samo da njima neko da lovu. E da svi bi, ali kad bi se netko drugi uporno trudio umjesto njih. I morat ću ih razočarati ni za ovo me nitko nije platio.

 

I bi svjetlo….

(Veljača 2014.) Nakon povratka iz Indije i s Kube u “Hrvatistan”, hrvatska  depresija i stvarnost ošinula me jače nego ikad. Nije da sam lijena i da mi se nije radilo, samo sve zarađeno od prije potrošeno je na putovanja i nadu da će se uloženo isplatiti, pa valjda će netko početi plaćati priče i fotografije novinara i putopisaca u toj našoj zemlji. Ubrzo shvatim da ništa od toga i bacam se na traženje posla, barem nešto privremeno. Jako smiješno u zemlji u kojoj svakodnevno puno takvih kao ja ostane bez istog, ali kontam imam završena dva fakulteta i masu internacionalnog i svakakvog iskustva, pa valjda imam neku prednost… Da, ima poslova koliko hoću, “..može nema problema, ti super pišeš, pa mogu ti dati tisuću kuna na mjesec…” i eto tako otprilike na svakom razgovoru.

 

Nije tu samo do toga da s tih j… tisuću kuna ne mogu ništa, već je to ponižavajuće na višestrukim razinama… Balkanska priča traje i dalje na svakom koraku, jedni postaju sve bogatiji, dok ima onih koji su prisiljeni pristati na to ponižavanje. Ma znate što, radije se ja nikad neću baviti novinarstvom nego da se vi bogatite na mojem trudu! To je moglo prolaziti kad sam prije puno godina krenula u svijet medija, uz opravdanje da mi treba iskustvo, a sad si ih slobodno …

 

Istovremeno i dalje sanjam o tome da će netko prepoznati moj rad i da ću uspjeti pronaći medije koji će me pratiti i sponzore na temelju toga, da ostvarim san zvan Route 66 na motoru. (Ponekad je stvarno super biti ne realan kao ja.) Ubrzo slijedi kava, sa sad već prijateljem, tada poznanikom; Hrvojem Jurićem, koje je uvelike zaslužan za cijelu tu priču... Upoznao me  tako da me kontaktirao za vrijeme života u Indiji, jer je želio “sherati” moj web na njegovoj putopisnoj stranici. Na kavi nakon povratka onako samo usput spomenem mu ideju Route 66.. “Ma daj ti si žensko, iskoristi to, super je ideja, koliko cura znaš da bi to napravile?  I ja bi to, da nemam Alpe u planu. “ Eto, opet daleko od toga da je ono što ja radim samo poziranje, ali opet i to je nažalost Hrvatska u kojoj bi ja u očima mnogih bila priznatija da poziram na subotnjim špicama. Upravo Hrvoje me spaja s ljudima iz 24 Sata, od kojih odgovor za odobrenje čekam neko vrijeme , jednostavno trebali su se upoznati s mojim radom i putopisima, znači trud i rad oko ovog sna se ipak ne svodi na samo nekoliko proteklih mjeseci, već na sva ona putovanja i trud od prije, jer u protivnom bi bilo tko mogao pisati za njih.

 

Još nisam imala odgovor od njih, a već sam posjetila Harley Davidson salon, nisam se zapravo uopće nadala da će mi biti sponzori, već čisto da vidim koji je to Harley kojeg bi ja eventualno mogla voziti. Emanuel (dečko koji radi tamo) postaje znatiželjan zašto trebam probati Harley, ako ga ne mislim kupiti. Nakon mog objašnjenja, daje mi karticu s brojem i spaja me s marketingom. Već se unaprijed pripremim na potencijalne sirovine kakve sam sretala u periodu traženja sponzora, no nailazim na nevjerojatan i mladi tim prekrasnih ljudi. I Harley ostvaruje moje snove na više načina. Osim dogovora da će financirati najam motora u Americi, nude mi posao na nekim projektima kad se vratim. Ipak ostaje mi još puno troškova koje moram pokriti. Kolika su tu samo vrata bila zatvorena i mailovi ne odgovoreni. Uz to trebalo je platiti kaznu za prebrzu vožnju koju imam u Americi još od prije dvije godine. Sva sreća pa je zlato nekad bilo popularan način darivanja, pokupim i prodam sve što imam i plaćam kaznu i uplaćujem  troškove za novu vizu.

 

Stvara se u međuvremenu i suradnja s Totalnim FM-om i oni su me konstantno pratili na putovanju, zapravo sad kad gledam unatrag pronašli su genijalan način za prenositi putopise preko radia. Ipak ni uz Totalni i 24 potencijalnih drugih sponzora još ni na vidiku, a ja ni za kartu nemam. Sjetim se Atlasa, agencije  za koju znam da često imaju najpovoljnije karte i daju sve na rate. Moj iznimno drag prijatelj Tomislav Kero koji za njih radi, daje sve od sebe da  Atlas ovo shvati kao dobru promociju  i daje mi ogromnu priliku.  I eto oni mi plate karte i postanu još jedan sponzor. E sad; trebam krenuti jako brzo- tako je odgovaralo i Atlasu i Harleyu, ali trećeg sponzora, za troškove dok sam tamo ni od kud. Samo koji dan prije leta, kad sam već bila u fazi da počnem od svakog frenda i frendice posuđivati po 100 kuna dok ne dođem do cifre s kojim bi imala barem za benzin i motele, a za ostalo ću se snaći; moja šira obitelj -zna da sam nažalost dovoljno luda da odem s 20 dolara tamo, pa se snalazim odlučuje sudjelovati, iako im je već dosta mojih putovanja. I tako svi nešto po malo, bez da ih ja tražim, ipak su svi često svjedočili nebrojnim neprospavanim noćima koje provodim za laptopom umjesto da si kao prava Hrvatica tražim dečka po narodnjačkim klubovima subotom, a nedjeljom u Crkvi. I nema kamata, vraćam kad imam i krećem…

 

Bilo je tu i drugih prekrasnih ljudi koji su bili dio cijele priče; Lio i njegova obitelji koji su se brinuli za mene u Chicagu, najdraži Antunovići u L.A.-u , “sestra” u New Yorku, Ivan u San Franciscu i tako , dobro se dobrim uvijek  vraća. Da ni ne govorim o tome da su svi oni prijatelji koji su najbolji na planeti bili u tome danonoćno sa mnom, dok konačno nisam krenula. Ogroman san ostvaren i možda najbolje putovanje u životu, jedino bolje je moglo biti da sam to mogla podijeliti s najdražim ljudima. Ponekad je bilo naporno voziti cijele dane, a dugo u noć kombinirati fotke i videa i pisati doživljaje za 24 i snimati tonove za Totalni, ali kad vam je pokretač ljubav prema tome i svi pozitivni komentari koje sam dobivala od puno vas, sav napor je zaboravljen. Uz to moja misija je ispunjena, jer mislim da sam uspjela prenijeti Route 66 mnogima koji za sad sami tamo ne mogu, ali ako je meni uspjelo; može svatko.

 

Snovi poput onog u kojem on počne misliti na mene, barem pola često kao ja na njega,  pošalje poruku nakon dugo vremena, javi se da je ok ili kad dođe u Hrvatsku ..  E takvi su snovi nešto za što vam ni jedna upornost na ovoj planeti neće pomoći, jer jednostavno nisu u našoj domeni, pa je takve isto najbolje poslati tamo od kud su došli i dalje, ako postoji. No, za SVE ostalo, bio to Route 66 ili nešto sasvim drugo, tu nije kreditna kartica nego želja, volja, rad, trud, upornost i tako sve ispočetka milijun puta, a ostvaruju se onima koji ne odustaju ; upornima i onima s mudima.

 

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara.

Imati muda

Imati muda

Riana čestitamo dobili ste posao! Kad se želite preseliti i pridružiti našoj internacionalnoj kompaniji?  Ovotjedni poziv  nakon 150 odrađenih intervjua s njima. Zadnji dio uključivao je i cjelodnevnu torturu  za koju je priliku dobilo nas 30ak od kojih su izabrali samo nas 10. Dan je uključivao jako puno samostalnih i timskih zadataka. Nakon priopćene vijesti prvo mi objašnjava kako im jedna stvar ipak nije bila jasna : obzirom da oni traže ljude koji  grizu i  ne puštaju;  ambiciozne, uporne, emocionalno iznimno jake… šokirao ih  je naš hrvatski đir “ma neću se ja gurat”…

Iznenađeni su  kako su svi u Hrvatskoj diplomatski raspoloženi – naime dosta tih timskih zadataka bilo je poprilično natjecateljskog karaktera i oni ne mogu vjerovati kako smo svi bili “premirni” i nismo sami sebe gurali…..tako sam i ja dobila kritiku kako sam bila super ali prediplomatski prihvatila da neko drugi postane pobjednik mog tima… no inače sam bila ko pravi leader pa hajd ti možeš. Ma vraga smo vam mi diplomati s našom balkanskom prirodom, radi se tu o nečem potpuno drugom!…

                                                                                              * * *

Ona je moja prijateljica, mlada, jako zgodna, pametna i školovana. Nedavno se vratila s prakse u dalekoj zemlji gdje  je učila druge engleski, kao i za većinu  njene vrste kod nas nema posla, no ona s druge strane nije jedna od onih koja sjedi doma i plače; nema na kakve se poslove nije javila i nema zemlje u koju nije poslala životopis… I neku noć mi sva jadna piše kako ju je odbio lik iz Nizozemske za kojeg se trebala brinuti- on je potpuno paraliziran, pa si samo možete zamisliti o kakvom se poslu radilo! I nije joj jasno  zašto, sva jadna misli da ni za to nije dobra!? Ma ljubavi i ja bi  te odbila, jer da živim cijeli život u zemlji u kojoj su stvari posložene ko tamo stvarno bi tražila kvaku u tome da mi se osoba s tvojim kvalifikacijama javi na ovakav oglas….

I to vam je objašnjenje naše novo nastale  diplomatske nacije...poraženi smo! Kakva kriza , kakav nedostatak novaca osakaćeni smo na neki drugi način. Nakon godina i godina neplaćenog rada obezvrjeđivanog teško stečenog znanja i podcjenjivanja došli smo do faze kad ne da ne vjerujemo u sebe i snagu koju imamo nego se i sami  apsolutno  podcjenjujemo i to je ono najgore što nam se dogodilo , sagni glavu i trpi jer nema bolje!

Ma o čemu mi pričamo? Nekoliko energijski jačih emocionalnih vampira nas je uvjerilo kako ne valjamo i za ništa nismo -bolest se proširila na cijelu naciju, naravno da će se samo nekoliko njih bogatiti ako će nas ostale uvjeriti da ne valjamo i da moramo tako eto pomiriti se tim…dok u nekom drugom svemiru ne dostignemo njihovu savršenost…tako će uvijek biti onih koji će besplatno pisati , pjevati , šivati, voditi- RADITI…. za to da se neko drugi bogati… na vama je da izaberete koliko se možete sagnuti ! No, iz iskustva znam da što ste vi jači oni su momentalno slabiji, pa kad bi svatko od nas počeo od osobnih krugova ,u svom okruženju pokazao zube i ne pristao na sulude kompromise došli bi do daleko većih krugova  i izašli iz emocionalne krize koja je ovu zemlju pogodila malo žešće od bilo koje gospodarske krize!

A ako ćete razgovarati s bilo kojom iznimno uspješnom osobom u potrazi za receptom uspjeha, on je jako često isti; imati vjeru u sebe ; drugim riječima imati muda!  Želim vam svima Grande Cojones u skorijoj budućnosti , jer revolucija počinje u nama samima! Slično je i s emocionalnim odnosima, taj najčešće žene osakati… Da sam ja  vjerovala nekome ko me godinama uvjeravao u to kako ništa ne valjam, danas ne bi osvajala svijet prijeđenim kilometrima, nego bi njemu kuhala ručak  i vjerojatno dobila s vremena  na vrijeme šamar kao dokaz ljubavi. Mene ipak čekaju novi kilometri i novi uspjesi, jer imam velike zube i još duži jezik! 😉

 

(Ne)Živjeti od ljubavi

(Ne)Živjeti od ljubavi

Ne tako davno napisala sam blog “Kad ti život da limune napravi limunadu”, o opcijama tada budućeg života u Indiji, vođena ljubavlju prema svom novinarskom zvanju. Otišla Bogu iza koljena pisati za indijski kiki riki sa snovima da će mi to omogućiti novinarsku karijeru u Americi jednom u budućnosti; jer ipak se radilo o Američkom časopisu. Ja sam službeno nazad / (čisto da znaju oni koji žele na pivu ili kavu).  Časopis nema ni ured u Americi,samo publiku, a nažalost  ljubav prema prijateljima u Indiji i poslu tamo nije bila dovoljna da ostanem, jer sam potrošila sve pare zarađene poslovima koje ipak malo manje volim. Obzirom da se radi o internet časopisu mogu nastaviti pisati za njih iz bilo koje puno ljepše i sigurnije zemlje od Indije, naravno čisto iz ljubavi, jer mi novinari ionako toliko to volimo da nema potrebe da nas neko za to pošteno plati.

U međuvremenu sam nepunih mjesec dana provela otkrivajući Kubu, opet iz čiste ljubavi prema putovanjima, s nadom da će priče i  filmići ( da ne dođe do zabune putopisnog kataktera), koje smo snimale jednom pronaći mjesto za objavljivanje što će meni omogućiti da vratim posuđenu lovu starcima.  Zapravo smo i dogovorile objavljivanje članaka s dosta časopisa, neke već i napisale, no zarada je opet samo čista ljubav, jer naravno trebamo biti sretne da nam oni pružaju svoj medijski prostor, a mi to ionako radimo iz ljubavi. Nema uopće potrebe za javnim prozivanjem određenih medija, jer su gotovo svi isti na kraju dana.

Zapravo,  zašto bi netko uopće plaćao nas školovane novinare?  Svatko uvijek može nešto napisati, novinar može biti bilo tko, a mi dragi kolege smo eto iz dosade 100 puta učili bespotrebne zakone i slične nebuloze na pamet i trošili lovu, kad se to može raditi iz čiste ljubavi kojom smo i plaćeni. Lako da je samo u novinarstvu tako, prečesto je jednaka priča sa fotografima, piscima, umjetnicima, dizajnerima, glumcima, pjevačima,plesačima, glazbenicima, (nekim)sportašima… duga je lista svih tih koji pokušavaju živjeti od ljubavi, jer ljubav nam je očito svima dovoljna kod ovakvih zanimanja. Samo onda poneki “kvalitetni” umjetnici poput Severine uspiju zarađivati milijune.

Eto natjeralo me sve to da dođem do nekih zaključka ovih dana, Linić vam je recimo isto osoba od ljubavi, on iz čiste ljubavi oprašta milijune poreznim dužnicima, samo se morate naći na listi ljudi koju on istinski ljubi, eto vam lijeka za mnoge financijske probleme. Pogledajte samo što je crnoj dami iz Siska omogućio iz čiste  ljubavi.  Još natjerajte bankare da vas vole i nema više ni kredita. Isto kao što ću ja od sutra doći u dućan i objasniti teti prodavačici da je moja ljubav prema njoj dovoljna, da ona mora biti sretna što je imala priliku uslužiti me i nema potrebe da ja plaćam. Kad ću idući puta kupovati kartu za avion kako bi napisala neki budući putopis i njima ću objasniti da trebaju biti sretni što sam baš njihovu kompaniju izabrala i nema potrebe da im platim. A priča se ni tu ne završava gospođa Markić nas toliko sve voli da je obećala  Stankoviću da će se pozabaviti i slobodom medija, pa će moja stranica (zbog zagovaranja PROTIV strane) ili čak njegova emisija možda preko noći nestati, ionako ga treba kazniti i prikazivati katoličke filmove nedjeljom u dva.

I di sam sad zbog svoje ljubavi? Opet tražim poslove koji ne pružaju puno ljubavi, ali osiguravaju novčanu ljubav kako bi stvarno iz čiste ljubavi prema svima koji me čitaju, u slobodo vrijeme mogla napisati nešto o mjestima gdje sam bila. Uz to naravno sanjati da ću jednog dana ipak moći živjeti normalno od novinarskog posla, ne treba puno novaca, samo dovoljno. Tako da je najbolje da putopise koje imam u glavi ili spremne, uz najbolje fotografije više ne čuvati za potencijalne objavljivače, nego objaviti direktno tu, jer volim više vas nego njih ili oni mene. Jedini je problem/isti ko i do sad/ zašto ne pišem toliko često, jer nakon 10  sati veslanja ili bilo kojeg posla, znate i sami kad dođete doma, niste često sposobni ni za pivu, a kamoli za pisanje. Naravno to sve ako ste jako sretni pa uopće imate posao.  No bi li mijenjala svoju ljubav za neku drugu? Nikad. Bi li opet otišla u Indiju? Uvijek bi sve ponovila. Svima nama želim samo da ne zaboravite na ljubav koja vam pomaže da se ponedjeljkom ujutro ipak dignete iz kreveta, a ako je nemate, bolje da je hitno pronađete. Ma u kojem obliku ona bila, može i djeca za koju sve to radite. A kad pronađem recept kako živjeti samo od ljubavi rado ću ga podijeliti, no samo nemojte živjeti bez ikakve, to je najgora opcija. A sad u potragu za Linićevim brojem, možda vas zavoli.

Eto, kad se sve vrti oko međunožja!

Eto, kad se sve vrti oko međunožja!

Zanimljiv je sav taj paradoks u svijetu, ovu nedjelju je Ahmedabad, da ono mjesto za kojeg niko nema pojma di je, a ja trenutno živim u njemu imao svoju prvu gay paradu! Ne izmišljam, ako mi ne vjerujete google ima dokaze, samo provjerite India , Gujurat, Ahmedabad, isti dan 01.12. kad je moja draga matica zemljica imala referendum o pravima gay populacije, osim što se to uopće nije smjelo zvati referendumom! Koliko je šokantna stvar,u pozitivnom smislu, kad mjesto poput Ahmedabada ima gay paradu, znaju samo oni koji su nogom kročili u Indiju. Dakle radi se o potkontinentu gdje su brakovi još uvijek dogovoreni i to samo unutar istih kasti, iznimno su rijetki oni koji su dovoljno hrabri da stupe u brak iz ljubavi. Pa eto zaključak možete i sami donijeti; čak i zemlje poput Indije kreću prema boljem svijetu u kojem su sve božje ovčice jednako prihvaćene, no eto moja zemlja se odlučila krenuti u nekom drugom smjeru. Pa tako postajemo jednaki sa zemljom u kojoj još postoje kaste jer se prava gay populacije kod nas isto žele svesti samo na jadne parade.

Ljudi  s obje strane medalje su umorni od parada i cirkusa po medijima, samo oni sa homofobične strane zaboravljaju da ne bi bilo ni potrebe za paradama da svi imamo jednaka prava, svi ti pederi i mi pederoljupci ne bi trebali paradirati kako bi ostvarili, usuđujem se reći naša prava iako nisam gay. Čovjek bi pomislio da mene može biti baš briga, obzirom da trenutno živim miljama daleko, a mislim još i dalje otići, no zapravo je baš takvima poput mene taj teret teži nego onima koji su u Markićinoj zemlji trenutno. Jer gadno se varate svi ako mislite da se cijeli svijet ne smije najskupljem “copy-pasteu” ikad u povijesti čovječanstva. Pa tako je recimo moja španjolska cimerica naše jutarnje druženje obilježila s riječima; Dakle Riana, pa ti živiš u još goroj zemlji od moje, nakon što je pročitala neke španjolske vijesti, ne moram vam ni prenijeti komentare moje njemačke cimerice koja već danima čita o sramotnom cirkusu u zemlji na brdovitom balkanu s njemačkih portala. Pa vi sad meni recite kako da ja njima kažem proud to be Croat??? Da ih pozovem u našu zemlju? Po šta?  Da idu na Šimićevu Noinu arku, jer smo s nje došli, bome sad se i meni čini da jesmo.

No, eto drage moje cimerice u mojoj zemlji vam je najveći problem di ko gura svoj penis, pa tako narod brzo zaboravi na ekonomske probleme koji su valjda gori nego za vrijeme rata, na sve poreze koji ih muče , ma na baš sve! Mi smo vam totalno seksulani narod nama vam se sve vrti oko međunožja, muškog najčešće i di isto ide. Pa tako onda si u čast sexa možemo dozvoliti da potrošimo 6 milijuna eura kako bi prepisali članak zakona u Ustav, jer nama je sex očito svetinja! Pa ga sukladno tome moramo zakonski regulirati, jer se fina gospođa koja je sve pokrenula boji da joj neko ne naguzi muža, s kojim je sve zakonski stekla uz malu pomoć Crkve. Eto draga nacijo ne znam koliko vas je u životu probalo analni čin pokazivanja ljubavi, ja osobno nisam nikad, ali osjećam se iznimno naguženo, od kad sam čula predsjednika vlade danas kako komentira da je referendum bio potpuno nepotreban. NO SHIT SCHERLOCK! Di ste samo bili svi do sad? Da je taj “referendum” nešto promijenio, čemu inače služe referendumi, ta silina novca kojeg nemamo bila bi opravdana, no ovo copy- paste, se zapravo teško može nazvati referendumom.

Ne mislim da smo mi pederoljupci izgubili, natjerat će nas Europa i svijet oko nas na promjene prije ili kasnije, crnci su prestali biti robovi iako se to mnogima nije sviđalo i tako će Hrvatska nacija morati proširiti vidike sviđalo joj se to ili ne. Izgubili su svi oni koji su bili dio ove parade puno više, jer su zaboravili da se Ustav u Hrvatskoj mijenja istom brzinom i lakoćom kojom se pune ćelije političarima u Remetincu. Pa ja mislim da ćemo ga lako brzo opet promijeniti kad bude potrebe za tim, samo nabavite dobre lubrikante, jer ćete se sjetiti koliko smo bili glupi kad smo dozvolili da nam ti isti političari skreću pažnju s cijenom od laganih 47 milja kuna, pa je nažalost sasvim ne bitno jeste li bili za ili protiv. I da drage moje cimerice, naša zemlja vam je ko miss Svijeta, izvana prekrasna , najljepša, ali samo joj nemojte dati da počne pričati.

I eto kako opstati u najljepšoj našoj? Ako jednog dana poželim imati dijete kao samohrana majka, iz epruvete ili posvojeno, jer sam odavno prestala vjerovati u mogućnost pronalaska pravog međunožja, gospođa Markić i njoj slični znaju da ja to ne mogu. Jer ona smatra da je to isto neprirodno. Pa valjda i je, jer bez da me prava balkanska ruka ćusne s vremena na vrijeme, kad nisam dovoljno dobra, neću moći dati dovoljno ljubavi svojem djetetu. No ja vam zapravo uopće ne brinem, ja imam jako puno prekrasnih gay prijatelja s predivnim genima, koji će vrlo rado biti u svakom smislu roditelji moje buduće djece, pa svi ti Markićini sljedbenici fino mogu sjest na moje imaginarno međunožje i nasmijati se sami sebi, jer su 47 milijuna puta osjetili kako je biti gay. A moje buduće dijete će imati pravo i slobodu biti što želi i imati svoju djecu ako želi, posvojenu ili ne, bez obzira na preferencije međunožja. Vjerojatno nažalost u nekoj drugoj zemlji, osim ako nas Europa ne stavi brzo preko koljena i objasni nam da sad kad smo dio nje, ne  možemo baš natrag prema istoku.

Indijsko vrijeme

Indijsko vrijeme

Vidimo se za 10 minuta. Naših ili indijskih? Naših. Dogovoren ručak s jedinom Hrvaticom u Ahmedabadu osim mene,  u gradu od skoro 8 milijuna ljudi, a još ni ne znam broje li pri tome i beskućnike. Odavno smo svi koji boravimo  tu, iz bilo koje zemlje da dolazimo, naučili da njihovi satovi jednostavno rade drugačije od naših.

Eto pa kad vam oni kažu 10 minuta to vam je barem, ponavljam barem 40 minuta našeg vremena. A ova fora s našim ili indijskim vremenom dio je svake internacionalne komunikacije, koja uključuje dogovore. Ivana je tu  isto zbog posla , Ahmedabad stvarno nije baš na popisu turistima u Indiji, a ako postoji još netko naše nacionalnosti, nek se slobodno javi. Nakon pretresanja aktualnih tema u dalekoj nam lijepoj našoj udahnula sam smrad i prašinu, pokrila usta maramom koju koristim za sakrivanje plave kose  i krenula doma rikšom.  Već sam expert u provjeravanju mjerača  kilometra kojeg imaju za naplaćivanje vožnje, samo što ga često ne stave na nulu kad vas pokupe, no  tko da im sudi, ljudi se snalaze.  Zato, ako vas put odnese u Indiju, prvo provjerite “da ste na nuli”, vrijedi za svaki grad. Uz neprestane trube i  zalazak maglovitog sunca (konstantan spoj smoga, blata/prašine i vrućine) zaključujem kako se stvari odvijaju sumanutom brzinom proteklih  tjedana, a ja se u ovom kaosu već osjećam ko domaća. Puno sam novog otkrila i shvaćam kako je vrijeme da podijelim s onima koji me prate prije nego zaboravim,  a sve vas je više i to me nevjerojatno inspirira i potiče na nove blogove i putopise , HVALA!

Konačno slobodan dan od ureda i pisanja članaka za bogate i uspješne Amerikance u mojoj drugačijoj Indijskoj stvarnosti. Ironija je mala riječ za moj život tu. Svakodnevno pišem o zadnjim krikovima tehnoloških perverzija, najuspješnijim kompanijama stoljeća, likovima koji kupuju otoke…, , a sve iz zgrade ispred koje stotine ljudi spava na cesti i oni mogu samo sanjati o životu daleko od smeća, ali za mnoge to nije problem, za njih ovi na cesti nisu u kasti koja zavređuje bolje. I dalje imam osjećaj da samo meni smeta svaki put na putu do stana, kad viđam golu i blatom umazanu djecu koja žive uz cestu opasnu i kad ste u autu.  Zašto slobodni dani konačno? Indija slavi svoju Novu godinu , dan nakon Diwalia, kojeg isto tako slave.

Diwali i Nova godina

 Od svih ostalih dogodovština izdvojit ću vam proslavu slavnog Diwalija i čekanje njihove Nove godine. Diwali, festival svjetla kako ga još zovu, jedan je od najvažnijih blagdana. Jedno od najboljih osobnih doživljaja od kad sam tu, bila je prilika doživjeti njihov autentičan način štovanja Diwalia unutar obitelji, ma koliko je to sve čudno i dosta komično  za mene iz “našeg” svijeta bilo. Opet bi vam voljela dati jedan primjer koji bi bio univerzalan način slavlja, ali nemoguće! Svaka ta kasta i pod kasta ima svoj način i inače imaju preko 33 milijuna bogova na biranje za štovanje. Dok mi imamo problema s jednim, pa se ne možemo odlučiti voli li “pedere” ili njih ne smatra svojom djecom. Prva fascinantna stvar kod Diwalija su bili ukrasi od pijeska u boji ispred svakog ulaza u zgradi i doma , a ni na poslu uredi nisu manje šareni.

Večer prije Diwalia morala sam paziti gdje hodam, jer im je običaj ostavljati trulo voće i slične stvari po cesti i hodnicima, pa ako stanete na to, bad luck! Čiribu čiriba, neka njihova kletva u pitanju i sve loše vas čeka, navodno. Diwalijsko podne odvelo me u  ured, gdje smo bili  prisutni na čekanju Božice Ganeshi.  Njezino iščekivanje i je vezano uz slavlje Diwalia. Pa kako bi ona lakše pronašla put do njihovih kuća uz ukrase od pijeska postavljaju i glinene svjetiljke ispunjene uljem. Ukratko to je bio jedan od boljih načina istinskog upoznavanja s njihovom kulturom. Ništa vam to zapravo nije drugačije u samoj suštini nego kod nas. Kod njih Boga se hrani , kupa i daju mu se novci, naravno pokupi ih onaj koji je držao “misu”. Šta je tu drugačije kad kod nas svećenici za malo vode po okićenom boru isto dobe lovu? Baš to , ništa.

Taman kad sam mislila da sam pohvatala neke konce slavljenja Diwalia, barem u Gujuratu/ Ahmedabadu, jer opet ima puno razlika po ostatku Indije, večer smo proveli kod prijateljice s njenom obitelji, koja pripada nekoj drugoj kasti unutar Hinduizma. Kod njih Boga smo čekali na drugačiji način. Nema “svećenika” i muški dio obitelji prvo pjeva, a onda ženski, pa onda  svi skupa. Da sam uspjela biti u kući Đainista ili Sikha, slavlje bi opet bilo drugačije. Ono što je bilo zajedničko cijelom Ahmedabadu, petarde i vatromet na svakom koraku, puca se koliko se najviše može, jer vjeruju da će tako otjerati zle duhove. Lako bi to bilo da njih dira bilo kakva sigurnost,  puca se po cesti i ne brine se oko toga što auti i rikše i sve ostalo mora prolaziti između nečega što ispod auta može imati efekt bombe. Ako vas zanima zašto smo se na putu do te frendice osjećali kao usred rata imate video na linku. Za mene iznimno zabavno, ali za moju njemačku cimericu recimo, iznimno stresno.

https://www.facebook.com/photo.php?v=505410062899588&set=vb.425902630850332&type=2&theater

 

Dan nakon Diwalia službeno Nova godina, bilo bi suludo očekivati da bi se itko brinuo oko toga da smeće treba očistiti s cesta, pa samo će ga auti razgaziti kad prolaze. Danima kasnije  još  se nije raspršilo do kraja po cestama, ali valjda ima vremena do idućeg Diwalia. Živio indijski način rješavanja problema.

 

Konačno imam i stan, istina da su indijski standardi u pitanju, pa tuširanje toplom vodom postaje moguće samo usred dana kad se voda sama od sebe dovoljno zagrije, no nisam više na teret šefu u čijem sam stanu bila kao Pepeljuga. Odvojena od socijalnog života, obzirom da je bilo preopasno da sama napuštam stan kad padne mrak. Stan sam naravno sama pronašla, da sam čekala indijsku organizaciju i brzinu rješavanja stvari, dočekala bi možda i naš Božić u privremenom smještaju. Indijsko vrijeme. Dijelimo stan; legendarni Francuz, njegova cura iz Španjolske, cura iz Njemačke, Meksikanka i ja. Čovjek bi pomislio da se radi o nekom super modernom gradu u kojem su ovakve stvari normalne.

Međutim vrlo vam je specifično to kod nas, toliko nas je malo u gradu da se  svi nekako znaju i sva sreća da su mi ovi moji dragi , jer tu nema puno mogućnosti biranja. Svi se stalno družimo i držimo zajedno, puno je lakše na taj način prilagoditi se svijetu koji je svima nama potpuno stran. Živimo u državi Gujurat u kojoj je alkohol  potpuno zabranjen, pa ne postoje ni klubovi u kojima bi se čovjek mogao socijalizirati i pronaći neko novo društvo (to ipak nije slučaj po cijeloj Indiji). Tu s istim ljudima radiš, putuješ, spavaš, dijeliš hranu i stan (24/7). Ako te ovo ne nauči strpljenju ništa te ne može. No , ima to i svojih dobrih strana, ti isti ljudi ti puno brže postanu bliski prijatelji nego što bi ti postali u svijetu na kojeg smo inače navikli. Mislim da je to ujedno i jedan od razloga zašto mnogi i vole biti tu. Svaki tjedan imamo nekoliko druženja kod nekih  u stanu, samo rijetki imaju tu  mogućnost da im zgrade u kojima žive dopuštaju posjete nakon 22:00 sata, pa se kod njih svi skupimo i uživamo u teško nabavljenom alkoholu, ima samo nekoliko mjesta di ga je moguće nabavit, a uz to moramo imati i dozvole za to, koje dobijemo samo zato jer smo stranci, no i mi imamo limit na količinu. Nema više od 6 artikla mjesečno. Kad vam se to čini ludim, moram vas podsjetiti da nijedan  shopping centar  nema  ništa ni slično mesu ili ribi i to se može nabaviti samo na jako rijetkom mjestima i u samo određenim restoranima.  Dio našeg malobrojnog internacionalnog društva su i neki lokalci, koji zapravo jedva dočekaju nove strance u gradu jer imaju s kim uživati u blagodatima zapadnjačkog života. Mnogi od njih su i puno putovali, pa  imaju i  neopisivu potrebu upoznavanja novih ljudi , baš kao i mi koji smo tu.

Horoskop kao preduvjet za brak

Ne znam što da prije podijelim s vama od stvari koje me svakodnevno jednostavno ostave bez teksta. Primjerice u međuvremenu me cura s posla odvela u biro za traženje partnera za brak, da dobro ste pročitali. Gotovo svi brakovi u Indiji su “dogovoreni” i moraju biti iz istih kasti. Još uvijek. Pa imaju i urede pomoću kojih traže partnere. Ima naravno onih otvorenijih vidika , koji se mogu vjenčat za koga požele, ali jako, jako malo. Takvi  su mi  recimo neki dan ispričali da ako se netko iz jedne kaste odluči na brak s nekim iz druge kaste, prvo prekida komunikaciju s obitelji zauvijek, a još uvijek se događa da tatice u takvim obiteljima ubiju to dvoje nesretnika i nisu baš kažnjeni za to , jer eto to se opravda. Voljela bi vam objasnit način na koji su kaste i pod kaste podijeljene, ali mislim da bi još dvije godine morala tu provesti da  pohvatam  sve konce, jedna od osnovnih podjela je prema religiji; Hindusi, Đainisti, Sikhi, Muslimani , Budisti.., ali sad onda dalje kreću beskrajne podijele unutar svega toga na teško pohvatljive  načine. Naravno najvažnije je u kojoj ste obitelji rođeni jer vaše rođenje odmah unaprijed odredi vaš cijeli životni tok. Nešto što se dogodilo prije nekoliko stotina godina određuje sve u vašem životu , ako ste tu i dio toga. Beautiful  India. Uz minimalne iznimke. Posjet tom uredu za bračne partnere bio je za mene tipičnu wanna be emancipiranu neudaču u kasnim dvadesetima / tu sam odavno za otpis / neopisivo iskustvo, negdje na granici lude zabave i tragedije. Toliko toga ima vezano za to da zaslužuje poseban blog  u skorijoj budućnosti. Primjerice horoskop je jedna od ključnih  stvari za mogućnost vašeg braka, pa kad mislite da vi previše čitate “te gluposti”, samo se nasmijte svaki put kad se ovog sjetite. U Indiji ako vam zajednička kombinacija horoskopa nema određeni postotak za uspjeh; NEMA braka ! Naravno da sam i ja prelistala potencijalne kandidate, ali ništa za mene , nisam u nijednoj kasti i već sam lagano prestara, ne kotiram baš dobro.

U ovom silnom kaosu voljela bi reći da jedva čekam povratak u domovinu bez smeća, ali gadno bi lagala, jer kad čitam vijesti  s hrvatskih koordinata, samo želim preletjeti maticu zemlju na putu do neke normalne i uzeti sve vas koje volim i one koji  shvaćaju neke stvari. Premijer koji se ponaša ko dijete u vrtiću i može si dozvoliti da eto on sad baš nešto neće i baš neće tu igračku dijelit s drugima iako cijela Europa od njega to očekuje, dok cijeli narod mirno stoji i samo mu se čudi . A kako i ne bi kad je taj isti narod spreman potrošiti 47 MILIJUNA kuna na oduzimanje osnovnih ljudskih prava psihički naprednijem sloju društva ; jer ih ne oduzima samo gayevima nego i svima nama koji želimo napredak zemlje u zapadnom smjeru. I to 47 MILIJUNA kuna u trenu kad smo na pismeno dobili da je nezaposlenost  gora jedino u odavno propaloj Grčkoj i pregaženoj Španjolskoj.  Ali koga briga za to?  Bitno da imamo svetinju i domovinu, ali domovina bi mogla uskoro potpuno propasti i odseliti, pa se nadam da svi mogu biti nahranjeni od svetinje! I onda se ja čudim svetim kravama i brakovima na temelju horoskopa?  Pa skoro da bi nam  bilo bolje da su nam krave svete. Pa možda ovakvi kao ja ne bi trebali za poslom u Indiju. Nadam se da će nam horoskop ipak biti naklonjen, barem kad dođe do sramotnog referenduma.  Namaste!

 

 

Izvanzemaljac = plavuša u Indiji

Izvanzemaljac = plavuša u Indiji

Kad vam pokušavam prenijeti  doživljaje s nekog mjesta  uvijek se trudim uzeti u obzir i loše i dobre strane, jer  nije uvijek baš sve vrijedno para i truda. Najbolje bi bilo kad bi svi mogli vidjeti sve , ali ne ide to tako. Ima mjesta kojih se treba odreći kako bi se išlo na neka druga. Indija je nešto što je teško opisati riječima, zapravo ne znam ni od kud da počnem da vam  dočaram buru osjećaja koju  stvara svakodnevno u mojoj glavi. Trebala bi početi od početka, samo što Indija nema ni početka ni kraja, vlada apsolutni kaos na svakom koraku. To je očito razlog zašto te Indija smiri, jer u ovom ti kaosu brate nema druge nego pomiriti se sa svime oko sebe.

img_8924Znači zaboravite lijepe hramove, mirisne štapiće i njihove svećenike. Mir sa svemirom izgleda dolazi iz nekog drugog smjera. Kaos je toliki da stvori prisilni mir u vama. Recimo kao da  se morate naučiti dijeliti stan s jako puno ljudi. Ipak, još puno toga moram  vidjeti da bi to mogla konstatirati za cijelu zemlju, Malnar je govorio da ti cijeli jedan život nije dosta da je upoznaš cijelu, pa se moji doživljaji svode samo na ono što sam dosad vidjela.

Prije dolaska, živjela sam u uvjerenju kako su me neka putovanja, poput recimo zabačenih dijelova Afrike i gotovo cijele Kambodže, pripremila na Indiju, ko ono ništa me ne može više iznenaditi i šokirati. O kako li sam samo u krivu bila; još nisam doživjela nešto poput Indije. Recimo, uopće ne znam kako da vam dočaram poglede koji su mi upućeni  na svakom koraku, to nisam ni u Africi doživljavala. Od čuda, seksualne požude kod nekih(strah od silovanja je tu uvijek prisutan), do gađenja pa sve do  simpatije.  Isto je sa svim strancima, ali ja imam extra bonus, jer sam žena i plava. I svi vas barem pogledaju. Putem sam otkrila sve prednosti marame oko glave. Uz to, do sad još nisam vidjela ni jednu plavu ženu ili se i one vješto sakrivaju. No, kako im suditi, mnogi od tih ljudi možda nikad nisu ni vidjeli plavušu uživo, a puno ih je na ulici koji nemaju šanse ni za doticaj s televizijom.

INDIJSKA POSLA

Po slijetanju u  Ahmedabad odmah prisilno shvaćanje indijskog  ” posla”, stan koji su odavno trebali imati za mene, još nemaju, Welcome to India! Na putu do privremenog smještaja nema puno rasvjete, ali ima puno sirotinje i krava, praktički ništa lijepo, za vidjeti.  Pod sirotinja mislim na ljude koji spavaju uz cestu, pa do onih koji imaju napravljenu “kuću” od kartonskih  kutija i starog lima ili jednostavno nešto slično šatoru, koji je u ovom slučaju predobra riječ. Tisuće i  tisuće njih. I blato, o koliko li ga je samo.  O prometu da ni ne govorim, još mi nikako nije jasno kako to uopće funkcionira, nema tu pravila u prometu, ni smjerova,  ni skretanja kad se smije, ni semafora, jednostavno  eto kao  muhe.  A truba, nju koriste SVI, u prosjeku svakih 5 sekundi trebalo ili ne, ona je tu da oni trube i gotovo.

Privremeni smještaj,..dolazim u neku malu kućicu koja obzirom na sva mjesta na kojima sam ja spavala i nije loša, ali tu su neka stara Indijka, njena kćer, unuka i još neka Indijka u ranim dvadesetim, sjede i gledaju me u čudu / šoku , ne progovaraju ni riječ. Da, oni vam baš ne odzdravljaju.  Upućuju me do sobe koju dijelim s jednom od njih, to je ipak sobica, a između naših kreveta oko 30 centimetara udaljenosti. Taman kad pomislim izaći van i udahnut indijski smrad da malo dođem sebi- ne može! Vrata se zaključaju u deset navečer i nema van do jutra! Ok, tuš i doći ću sebi! Ne može ni to! Večer je , nema sad vode! Ali imaju odličan WIFI, e to je Indija!

 Uz bučni ventilator, smrad po ustajaloj vlazi i vrućinu, moja indijska cimerica i ja dočekale smo jutro.  Budući da tehnički još nemam smještaj, a prijatelj kojeg sam upoznala putujući lani, još uvijek putuje i dolazi u Bombay, odlučim se za izlet do tamo. Oni koji su me pokupili večer prije me vode do nečeg sličnog autobusnom kolodvoru i uvjeravaju kako nema potrebe za avionom , jer je bus siguran i ima prostore za spavanje. Uistinu ima, cijeli bus je pretvoren u neke čudne pregrađene prostore za spavanje, naravno da je stariji od mene 3 puta. To je bilo sve samo ne sigurno, ja plava i oko 30 muškaraca i možda dvije žene, koje su ipak izašle ranije iz busa, na putu do Bombaya i tako 12 sati. Taj put do tamo dugo će ostati u mom sjećanju, od straha koji možda nije  opravdan, jer se na kraju ništa nije dogodilo, do neopisive neugode, njihovog zurenja i beskrajne tuge, jada  i čemera putem. Da je barem priroda bila lijepa, pa bi rekla, ajde isplatilo se riskirati, kao što je to bila priča po Africi recimo, ali ovako samo bezbroj pitanja u glavi. Uz glavno; što da sam rođena  u ovim okolnostima? Pa da si inteligentan ko Einstein ne možeš se maknut iz ovog blata, doslovno nikad. I kako smo mi zaslužili to što imamo, a oni nemaju?  Ako ste cura/žena koja sama putuje, bus od Ahmedabada do Bombaya , vam je stvarno zadnja opcija. Sve je vjerojatno puno drugačije kad imate i fizička muda, a ne samo ova u prenesenom smislu. Zagrliti tog istog prijatelja i imati poznato lice pokraj sebe nakon tog busa bilo je , e baš tako kako izgleda.

DJECA NA ULICAMA

Kako o tom Bombayu svi stalno pričaju kao o najboljem mjestu u Indiji, očekujem konačno nešto dobro. Da dobro je,  za određeni dio populacije kojoj i ja zapravo pripadam, a najbolji je primjer Indijske priče. S jedne strane luksuzni stanovi i zgrade, s druge milijun ljudi koji žive u nastambama od lima i sličnog tome. Upravo to Indiju čini gorom od svih takvih zemalja do sad. Na primjeru ostalih nema tolikih sudara svjetova, svi su manje više siromašni i nemate Porsche salon do kojeg spavaju tisuće beskućnika, to je i ono kad svi kažu da su u Indiji ljudi pooosvuda. A ono najgore,  bebe,  koje spavaju na pločniku, od nekoliko mjeseci starosti pa nadalje. Nisu same, cijele obitelji su tu, ali kao i većina ljudi osjetljivija sam na djecu nego na odrasle. Ima ih toliko da je moj prijatelj u jednom trenu zamalo stao na dijete dok smo šetali, jer oni eto tako spavaju po pločniku, a bio je već mrak. E tu cmizdravica kao ja ne može da ne zaplače. I kako sad primjećivati samo dobro u tom Bombayu? Kako to prihvatiti kao nečiju kulturu?  Mislim da zapravo ni ne postoji mjesto na planeti gdje ima  toliko ljudi koji jednostavno žive na cesti. Nisam se zadržala dovoljno dugo da napišem neki pošteni putopis, ali vratiti ću se s tim ciljem i suočiti se opet s tim Bombayem.

Ima i ovakvih pogleda u Indiji za plavu ženu, njima sam recimo bila bijela kraljica, jer sam im poklonila svoju Coca Colu, ali mene i to opet rasplače/cmizdravica. Da, ova će me Indija pojesti, ako se ne pomirim s nekim stvarima vrlo brzo. Valjda je to mirenje sa sudbinom o kojem svi i pričaju, no meni je to još uvijek preveliki problem. Samo u Indiji shvaćam svoju bespomoćnost, a vidi, vidi možda je i to mir koji neki dobe tu. A smeće? Da o tome ne moram ni pričati, ali njima očito ne smeta jer ih je beskrajno puno koji navečer uživaju na toj istoj plaži.

BOLJA STRANA PRIČE

Vraćam se u  Ahmedabad, naravno avionom i kreće  malo pozitivnija strana Indije. Obzirom da još uvijek nemam stan/ navikni se Indijcima treba dva tjedna za nešto što kažu da će biti sutra, a kod onih Indijki se ne vraćam, šef mi nudi svoj stan i izlazi iz njega dok mi ne nađu stan. Čovjek se vozi svaki dan na  posao sat vremena umjesto deset minuta , vratio se doma. Tu moram naglasiti da moja firma uopće nije odgovorna za moj smještaj, već organizacija preko koje sam tu.  Ili me jako žele zadržati tu ili su Indijci stvarno tako dobri  kad ih upoznate. To još ne znam. Sad živim u luksuzu, kojeg sigurno neću imati kad mi nađu stan, teretana u zgradi, bazen i slično, ali pogled kroz prozor opet prava Indija…

No, ne dajte se zavarati, ovo nije sirotinja uz cestu, ovo je finija verzija, oni imaju kuću, kakvu takvu i imaju vodu.

 

Prvi dan na poslu otkriva njihovu toplinu, kod onih koji su obrazovaniji naravno, pa su se susretali s bijelim ljudima do sad. Cure me prihvaćaju i stalno grle kao da sam tu oduvijek i odmah smo prijateljice. Daleko ljepša okolina za rad od mnogih do sad. Saznajem da sam ja tu došla njima biti nadređena, pa uz moje pisanje za časopis provjeravat ću i njih. Lijepa promjena u mom životu, daleko sam od Hrvatske, u kojoj takve pozicije imaju oni koji ne znaju razliku između Mense i menze, ali eto nečiji su sinovi ili kumovi. U Indiji se počinje raditi tek u deset ili deset i 30, radi se do 19:00, a  ako malo odspavate za stolom nije problem, njima se ne žuri, it’s India!  Vrijeme za ručak je poseban doživljaj , redakcija se pretvara u restoran, a oni mi svakodnevno daju nešto tradicionalno od doma, kao da se natječu čije će mi se više svidjeti, tko ih ne bi volio? Uz to oni sve što donesu dijele.

Izlazim iz zgrade, a na onoj blatnjavoj cesti punoj rupa se sjaji najnoviji Porsche. Ne uspijevam se suzdržati: “Seriously dude?”     Nastavim dalje, da mi je znati kako ga vozi po ovom blatu, šta se utrkuje s kravama?  Da je samo dvoje ljudi pomogao obrazovati s tim novcima i vozio normalniji auto za Indiju, možda bi imali normalniju cestu za koju godinu. Budala očito svuda ima, ma da si je barem kupio zelenu kartu, već bi bio manja budala, ali eto to je Indija, zemlja najvećih mogućih suprotnosti na istom mjestu.

Sljedećih nekoliko dana moje nove prijateljice su  me odvele na festival u čast nekom od njihovih bogova. Pokazale su mi i kako je normalno da nas se barem troje vozi na motoru, a kacige su nepostojeće u ovoj zemlji. Naglašavam barem troje,inače su i cijele obitelji u pitanju,  ali na to sam već odavno navikla po drugim dijelovima Azije, samo nisu mene tako vozili  do sad.

img_8929

Uz sve loše ipak bi svakome preporučila da se stavi barem jednom u životu u situaciju da se mora prilagoditi toliko drugačijem svijetu. Da prođe kulturološki šok ovakve vrste barem jednom, ne morate baš na potencijalno opasan bus , ima i drugih načina, naravno  ima i drugih mjesta. No, ostati vječno u komfornoj zoni ne može nikoga naučiti puno o vrijednostima u životu, o svijetu kojeg smo dio, a još manje tome kako smo mali ispod zvijezda.  Namaste! Zemlja je ogromna i ima strašno puno toga za vidjeti, pa joj ne želim suditi samo po ovome što sam do sad vidjela i bit ću tu još neko vrijeme, pa se nadam putopisima i blogovima sa pozitivnijim pričama o Indiji. Čitamo se brzo!

 

Kad ti život da limune, napravi limunadu!

Kad ti život da limune, napravi limunadu!

Gužva New Yorka, umjetnost u San Franciscu, Jazzu u Chicagu, dugo zamišljan scenarij za moj mali život…. I sad…sad se selim  u… Ahmedabad. Dobar zaključak- gdje je ipak to? U Indiji, toliko o mojoj Americi . Studirala ja tako  godinama, učila,.. duplo manje uživala u alkoholu od “mojih s faksa”, jer sam bila sigurna da će mi fakulteti i znanja otvoriti sva moguća vrata. Ah.. da, odrastanje i suočavanje sa životom nakon fakulteta donijelo je nešto sasvim drugo, mnoga vrata su i dalje zatvorena, a život u Americi jednako daleko. E sad, od kud Indija? Postoji američki časopis koji se zove ” Industry Leaders Magazine”,  čiji su glavni i odgovorni zaključili da smo ja i moje  znanje engleskog dovoljno dobri za njih, veliki san ostvaren, ali eto samo moraš odseliti u Indiju, jer im je tamo ured. Uz to nema tu ludih svota dolara, dovoljno za normalan život u Indiji, što je mizerija čak i za lijepu našu.

Odjednom ispred mene nekoliko opcija; 1… nasmijati se i promisliti ma nisam valjda toliko luda/ ostati u pravednoj našoj s ostalim nezaposlenim kolegama  i kriviti Svemir i sve oko sebe, što sve nije kako sam zamislila, 2… jednostavno odustati od novinarskih snova, jer ionako većina od tog ne može živjeti/ nastaviti se držati turističkog vođenja ili možda opet biti stjuardesa, sve lijep životni stil s dovoljno novaca za uživanje, 3…ili jednostavno kupiti kartu za indiju i stisnuti zube.

Većina me ionako nikad nije smatrala normalnom, jer sam uvijek slijedila snove, bez obzira na cijenu, a u kasnim dvadesetima mi se još diže kosa na glavi od konformizma, pa mi je trebalo jako malo da odmah krenem u potragu za najjeftinijom opcijom leta do Indije. Iskreno nemam pojma što me čeka, ni kako će mi život izgledati, ni koliko ću moći izdržati u Indiji, ali kako bi i mogla znati ako ne probam. Možda će zaključak biti da su limuni ovaj puta ipak bili previše zeleni  za limunadu, možda se vratim povijenog repa sa zaključkom da me to američko iskustvo u Indiji nije odvelo do blistave novinarske karijere, možda se snovi potpuno promjene u međuvremenu, a možda su u šumi. Sve i ako bude iznimno loše i  krene u potpuno krivom smjeru,  opet ću biti neizmjerno bogatija  za veliko životno iskustvo, na kraju krajeva lakše ću si oprostiti neuspjeh, jer probah, ali eto nije uspjelo.  Osim toga svi koji zapravo čitaju moje putopise  biti će sigurno bogatiji za priče iz Indije. Da je teško ..ooo da teško je, daleko od svih koje volim , daleko od normalnog života..

No, ono što je najvažnije za mene, a i za sve vas koji ste uzeli vremena da ovo pročitate;  da nema odustajanja od snova, ma koliko se ova rečenica sad činila infantilna i previše puta ponovljena. Odustajanje i pristajanje na kompromise ono je što radi razliku između onih koji uspiju od onih koji ne uspiju. Pri tome je zaista nebitno koji su vaši snovi, koliko dugo traje put, čak ni je li cilj na kraju ostvaren ili ne.

Ti kompromisi lako su vidljivi i na licu ljudi, jer mi koji ne odustajemo od snova;  puuuno se  češće smijemo, nema kod nas poslova radi kojih mrzimo ponedjeljak, ako ih i mora bit volimo razlog zbog kojeg ih radimo, nema loših veza i onih bez ljubavi, zapravo ni ne postoje loše odluke, jer ih sve prihvaćamo kao dio našeg životnog puta. Ne znam za ostale iz naše vrste, ali upravo iz ovog razloga Sinatrina “My way” uvijek iznova ispuni moj duh neizmjernom srećom i stvarno nema žaljenja, sve sam to ja odlučila. Sve je to bilo dio mog putovanja zvanog život.

I zato Namaste i čujemo se brzo iz Indije!