Kenija-Nairobi, Hakuna Matata my friend!

„Moja Afrika“, jedna od prvih knjiga za koju se sjećam da sam pročitala kao klinka , ostavila je značajan trag na moje razmišljanje o crnom kontinentu,  godinama sam pamtila rečenicu,

„U Africi se osjećate kao da ste tamo gdje trebate biti“.., a obzirom da ja ni do danas nemam pojma di trebam biti, moja slika o bilo kojem mjestu u srcu Afike bila je gotovo jednaka slici raja. Godinama me vodila misao kako ću kad „obavim“ tu  što trebam, sve ostaviti i volontirati u Africi, nije da sam imala potrebu mijenjati svijet , nego jednostavno sam smatrala kako će tamo biti super, oni znaju cijeniti prave stvari, divit ću se s njima prirodi i uživati u malim stvarima, oni poštuju ljubav,život, prirodu, dovoljno im je malo, živjet ću bez struje i ljudi opterećenih materijalnim stvarima i to je to. Svijet za mene. Kad sam ušla u dvadesete, kao i svi te dobi mislila sam da ću stvarno mijenjati svijet i da zato želim otići u Afriku. Sva sreća malo sam odrasla prije nego sam uistinu otišla pa sam lakše podnijela što me tamo dočekalo i shvaćanje da će Afrika prije pomoći meni nego ja njoj. Ne mislim da ćete biti presretni s onim što imate kad se vratite, za to nije potreban put u Afriku, dovoljno je samo da odete na izlet u obližnju bolnicu, no promjenila je moja razmišljanja na mnoge druge načine. A priča u kojoj radiš uslugu onome kojem daješ udicu, a ne ribu , dobila je svoju potpunu afirmaciju.

Avantura je krenula kad sam s  prijateljem odlučila staviti ruksake na leđa i malo bolje upoznati Afriku. Kao i inače nisu nas zanimali hoteli i klasičan turizam, izlet na kakav mi vodimo turiste i pokazujemo im samo ono što mislimo da trebaju vidjeti. Zemlja?  Kenija, a tamo ćemo odlučiti za dalje. Nakon  obavljenih cjepiva , koja vam trebaju i ne trebaju i tableta protiv malarije, bili smo spremni.

Prvo odredište glavni grad Nairobi. Prvi problem, u Nairobi slijećemo usred noći , obzirom da se noću radi o jednom od najopasnijih gradova, napuštanje aerodroma prije jutra nije bila poželjna opcija, jer za razliku od ostalih turista  koji su sletjeli nismo imali unaprijed rezerviran smještaj i organizirani prijevoz do njega, a nismo ni bili lokalci. Prvotni plan bio je spavati par sati na podu  i ujutro krenuti u grad. Kad to radim negdje drugdje nije nikakav problem, no tamo je slutilo na to da bi mogao postati ili smo mi jednostavno bili zatrovani unaprijed pročitanim o opasnostima tamo. Dočekala nas je alternativna opcija. U mnogim zračnim lukama  postoje sobe za odmor, ali ove su bile nešto  specifično, a i prvi susret s činjenicom da u Keniji postoji sve što i drugdje samo na njihov način. Do danas, to je ostalo jedno od zanimljivijih mjesta na kojima sam spavala. Veliki ormar pretvoren u sobu u kojoj ima mjesta taman za krevet i vrata. To su doslovno  bile pregrađene velike drvene kutije s vratima. Ta sigurnost do jutra došla nas je oko 30 dolara, ok Afrika možda  neće biti jeftina kako smo zamislili, no opravdali smo cijenu činjenicom da smo na aerodromu ili su možda nanjušili da mislimo kako su nam potrebni pa su podigli cijenu. Izlazimo iz zračne luke i odmah oko nas barem 10 taxista koji nam svi nude svoju posebnu cijenu, ništa čudno to je baš svugdje isto, no tu je ipak bilo drugačije, oni zagrizu i ne puštaju, u stanju su hodati za vama i sat vremena, dok ne pristanete. Sve ako ih i ignorirate, jednostavno vas slijede u stopu i stoje pokraj vas. Nismo dugo birali, posustali smo kod prvog i krenuli. No, nije to stavar samo s taksistima , svi su takvi, na svakom koraku na ulicama, tržnicama, bilo da nude nešto ili jednostavno prose. Ne puštaju tako lako, ljudi se snalaze, jedini je problem što nisu baš često nasmiješeni, a još manje simpatični, a u Keniji imaju i specifičan rengenski pogled, osjećaj može biti kao da ste u opasnosti, iako zapravo uopće niste. Bili smo bijeli,  kod njih to stvara sliku o nama ko nekoga s novcima i oni ga moraju na neki način izvući iz nas. Nisam dugo ni čekala na potvrdu, jedan od onih koji su hodali za nama, poprilično je ljuto dočekao objašnjnje kako smo mi studenti bez love, „Come on, you’re white, you must  have “, da malo  daleko od moje djetinjaste pretpostavke kako tamo žive ljudi koji nisu opterećni materjalnim, ali opet kako im zamjeriti, upravo zao bijeli duh ih je zatrovao.

no images were found

Nairobi se ne razlikuje puno od ostalih glavnih gradova, nema opasnosti tijekom dana,  sve je to isto; zgrade, parkovi, restorani, tržnice…No, sad znam kako se afroamerikanci osjećaju na balkanu, otprilike kao svjetsko čudo. Nije da ih nema uopće, ali kad prođu ulicom, svi znaju da su prošli. Nije mjesto gdje postoji multikulturalnost, horde turista ili bilo što slično. Dapače, u centru grada tijekom cijelog dana na prste jedne ruke ćete nabrojiti broj ljudi koji nisu crni.

Što se samih znameniosti tiče, nema nešto posebno specifično što me ostavilo bez daha, no Kenyatta International conference center s kojeg se pruža dobar pogled na cijeli grad jedna je od stvari koja vam se treba naći na popisu ako ste tamo. Nakon vrha zgrade i pogleda, uz suhi afrički zrak, s noge na nogu brzo smo stigli do Memorial parka, oaze za kratki predah uz  jezero i pauzu za ručak onih koji rade u centru. Jedino što smo onako bijeli i uočljivi osim ruksaka na leđima, nosili teret cijele nepravedne povijesti, ništa opasno, samo su njihovi pogledi bili nešto što me nije moglo oduševiti. Tržnice su bile mjesto gdje smo se konačno barem na nekoj razini mogli socijalizirati s njima, hoću li kupiti nešto ili ne, nevažno doživljaj je bio poseban. Cjenkanje apsolutnih svih  oblika dolazi u obzir, ja sam u zamjenu za ogrilcu  dala majcu i sjajilo, uz nešto sitnog, ali kupila sam ono što nisu znali da mi prodaju,  razgovor s njima, jer za to inače nisu baš najraspolaženiji.

 

Nudi se apsolutno svašta i netko staaalno hoda za vama, ali  nema tu nepotrebnih štandova, sve je  na podu, a oni sjede i hakuna matata my friend, čuje se na svakom koraku, a to je i njihov način života. U prijevodu sa svahili jezika znači život bez pravila, odgovornosti i briga, iskonsko afričko hedonističko načelo. Da, dobro ste zaključili znate i vi neke koji to koriste kao svoje načelo iako nisu  Masaji. No kod njih se ne radi o iskorištavanju tog načela u negativnom smislu. Odlično je, da to nije tipično mjesto za prodavanje gluposti samo turistima, jer njih ionako nema dovoljno, oni međusobno jedni drugima prodaju, viču, prepiru se, svađaju , pjevaju, sviraju, žive na svoj način, a mi smo barem na kratko bili dio toga.

 

 

Šetnja gradom dovela nas je i do tržnica s hranom, nešto što je stvarno dio njihovog života , a nikako turistički hit. Nikad mi frižider nije toliko nedostajao, inače mislim da imam visoki prag tolerancije na svakakve gadosti, ali taj smrad mi je i danas nekako u nosu. Ribe, piletina i sve ostalo cijeli dan na vrućini, ali i to je nekako prava Afrika.

 

 

Pronašli smo novog taksistu, ovaj put simpatičnijeg i krenuli s izletima oko Nairobia. Što smo se više udaljavali od grada ,  sve je više izgledao kao Afrika iz  mojih misli. Oni hodaju bosi uz cestu, ne rijetko i trče, očigledno ne da bi se bavili sportom, priroda je postajala sve ljepša, zemlja crvenija, ali nešto mi je narušavalo harmoniju; svaka bolje uređena kućerina bila je okružena ogromnom zidanom ogradom i bodljikavom žicom i često imala i čuvare na ulazu.

Taksist s kojim smo do kraja dana postali prijatelji objašnjavao je kako ljudi koji žive u njima , više ne bi bili živi da nije tako. U tom trenu bila sam mišljenja ; naravno bogati bijelci koji su došli i narušili njihovu hramoniju s prirodom, ukrali im bogatsvo i pretvorili ih u robove, a danas ih pretvaraju u robove našeg načina života; nije ni čudo da nas mrze ..Do kraja moje afičke avanture, moje mišljenje se mijenjalo u različitim smjerovima.

Nakon nekih pola sata vožnje, hranili smo žirafe, ljubili se s njima, dovoljno je da stavite komadić njihove hrane u usta i dobivate french kiss za pamćenje. U Giraffe centru žirafe  žive u svom prirodnom okruženju, tamo gdje im je mjesto, a ne skućene u zoološkim vrtovima, zapravo to je mjesto gdje dolaze po hranu, a svaka donacija je dobro došla i nekako se podrazumijeva. Vjerojatno postoji i neki drugi način dolaska do tamo, ali dogovor s tksistom je bio financijski povoljan pa se nismo previše trudili otkriti čari javnog prijevoza.

no images were found

Isto tako u neposrednoj blizini Nairobia postoji selo napuštenih malih slonova, često onih kojima su mame ubijene, kako bi neke druge „mame“ imale korist od toga, pa sve i ako ne volite životinje u istoj mjeri ko ja, ostavit će vas bez teksta, prvo ta predivna bića, a onda i ljudi koji se brinu o njima. Ipak tu smo se već sreli s tipičnim turistima i samo „selo“ podsjeća na tipično turisičko odredište.

Obzirom da nismo željeli biti običini turisti, safari zbog kojeg većina ljudi dolazi u Keniju nije bio dio našeg plana, u međuvremenu smo odlučili  vrijeme i novac potrošiti na putovanje kroz Tanazaniju i na Zanzibar, a sama cijena safarija je čudno visoka uspoređujući s cijenama ostalih stvari. U Nairobiu svi nude „najbolju“ ponudu i baš s njim morate na safari izlet. Cijene su uvijek u stotinama dolara, a ovise o tome na koliko dugo idete. Ipak nismo željeli napustiti Nairobi bez da doživimo „mini“ safari u nacionalnom parku koji je smješten  vrlo blizu grada. Osim ulaza kojeg smo platili, plaća se i  prijevoz po parku, nema pješke zvijeri će nas rastrgat. Mogli smo s njihovim prijevozom ili taksijem kroz park. Obzirom da nam je naš taksist već do tog trenutka bio drag, uljepšali smo njegov dan. Nažalost najuzbudljviji dio izleta bila je njegova afrička glazba u autu, koju i inače čujete  na svakom koraku u zemlji, u zraku je, svi stalno nešto pjevaju i sviraju, kad ste tamo shvatite zašto su to ljudi s najviše ritma na planeti, a zvijeri ? Od njih ni z. Valjda su  spavale za našeg posjeta, pa uspoređujući s tim i posjet Brijunima postaje opasan, ipak priroda, zebre i gazele su recimo opravdale cijenu.

no images were found

Ne ponavljajte našu grešku, idete li na safari odlučite se za pravi, dalje od Nairobija.

Kao u mnogim državama glavni grad nije bio nešto po čemu se može suditi zemlji, za intenzivniji doživljaj kenijskih prirodnih ljepota trebali smo se maknuti iz grada. Nakon Nairobija naše putovanje krenulo je prema Mombasi, noćnim busom, koji, iako smo bili jedini bijelci nije bio nikakvo loše iskustvo, istina je da smo uzeli najskuplji, ali i taj je bio jeftin, a ništa lošiji od buseva kod nas, nije bilo kokoši i sličnih životinja oko nas kao kasnije kroz Tanzaniju.

 

 

Kenija, Mombasa i Mtwapa; crno bijeli svijet

Nakon noćne vožnje busom od Nairobija, dočekala nas je prava rano jutranja ludnica autobusnog kolodvora u Mombasi, pravog lučkog grada na istoimenom otoku. Ludi vozači, čudnih prijevoznih sredstva koja im služe kao taxiji, obični auti, kombiji, busevi, biciklisti, pješaci koji guraju prikolice pune voća…Svi luduju, trube, viču, smetaju jedni drugima, smeće na svakom koraku, prodavači hrane dolaze na svoje pozicije, sve skupa prava akcija. Iako još nije bio dan, bilo je dovoljno svjetla da vidimo kako se radi o potpuno drugačijem gradu od Nairobija, sve je bilo u jadnijem stanju možda, daleko prljavije, no upravo zbog toga, ali i prirode i oceana u daljini izgledalo je više kao „prava“ Kenija.

Obzirom da nas nikakav hotel uz ograđenu plažu nije zanimao, ovaj put smo unaprijed rezervirali bungalov u nekom resortu, usred ribarskog sela, bizu mjesta Mtwapa, odmah do Mombase. Smještaj koji će biti puno bliži suživotu s Kenijcima od nekog ograđenog hotela. Prvo je trebalo dogovoriti cijenu s takistima koji su se nudili da nas odvedu do tamo, klasična priča; oni bi uzeli najviše što mogu, a mi znamo da nam trebaju, ali  znamo i  da nikako ne pristajemo na prvu cijenu. Nakon  preprika u polu mraku ludnice od autobusnog, ulazimo u nešto slično kombiju i krećemo na doslovni rollercoster od vožnje. Za nekih dvadest minuta skoro pa stižemo na odredište. Čuđenje vozača na našu destinaciju bilo je prisutno još na autobusnom, ali kad smo došli do samog sela on je bio i više nego u čudu, osim što nas je jedno trideset puta  pitao jesmo li sigurni da tamo želimo, kad smo došli do dijela gdje se cesta pretvorila u pijesak, objasnio je kako on tu ne vozi, a ni itko drugi. Čak je i predlagao neke hotele, tipično balkanski, platili smo ti-vozi nas, natjerali smo ga do najbliže točke do koje se mogao provući između nastamba u kojima ljudi žive i do količine pijeska kroz koju je kombi mogao proći. Kuće su odavno prestale biti kuće, a mi smo počeli upoznavai kenijsku realnost. U jednom trenu je stao i doslovno nas izbacio, a pogled koji nam je uputio, uz kimanje glavom, govorio je vi niste normalni.

Dan još nije potpuno svanuo, što je sve skupa činilo još luđim,  a mi smo se nakon nekoliko minuta pješačenja uspjeli naći na željenom cilju. Umjesto olakšanja, još veća panika, u rano polumračno jutro resort je izgledao kao da je netko prije deset godina zadnji puta bio tu. Je li bilo do bijesnog vozača i njegovog pogleda ili do priča pročitanih o opasnostima u Africi, ja sam lagano počela čupati kosu i objašnjavati svom suputniku kako mi je bilo drago poznavati ga, ali uskoro će doći oni koji su ovo izmislili kao smještaj, da nas opljčkaju, siluju i pojedu, ne nužno tim redosljedom. Tješila me jedino činjenica da će se to dogoditi na prekrasnom mjestu na plaži uz Indijski ocean. On je bio malo smireniji, ali nije mogao sakriti da mu nije baš svejedno. Nakon mojeg kokodakanja ni odkud se stvorio crni dečko, kojeg sam ja gledala kao budućeg ubojicu, jedva je uspio promrmljati ; master will come now. Aaaaaa kakav sad master? Za nekoliko trenutaka došla i gospodarica, švabica, bijele kose i plavih očiju, koja se ispričavala što nas nitko nije dočekao, ali svi uglavnom vole dugo spavati ujutro. Osim što sam nju doživjela kao prikazu Boga, to je bio jedan od trenutaka kad sam se osjećala kao majka koja se srami vlastitog dijeteta, osim što sam se ja bila to dijete. Kao jadno opravdanje imam izliku da je to bilo jedno od mojih prvih takvih putovanja. Čisti dokaz da strahove i ograničenja  najčešće sami stvaramo. Prvim zrakama sunca i buđenjem ostalih, resort je postao i ostao jedno od najljepših i najugodnijh mjesta na kojima sam  bila. Da ne spominjem da smo produljili boravak  od planiranog. A moje mišljenje o Africi i Kenijicima, a ponajviše nama samima poprimilo je neki novi oblik. Simbolika ili ne, wc usred prirode umjesto vratiju ima obješenu američku zastavu, vjerujem zbog takvih poput mene s početka priče.

no images were found

 

Ta ista vlasnica drži resort sa svojim lokalnim mužem, što je ujedno i razlog zašto ne trebaju nikakve čuvare i bodljikave žice, nitko iz sela u kojem je smješten  ne ugrožava ničiju siurnost, za mene i više nego pošteno. Tradicionalna afrička hrana koju pripremaju, vino, vatra, afrički bubnjevi i zvjezadano nebo na pijesku uz ocean, menij za svaku večer. Koja struja? Kome to još treba? Hakuna Matata! Uz to, ronjenje na dah koje organiziraju, jedno je od mojih ne zaboravnijh iskustva, nije da nemam masku i disalicu doma i obožavam ja Jadran, no to podmorje je bila neka nova dimenzija, takve boje i morska stvorenja nisu do tad postojala ni u mojoj mašti. Nakon toga mi je pomalo smješno kad neki tvrde da je naše more sigurno najljepše na svijetu.

Njeno ime je Sheina, barem sam ga ja tako izgovarala. Inače je sa sjevera Kenije, a njena plaća u resortu prehranjuje cijelu obitelj; mamu, tatu , braću, sestre..Najviše joj ide na živce kad ružni, stari, debeli bijelci tamo dovode lokalne cure njenih godina, koje ih doživljavaju kao kartu za bolji svijet ili jednostavno zarađuju mjesečna primanja veća nego ona, koja radi svaki dan. Ja sam se odmah sjetila sponzoruša kod nas, ali i cura poput nje, sve je to isto. Samo je kod nas je to prava ljubav kad takvi likovi imaju curu mlađu 30 godina. Kroz nekoliko priča koje mi je ispričala o stvarima koje su se događale njenoj obielji ili prijateljima u Nirobiju i općenito Keniji, objasnila mi je kako su oni jedni prema drugima još gori i veća opasnost nego nama koji dolazimo tamo. Konfuzija u mojoj glavi tek je sad bila velika, pa je li onda zaista bijeli duh iz prošlosti kriv za sve?

Nitko iz ribarskog sela, gdje je resort smješten nas nije dočekao s oduševljenjem, najčešći pozdrav koji smo dobivali, kad bi prošli na motoru koji služi kao taxi, je bio srednji prst uz univerzalni pozdrav; Racists! Nisu jedva dočekali da se bijelci pojave i daju im milostinju, što je i više nego razumljivo. Moj poriv da stanem i objašnjavam kako nismo ni mi svi isti , splasnuo je kad sam se sjetila da nosim  teret cijele bijelo crne povijesti na leđima i da nije bitno tko sam ja, bijela sam! No, u selu živi i puno djece, a djeca su kao i uvijek drugačija od svega toga i prihvaćaju vas na iskren način, ne razmišljaju o onome što vi imate, a oni ne. Spremni su na igru u svakom trenu, još ako im nešto doneste, ne da bi kupili njihovu ljubav, nego eto istinski to želite, tim iskustvom bit ćete bogatiji nego da ste dobili na lotu, barem sam ja bila.

no images were found

 

U samoj Mtwapi je život na ulici, mirisi premasne hrane koja se na ulici i priprema, pomiješani s visokom temperaturom, pratili su nas na svakom koraku, prodavači voća po podu i uz improvizarne štandove, koze koje traže hranu po smeću, smeće i opet smeće, njihove verzije salona namještaja na otvorenom, švelje koje šivaju na ulici, sva moguća prijevozna sredstva, koja kao da se utrkuju,  prava gradska gužva samo na njihov način ….Ali, što se mene tiče to je Afrika, Kenija, to je njihova kultura, njihov hakuna matata stil života, koga briga za urednu europu? Ovo je njihov način, no ono što je mene zbunjivalo, svi imaju neke nove mobitele, i da novi Gagin hit svako malo zatrešti od nekud. Dakle? Što ne valja s ovom slikom?

 

no images were found

 

Pretvaramo li ih u robove našeg načina života, nakon što su prestali biti pravim robovima ili im radimo usluge? Da povijest nije pisala stranice bogaćenja razvijenijeg svijeta na Afrički račun, ko zna kako bi danas ta ista Mtwapa izgledala? Možda bolje, ali možda i još lošije. Mislim da rijetko tko može uopće dati jednostavan odgovor na to pitanje, povijest je napisala gadosti kakve je, nazad nema, ali kao i u svakoj priči i tu postoje dvije strane. Naravno da smo krivi, ali jesu li mogli do danas ostati netaknuti u svom iskonskom obliku? I bi li to uopće bilo dobro za njih? Ali, kome je još bitno tko je zapravo kriv za stanje u Africi? Sigurno ne onima koji će otići samo iz razloga da bi uživali u prirodi, koja nadmašuje apsolutno sva očekivanja, ali i takvi dobro da krenu  i na njih će morati utjecati na ovaj ili onaj način.  No, opet tko sam ja da donosim ikakve zaključke?  Ja još uvijek živim u razvijenoj Europi i ništa ne mijenjam, uzela sam od Afrike više nego sam joj dala.

Nakon Mtwape smucali smo se još neko vrijeme po Mombasi, koja danju nije izgledala ništa drugačije nego onog prvog mračnog jutra i krenuli za Zanzibar, busom kroz Tanazniju, što je bila sasvim neka nova avantura.

no images were found

Tanzanija, Zanzibar-sudar svjetova

 

Ja sam crn i iz Kenije sam i ne bi se to usudio napraviti!“ Bile su riječi kenijca koji je bio u grupi koju sam vodila po Zagrebu, godinu nakon mog putovanja noćnim busom po Tanzaniji , nakon što me uštipnuo da se uvjeri da sam živa. Je li on samo jako oprezna osoba ili je to stvarno tako opasno, zaključit ćete sami. No, u svakom slučaju, ako baš  ne volite avanture na putovanjima, a krećete na Zanzibar, preporučam let iz Nairobia ili direktan iz Europe. Ohrabreni činjenicom da je noćni bus od Nairobija do Mombase bio ugodno iskustvo, kupili smo  karte za noćni bus koji će nas odvesti od Mombase, kroz Tanzaniju, do Dar es Salama, iz kojeg ćemo brodom do Zanzibara. Čarobnog otoka,  poznatog među turistima željnih nevjerojatne prirode (jeftina je opcija, a usput ćemo vidjeti  nešto od Tanazanije i glavni grad). Uistinu Zanzibar, što se tiče prirode, izgleda kao raj na zemlji. Tirkizne boje oceana, bijeli pijesak, palme, drveće banana … nešto apsolutno neponovljivo. Ipak naš dolazak do tamo je neka druga priča.

Nakon kojeg sata čekanja, sasvim normalna stvar u Keniji, jer šta sad ako bus ne krene na vrijeme, pa di se kome žuri? Ukrcavamo se u bus oko 18:00 sati, koji je opet bio prema riječima prodavača najbolja opcija, ipak stigo je jedan od onih čija je godina prizvodnje bila puno prije naše i za koji unaprijed znate da će se negdje na putu pokvariti i stati. Uz nas, sve redom lokalni putnici, od kojih neki sa sobom nose žive kokoši i slične životinje, a vozač nas odmah smješta do sebe, ne zato što se brinuo da će nam kokoši smetati, već eto; „Tu je za vas najbolje“ ili su možda naše nešto skuplje karte značile prvi red, a ne malo bolji bus, ko će ga znat?  Prva avantura dogodila se već brzo nakon polaska, na brodu koji nas je trebao prevesti preko kanala koji dijeli Mombasu od kopna s južne strane, gdje nastavljamo Kenijom do Tanzanije. Na brod smo ušli u busu, a uz nas horde pješaka, koji ga koriste kao svakodnevni javni prijevoz, njihova verzija naših trajekta, a u idealnim uvjetima vožnja ne bi trebala trajati ni pola sata. Nakon deset minuta vožnje, brod se pokvario i stao. Noružani čuvar na brodu utješio nas je sa; „Hakuna matata my friend , it happens all the time“.

no images were found

 

Sljdeća tri sata, a možda i više proveli smo na brodu usred kanala, ako nikad prije, tad sam siguno osjetila što znači  tako blizu, a tako daleko. Kroz nekih sat vremena doveli su drugi brod koji su parkirali odmah do našeg, na kojeg je ta silina ljudi preskakala kako bi se dočepali kopna, uskoro je prekrcan brod ostao poluprazan, evidentno su bili upoznati s procedurom. Nažalost mi smo morali čekati da ga poprave, jer bez busa koji je na njemu ne znači nam  kopno puno. Kad smo konačno krenuli, noć nas je stigla i prije nego smo napustili područje Kenije,  svakim kilometrom dalje od Mombase cesta je postajala sve lošija. Za koji sat vožnje sve što smo mogli vidjeti je prašuma  i vatra uz cestu. Uz to, svako nekoliko rampe na cesti  i vojska ili policija, nije mi bila jasna razika, koja nas je pustila tak kad je vozač pružio neku svotu novca. Ne znam što su točno provjeravali, ni za što je on plaćao, možda  prolaz ili vrijeme koje bi mogli izgubiti, ako uđu i sve nas pregledavaju? Granica s Tanzanijom je bila daleko od neke na kakvu smo inače navikli; nitko tu ništa nije provjeravao, noć je,  kome bi se to još dalo, a mi smo morali platiti vizu za ulazak, koju nam je netom probuđen „carinik“ ispisao rukom u putovnicu; Visa paid 50 US dollars, nema tu bespotrebne papirologije, a ovako te novce vjerojatno može za sebe zadržati.

 

Cesta je uskoro postala pješčani put prepun rupa, a meni ni do danas nije jasno kako je taj bus uopće to prelazio. Oko dva ujutro zaustavljamo se u nečem sličnom manjem mjestu, ali usred ničega. Vozač nam objašnjava da će on tu odspavati koji sat, svi napuštaju bus i sjedaju oko busa, a nas upućuje na hotel u kojem ćemo biti sigurni do ponovnog polaska, jer ne može garantirati da nam se ništa neće dogoditi ako ostanemo na cesti. To nam zapravo nije ni trebao objasniti, osjetili smo u pogledima čim smo izašli iz busa. Uz doslovno trčanje od onih koji su hodali za nama, a nisu bili putnici, već stanovnici tog istog mjesta. Za koju minutu našli smo se ispred jedine modernije zgrade; hotela. Na zaključana vrata dolazi, našim lupanjem probuđeni recipcionar, s bejzbol palicom u rukama i pušta nas unutra tek kad je vidio da smo bijeli turisti, a tjera i viče na ove koji su do tada već došli za nama. Nismo ni pitali za cijenu, jer smo bili svjesni što bi se moglo dogoditi ostanemo li vani. Nakon dvosatnog spavanja krećemo do busa, za koji smo se samo mogli nadati da je još tamo. Ipak naš vozač nas čeka i krećmo dalje, s prvim zrakama svjetla počelo je moje divljenje, Tanzanijska prašuma i tipične afričke nastambe  napravljene od  grana i zemlje, koje se samo malo naziru tu i tamo, koliko je moguće vidjeti ih od prašume. Od tad su mi smješni podaci koje govore o broju stanovnika na zemlji, da mi je upoznati one koji tvrde da znaju broj ljudi koji živi u ovakvim ili sličnim predjelima na drugim kontinentima. Uz divljenje ne stvarnoj prirodi vrijeme je proletjelo i našli smo se blizu Dar es Salama, a predviđanje o kvaru busa ostvarilo se dvadesetak kilometara pred samim gradom. Umirem od smijeha, a pogledom u nebo se zahvaljujem silama prirode što se to nije dogodilo po noći usred ničega. Po nas dolazi Taxi koji u teoriji nismo trebali platiti, ali samo u teoriji, nakon svađe s vozačem odustajemo i plaćamo, a pješke krećemo u razgledavanje grada, koji je dobro izgledao samo s hidroglisera kojim smo otišli na Zanzibar.

no images were found

 

Bi li ponovila avanturu busom? Uvijek. Možda se nikad nisam osjećala življom nego tada, no nikako ne bi preporučila svima. U dosta putopisa i blogova, oni koji su isto tako išli busom do Dar es Salama ne navode slična iskustva, ali opet  postoji nekoliko opcija što se tiče smjera i cesta kojima se ide. Ono što također radi ogromnu razliku jest  činjenica da se kod nas radilo o noćnom busom, pa dnevni vjerojatno postaje manja avantura, ali bolja prilika za uživanje u pogledu iz busa. Nažalost naš povratak uključivao je avion do Nairobia , kako bi dobili na vremenu i što više ostali na Zanzibaru.

Po samom silasku s broda, plaća se još jedna viza, iako Znazibar pripada Tanzaniji, koja iznosi oko 20 dolara. Ono što nosi  ime Zanzibar dva su veća otoka; UngujaUnguje i PembaPembe, te puno manjih otoka i otočića, no Unguja je najveći i ono što se nakako prepoznaje pod tim imenom. Već prvu večer šetali smo Zanzibar Cityjem, najvećim gradom na otoku. Prava turustička meka, nema smeća, odjednom ima bijelaca i različitih nacija, male uske romantične uličice, restorani, štandovi sa suvenirima i hranom, mini trgovine,  prodavači sokova od šećerne trske na svakom koraku.Glazba i različiti mirisi hrane dopiru iz svih smjerova, a romantični doživljaj upotpunjuje činjenica da je sve u nekom polumraku, obzirom da nema uličnog svjetla, a struju navečer imaju samo  pojedini restorani ili hoteli. Sve izgleda kao neka lokalna  fešta; praznik kojeg svi slave, obzirom da su vani i djeca i staro i mlado, sve poprilično živahno, atmosfera koja podsjeća na južnu Ameriku ili Mediteran recimo. Daleko od Afrike na koju smo se do tad već navikli. Po preseljenju na plaže opet sam osjetila Afričku realnost, ovaj puta kao sudar svjetova, koje dijeli samo bodljikava žica. Ni ne želim pisati o prirodnim ljepotama na otoku, jer ionako je riječima teško dočarati o koliko izvnarednoj prirodi se radi, bez obzira na kojoj smo strani otoka  bili na plažama, mislim da će fotografije za to bolje poslužiti, ni o turističkim atrakcijama koje se nude, poput druženja s gigantskim kornjačama ili majmuni…).

no images were found

 

Ono što je mene mučilo, je činjenica da u toj magičnoj prirodi ionako najmanje uživaju oni kojima pripada  i koji je prvi zaslužuju. Jedan od najljepših  dijelova otoka je svakako sjevero istok i naravno tu su smješteni najluksuzniji hoteli, uz  ograđene i čuvane plaže kako bi oni s dovoljno novaca mogli ne smetano uživati i ne doživjeti ono što se događa iza ograde. Mi smo bili bijeli pa smo mogli bez problema ući na te ograđene plaže, a lokalno stanovinštvo tu može samo ako bogtunčićima rade kao čuvari ili mžda nešto slično. Da sve bude autentično „sluge“ su obučene u tradicionalne kostime, masaji ratnika, jer ovako se valjda bolje uklope u okoliš. Ironična je  činjenica da su masaji i u svom iskonskom obliku čuvari sela.

no images were found

 

Mi smo ipak bili smješteni u jeftinijoj verziji, neke male kućice,  malo udaljenije od plaže, a bliže selu gdje žive oni koji su tu rođeni, jer nas je ipak zanimalo što se događa „iza ograde“. Uz siromaštvo i nešto malo bolje stanje mjesta  stanovanja od sela viđenih do tad, naravno opet jedino djeca otvorena za komunikaciju, kojima ste kraljevi jer ste donijeli bombone, a neki ih nisu znali ni odmotati pa kad ih to naučite,ona ste im još draži.

 

Uz to plaže blizu naših  smještaja po otoku dozvoljavale su dolazak onih čije bi trebale biti, pa smo imali priliku vidjeti za što njima služe.Dečki recimo zarađuju na plaži. Nakon što su došli do nas, nudili su da ih fotografiramo i za to damo 5 dolara, što bi od nas ionako dobili i bez fotke, za trud ako ništa drugo. To im je bio i razlog  zašto nisu u školi, (znali smo da se u obližnjoj školi održava nastava u vrijeme kad oni žicaju strance na plaži) jer ovako zarade, a školu ne smtraju bitnijom od toga.

Kakva im opcija uopće ostaje za budućnost? Vjerojatno najbolje što im se može dogoditi da služe bogatašima koji na njihovim plažama grade hotele, da ih neka Brangelina posvoji ili nešto slično, sigurno su oduševljeni. Je li to jedini način da se ljudima na Zanzibaru i po Africi općenito omogući napredak? Ili sam ja možda trebala direktno do hotela i ograđene plaže bez puno razmišljanja. Uz neponovljivu prirodu , sudar svjetova na Zanzibaru ostavio je gorak okus u mojim ustima, uz vječno pitanje postoji li uopće način da se stvari promjene? Možda, komet veličine Texasa, pa da cijela povijest krene ispočetka. No, što se tiče prirodnih ljepota i uživanja Zanzibar je mjesto vrijedno svake kune potrošene na to putovanje.

no images were found