Šri Lanka = ŠriLandija

Šri Lanka = ŠriLandija

Ako očekujete putopis u kojem ćete čitati o prljavim wc-ima ili onaj u kojem se piše nešto kao u 13 sati krenuli smo od točke A do točke B ili pak onaj u kojem netko kao loša kopija wikipedije pokušava prepričati povijest neke zemlje, odmah vam savjetujem da zatvorite ovu stranicu i odete negdje drugdje, nažalost izbor vam je i prevelik. Jednako vrijedi i za one koji očekuju nekog samoprozvanog filozofa koji objašnjava kako je život bez putovanja promašen ili kako vam za putovanja uopće ne treba novaca.

Ako vas s druge strane zanima što čini Šri Lanku specifičnom i kako sam došla do naziva Šrilandija ili priča kroz kratki video i fotografije putem kojih možete i sami donositi svoje zaključke, onda ostanite još koji trenutak. Još više ako planirate put na istu da ne ponavljate greške, nešto jeftinije prođete ili pročitate koji savjet.

Zemlje su bile i ostale kao ljudi. Neke će vam odgovarati, neke nimalo, u svakom slučaju kao i s ljudima sve je to vrlo individualna stvar i ono što će vas oduševiti nekog drugog možda potpuno odbije. Jedno je nažalost neminovno, prije ili kasnije ulovit ćete se kako ih uspoređujete ili stvarate pretpostavke. Baš kao i s ljudima. Eto, od tud mi i naziv ŠriLandija. Većinu vremena imala sam osjećaj da sam opet u Indiji, dok je u nekim drugim trenucima neumoljivo podsjećala na Tajland.

Kratki zaključak Šri Lanke koji bi dala  frendici na kavi zvučao bi otprilike ovako: ljudi su me izluđivali, isti su kao Indijci, lažu te kad stignu i sve moraš dva puta provjerit i razmišljaju samo kako da zarade na tebi i nisu ni blizu nasmijanih i pristupačnih Budista iz Tajlanda. A da ne pričam o tome kako i vrijeme mjere na indijski način pa se 10 minuta lako pretvori u dva sata. Sve im je polu zabranjeno baš kao u Indiji pa nemaju ništa ni blizu tajlandskog noćnog života i zabava. Promet im je gotovo jednako lud kao i u Indiji, ali su smireni u tom ludilu kao i Tajlanđani pa ne trube kao Indijci svakih 45 sekundi.

E, kad smo kod Tajlanda isto su takav masovni turizam, samo iz meni ne jasnog razloga 4 puta skuplji, nečuveno! Stvarno mi nisu bile jasne toliko visoke cijene i treba ti toliko više love na Šri Lanci. Najpokvarenije mi je što ti zabranjuju unos cigareta, (ilegalno je unositi ih), a kutiju nekih glupih naplaćuju i do 60 kuna! Zamisli! Sreća pa je bilo pametnih koji su ignorirali njihovu zabranu unosa, ionako ne provjeravaju!

Što se tiče sirotinje i ljudi na cesti, ništa slično Indiji. Tu su stvarno više kao Tajland i zapravo su uspoređujući s indijskim standardima čistoće kao mala Švicarska. No, opet zbog toga ili nečeg drugog nemaju ni čari tog indijskog kaosa, koji je kao loša droga kojoj se nekako imaš potrebu vratit jer te zauvijek promjeni. Iako službeno nemaju kaste ponekad mi se činilo kao da svatko zna di mu je mjesto. To ćeš nažalost najviše vidjeti na primjeru iscijeđenih beračica čaja, koje pokvareno, ali i očekivano “uvoze” iz puno siromašnije južne Indije. Pa cijeli dan beru čaj za koji euro, doslovno koji.

 

A tek hrana! Budila mi je indijske traume jer je gotovo ista kao i njihova. Za razliku od Tajlandske koju obožavam i ne znam što bi prije. No, ipak kad pomisliš da baš ništa posebno nećeš naći na Šri Lanci, onda te priroda na nekim dijelovima stvarno osvoji. To beskrajno zelenilo te pošteno očara i opravda punom parom nedostatke i loše strane. Predobri su im i safariji, imaš osjećaj da si i u Africi istovremeno. Da, baš je čudan mix…

 

Prije detalja za one koje zanima nešto više o Šri Lanci, video možda govori više od riječi

 

 

“Ma Šri Lanka ti je blaga verzija Indije”… Tu sam usporedbu često čula prije nego su moje noge prvi put kročile na otok ispod kojeg ako povučete okomitu crtu do Antarktika nema ništa osim Indijskog Oceana. Kao netko tko je živio u Indiji jedno određeno vrijeme, mogu bez puno suzdržavanja izjaviti da to baš i nije tako, naprotiv!

Ono što recimo itekako dijele s Indijcima je hrana ( curry i kurkuma gotovo su neizbježni i sve je kao i po pitanju Indije poprilično masno i jako začinjeno). Tipična lokalna hrana im je Kotu. Jelo koje čini nasjeckani roti, povrće, jaja, meso i začini. Ističe se naravno; ljutošću . Kotu može biti i vegetarijanski. Ipak za razliku od Indijaca nisu većinski vegetarijanci. To opet ima veze s religijom koju ne dijele s Indijom gdje većinski žive Hinduisti već upravo s Tajlandom, pa tako preko 70% Šri Lančana pripada upravo Budizmu.

 

Vjerojatno najpopularnija stvar  na Šri Lanci je Lions Rock u Sigiryi…

Ne znam što bi izdvojila kao bolji doživljaj; penjanje do vrha vulkanske stijene, ostatke budističkog  hrama koji se nalaze na  vrhu ili pogled na doslovno pola centralne Šri Lanke. Sve skupa jedna od onih stvari na svijetu, ma onih kao što su piramide ili Angkor Wat u Kambodži, gdje uopće nemate pravo na  mišljenje o njima, samo možete šutjeti i biti zahvalni što ste u životu imali priliku to vidjeti uživo.

 

 

Iako slušanje priče i legende o Lion’s Rocku otkriva da mu nastanak i nije bio iz pozitivnih razloga, vas u uživanju turističkog središta Šri Lanke to sigurno neće puno omesti, jedino što bi vas moglo smetati je ogroman broj drugih ljudi koji dolazi to isto doživjeti.

Priča je ukratko: jedan od kraljevih sinova je uobičajeno zao i ne može se pomiriti s činjenicom da on nije idući kralj, pa ubije i oca i brata i pobjegne i napravi si tvrđavu na vrhu vulkanske stijene gdje nitko ne može do njega. Nakon njegove smrti nedovršena palača  postaje  budistički samostan .

Ono što Šri Lanku osim Lion’s Rocka  čini posebnom je nevjerojatno, beskrajno  zelenilo koje je možda najbolje vidljivo vožnjom vlakom kroz nepregledna polja čaja. Opravdano ta vožnja vlakom smatra se jednom od najljepših dionica vlakom na svijetu. Radi se o dionici između grada Nuwara Eliya i grada Ella.

Potpunom doživljaju fascinantne vožnje pridonosi činjenica da se radi o starom vlaku i cijelo vrijeme otvorenim vratima uz koja slobodno sjedite ili stojite i uživate u sigurno očaravajućem pogledu na egzotičnu prirodu. Obzirom na otvorena vrata ove vožnje, ne postoji baš nikakav razlog da kupujete karte za išta bolje od trećeg razreda. Slično Indiji i tu su karte za vlak podijeljene na razrede i o tome ovisi cijena, samo za razliku od Indije, na Šri Lanci nema neke posebne razlike u kvaliteti.  Iako su i one za prvi razred bile jeftine. I za razliku od Indije tu možete najnormalnije doći na stanicu i pola sata prije polaska kupiti kartu, dok je to u Indiji nemoguća misija i karte za vlak su ponekad ravne dobitku na lutriji.

Grad Ella koji vam je tom vožnjom odredište jedini je za promjenu nudio neki noćni život, ne nužno ludi provod, ali barem pokoji klub i živu glazbu, koktele i dobru hranu u različitim restoranima koji su ovaj puta podsjećali na Europu ili Tajland. Favorit je u svakom slučaju restoran Chill. Ipak hit Elle nisu restorani već planinarenje na ne previše zahtjevan Little Adam’s Peak.

Vrlo lako ćete pronaći i nevjerojatan mir i tišinu, ali i super pogled u svakom smjeru. I nisam misla da ću ovakvo nešto napisati, ali stvarno ponesite kremu sa jako visokim zaštitnim faktorom. I najjači su imali posljedice sunca Šri Lanke, na kojoj je onako usput konstantno extremno visoka razina UV zračenja.

Ono na što se stvarno isplati potrošiti lovu na Šri Lanci su safariji. Nama je prvi bio kroz nacionalni park Minneriya. Krda slonova koje vi pormatrate iz safari džipova iz sigurne udaljenosti, daleko su ljepši i humaniji doživljaj slonova od jahanja par preživjelih i izmučenih slonova po Tajlandu.

Tu je Šri Lanka kudi kamo bolja zemlja koja u ovom slučaju na znatno bolji način uspjeva zarađivati na slonovima od Tajlanda ili Indije. Slonovi i dalje žive u miru i slobodi kakvu zaslužuju, a oni itekako dobro zarađuju od toga obzirom da vam je možda najjeftinija opcija 50 dolara po osobi za otprilike tri sata vožnje u džipu kroz nacionalni park.

Nailazit ćete  na svakakve ponude te iste voženje, svaki hotel nudi neku agenciju, svaka agencija tvrdi da je najbolja, neka standarda priča masovnog turizma. Nema nikakve potrebe da ne izaberete najjeftiniju opciju, jer sve je to isti park i isti slonovi, ista cesta kojom se svi koriste. A svakako dobar savjet je da se odlučite na vožnju u  popodnevnim satima, otprilike da dočekate zalazak sunaca u parku. Obzirom da tad dolaze po vodu i hranu.

Drugi nacionalni park, koji je prirodom još ljepši i safari vožnja time još bolja je Yala; najpopularniji na Šri Lanci i dom endemskog leoparda. Kojeg ćete ipak vidjeti samo ako imate puno sreće, a vozači će stvarno dati sve od sebe da vam ih uspiju pokazati barem kao malu točku u daljini  koja je na popodnevom odmoru. No, ako i prospustite leoparde, neće nedostajati slonova, vodenih bivola, krokodila, srni, majmuna, ptica, majmuna…

Ono što gotovo svi uključe u dio putovanja po Šri Lanci su svakako plaže i ocean. Obzirom da je cijela zemlja jedan veliki otok, neće vam nedostajati opcija. Prema dosta vodiča najbolji izbor je gradić Mirissa. Spoj plaža i noćnog života pretvorili su je u jedno od popularnijih destinacija za surfere, ali i ostale. A kad ste već tu možde krenete mojim stopama i otkrijete novu strast. Tečaji surfanja se nude na svakom koraku i financijski su začudo bili pristupačni. Pola dana oko 200 kuna.

 

Ako ipak niste na toj strani medalje svi vam nude i izlete gledanja kitova i delfina, po ne baš tako pristupačnim cijenama, cca 110 eura.  Relativno blizu je i grad Galle do kojeg možete bez problema iznajmiti vozača ili uzeti lokalni bus iz Mirisse. Galle je kolonijalni grad, popularan upravo zbog europske arhitekture i kad stignete, stvarno odjednom imate osjećaj da vas je netko spustio u Europu.

Ako uključite i posjećivanje hramova po Šri Lanci to će se uglavnom svoditi na budističke hramove. Tu mi je Tajland apsolutni favorit obzirom da su im hramovi  vizualno fascinantniji. No, ako vas sam Budizam kao religija fascinira, onda je Šri Lanka zemlja čiji se stanovnici daleko više drže budističkih pravila od Tajlanđana i imaju za sam Budizam više značajnih mjesta. Osim toga budističke škole na Šri Lanci jedne su od najpriznatijih i  Budizam na njoj postoji od trećeg stoljeća prije Krista, dok je tajlandska tradicija štovanja Budizma znatno kraća.

Putevima Budizma po Šri Lanci ne propuštaju se špilje u Dambulli, najveći i najbolje očuvan kompleks hramova u špilji na Šri Lanci(1 stoljeće pr.K). Malo ćete se oznojiti po stepenicama do vrha, ali 153 Budina kipa će to opravdati.

Jedina je šteta što ta ista Dambulla i nema nešto drugo zanimljivo za ponuditi, ipak iznenađujuće ima najbolji restoran na Šri Lanci. Najbolji prema Trip Advisoru, mom mišljenu, ali mišljenju cijele grupe koja je bila sa mnom. Osim najukusnije verzije Šri Lankanske  hrane, simpatičan Nilan (vlasnik, konobar i sve ostalo) i njegova žena, ali i djeca koja se povremeno igraju konobara s vama, pružit će vam osjećaj da ste kod nekoga doma na blagdanskom ručku.  Restoran je: “Sakura”.

Slijedeći mjesta povezana s Buddhom po Šri Lanci put će vas sigurno odvesti u grad Kandy, zadnji glavni grad Šri Lankanskog kraljevstva. Danas je glavni grad te demokratske socijalističke republike grad Colombo. Tooth Temple (da hram zuba) koji je u Kandyu, specifičan je po tome što se u njemu čuva Buddhin lijevi očnjak, a povezuju ga i s legendom da je onaj koji je bio u posjedu zuba  imao i političku moć nad zemljom. Hram je dio kompleksa kraljevske palače i svakako je najpopularnija znamenitost u tom istom Kandyu.

Osim hrama grad je do danas uspio postati turističkim središtem zahvaljujući umjetnom jezeru i šetnici oko njega, jedino fascinantno u vezi toga je činjenica da im je to pomoglo napraviti grad popularnijim. No, s druge strane grad ima u neposrednoj blizini botanički vrt, čijih 4000 vrsta biljaka rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. I ako vam je taj botanički vrt jedno od prvih stvari koju posjećujete na Šri Lanci brzo će vam postati jasno kako je priroda i neko nevjerojatno zelenilo najjači adut ove zemlje.

Za kraj putnik i avanturist u životu možete biti i bez puno kilometara iza sebe, život sam po sebi jedno je veliko putovanje i može biti pun avantura i bez kilometara, ako tako odlučite. A da ne govorimo da je preživljavanje u današnjoj Hrvatskoj jedna od zahtjevnijih avantura. Naravno da ću vam ja prva reći da su putovanja jedino za što se isplati štedjeti i da su najbolje i neprocjenjive škole koje vas nepovratno mijenjaju, no ne doživljavaju ih svi tako i nažalost ipak nisu besplatna.

Iskreno ako mislite otići upoznati Tajland, potrošiti puno love na to i  onda razmišljati samo o Shoppingu ili na plažama maltretirati grupu s kojom ste kako je Jadran ljepši, ja vam opet osobno savjetujem da je bolje da ostanete doma i podržite turizam na Jadranu. Ako niste za putovanja uopće ih ne forsirajte, nisu svi za sve niti bi trebali biti. S druge strane otvorenog uma postoji toliko puno ljudi koji nisu nikad nigdje daleko otišli i nažalost obratno. Cilj  putovanja ipak ne bi trebali biti selfiji po facebooku..

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža -je siromašna je, jako je siromašna i ljudi često žive u okolnostima koje nikome ne želite, ako ste imalo socijalno osjetljivi bit će vam teško gledati mnoge stvari, no stanovnici su joj toliko dragi i vječno nasmiješeni bez obzira na sve katastrofe koje su ih stoljećima pratile, da je duhom bogatija od mnogih, mnogih drugih. I nema tako groznih sudara bogatih i siromašnih poput jedne Indije, a ako vas priroda neće osvojiti, znamenitosti hoće sigurno i bespovratno.

 

Najčešća rečenica koju sam čula po povratku u Hrvatsku; „Bila si sama u Kambodži? O Bože.“ A kad ono, istraživanje egzotične Kambodže idealno je za one koji nemaju problem s tim da putuju sami. I kad bi znali koliko mladih ljudi iz svih mogućih država to radi na taj isti način i koliko je zapravo sigurna išli bi isključivo sami. Ne znam je li do nasmijanih i simpatičnih  Kmera (stanovnici zemlje)  ili do tipa ljudi koji se na to odlučuje, ali u Kambodži nikad neće biti sami, iako ste tako došli. Očekivala sam neprocjenjivu prirodu, siromaštvo i ogorčenost sličnu Afričkoj i ne neku ludu zabavu, no dočekalo me nešto potpuno drugačije. Prije par godina pročitala sam kako u Kambodži za deset tisuća dolara možete osjetiti što znači ubiti čovjeka; nešto kao lov samo vam ne trče životinje. Činilo mi se nemogućim, no i moj doživljaj zemlje je na kraju postao sličan. Nažalost mjesto gdje je sve moguće, ako znate kome dati lovu.

 

Po slijetanju u Phnom Penh ( glavni grad ) prvi susret s Kambodžom; nema tu kompliciranja oko viza, doslovno vas pitaju kakvu vizu hoćete i na koliko dugo, kupujete je na aerodromu za 20 dolara, a moguće je i unaprijed preko interneta. Napuštanje aerodroma;   „Tuk tuk here and a  tuk tuk there“…  Tuk-Tuk njihovo tipično prijevozno sredstvo prvo je što vam postaje apsolutni dio kulture i života tamo, od svih vozača koji su se odmah na aerodromu nudili iznajmljujem i ja svoj i krećemo. Vozač i ja + otkrivanje grada, za manje od deset dolara cijeli će dan biti vaš i voziti vas gdje poželite, čekati na jednoj destinaciji i odvesti do druge, cijena ovisi o vašem umijeću cjenkanja, ali dogovor unaprijed je ključna stvar.

Slijedi bus prema Sihanaukvilleu popularnom mjestu za odmor na moru; za njihove bogataše, ali i za turiste, oko četri sata vožnje jugozapadno od Phnom Pehna. U busu za Sihanaukville upoznajem talijanku s kojom po dolasku tamo dijelim  Tuk tuk do Otres Beacha, koji je puno bolja opcija za boravak nego sam grad. Radi se o poprilično dugoj pješčanoj plaži na kojoj su resort do resorta, jeftino, puno mladih ljudi iz cijelog Svijeta i idealno mjesto za potpuni odmor i potpuno isključenje na sve načine.

Talijanka i ja bile smo samo dokaz jedne jako loše strane cijele te priče; ona posjećuje svog prijatelja talijana koji drži  resort, a ja svog slovenskog i njegov. I ta priča preslikana je na cijelu kraljevinu Kambodžu, gotovo sve drže stranci (sve što donosi lovu), jer iz istog tog razloga što se sve može kad znate kome dati lovu i što nema puno kompliciranja kod viza, mnogi iskoriste priliku i zarađuju dok su Kmeri osuđeni na to da budu sretni ako rade za njih za par dolara. Priroda i more nisu nešto neviđeno, dapače bila sam i na bojim mjestima po drugim zemljama, ali energija koja vlada je vrijedna svakog posjeta, a iako nisam očekivala to od Kambodže; ludih noćnih provoda ne nedostaje ni jedan dan, bilo na Otresu ili još više u Sihanaukvilleu, do kojeg vam se stalno nudi tuk-tuk i treba oko 15 minuta.

Stvar koju sam iskoristila i svakome bi preporučila; mogućnost izleta na otoke u blizini koji se nude. Isti ti otoci imaju svoje resorte na kojima ćete se stvarno osjećati kao da ste zalutali u neki novi svijet daleko od svega, a i priroda je daleko fascinantnija od samog Otresa.  Meni je najbolji bio Koh Ta Kiev, koji je ipak zaslužio svoj zaseban putopis…

Nakon Otresa krećem mini busom do Kampota, popularan ” riječni” gradić i glavni grad istoimene  pokrajine, najpoznatiji po proizvodnji crnog bibera, koji obilježava hranu po cijeloj zemlji. Grad je prepun restorana u kojima za smiješno jeftine cijene možete uživati u hrani s tim istim biberom, a cijena mog boravka u simpa hostelu ( drvene kućice)  odmah uz rijeku je bila  2 dolara na noć. Opuštanje uz rijeku je zapravo nešto što i privlači turiste najviše. Izlet u Kampot predstavljao je putovanje po Kambodži na puno načina, recimo odmah po silasku s busa “nas” šestero shvaća da svi putujemo sami, jako lako se “skompamo” i proživimo nekoliko idućih (nezaboravnih) dana zajedno. Po upoznavanju s njima mijenjam prvotni plan po pitanju hostela i zajedno odlazimo u isti. I eto nas cura iz Belgije, Hrvatica, Argentinac… neki od njih su mi i danas prijatelji.

Već drugi dan lako ih nagovaram na plan koji uključuje iznajmljivanje skutera i posjet Nacionalnom parku Bokor, oko 2 sata udaljen od  Kampota, radi se zapravo o planini na koju se vozite skuterima ili autom.

Nezaboravan dan uključivao je i vožnju/ posjet lučkom gradiću Kepu, koji je isto tko nezaobilazna destinacija ako ste u Kampotu. Najzanimljivija je tržnica sa svim mogućim ribama i restoranima u sklopu nje gdje se nude ribe u kombinaciji s crnim biberom na sve moguće načine. Sam grad neće biti nešto nezaboravno sigurno, ali vožnja do njega je nezaboravno iskustvo  prilikom koje se upoznajete s životom u Kambodži puno bolje nego po tipično turističkim točkama.

Kronična upala sinusa i  povišena temperatura upoznale su me s još jednom specifičnom stvari za zemlju. Antibiotici i bilo koja vrsta lijekova kupuju se na istom mjestu gdje i alkohol, žvake, čips,.. shvatili ste ; najobičniji mali dućan i “čiča”  kojem su nedostajali zubi, a bio je i pod laganim utjecajem alkohola i ja raspravljali smo o tome koji bi mi antibiotici bili najbolja opcija. Znam otprije koje koristim za iste probleme, pa se nisam morala oslanjati na njegove savjete, ali iz moje perspektive bile je poprilično nevjerojatno što sve se može kupiti kod njega i način na koji se lijekovi prodaju. Izliječena, rastajem se s novim prijateljima i nakon nekoliko ludih dana krećem busom prema novom gradu ; Battambangu, dok se oni odlučuju za izlete na otoke u blizini.

 

2002Battambang  je drugi najposjećeniji grad u zemlji, prvenstveno zbog hramova koji se nalaze u blizini, no iznimno je popularan i izlet “Bambus vlakom” kroz rižina polja, prilikom kojeg možete doživjeti jedan od zalaska sunca koji spada u one koje stvarno pamtite. Pruga koja je nekad bila građena kako bi im omogućila bolju povezanost danas služi samo kao turistička atrakcija i zapravo je iznimno smiješan taj izlet- nakon što vas dovedu do kraja jednog smjera, skidaju drveni dio vlaka i motor kako bi ga okrenuli za povratak u drugom smjeru. Jedna od loših stvari kad putujete sami i dođete zadnji na postaju s koje se kreće, cijenu vožnje plaćate sami, no tih desetak dolara koje inače možete dijeliti se stvarno isplati potrošiti na to.

 

Ipak ono zbog čega bi ja Battambang stavila na sam vrh nezaobilaznih mjesta u Kambodži je brod koji kreće iz njega i vozi vas do najpoznatijeg Siam Reapa. Prilikom te vožnje doživite “pravu” Kambodžu. Sav taj težak život djece, a i odraslih isprepleten vam je pred očima sa specifičnom prirodom i kućama na drvenim nogama ili plutajućim kućama. Nekoliko sati uglavnom nećete puno pričati, dok će vam u glavi trajati eksplozija misli u puno različitih smjerova. Naravno na vožnju se možete odlučiti i u suprotnom smjeru prema Battambangu iz Siem Reapa, putem se zaustavljate i u jednoj od plutajućih kuća na ručku, obzirom da vožnja traje nekoliko sati. Nažalost za taj pothvat Kambodžu morate posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, jer vožnja je jedino tad moguća.

Siem Reap je grad kojeg  svi posjećuju u Kambodži, a slike Angkor Wat hrama i ostalih hramova pod zajedničkim nazivom Angkor, koji su dio grada  ono su s čim svi tu zemlju i povezuju. Najveći- Angkor Wat je u 12 stoljeću nastao kao hinduistički hram, da bi kasnije bio pretvoren u budistički, a Kmersko carstvo i hramovi bili su jedno od najmoćnijih i najbogatijih carstva  u to vrijeme. Hramova  ima toliko da bi vam i tjedan dana bilo premalo ako baš sve hoćete vidjeti i detaljno istražiti,  no i nakon jednog dana već vam lagano svi postanu isti, iako to ne umanjuje njihovu nevjerojatnost.

Za posjet hamovima čija se ukupna površina proteže na stotine kvadratnih kilometara nude se svakakve karte; jednodnevne, trodnevne, tjedne…Ipak jednodnevna koja vam dozvoljava zalazak sunca i kasno popodnevni posjet prvi dan, te cjelodnevni drugi dan i više vam je nego dovoljno za vidjeti one najpoznatije i najveće. Ono što će vam ipak svakako trebati jest iznajmljivanje tuk-tuk vozača koji vas vozi od jednog hrama do drugog i čeka vas ispred dok se vi gurate među nebrojnim turistima. Vozači su već toliko upoznati s turističkim vođenjem da su vam i njihove priče i preporuke određenih hramova dovoljne, pa vam vodiči nisu nužno ni potrebni, iako i njih možete platiti. Naravno, osim zalaska sunca prvi dan, izlazak istog je još fascinantniji drugi dan, iako se zbog njega budite prije 5, kad ga doživite shvatite zašto se gotovi svi na to odlučuju. Jedino što vas može ometati u uživanju su turisti kojih ima puno previše.

Iako je cijela zemlja neočekivano ispala dobra destinacija za noćne provode, to ipak dostiže svoj vrhunac u ovom najpoznatijem turističkom gradu; Siem Reapu. Pub Street, glavna ulica za zabavu konstantno je krcata turistima po više nego mnogobrojnim restoranima, klubovima, kafićima, salonima za masažu, tetoviranje… A ono što se nikako ne propušta je i noćna tržnica sa svim što možete zamisliti, egzotika po restoranima mene je natjerala da jedem krokodila iako se nude i mnogi drugi egzotični obroci.

Za buduće putnike;

Preporuka za posjet ; sušno razdoblje – otprilike krajem listopada počinje i završava krajem travnja.

Nosite  dolare, ionako se sve u njima plaća, a ne eure. Ako već nije moguće obavezno imajte manje novčanice sa sobom, jer je nevjerojatno glup osjećaj imati u rukama novac koji vam nitko ne želi promijeniti, jer se radi o “prevelikim” novčanicama.

Udaipur, Indija - čarobni napitak u Veneciji istoka

Udaipur, Indija - čarobni napitak  u Veneciji istoka

Nakon fascinacije Udaipurom, pripisivala sam to činjenici da mi je to bio izlet za vrijeme života u Indiji na koji konačno nisam išla sama zbog čega sam se osjećala znatno sigurnije, gostoljubivosti stanovnika,  najboljoj mogućoj ekipi s kojom sam mogla putovati, čarobnom napitku, ma puno razloga mi se nametalo kao opravdanje fascinaciji gradom.

Ipak, nakon povratka iz Indije i puno drugih mjesta s istom tom ekipom , Udaipur i dalje ostaje za mene , ali i mnoge moje suputnike  jedan od gradova koji stvarno ne želite propustiti u Indiji. Istina je da su prijatelji s kojima sam bila tamo učinili doživljaj potpunim i upadali sa mnom u svakakve avanture u tih nekoliko dana, no i sam grad nudi  puno.

Indija se najčešće opisuje kao šarena, eksplozija boja i mirisa, puna kontrasta… sve je to istina, no nažalost ti kontrasti se često svode na sudar velikog bogatstva i užasnog siromaštva, što Udaipur opet potvrđuje, no u blažem obliku. Zapravo nam je bilo čudno šetati ulicama gdje  ljudi ne žive po cestama i ne slama vam se srce 100 puta na dan zbog djece koja prose. Neka druga Indija, za te tužne prizore se stvarno morate malo udaljiti od grada. Još je bolja činjenica što je većina stvari koje su zanimljive za posjećivanje na udaljenosti koju možete propješačiti, pa nema onih standardnih prepiranja s vozačima rikši i indijskog načina da vas prosto rečeno pljačkaju čim mogu. Zanimljiv je taj kontrast, u  jezeru gdje lokani stanovnici peru robu na standardni indijski način  nalazi se Lake Palace;  palača u kojoj je sniman James Bond i spavanje dođe skoro ko minimalna hrvatska plaća.

Već po ovim fotografijama možete shvatiti zašto je prozvan Venecijom istoka, a ima i turista u njemu svakodnevno skoro ko da ste u Veneciji, imate osjećaj da uopće niste u Indiji. Iako horde turista nisu nešto primamljivo, nakon više mjesečnog indijskog života prekrasno vam je susretati puno ljudi iz drugih zemalja, a na tu činjenicu veže se i ta da je to jedan od rijetkih indijskih gradova u kojem navečer možete normalno i bezbrižno šetati, što vjerujete mi nije čest slučaj tamo.

 

Prvu takvu večer prilikom koje smo se mi malo “opustili”, Udaipur je u Rajasthanu (moja najdraža indijska država), u kojem alkohol nije zabranjen ko u Gujuratu iz kojeg smo došli, a avanture su se samo nizale …..Krećemo prema hostelu u kojeg smo to jutro stigli. Problem broj jedan nitko od nas se ne sjeća imena hostela i nemamo broj koji bi mogli nazvati, znači rikša ko opcija otpada iako smo i pješke blizu. Ok, pouzdamo se u sjećanje od jutros, ipak smo ionako pješačili do većine mjesta i do restorana u kojem smo pili, e da nema tu nekih klubova u kojem bi ludovali dugo u noć, sve se to svodi na neke restorane. Iako nije bilo tako jako kasn,o bila je noć, a sve one uličice izgledale su potpuno isto, dok je  povratak do hostela izgledao je više kao nemoguća misija nego Bondov film. Mi opušteni, noć ugodno topla umiremo od smijeha na situaciju u kojoj smo – ljepota sigurnog Udaipura, da je bilo u nekom drugom indijskom gradu vjerojatno ne bi bilo tako zabavno.

 

I tad sretnemo njih… Svete krave! U Indiji su sve svete i nema tog grada i ceste gdje ih nećete sresti, no imamo vremena i super nam je, pa muški hormoni dolaze do briljantne ideje da žele otkriti bi li im krava uzvratila da je samo malo udare , ionako to žele provjeriti od kad su u Indiji. Uskoro smo bili i nešto ko Spiderman; jer krave u Indiji uvijek uzvrate! Policajcu koji je naišao to nije bilo smiješno ko nama, a nakon prijetnji smilovao se na dijelu da se ne znamo vratiti u hostel. Prati nas do nečeg sličnog glavnom trgu i s ostalih 10 policajaca, njihovim lošim engleskim i našim još lošijim sjećanjem pokušavamo pronaći put nazad. Sad uz policijsku pratnju hodamo  tim istim uskim ulicama,  dok TA DA ! Eto nas ispred hostela, naravno ostavljamo im nešto rupija, jer su to od nas i očekivali, ali imamo i novi doživljaj!

Odmah do hostela održava se muslimansko vjenčanje, barem smo mi mislili da je vjenčanje. Naravno upadamo i na tu zabavu, a svi su oduševljeni osim mlade, jer joj krademo svu pozornost i postajemo zvijezde večeri.

E to je nešto što ne možete planirati , ne možete platiti, ne može vam  ni jedan vodič preporučiti, a neće vam se ni dogoditi, ako nemate dovoljno otvoren um i srce prema svim kulturama i ljudima. Ako imate, ovakve su vam stvari  nešto najbolje na putovanjima. U priči s gostima saznajemo da se ipak radi o “djevojačkoj” kad  obitelj budućeg muža provodi neke tradicionalne obrede s mladom tjedan dana prije samog vjenčanja. Nude nam masala čaj ili vodu, a kao luksuz  i sokove, ali iako nema alkohola zabave i plesa po cijeloj ulici ne nedostaje. Za ovakvo nešto vam stvarno ne mogu reći kad da odete tamo da vam se isto dogodi, no znam koje stvari ne želite propustiti u Udaipuru.

Obzirom da je to grad jezera, vožnja brodićem je bila stvarno obavezna, grad i palače se vide iz najbolje moguće perspektive,  a najljepšu palaču  na prirodnom otoku u glavnom Pichola jezeru i posjetite. Jag Mandir je službeno ime palače, a kad je sagrađena u 17 stoljeću služila je ko mjesto zabava kraljevskoj obitelji, iako je danas standardno pretvorena u luksuzni hotel. Ne znam kad je bila bolja kad smo se vozili prema njoj ili kad smo otkrivali svaki skriveni, često i zabranjen prolaz. Brodić dolazi svakih pola sata da vas pokupi, no nama je i par sati bilo malo.

U samom gradu ne propušta se gradska plača, koja je u 400 godina koliko je građena, postajala iznutra sve šarenija i luksuznija, a kao s mnogim mjestima po Svijetu gdje su boravili kraljevi koji su ih i gradili unutrašnjost je puna soba s ogledalima, soba za ovo soba za ono, sve neke poznate priče, no dobra stvar za vidjeti iz prve ruke kakav je indijski stil ovakvih priča i građevina. Meni je ipak fascinantnija bila izvana, a pruža i najbolji pogled na sam grad Udiapur s jedne strane i jezera s druge.

Nešto što  odmah upada u oči  u samom središtu grada je veliki Hindu hram (Jagdish Temple),  koji možda nije najbolji hram koji ćete vidjeti u Indiji, ali ako ste već u gradu jednostavno je ne zaobilazan, a taj prostor ispred njega je nešto što bi u našim gradovima bili glavni trgovi. Zanimljiva stvar kod Indije, pa tako i u tom gradu je činjenica da njihovi gradovi nisu ni slično koncipirani kao naši, ne možete tu prepoznati glavni trg, na kojeg se onda prema nekom pravilu vežu ulice, to je sve potpuno drugačije na tom dijelu svijeta.

 Dok se navečer recimo ne propušta show  tradicionalnih plesova, koji se još tome održava u muzeju koji je zanimljiv sam po sebi ( Bagore Ki Haveli).

Magični napitak, poznatiji kao Bhang, u Rjasthanu državi u kojoj je Udaipur, kupuje se najnormalnije na ulicama. Stvarno mi nije to bila najdraža država samo zbog napitka. Zašto je sad to čudno? E, zato jer se radi od marihuane, limunovog soka, šećera i vode; to su sastojci za koje znam, ali ako pokušavate doma ne garantiram da će vam uspjeti. Okus ima recimo kao limunada, ali učinak koji ima je, ah da ja bi možda još živjela u Indiji da se tako prodavao u Gujuratu.Tu sam nekako lako otkrila zašto se mnogi mladi zapadnjaci često teško odvoje od Indije. Nakon što ga popijete djeluje na način da morate jesti nešto slatko ili piti slatki sok i što više šećera ulazi u vas, to ste vi više u nekoj novoj dimenziji, a jogurt ili limun s vodom služe kao povratak u dimenziju bez umiranja od smijeha.

Ono što nismo znali je da treba neko vrijeme da počne djelovati (cca pola sata), a kad je počelo već je bilo prekasno da shvatimo da smo pretjerali sa šećerom. Tako da je tečaj indijske kuhinje na koji smo otišli po ispijanju kod prodavača, postao još jedna, ovaj puta avantura u magli. Osim što jadnu ženu nismo ni doživjeli, sjećam se da nam je njen muž samo objasnio da nismo trebali toliko popiti, jer mu je trebalo otprilike pola minute da shvati o čemu se radi, dok smo mi pričali izmišljenim jezikom samo nama razumljivim. Ja stvarno ne mogu pronaći riječi da vam prenesem tu količinu smijeha, pa ako ste ikad u Rajasthanu, najbolje da se sami uvjerite.

Još jedna stvar koja je i više nego vrijedna posjeta je Monsoon palača, do koje se trebate voziti rikšom, jer je ipak malo dalje od grada, no nije sama ta plača nešto što osvaja. Zapravo na samom ulazu  i nije izgledalo obećavajuće, no što ste joj bliže, shvaćate da nije do palače, već do vrha na kojem se nalazi. Jedini je problem odlučiti se na koju stranu je pogled bolji; prema gradu i jezerima ili na drugu stranu na beskrajna Aravalli brda. Naravno idealno vrijeme za posjet kraj dana i hvatanje zalaska sunca.

Na kraju mogu samo još jednu stvar dodati; grad me apsolutno osvojio,a da  nisam ni vidjela ono što svi turisti inače navode kao destinaciju broj jedan u njemu; đainistički hram Ranakpu, tako da ako ste ikad u Indiji Udapiur je nešto što se ne zaobilazi.

 

Za one koji odu tamo ;

Najbolje vrijeme za posjet je između rujna u travnja, dobro je povezan busevima s ostalim većim gradovima. Nikako ne želite zaobići restoran Jagat Niwas Palace, mislim da nikad prije nisam u putopisima tako spomenula neki restoran, ali ovo je sve samo  ne običan restoran. Ambijent sam po sebi je izvanredan uz najbolji pogled na jezero  i idealno mjesto za zalazak sunca u gradu. Dok je što se hrane tiče jedan od dva najbolja u kojem sam bila za života u Indiji.

Tajland, Bangkok-Noć bez kraja...

Tajland, Bangkok-Noć bez kraja...

Otprilike je dva ujutro, a moja nova frendica iz Njemačke  i ja opet imamo zajedničke avanture po jugoistočnoj Aziji, nakon Malezije sad su nam se putovi susreli u Bangkoku. Jurimo u tajlandskoj verziji Tuk-tuka, pod blagim utjecajem alkohola, koji smo netom prije popile s ekipom koja nas čeka na iznimno ludoj Khao  San Road, dok mi obavimo neizostavan  Ping-pong show.

Svi koji su nogom ikad kročili u Bangkok znaju u čemu pričam, a za ostale; eto to vam je  kad tajlandske djevojke u zamračenoj sobi- u kojoj je zabranjeno bilo kakvo fotografiranje ili snimanje iz svog međunožja izbacuju ping- pong loptice. Nađe se tu i mini banana i nekih sličnih predmeta, ovisno koju ste “kuću” izabrali za pogledati show 😉 .

Ta naša potraga strašno je podsjećala na scenu iz nekog jeftinog filma, nas dvije i  vozač koji nas po običaju vozi okolnim cestama ne bi li zaradio nešto više, mračne poluprazne uličice, ipak smo se dosta kasno odlučile odvojiti  od ekipe i pogledati to o čemu svi pričaju i na svakom se koraku nudi. Pregovaramo s čudnim likovima na vratima nekoliko “kuća” kako bi pronašle najjeftiniju opciju, a ja se nisam nikad osjećala smješnije. Nakon avanture, koja traje ovisno o tome koliko platite, vraćamo se na jedno od najluđih mjesta ikad na kojima sam ja imala priliku pratijati -tu istu Khao San Road s koje smo i krenule.

 

Popularna knjiga i film “Plaža” opisuje tu istu ulicu kao centar Svemira za backpackere, a ja sam je baš točno takvom i doživjela. Duga svega kilometar krcata je kafićima, klubovima, nisko budžetnim hotelima, hostelima, turističkim agencijama, suvenirnicama, štandovima s odjećom, salonima za masažu (ne rijetko sa sretnim krajem), tatoo studijima, štandovima tajlandske hrane koji naravno nude škorpione i sve moguće egzibicije… Nema čega nema! A ono najbitnije nema te države čiji predstavnik u mladom tijelu nije tu. Sve nacije, ma i različite dobne starosti, sve seksulane orijentacije , boje kože, svi željni zabave znaju što znači Bangkok upravo zbog te svjetske party oaze. I dan danas obožavam tu scenu u kojoj  oči više nisam mogla držati otvorenima, već se opako budio dan, a muzika koja je treštila iz svih tih kafića i klubova nije još bila ništa tiša, a ekipe ništa manje, naravno ni hrane još nije nestajalo… Preko dana ne ostavlja taj dojam, ali čim padne noć, mislim da nema luđe ulice na trećem kamenčiću od Sunca.

Sami klubovi nisu nešto što ćete nazvati vrhunskim, ni najmanje;  no ta vibra , ta masa ljudi željnih zabave, tih vječnih putnika, neobuzdani duh koji tamo vlada nešto je što ja stvarno nigdje drugdje do sad u toj mjeri nisam doživjela. Sam taj centar je i dosta prljav, koliko je krcat baš ništa čudno, ja sam još tome bila u srcu sezone posjeta Tajlandu, 12 mjesec. Priča je opet ista kao i s Kambodžom  najbolje ga je posjetiti za razdoblja naše zime, ali vjerujte čistoća vam je tu zadnja na pameti. Čak i ako ste sami tamo trebat će vam otprilike nekoliko minuta da imate internacionalnu ekipu oko sebe i ludi provod zagarantiran. Obzirom da sam U Bangkoku bila prije i nakon tjedana provedenih po svim tajlandskim otocima na istočnoj strani, mogu vam garantirati da uz sve partije po otocima, jedan je Bangkok!

Što se tiče nadaleko poznatih transvestita iz te zemlje; istina je! Dečki su toliko zgodni i tako dobro pretvoreni u žene, da ni ja ko žena nisam mogla biti sigurna većinu vremena. Ta činjenica uz ping-pong show i masaže samo vam malo odaje kako je cijela zemlja jako slobodoumna kad se radi o seksualnosti, naravno ima to i svoju lošu stranu, pa se i djevojčice nude za dobru svotu novca. Ja sam pokušala vidjeti samo dobro, a to je da nema mjesta za primitivizam i osuđivanje gay populacije ili transseksualce, svi se osjećaju slobodno, baš svi.

Obzirom da je moj boravak u Bangkoku opako obilježen kroz prizmu noćnih zabava, naravno sve u svrhu istraživanja tog nadaleko poznatog pulsa grada 😉 dosta sam manje nego inače istraživala danju, ipak nisam zaobišla najpoznatije točke. Tajland je u svakom slučaju jedna od onih destinacija gdje apsolutno na svakom koraku vlada nešto što se zove masovni turizam, ne morate vi tu puno ništa sami kombinirati i istraživati, oni većinu svega već imaju unaprijed organizirano, vi samo date lovu za izlete. Uopće ne morate ni misliti svojom glavom i brinuti se oko prijevoza ili nečeg sličnog.

 

Jedan od najpopularnijih izleta koji se nudi kud god pogledate je posjet poznatom hramu tigrova. Udaljen je nešto manje tri sata od grada, a sumnja koju izazivaju pitomi tigrovi veže na sebe priče o sustavnom drogiranju životinja u svrhu turističke atrakcije. Iskreno nisam uspjela potvrditi sa sigurnošću ni jednu stranu priče. Svi volonteri koji tamo rade ( govorimo o ljudima iz svih mogućih zemalja) okreću očima na optužbe o drogiranju tigrova i jednoglasno tvrde kako su jednostavno dresirani, stari i lijeni. S druge strane samo ih je nekoliko takvih, dok vas za one u kavezima upozoravaju da se ni slučajno ne približavate, jer ćete ostati bez ruke…hm… Oni za koje sam sigurna da nisu drogirani su bebe, koje možete i hraniti i igrati se s njima. Eto opet sam kriva, opet sam platila za nešto ovakvo i na taj način podržala nešto što možda stvarno gadno krši moja pravila, no opet je igranje s tigirićima nešto što nikad, ali baš nikad ne zaboraviš.

Sljedeća stvar koju nikako ne treba zaobići ako vas put odnese u Bangkok je kraljevska palača. Nije zlato sve što sja? E pa tu je! Blink Blink i tako bez kraja, palača koje pokazuje iznimno bogatstvo kraljevske obitelji i naravno apsurd zemlje, jer nije da su ljudi u Tajlandu inače bogati. Dapače, život u Tajlandu za lokalne ljude bolji je samo kad ih se uspoređuje sa zemljama poput Vijetnama, Kambodže ili Laosa, no to je i dalje ništa slično životu kakav se vodi po bogatijim zemljama. U sklopu palače je i hram Wat Pho u kojem ćete vidjeti enormno velikog ležećeg Buddhu, ipak smo u budističkoj zemlji, naravno i on je uklopljen u zlatnu priču.

Sam grad će vas odmah pripremiti na stvarno specifičnu arhitekturu diljem zemlje i njihov način poimanja lijepog. Nema tih boja i oblika koji se kod njih ne slažu u cjelinu. S druge strane prirodne ljepote  Tajlanda, bilo da se gubite po beskrajnim pješčanim plažama na mnogobrojnim otocima ili još fascinantnijem planinskom sjeveru su često nevjerojatne. Zemlja ima 110 nacionalnih parkova, pa nakon toga svaka riječ koja govori o tome koliko je fascinantna, je suvišna. No, osim ludih provoda i kulturnog uzdizanja u Bangkoku te ćete prirodne ljepote ipak teško doživjeti, za to se miče iz grada, a ja pišem drugi putopopis.

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Moj nedavni život u Indiji samo je potvrdio vlastito skromno mišljenje; ljudi su duhom bogati  ili ne, to se ne može dobiti posjetom nekoj zemlji, naravno obogatit će vas putovanje, ali ne morate u Indiju da bi bili sretni s onim što imate; a pomirenje sa samim sobom neće se pojaviti samo zato jer ćete otići tamo. Ipak jedno mjesto na kojem sam uspjela uistinu osjetiti tu nadaleko poznatu Indijsku duhovnost bili su hramovi u Palitani. Eto, tamo sam pronašla Indijske bogove; osjetila neku duhovnu vibru, a kunem se da je bilo prije popušene “zelene cigarete”  usred kompleksa hramova 😉 .

Već samim time što jako malo ljudi zna za to mjesto bio je poseban doživljaj, prvo mjesto na kojem nije bilo ni jednog jedinog “stranca” osim nas, nije da nikad ne dolaze, ali  rijetka su pojava. Ja prva nisam ni znala da postoji iako se nalazi u Indijskoj državi Gujurat u kojoj sam živjela, što je bila idealna prilika za mog najboljeg indijskog prijatelja da našoj maloj internacionalnoj ekipi pokaže “pravu” Indiju. Obzirom da smo imali njega i njegov auto nije bilo potrebe za busom, a Palitana je od našeg grada ( Ahmedabada) bila udaljena samo nekih 4 sata vožnje, no ako vas put odnese u Indiju ima buseva, a Palitanu stvarno ne želite zaobići. Radi se o gradu u sklopu kojeg je jedina planina na svijetu (Shatrunjaya) koja ima preko 900 đainističkih hramova i naravno smatra se jednom od najsvetijih mjesta za pripadnike te religije. Posebno iskustvo opet je imalo neku svoju indijsku cijenu i nagradu.

Putem stajemo u jednom od restorana uz cestu, iako na prvu izgleda ko mjesto “dobivanja lutrije” (tako smo nazivali mjesta gdje vam ne gine probavna akcija u svim smjerovima) ispalo je mjesto u kojem je indijska hrana čak i meni bila dobra. Uz to smo imali osjećaj da smo zalutale holivudske zvijezde, jer su gotovo svi prisutni htjeli fotografiju s nama, kao i često na mjestima gdje se takvi ko mi ne pojavljuju često.

Ovo je bila recimo  nagrada, a po dolasku u Palitanu uslijedila je i cijena ne turističkog mjesta. Smještaj za noćenje prije nego u zoru krenemo na pješačenje do hramova nismo rezervirali, jer je naš indijski prijatelj bio uvjeren da ćemo bez problema pronaći nešto, no nikad prije nije bio tamo s (ne)indijcima pa nije bio pripremljen na komplikacije oko toga kao ni mi. Grad je inače pun đainističkih prihvatilišta (ko neki socijalni hoteli)  koja naravno ( poput mnogih religijskih zajednica) ne žele primiti nikog drugog osim svojih. Pronalazimo neki drugačiji hotel i on rezervira sobe i već ih plati, ali dok se mi dovučemo iz auta, dečko na recepciji mu vraća novce i tjera nas van, jer za nas tu ipak nema mjesta! Nakon što se naš indijski prijatelj nešto pobuni, ni pet ni šest, prava filmska akcija ( ipak smo holivudske zvijezde)  jedan ga udara drvenom palicom, a drugi ga drži, na što naravno ulijeću “naši”, a zbog  galame se ubrzo skupila povelika skupina ljutih Indijaca ispred, dok mi svi kidamo na lijevo i do auta, jer ne sluti na dobro. Naravno skupi hotel u gradu kojem nema ovakvih scena je popunjen, a mi  razmišljamo o spavanju u autu. Nakon kucanja na sva moguća vrata uspijevamo potkupiti vratara u jednom od prihvatilišta, kojem naš indijski pregovarač obećaje  da ćemo dobro zakamuflirani otrčati do soba i nestati ranom zorom.

Uglavnom svi kreću prema hramovima prije izlaska sunca jer do samog vrha planine, gdje se nalazi najveći i glavni kompleks hramova trebate preći nešto više od 3800 stepenica (3.5km), što onda još malo pridonese vašem duhovnom ispunjenju. Osim toga nema toga koji smije ostati preko noći gore, pa čak ni njihovi svećenici- Bogovi trebaju mir, a da bi vi bili još produhovljeniji pobrinulo se pravilo da ne smijete ništa jesti na putu do gore, a ni nositi hranu. Prva greška koju radimo:  ne jedemo prije kretanja, a druga nosimo samo kekse koje prebrzo pojedemo nadajući se hrani na vrhu, ups eto prva stvar kojom ljutimo Bogove.  Vodu vam ipak nude putem na nekoliko stajališta. Standardni indijski način; svi koji stanu piju iz nekoliko istih metalnih čaša, pa normalno da svi piju na način da im čaše ne dodiruju usta, nakon nekoliko mjeseci u Indiji, ovakve vam stvari postanu potpuno normalne.

Obzirom da svaki pripadnik Đainizma vjeruje kako je posjet ovim hramovima jedna od osnovnih stvari u ostvarenju postizanja Nirvane i oslobođenja, jako je velik broj svećenika, a još više đainističkih svećenica koje ćete sresti putem. Usput dobivam odgovor zašto sve imaju neku čudnu kratku kosu, one vam recimo kad se zarede moraju čupati kosu (vrijedi i za muške), kako bi se udaljile od potrebe za fizičkom ljepotom.  Većina ih hoda bosa putem, a hodaju nevjerojatnom brzinom obzirom na godine, no nisu samo svećenici bosi , većina ljudi očito to smatra potrebnim jer su gotovo svi bili bosi, osim nas naravno. Uz njih i mnogobrojne Indijce koji žive u Indiji susretali smo se i s Đainistima  koji žive daleko od Indije, najčešće Kanada ili Amerika, a  Palitanu kao svoje veliko svetište moraju posjetiti barem jednom godišnje, jer kako tvrde to je nužno ako žele imati zdravlje, sreću i slično. Takvi su najčešće jedini koji će ući u neku komunikaciju s vama, uz to da im je najčešće pitanje kako to da smo tu?

Kao i po pitanju “naših” svetišta velik je broji onih koji smatraju mogućim svoje ozdravljenje i ispunjenje ciljeva ako se pojave na vrhu, iako mnogi od njih to sami ne mogu. Tu onda nastupa “Doli”. Ja ne znam koju bi riječ za nešto slično pronašla u našem rječniku , jer kod nas ionako ne postoji ništa slično , a takvo nešto je zapravo moguće samo u Indiji ili sličnim zemljama. Radi se zapravo o tome da nekoliko Indijaca u nekim ljuljajućim stolicama (Doli) nosi one koji ne mogu  ili pripadaju onim Indijcima iz više kaste. Čast izuzecima koji su stvarno bolesni jer  puno ima onih koji ne hodaju  s opravdanjem zašto i bi kad ih mogu oni iz niže kaste nositi, doslovno na svojim leđima. Beautiful India. Pri tome me ipak zabavila činjenica da cijena nošenja varira obzirom na težinu onog kojeg se nosi, a za neke treba i više nosača. Naravno da smo mi onako bogato bijeli bili zanimljivi svakom koji je sposoban nositi i na svakom smo koraku dobivali ponude za Doli, a zapravo smo im bili čudni što želimo hodati  prema gore.

Uz sve priče i ljude putem, što smo se više približavali vrhu shvaćala sam zašto je vrijedno svih tih stepenica i koraka. Obzirom da cijelu planinu smatraju svetom, hramova ima i na samom putu do gore, već su mi i ti mali kompleksi hramova bili fascinantni i prije nego sam uspjela vidjeti glavnu stvar. Nema gužve kao inače u hramovima, nema ljudi koji žive na cesti uz hramove, nema krava koje slobodno ulaze… sve skupa neka nova Indija. S povećanjem broja stepenica i  sam pogled naravno postaje sve bolji, prvo na zaljev  Cambay u podnožju, a onda i na mjesto gdje se Bogovi sakrivaju.

Nakon što smo lagano produhovljeni ( iznimno gladni -jedno uzrokuje drugo) dospjeli do vrha i glavnih hramova, dočekala nas je neka posebna energija, prvo ljudi koji su tamo, iako su to bili isti koje smo sretali putem svi su nekako bili opušteniji i sretniji. A onda i energija samog mjesta , stvarno se ne radi samo o apsolutno fascinantnoj arhitekturi. Nekako mjesto budi u vama neki mir, iako to možete pronaći i u džamijama ili crkvama,  ono što je puno drugačije; tu je sve na toliko velikom otvorenom prostoru da smo bez problema uživali u prirodnim drogama. ( Eto energija je takva da sam i ja poželjela pušiti travu, što inače nije baš moja stvar).Penjali se po svim mogućim prolazima, pronašli mjesto za spavati usred hramova, umirali od smijeha – što nikog nije pretjerano smetalo; eto  izgleda kao pravi raj i potpuna sloboda iako ste u hramovima. Ipak , ako ne doživite isti scenarij nemojte mene kriviti, ja sam imala idealnu ekipu za to, a da je moguće to sam se sama uvjerila. Mislim da bi crkve kod nas bile prepune da vlada takva energija u njima.

Hramovi se dijele na stari i novi dio, a za našeg boravka bila je nedjelja pa se u starom dijelu održavala i  neka ne svakodnevna ceremonija, nešto kao mise kod nas. Iako se stari dio nikako ni pod koju cijenu ne smije fotografirati, uspjela sam pronaći dijelove gdje je to bilo moguće. Eto, valjda  još jedan način za naljutiti Bogove. Koje sve njihove običaje naučite tijekom ceremonije; čudo! Mnogi od njih recimo drže neka mala ogledala u rukama tijekom pjevanja i molitve- kako ne bi Boga čiji je kip na “oltaru” direktno gledali i time ugrožavali njegovo/njezino Božanstvo.

Iako smo za idući običaj odavno znali, najdraži nam je bio da Bogove hrane, točnije donesu hranu, postave pred oltare i  na različita mjesta i tamo je ostave, haha pretpostavljate; glad je bila jača u našem slučaju od razmišljanja o igranju s karmom. Jako puno badema i nekih čudnih delicija završilo je u našim unutarnjim Bogovima dok nitko nije gledao – još smo svi živi i zdravi, dapače. Mislim da smo ovime najviše naljutili njihovih nekoliko milijuna Bogova, dok je mene iznova ljutila činjenica da je sva ta hrana, kao iz  mnogih drugih hramova mogla završiti u rukama mnogobrojne gladne djece. Isto kao i činjenica da iznimno bogata đainistička zajednica iz cijelog svijeta sumanute cifre troši kako bi broj hramova još rastao, a ovi bili u tako dobrom stanju. Prvo Bogovi, onda ljudi.  No, eto Bogovi isto moraju biti nahranjeni, a vi se nahranite slikama prekrasnih hramova u Palitani, dok ne pronađete način da ih vidite uživo.

Za one koji uspiju otići:

Svetište je  zatvoreno tijekom monsuna – od lipnja do rujna uglavnom.

OBAVEZNO rezervirajte smještaj unaprijed!

Kambodža, Koh Ta Kiev - apsolutni bijeg iz stvarnosti!

Kambodža, Koh Ta Kiev - apsolutni bijeg iz stvarnosti!

Je li do uvijek nasmijanih Kmera , prirode, egzotike ili već nečeg drugog, ne znam, ali fascinantan je broj mladih ljudi iz cijelog svijeta koji se odlučuje na otkrivanje zanimljive Kambože. Od svih otoka i skrivenih mjesta na kojim sam imala priliku gubiti se iz stvarnosti po kraljevini, otok Koh Ta Kiev definitivno je ostao jedno od najboljih mjesta. Mnogi koji su potovali kroz Kambodžu nisu odvojili vrijeme za njega, no to mu samo postaje još jedna prednost, nije postao tipično turističko sakupljlište onih opsjednutih fotografiranjem i objavjivanjem statusa po facebooku, to tamo nije baš ni moguće, odcjepljeni ste od gotovo svega i morate se prilagoditi ekipi i osjetiti vibracije otoka i energiju prirode. Ipak otok je po mnogočemu poseban, pa priče o njemu itekako kruže među backpeckerima koji “briju” po Kambodži, sve ako i nisu otišli do njega.

Ne znam jeste li kojim slučajem propustili Di Caprijev film Žal, u kojem Tajlandski skriveni otok postaje mjesto na kojem nekoliko mladih ljudi stvara novi svijet za sebe po svojim pravilima, daleko od bilo kakve civilizacije, ako jeste pogledajte, a oni koji  još maštaju o toj  ideji, skupite lovu i krenite na Koh Ta Kiev, nešto gotovo takvo postoji, samo u Kambodži. Otok je u Tajlandskom zaljevu, oko 10 kilometara od SihanoukVillea, poznatog Kambodžanskog lučkog grada/ljetovališta, na jugozapadu zemlje. Kao i  većinu zemlje najbolje ga je posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, inače kiša može postati prepreka u uživanju, sušno razdoblje je laički rečeno onda kad je kod nas najhladnije, od studenog, pa recimo do travnja, opet naravno postoje varijacije. Već je sama vožnja barkom do otoka od, oko sat vremena udaljenog Otres Beacha ( popularna plaža blizu grada)  zanimljiva, jer uvijek imate priliku vidjeti lokalne ribare i njihov način ribanja, a što sam  mu se više približavala shvaćala sam zašto svi koji su bili govore o tome kako je to otok na koji jednostavno moram.

Još nisam ni oba stopala stavila na pijesak, silazeći s barke, miris neke dobre hrane samo je blago prikrivao miris trave, koja se na otoku puši, ali i bezbrižno uzgaja, a energija koja vlada na otoku natjerala je gotovo svakog  tko je zakoračio da produlji svoj boravak, jer već nakon samo nekoliko sati, nema te stvari na koju ne zaboraviš i ostaviš tamo gdje si ostavio i svaki trag civilizacije. Joel koji nije ni po čemu tipični Amerikanac drži dobar dio otoka. Uz kućice  na drveću , za koje plaćate par dolara na noć,  ima svoju ekipu s kojom živi i ugošćuje vas, a uz  to imaju i malu proizvodnju inače zabranjenog  Absenta ,a i  dobru zalihu trave u džungli. Kako ? Tako, u Kambodži je SVE moguće, ako znate kome dati lovu, u ovom slučaju on plaća “danak” vojsci kojoj otok inače pripada, a za dobru lovu, oni ga baš ništa ne pitaju. U samo nekoliko sati provedenih za šankom i hladan alkohol, najčešće se čuje, od onih koji su došli nakon mene, ; “hey are you dude that makes his own Absent?”   tako da mi nije trebalo dugo da shvatim da se ne radi samo o uživanju u netaknutoj prirodi.

Uz stimulacije za zaboravljanje problema, brine se Joel i za uživanje u hrani, pa za par dolara jedete  talijanske specijalitete koje sam priprema, čovjek je radio ko kuhar u Italiji, već sam napomenula da nije tipičan Amerikanac ili lokalne specijalitete, koje pripremaju lokalci koje žive i rade na “njegovom otoku.”

Osim predobre prirode, način na koji je sve skupa uređeno izgleda ko da je dio otoka oduvijek,  mislili su na svaki detalj kod uređivanja., tako da taj cijeli dio otoka izgleda ko da ste došli kod nekoga doma, samo je kuća na otvorenom, sve skupa tjera vas na pomisao da vam se nikako ne odlazi i da bi bilo super ostati vječno i  pretvoriti ovo u novi dom. Kad ste na otoku jednostavno postanete jedno s džunglom na njemu, nema granica između vas i prirode, spava se zajedno s pticama, kukcima svih vrsta ,miševima i svim ostalim životinjama.

Ono što još neodoljivo podsjeća na film Žal, kad dođete odmah ste dio ekipe i istog trena oni koji su tamo postaju vaša nova zamjenska obitelj, inače vam nema ni puno smisla ostajati  na otoku,… no bez brige svi su doslovno ko leteći medvjedići, ;  “ako volite planinu,  rijeku i cvijet primit će vas odmah u svoj šumski svijet .. ”  samo su planina i rijeka zamijenjeni  nekim drugim stvarima ;). Kad padne noć stvari postaju još zanimljivije, gitara dobije svojih 5 minuta , struja se brzo zaboravi, ima je dovoljno samo za napuniti mobitele, za one koji se baš teško isključe iz svijeta. A nakon dobre noći ispod zvijezda, na otoku na kojem sam se osjećala ko da sam doslovno usred ničega, totalni odsjek od stvarnosti, svaki mamurluk postaje podnošljiv uz pogled s kojim se budiš.

Za vrijeme boravka na otoku, ali i danas kad često pomislim na otok, ne mogu da ne zaključim kako u našoj zemlji s 1000 otoka postoji bezbroj mjesta gdje bi se jednako dobar  bijeg za željne spajanja s prirodom mogao napraviti, jer ionako je energija na otoku ta koja ga čini posebnim prije same prirode, a osim toga nije da naša priroda baš zaostaje za onom u Kambodži , dapače. Ok možda ne možemo proizvoditi Absent ili uzgajati travu, ali nešto jednako dobro moglo bi privlačiti ekipu sličnoj onoj koja tamo odlazi iz cijelog svijeta.  Samo se nadam da nećemo čekati nekog luckastog Amerikanca da nam to dođe napraviti, već da će se među našim nezaposlenim mladim ljudima pronaći neko s dobrom idejom i stvoriti nešto slično, svakako ima gdje.

 

Dubai=New York+Vegas?

Dubai=New York+Vegas?

I bi Bog , dobro Alah u ovom slučaju i bi šejk i stvori on sebi izmišljeno carstvo usred pustinje  i plati dobro robove , podari im malo zabave i luksuza i nastade najveći preserans na dragoj nam planetici, Dubai.  Inače volim pustiti putu da me odvede u najzanimljivijem smjeru, ne pripremati se za putovanja previše, doživjeti mjesto svim čulima… No, toliko dokumentaraca kao o Dubaiu nije snimljeno valjda o nijednom mjestu, pa ih nisam mogla baš sve izbjeć, a svi govore  isto;  perverzije poput skijališta usred pustnje i to u shopping centru, noćenje u hotelima, koje dođe koliko mi obični smrtnici ne zaradimo za dobar dio radnog vijeka, umjetni otok u obliku palme, najviša zgrada, naj ovo, naj ono,.. Šejk koji želi pokazati cijelom svijetu koliko novca ima, pa naravno privlači često i sav moralni šljam koji postoji…

Sve sam to vidjela tamo, ne lažu.  Dubai  nikako nije na listi  destinacija koja bi mogla biti znimljiva backpekerima poput mene ili onima željnih egzotike na putovanjima, još manje željnima kulturne baštine i povijesti, a i sama pustinja nije neko čudo od prirode. No kako sam „skučenog“ mišljenja da svaka selendra ima nešto za vidjeti i otkriti , te postati putovanje na kojem ćete nešto novo naučiti, ako znate gledati, odlučila sam prihvatiti poziv prijatelja koji su otišli tamo u potragu za „srećom“ i  pronaći  nešto što će i mene fascinirati, svoju zadovoljštinu, ono nešto, što ga čini drugačijim od svega ostalog.

Znala sam da to neću pronaći  u hotelu u obliku jedra, kopiji Venecijanskih kanala, ponudi svega što možete zamisliti, najvećoj koncentraciji najskupljih automobila, uistinu  ni na jednom drugom mjestu nećete  vidjeti toliko lamborginija, ferrarija i sličnih ego tripova u jednom danu.Volim i ja cipele, a brzu vožnju obožavam, ali nažalost nije mi bitno tko što nosi i vozi li auto i kakav. Ipak nisam napustila Dubai potpuno ne zadovoljena. Nisam to nešto očekivala  čak ni od najviše zgrade na svijetu; Burj Kalife. Iako je pogled s nje i više nego impresivan. (Preporučujem rezerviranje termina unaprijed na inetrnetu, jer je tri puta jeftinije opcija od one da se samo pojavite tamo.)

Osjetila sam ipak neku posebnu vibru  u tom cirkusu. Svi koji tamo žive, a nisu lokalci, dolaze na neko vrijeme i s nekim ciljem ili su samo turisti, nema baš onih koji razmišljaju o Dubaiu dugoročno, on je i gotovo nemoguć za nešto takvo, pa grad zato i ima taj neki ludi puls. „Jer ja sam tu u prolazu“, pa kad sam to pomnožila s milijunima nerijetko mladih i zgodnih  ljudi iz cijelog svijeta, shvatila sam zašto sve djeluje tako ne obuzdano kako djeluje. Dubai mi je bio kao neki čudan spoj New Yorka i Vegasa. Blještavilo i ludilo Vegasa tu je gotovo isto samo se radi o malo finijoj verziji bez kockarnica i lažnih Elvisa Preslya , ali sve je također blink- blink i razuzdani provodi mogući su svaku noć. Uvijek je sve dostupno, tako se u 4 ujutro recimo sjetite da vam fali kutija cigara, coca cola, jogurt, kondomi bilo što, jednostavno nazovete broj i dostavljeno vam je kroz desetak minuta, a dostava je besplatna. Da ne govorimo o tome da je sasvim normalno doći u restoran u 3 ujutro i dobiti sve jednako kao da ste došli u tri popodne, možda nije priča u svakom restoranu takva, ali ima ih. Osim ne spavanja grada, ono što me svakako podsjetilo na veliku jabuku je prisutnost apsolutno svake nacije ili boje kože ili religije ako hoćete, tu postoji baš svašta i u isto vrijeme, šeta to sve po centirma i po ono malo dijelova po kojima zapravo možete prošetati, zaista nije mjesto gdje sam mogla odlučit ; ma ja ću pješke.

Tradicionalne arapske haljine na muškarcima, a uz to enorman broj polugolih turistkinja, naravno i posve zamotane žene, sve to skupa, šarenilo kultura čini još bogatijom. Apsolutno multi-kulti mjesto i svi tamo funkcioniraju i dijele život barem na kratko. Istina, takav je svaki više milijunski svjetski grad, ali u Dubaiu je baš to specifično. I taman kad sam promislila da bi i ja mogla tu zagrabit neku lovu i potrošit koju godinu …prošo mi je kroz glavu scenarij u kojem mi se život svodi na odlaske u shopping centre, na plaže, u teretane naravno, jer za uspjeh morate super izgledati i lude noći, ali čudna kakva jesam ipak mi to nije savršeno.  Previše volim  šetati gradovima u kojima svaka cigla ima neku priču, naići na umjetnost u raznim oblicima, na svakom koraku, a tamo to ipak ne postoji. Da, doveli su oni i umjetnike iz cijelog svijeta da im stvore kulturnu scenu, koja naravno nije nešto…jer eto duša se ne može kupiti i stvoriti preko noći. Jedina  umjetnost koja je dosegla vrhunac, je umjetnost lagodnog života u kojem je sve prilagođeno vašim potrebama.

Za moju hipersenzibilnost bi bilo bolje da nisam primjećivla  robove u obliku potplaćenih Indijaca, Pakistanaca, Filipinaca i mnogih drugih na čijim leđima je pustinjska perverzija i bila izgrađena. Za to primjetiti dovoljno je samo da umjesto taxija, koji je usput rečeno prejeftin, ( za cca 50 kn dospijete s jednog dijela grada na potpuno suprotni) odlučite koristiti njihov oblik podzemne, tj nevjerojatno uređenog gradskog prijevoza, koji je uređeniji i čišći od naših ljekarni, tako ćete morati primjetiti i one druge stanovnike Dubaia. Oni tamo crnče za siću, što je očito na prvi pogled kad ih vidite,  kako bi savršen šejkov svijet dobro funkcionirao. Sve je tu po pravilima, prvi vagon je za one s vip kartom, drugi samo za žene i djecu , a onda sljedećih nekoliko za sve ostale. I svi se toga drže, nema tu ne poštivanja pravila, ali opet obzirom da je u svemu tako, ne brinete puno di vam je novčanik i osjećate se dosta sigurno.

Prvi dan sam krenula s plažama, prva mi je bila Jumeria beach, odličan pijesak, ipak smo u pustinji, ako nije tu, di je? Ipak, more je druga priča, ne nije čisto ko naše i nisam poželjela boraviti dugo u njemu, nimalo fascinantno zapravo. U daljini pogled na burj kalifu i sve zgrade najveće i najpoznatije ulice sheik zyhad road, palme, sve u svemu super izgleda, ali nikako ne spada u plaže za koju bi rekla da ju morate vidjeti.  Ali, staza za trčanje!! Ne vidim joj kraj, a ono materijal od kojeg ne stradaju koljena, ko neka guma, a odmah do nje betonska za role i šetnju! Ne znam je li moja fascinacija bila posljedicom godina bavljenja trčanjem ili jednostavno činjenice da su na baš sve mislili.  Ostale su plaže vrlo slična stvar , zgradurine u pozadini , hoteli čudnih oblika, preserans i sve napravljeno kako bi vi uživali i trošlili. Ali nema  ljubljenja , pipkanja i sličnih stvari, zabranjeno! Da pitala sam se i ja ko provjeravaju , nisam dugo čekala odgovor, momci u plavom , samo nisu uvijek u plavom često su i u civilu.

Od svih turističkih atrakcija i izleta koje nude na svakom koraku , obavila sam između ostalog  desert safari , đipom su me pokupili ispred zgrade, vozili me kroz pustinju , jahala sam devu, uživala u showu  trbušne plesačice i nekih drugih „tradicionalnih“ plesova, iako je „autentična“ turbušna plesačica zapravo bila zgodna ukrajinka, a plesač ko zna od kud, no dobro, nećemo cjepidlačiti. Dobila sam odličnu večeru i vratili su me doma , a sve za neku stvarno sitnu lovu, jer agencija koje takav paket  nude je masu. Tako da na internetu možete pronaći takav izlet već za sto pedeset kuna, ako ne i manje.

Prvu noć započela sam večerom u jednom od doslovno stotinu restorana ispred Dubai Malla, u sklopu kojeg je i Bruj Kalifa, a i slavni show fontana, koji je  impresivniji od onih u Vegasu, ipak je šejk morao dokazati da on može bolje i jače. Cijena večere u tim restoranima iznosi gotovo jednako kao i cijene u nekim prosječnim restoranima kod nas, uz daleko bolju ponudu i kvalitetu.  I sjedimo tako ja i frendovi i tisuću drugih i horde koje hrle na ogradu, da gledaju fontane i tako ista priča svaku noć. Možda jesam cinik po prirodi, ali večera uz pogled na Burj Kalifu i fontane me ipak fascinirala.

Slijedi  alkoholiziranje i ples po klubovima do ranih jutarnjih sati, nešto slično balkanu. No, opet bi lagala kad bi rekla da se nisam odlično provodila i da noćni život nije dobar. Kad padne noć Dubai postaje raj za željne takvog provoda, ima i droge ako trebate , zgodne polugole cure, naravno to nikako nisu lokalne cure, već sve one koje su tamo nekim poslom ili na godišnjem, a nije  tajna da i seks turizam cvjeta, pa Roxanne nije nikakav problem dobiti i to spada u ono što možete naručiti, samo na drugom broju. Odlično uređeni  klubovi, dobra glazba, zabave svih oblika. Nešto što nikako ne bi očekivali od muslimanske zemlje, ma koja zabrana alkohola? A ako ćemo usporedit s našom obalom ljeti, nije ni nešto skuplje. Jedino nema onih opcija piva iz konzuma pa na klupice, malo je trgovina koje prodaju alkohol, srećom frendica živi u starom dijelu Dubaia, odmah do jedne, ali samo u stanovima, na ulici zabranjeno! U velikoj većini klubova ulaz za cure je besplatan kao i prvo piće i slične pizdarije, ma raj.  Meni osobno je od svih  najdraži bio „Barasti“ na istoimenoj plaži.

Nisam doživjela avanturu zvanu zatvor, jer nisam ni jednom  baš teturala po cesti, ali da jesam ne bi mi ništa pomoglo. I ljubakanje se ostavlja za doma, ništa po klubovima , a ako ste baš odlučni, laser kojim vas posvijetle može biti  upozorenje ili ako su ljuti tu noć, odmah letite van iz kluba. Puši se ko kod turčina i svugdje, samo restorani unutar shopping centara ne dozvoljavaju pušenje, a  fora je što se nargila isto tako može dobiti u mnogim restoranima, klubovima i kafićima. Zaključak, uz dobro i loše, čak i oni poput mene koji se ne dive pokazivanju financijske moći, mogu pronaći nešto za sebe u  Dubaiu.