Route 66

Route 66

Route 66 i ja na Harleyu (Slane Banane) :

Nema te loše priče ili komentara koji nisam čula prije nego sam krenula. Najčešće sve na istu foru; silovat će me, otet će me netko, ubit će me, novi nastavak pogrešnog skretanja, ili tipične verzije iz onih serija u kojima zgodni detektiv i forenzičarka dolaze na mjesto zločina…

To je uvijek bilo i ostalo isto – o putovanjima će vam govoriti oni koji se od sigurnosti roditeljskog doma nikad odvojili nisu. Pripremala sam se tog puta puno više nego inače, uistinu sam pročitala dovoljno vodiča, kombinirala, računala, ma sve ono što inače ne radim previše. Dohvatila sam se i nekih dokumentaraca, svaka čast svima, ali kad sam pogledala našu verziju Route 66 dokumentarca zamalo da sam i odustala. Po njemu je ispalo da u Americi ljudi stvarno ne rade ništa, osim što razmišljaju kako nabaviti oružje, a uz to nema ništa previše zanimljivo. To je na kraju bio samo pokazatelj da je ljepota u očima promatrača i da dvije osobe potpuno istu stvar mogu doživjeti na suludo suprotan način.

Iako sam već bila u Americi i znam koliko je pogrešno često predstavljena u medijima, kako jednostavno sto puta ponovljena laž može postati istina, ni meni koji dan prije polaska nije bilo baš svejedno. Sve me počelo brinuti: što ako mi guma pukne usred ničega, što ako me stvarno banda na motorima napadne… što ako…

Nakon što pročitate cijeli putopis, sve zaključke donesite sami 😉

Osam saveznih država, zvuk motora i vjetar u kosi. Država po država,  jedno od najčarobnijih putovanja moglo je krenuti…

ILLINOIS

Ne znam za vas, ali meni kad bi netko spomenuo Chicago, prije nego sam otišla, prvo mi je na pamet padao jazz, blues,  klubovi, noćni izlasci, mafija, početak Route 66…, no nisam baš očekivala da će me sam izgled grada toliko oduševiti. Obzirom da sam ga posjetila odmah nakon New Yorka;  bio mi je jednako lijep, ako ne i ljepši ( uz to je i puno jeftiniji).  Sam centar opet zgrada na zgradi, no neka druga priča od većine takvih gradova. Prvo zgrade nisu iste kao kod mnogih, već kao da svaka ima neki svoj stil, što na kraju ispada super jer nema osjećaja de ste izgubljeni među velikim kockama. Sljedeća stvar koja ga čini drugačijim je rijeka koja prolazi kroz sam centar, a uz to je i  nevjerojatno čist . Kad se još doda  Michigan koji je velik kao i Jadran, a isto tako odmah tik uz centar, dobije se grad koji je stvarno odmah na prvu nešto posebno. Veliki hit u gradu ogromna je skulptura graha i naravno Buckinghamska fontana, a moj domaćin tamo (Hrvat koji živi gradu već preko 20 godina) i ja bili smo  najponosniji  ispred poznatih skulptura Indijanaca-konjanika, koje je napravio Meštrović.

Iako i danas postoji dio grada koji je relativno nesiguran, mafija kao nekad više ne postoji, no moji domaćini odveli su me u klub koji nije nikako poznat među turistima, ali svakako među stanovnicima gada.  Ako ste ikad u Chicagu ne želite propustiti Green Mill klub koji gotovo na svakodnevnoj bazi okuplja jazz, blues ili neke druge umjetnike,  poznat i po tome što su upravo u njemu Al Capone i ekipa obavljali svoje prljave poslove i osim toga bili vlasnici.

Nekoliko dana nakon kratkog posjeta Chicagu, krenulo je  putovanje po Route 66 na motoru. Majka cesta kako je još mnogi zovu, kad je sagrađena 30ih godina bila je jedina koja je povezivala zapadnu Ameriku s istočnom, a samim time i od ogromnog značaja za njenu ekonomiju. Motor i ja sve od Chicaga do Los Angelesa i naravno ljudi koje upoznajem putem. Obzirom da cesta već duže vrijeme službeno ne postoji, živom je održavaju baš ti isti fanatici, zanimljiva odredišta na putu i ovakvi kao ja koji je prelaze.

Dečki u salonu gdje sam  preuzela motor se  naravno kao i svi do tad nisu mogli načuditi činjenici da idem sama, no oni za razliku od mnogih u Hrvatskoj to uopće nisu povezivali s činjenicom da sam žensko i ne smatraju da imam razloga za brigu , nego jednostavno im ne dolaze ljudi sami iznajmiti motor. Nakon njihovog čuđenja uslijedilo je i moje; nisam ni sama znala kako ću voziti to veliko čudo koje su mi dali, doslovno jedva da mogu nogama do tla, no nakon nekog vremena naviknuli smo se on i ja jedno na drugo.

Vrlo brzo po izlasku iz Chicaga prva je u nizu od ikona na Route 66 restoran Henry’s Drive In, sa navodno divovskim Hot-Dog sendvičima. Div koji je nekad držao hot dog u rukama premješten je u jedan drugi grad na Route 66, pa vam sad tu ništa nije divovsko, jedino što se po cijeni vidi da napuštate veliki grad, jer sve postaje malo jeftinije. Sljedeća destinacija;  grad do kojeg stignem na putu prije mraka. Svakako sam mislila da ću doći dalje taj prvi dan, no već tu spoznajem što znači voziti po cesti koja službeno više ne postoji, a na kartama koje se daju kupiti kao dio određenih vodiča  sve izgleda jednostavnije nego u praksi. Inače je na većini dionica cesta dobro obilježena znakovima koji vam pokazuju da ste na dobrom putu, obzirom da često trebate koristiti i  druge ceste i autopute jer 66 više jednostavno nema na nekim mjestima, ipak ti znakovi nisu baš nešto na prvom dijelu puta, pa sam ja lako odvozila puno milja u nekom krivom smjeru i naravno još toliko da bi se vratila na stari.

Oko gradića Joilet oznake po državi Illinois postaju dosta dobre pa je dalje bilo puno lakše.Već prvi dan shvaćam razliku ovakvog pothvata u Americi i kod nas recimo, tank motora od potpuno praznog do potpuno punog je 15 dolara. Nakon spavanja u Braidwoodu jutro je donijelo doručak kod Betty Boop u Polk-a Dot restoranu. Danas živa  legenda obzirom da je krenuo davne 1956 kao školski bus iz kojeg se prodavala hrana, a i sad je uređen u stilu istih tih  50ih i zaista kad uđete imate osjećaj da vas je neko stavio u vremeplov i da ste došli u te godine. Legenda restorana je i Nancy, legenda je iz razloga što radi u njemu od iste te ’56e. Sama cijena doručka govori o tome što znači u Americi udaljiti se od velikih i popularnih gradova, jer za nekih deset dolara dobijete potpuni obrok, uključujući piće i desert što bi inače u New Yorku recimo, bilo nemoguće. A što više milja prelazite i udaljavate se od Chicaga, ta ista Amerika postaje nešto sasvim drugo i novo, odnosno staro.

Poput ovog restorana mnogi ti mali gradovi cijeli izgledaju kao da su iz nekog potpuno drugog razdoblja, bez puno stanovnika, a s različitim ponudama  pokušavaju dočarati vrijeme u kojem su tisuće Amerikanaca prelazile na zapad, stvarno ponekad dobijete osjećaj da je na Route 66 na nekim mjestima vrijeme jednostavno stalo. Osim restorana popularne su i stare pumpe koje danas služe samo kao turistička atrakcija, recimo ona ispred koje mi je simpatičan policajac ponudio da mijenjamo prijevozna sredstva, sagrađena je 1933, a najdulje je radila na poznatoj cesti. Zanimljivi su i plastični divovi kojih duž ceste ima nekoliko iako se danas više ne nalaze na mjestima na kojima su originalno bili postavljeni, jer danas su opet samo atrakcija , a nekad su služili kao reklame ispred restorana kako bi privlačili putnike da se zaustave. U gradu Pontiacu, koji je sam po sebi zanimljiv s toliko oslikanih zidova i nekoliko muzeja, nalazi se i kombi u kojem je živo jedan od legendarnih američkih umjetnika (Bob Waldmire) , tako da je konstantno putovao po Route 66.

Dok ćete u Springfieldu imati priliku vidjeti kuću Abrahama Lincolna koja je danas pretvorena u muzej, a cijeli taj dio grada u kojem se nalazi preuređen je tako da opet imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost.

Kako su Amerikanci poznati i po tome da vole osvajati rekorde u različitim stvarima na putu sam imala priliku vidjeti različite rekorde poput najvećih pokrivenih kola na svijetu, ogromnih stolaca, skulptura zeca  i sličnih stvari. Taj isti zec nazali se na Henryevom ranču kojeg održava Henry koji je apsolutno lud za Route 66 i dao mi je jako puno korisnih savjeta  za nastavak putovanja i promijenio neke moje planove, što je bilo i više nego super. Ljudi poput njega zaslužni su za to da popularnost Route 66 ne prestaje, dapače konstantno se nešto novo obnavlja i popravlja. Što se ljudi tiče koje sam do tad upoznala, ludih bajkera ni od kud, sezona putovanja po cesti u 5 mjesecu u kojem sam je ja prelazila je tek počela, a dostiže svoj vrhunac u srpnju i kolovozu. Najčešće sam imala priliku susretati  se samo s nekim parovima ili cijelim  obiteljima koji je prelaze autima, a ne motorima. Dok su sami Amerikanci koji žive na ovim područjima i više nego pristupačni i voljni pomoći, bilo što da vam treba, tako da ništa od silovanja i pogrešnih skretanja. Naravno ima područja koje je poželjno izbjegavati, poput nekih dijelova velikih gradova noću, ali ništa specijalno.

MISSOURI

Kiša, pljuskovi, vrućine, vlaga, leđa koja bole od toliko sati na motoru, sve to lako se zaboravi kad upoznate ljude kakve sam ja upoznala putujući kroz saveznu državu Missouri . Kad tome dodam prirodu i zanimljivosti putem, zaboravim da sam se na išta ikad žalila.

Izlazak iz države Illinois ; mostovi okruga Madison.  Prije dolaska na  tu destinaciju, romantičar u meni jedva je čekao  osjetiti dašak romantičnog klasika. Usprkos kiši spustila sam se do nečega što danas služi samo kao turistička atrakcija i vidjela te “slavne” mostove, koje kad prijeđete prelazite u državu Missouri, a rijeka Mississippi predstavlja prirodnu granicu između Illionisa i Missouria. Jedan od savjeta upućen od mnogih bio je nemoj preko mosta sama, tu zna biti onih koje vole pljačkati, obzirom da je bilo još dosta turista kad sam i ja bila, opasnost je lako zaboravljena. Sljedeća destinacija grad St Louis i veliki luk u njemu koji predstavlja prelazak na zapadnu stranu Amerike, idealno bi bilo da sam  došla dovoljno rano kad još stoji na raspolaganju opcija da uđete u njega i imate pogled na cijeli grad, no to je ipak ostavljeno za drugi put. Kroz prekrasnu vožnju iznimno zelenim Missouriem maknula sam se od kiše i približavala se destinaciji koju je predložio Henry.

Iako su moji prvotni planovi bili potpuno drugačiji slušala sam savjet o spavanju u gradiću koji se zove ni manje ni više nego Cuba , jer tu prema riječima s Henryevog ranča postoji odličan hotel za prihvatljivu cijenu. (Manje od 50 dolara, kad usporedim s meni dragom  Azijom ovo je neopisivi  luksuz, ali u Americi je to stvarno dobra cijena, posebno obzirom na to što sam dobila). Hotel je bio najbolji  na cesti, ali način na koji sam dobila sobu u njemu postao ja simpatična priča za sebe, tipična za Route 66. Već je bilo poprilično kasno kad sam ga pronašla, a u istom trenu kad sam se ja zaustavila ispred, stao je i auto iz kojeg je izašao mladi par iz Španjolske, kojeg sam već nekoliko puta srela proteklih dana. Nakon čuđenja  o tajmingu pokušavamo pronaći recepciju, no nema nikoga, vrata zaključana, a na vratima ostavljen broj koji se može nazvati. Zovemo. Žena pospanim glasom objašnjava kako joj trebamo samo dati broj kreditne kartice , a ona će nam objasniti gdje su sakriveni  ključevi za slučaj da se ovakvi kao mi pojave. Prvo nam je to bilo malo smiješno i europski smo bili sumnjičavi , no umiremo od smijeha nakon što pronalazimo ključeve i odlazimo u sobe koje su bile iznad svih očekivanja. Još tome moram dodati, da ona nije ništa naplatila samo uzela podatke s kartice onako za svaki slučaj. Jako daleko od onih nepovjerljivih Amerikanaca kakve su svi koji su ikad vadili vizu za njihovu zemlju imali priliku susresti.

Uz još jedan restoran u stilu 50ih na putu dolazim i do gradića Lebanona gdje stari Scott ima trgovinu sa svim mogućim suvenirima u znaku popularne ceste, ali on je uz to i vlasnik firme koja proizvodi sokove Route 66, no ipak mu je najdraže cijele dane sjediti u trgovini i upoznavati takve kao ja, koji tu prolaze. Strelice sa svim mogućim destinacijama i udaljenostima njegova su osobna ideja, a na pitanje zašto nema Zagreb, a ima Prag, dobila sam brzi odgovor;  tu su mjesta iz kojih me najviše ljudi posjećuje.

Nakon njega upoznajem legendu među ljudima s ceste, starog Garya, na njegovoj Gay Purita staroj pumpi i trgovini. Umjesto planiranih 15 minuta ostala sam 4 sata koja su proletjela u priči s njim i njegovom boljom polovicom. Čovjek je u mladosti bio profesionalni pljačkaš vlakova, nakon toga nema posla kojeg nije radio, ali već više od 15 godina tvrdi da nema boljeg posla od njegovog.  On kaže da ne mora putovati jer ljudi iz cijelog Svijeta dolaze kod njega i on putuje preko njih. Apsolutno je potvrdio moju teoriju putovanja, ljudi su ti koji se važe, a ne kilometri iza vas. Poklonio mi je 3 majice, knjigu, sladoled,…a zašto ? Jer smo sad prijatelji for life kako kaže i jer su ljudi dobri ili nisu, nema to veze s bojom kože i nacijom, a ja se samo moram slikati kad dođem do kraja i poslati mu fotografiju. Druženje s njima i slušanje priča nije bilo samo lijepo iskustvo, nego jedna od onih stvari kad znate da ste nekome uljepšali dan, a možda i više od toga.

Moj prijatelj Gary poslao me na iduće čarobno mjesto kojeg ni jedan vodič ne preporučuje, obzirom da je nekoliko kilometara udaljeno od same Route 66, ali nešto što se nikao ne bi trebalo zaobići, ako vas sama povijest ceste stvarno zanima. Kad sam ušla u sam Red Oak ( gradić kako ga oni nazivaju, iako je to samo kao veliki muzej u kojem živi desetak ljudi), nisam znala ulazim li u neku bajku ili mjesto gdje netko živi. Podsjetilo me na neke slikovnice  iz djetinjstva u svakom slučaju. Već kod prvih otvorenih vrata jedne od čarobnih kućica, predivna Carol poziva me na kavu i ja opet ostajem satima umjesto kratkog zaustavljanja. Nema toga o čemu mi nismo pričale, uspjele smo i plakati i smijati se, iako smo se tek upoznale i starija je od mene dobrih 30 godina, na kraju mi je jedva dala da odem i ne ostanem kod nje u kućici iz bajke. Ja sam imala osjećaj da sam pronašla sebe u nekoj dalekoj budućnosti, a ona valjda svoju verziju u prošlosti. Naravno objasnila mi je i zašto to mjesto tako izgleda.

Umjetnik Lowell Davis koji isto tu živi, sve je ovo stvorio,  za vrijeme svog najvećeg bogatstva kupio je sve moguće što je mogao, a da ima veze s Route 66, te doslovno prenio u svoj “grad”. Tako da se tu nalazi u njegovom vlasništvu; kuća braće Dalton, najstarija pumpa s Route 66, zatvor s ceste i još svašta nešto… Grad Carthage isti je dan dobio u poznatom kafiću prvog Hrvatskog gosta, a znam još nešto ; prvom prilikom opet ću posjetiti nove prijatelje Carol i Garya.  Dok je Route 66 za mene postala galaksijama daleko od neke opasne ceste gdje se grozne stvari događaju.

KANSAS, OKLAHOMA, TEXAS

Kansas je savezna država kroz koju prolazi najmanji broj kilometra na Route66, svega 20 kilometara. Općenito na dionici kroz Kansas, Oklahomu i Texas sam puno manje upoznavala lokalne ljude, jer se tu jako često radilo o dijelovima ceste gdje ljudi jednostavno nema.  Puno su češći bili prozori napuštenih kuća, benzinskih postaja, motela,  čak i cijelih naselja nego u prijašnje dvije zemlje.

To je zapravo jedan po poznatih problema koji muči Route66, ljudi jednostavno napuštaju naselja uz cestu i odlaze u veće gradove, obzirom da je danas jako mali broj ljudi koristi, pa većina biznisa vezna uz promet od prolaznika jako lako propada. Upravo zbog toga cestu je na tim područjima i teško održavati “živom”.  Vozeći se mnogim od tih predjela, nekako vam je nevjerojatno shvatiti da se radi o onoj istoj Americi koja je svima poznata po velikim gradovima u kojima vječno vlada gužva. Većina gradova na putu, nije baš u potpunosti bez stanovnika, ali se ponekad čini baš kao da je to slučaj.

Ipak priroda i dalje lako oduševi prolaznika, a nebo kroz Texas je nešto nevjerojatno, kao da odjednom vidite pola Zemlje, nema ničega osim beskrajnih polja i ceste i moram priznati da je to nebo bilo neponovljivo. Prije nego me nebo u Texasu oduševilo, kroz Kansas i Oklahomu sam imala priliku vidjeti odakle tvorcima popularnog animiranog filma “Auti” inspiracija, a auti u Oklahimi se nazale ispred jednog od popularnijih  restorana- kafića na cesti; Rock Caffe. U zgradi koja je napravljena od kocki koje su  uzete sa same Route 66. Upravo ispred njega imala sam priliku konačno upoznati neke “bajkere” na putovanju; dečke iz Češke. Nije da je Route 66 inače baš toliko prazna , ali većina ljudi se na ovo putovanje odlučuje kasnije tijekom ljeta, pa sad djeluje poprilično prazno i na onim dijelovima gdje se turisti inače sakupljaju.

Ova dionica putovanja bila je drugačija od prijašnjih i po tome što sam za mnoge zanimljivosti morala odvoziti dosta milja u smjerovima suprotnim od ceste, kako ih ne bi propustila, a cesta se često i pretvarala u neasfaltiranu površinu dugu kilometrima, što je za motor zahtjevnije nego za automobile.  Oklahoma kao zemlja Američkih Indijanaca, nekoliko milja od  gradića Foyil, skriva najveći Indijanski Totem na svijetu …

Veći gradovi poput Tulse i Oklahoma Citya, ulaskom u Texas zamijenjeni su poljima, farmama stvarima koje često povezujemo s tim dijelom Amerike, primjerice prekomjernog uživanja u hrani, posebno mesu. Nadomak Amarilla, najvećeg grada u Texsasu uz Route 66, nalazi se najpopularnije mjesto za enormno velike odreske. Jednostavno sam morala provjeriti kako to izgleda. Uglavnom, ako u sat vremena uspijete pojesti ( nešto što bi ja opisala kao pola krave) ne morate ga ni platiti, naravno to samo nekima uspijeva. Ipak ne prihvaćam izazov i odlučujem se za najmanju verziju. Znam da dolazim iz zemlje Hrvatske u kojoj je hrana i više nego odlična, pa je Hrvatske gurmane često teško oduševiti,  ja sam ipak puno manje zahtjevna. Međutim,  ovaj restoran je bio i više nego promašaj, a još kad sam shvatila da je cijena duplo veća nego po ostalim mjestima gdje sam jela bolju hranu, sjetila sam se zašto izbjegavam ovakva “previše popularna” mjesta.

Vrlo blizu restorana nalazi se jedna od popularnijih atrakcija na Route 66, groblje ili ranč Cadillaca. Mjesto gdje je nekoliko starih Cadillaca  zabijeno u zemlju, a osim što je to već zanimljivo, potpuno su prekriveni svim mogućim bojama iz sprejeva, što je zajednička “umjetnost” svih koji ovo mjesto posjećuju. Neki se opskrbe sa svojim sprejevima, a za ostale uvijek ima onih koji tamo stoje na raspolaganju. Ranč je popularn i za one koji ne prelaze R66; broj ljudi koji posjete ovo mjesto tijekom dana navodno je toliki da nešto što ste vi ujutro ispisali sprejem do kraja dana je potpuno prekriveno, ma gdje da ste pisali.

Nekoliko milja prije samog izlaska iz Texasa nalazi se gradić Adrian, koji je na pola puta između Chicaga i Los Angelesa, odnosno na polovici Route 66. Iako mnogi tvrde da točna polovica nije baš tu, mjesto je i dalje po tome popularno. Osim restorana  na polovici putovanja, u gradu koji broji nešto više od stotinu stanovnika, nažalost ne postoji ništa drugo zanimljivo. Kratka vožnja dijelila me od ulaska u još jednu saveznu državu na cesti;  New Mexico, koji je postao nevjerojatni doživljaj Route 66.

NEW MEXICO

“To mi je bio životni san”.  “O tome sanjam oduvijek.” ” Većina ljudi  to želi cijeli život….”

Ovo su bili najčešći odgovori koje sam dobivala od ljudi koji sam srela na Route 66 ili onih koje radi na nekom od mjesta na popularnoj cesti. Mnogi Amerikanci koji žive u velikim gradovima daleko od nje zapravo često nemaju ni pojma što uopće mogu doživjeti na njoj, nekako je puno popularnija među ljudima koji su iz Europe ili bilo kojeg drugog dijela svijeta, zapravo nije većina tih ljudi i bila na motorima kao ja, nekako to im nije ni bitno, žele samo doživjeti Route 66.

Moram priznati da na početku nisam baš toliko bila zaluđena s njom, istina bio je to i moj san, ali više iz perspektive zaljubljenika u motore i prelasku s istim, jer je popularan san svakog bajkera, više nego što se radilo o samoj cesti. Nakon ulaska u saveznu državu Novi Meksiko, sve mi je postalo jasnije i prešla sam na stranu ljudi koji ovo smatraju jednim od najboljih putovanja i pričaju o tome baš na taj način. Nije da zemlje na Route66 prije toga nisu bile lijepe, ali ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Jednostavno me nije moglo podsjećati ni na što sam vidjela prije, a kao što me nebo oduševljavalo  u Texasu, tu me puno više toga ostavljalo bez teksta.  To je bila ta potpuna sloboda o kojoj mnogi pričaju kad opisuju Route 66;  osim predivne prirode i vjetra u kosi,  gotovo ništa oko vas, ponekad miljama nema nikoga osim vas na cesti, a slike koje se izmjenjuju oko vas su malo je reći fascinantne.

Motel  Blue Swallow, je vjerojatno najpopuarniji motel na Route 66, a svakako je jedan od onih koji najdulje neprestano radi od davne 1941 kad je sagrađen. Poseban je i po tome što je očuvan, a ne puno mijenjan kako bi posjetiteljima što više prenio doživljaj vremena u kojem je sagrađen. Tako su garaže koje su odmah uz sobu i dio svake sobe i danas dio motela, pa putnici kao i nekad davno mogu svoje automobile ili motore imati odmah do sebe.

Osima stvarno zanimljive prirode ima puno činjenica koje Novi Meksiko čine drugačijom saveznom državom od ostalih u SAD-u . To je zemlja s najvećim brojem Hispanoamerikanaca, ali uz to i velikim brojem Američkih Indijanaca, čija kombinacija čini stvarno posebnu kulturu, na koju su stoljećima utjecali Indijanci, Španjolci i Meksikanci. Uz to što je to i jedina država u SAD koja uz engleski ima i španjolski kao službeni jezik. Sve to najbolje ćete doživjeti u glavnom gradu Santa Fe, koji je ujedno i najstariji američki glavni grad. Što se mene tiče jedan od posebnijih po kojem sam imala priliku hodati.

Da vas netko spusti u Santa Fe, a da ne znate gdje ste , na prvu bi ga teško povezali s Amerikom, a cijeli grad izgleda kao da ste došli u neko mjesto iz bajke. Sve kuće jednake su boje, samo malo različitih nijansi i sličnih totalno posebnih oblika, a sve u stilu najstarije crkve(1610)  i jedne od najstarijih kuća (1646) u Americi, koje se tu nalaze. No, ne radi se pri tome samo o  centru grada, koji zovu Plaza,  cijeli grad tako je građen. I da nisam znala unaprijed pretpostavila bi da se radi o kombinaciji Meksičke i Indijanske kulture; po stanovnicima, po hrani i stvarima koje se nude kao suveniri na svakom koraku.

Jedna od stvari koja se ne propušta kad ste u Novom Meksiku je posjet jednom od Indijanskih sela. Iako se stari grad Acoma ili Sky City ne nalazi na samoj Route 66, već nekih 15 milja udaljen, to je  jedno od boljih mjesta  u blizini Route66 , a vožnja do samog grada na vrhu stijena, jedno od fascinantnijih iskustava.

Već 800 godina na tom istom mjestu žive pripadnici Acoma Pueblo plemena, iako su u međuvremenu u prošlosti bili pokoreni i pretvoreni u svojevrsne robove od strane Španjolaca.  CIjelu legendu i priču o svom plemenu ispričat će vam vodiči koji vas vode kroz  “grad” , jer bez njih i ulaznice od 20ak dolara vi sami ni ne možete doći gore . Iako je to danas pretvoreno u turističku atrakciju i za njih osnovnu vrstu prihoda, možete doživjeti kako danas njih 50ak živi na mjestu bez struje i vode, koju moraju dovoziti gore kad im treba.  Nažalost za fotografiranje nisu baš otvoreni, a osim vodiča ili onih koji pokušavaju prodati nakit ili nešto slično , nećete ih puno ni vidjeti.

Nakon nevjerojatnog Novog Meksika, mislila sam da je to ono najbolje od Route 66, dapače nakon tog više mi ništa nije ni trebalo kako bi to postalo i meni jedno od ljepših putovanja, no Arizona je sakrivala još nevjerojatnije prirodne ljepote.

ARIZONA

Putovanje Arizonom samo je dodatno potvrdilo ono što ja oduvijek tvrdim za SAD; da ljudi rade ogromnu grešku kad posjete Americi svode na velike gradove ili cijelu zemlju doživljavaju na temelju njih. Američka priroda je stvarno nevjerojatna  i beskrajno raznolika. Kod nas su strašno popularne neke egzotične destinacije, a SAD pada u sjenu gradova ili često uopće nije popularna destinacija za odmor. No, nakon Route 66 i  puno vremena provedenog  po mnogim egzotičnim zemljama,  još sam sigurnija u to da su prirodne ljepote Amerike među najljepšim mjestima  koje sam ikad imala priliku vidjeti. Prije dvije godine posjetila sam Grand Canyon koji se također  nalazi u  Arizoni, osim što to nikad ne zaboravite, ako imate priliku vidjeti, bila sam uvjerena da je to sve od Arizone, da nema šanse da ima još nešto tako lijepo. Prelazeći dionicu Route 66 koja prolazi Arizonom shvatila sam koliko sam bila u krivu. Zapravo sad mislim da bi cijela  Arizona mogla postati nacionalni park, a New Mexico koji je do Arizone bio moj najdraži dio Route 66 dobio je ravnomjernog protivnika.

Kroz Arizonu mi je uglavnom trebalo puno više vremena za isti broj kilometara nego inače, jednostavno svako malo bi sama sa sobom komentirala WOW, ma moram se zaustavit, ma moram ovo slikati , … i tako doslovno non-stop. Prva stvar na koju sam ostala bez teksta bio je Painted Desert i Petrified Forest National Park. Mjesto gdje sam doslovno mogla zaboraviti kako se zovem. Poput Grand Canyona jedno od onih mjesta gdje odmah ispred sebe lako doživite veličinu i vijek Planete koje smo svi dio. Ona je tu milijune godina, a mi smo tu i kraće nego u prolazu. Da ne filozofiram previše; radi se području gdje vas pijesak u  svim mogućim bojama taložen milijunima godina jednostavno ostavi bez teksta. Tu vam je sad nešto smatrano nacionalnim parkom, jedan dio je , pa drugi nije. Tako Painted desert postaje samo područje između dva nacionalna parka, Grand Canyona i Petrified Foresta.  Time ćete se ipak najmanje zamarati ,sve je prekrasno u kojem god smjeru pogledate. Zapravo uđete s jedne strane ceste, platite 5 dolara,da dobro ste pročitali, za samo 5 dolara možete se voziti kroz 60 km dugačku cestu koja spaja sva ta područja koja jesu i nisu službeno nacionalni park, ali jedno je sigurno; nevjerojatno je!

Sljedeća stvar koje je isto nevjerojatna bio je Meteorski krater. Mjesto gdje je prije 50 tisuća godina meteor pao na zemlju i prouzročio udarac jednak oko 150 bombi bačenih na Hirošimu. Negdje oko 1200 metara mu je presjek, a iako je jedinstveno mjesto na svijetu i nevjerojatno velik, smatran je samo atrakcijom, a ne nacionalnim parkom ili spomenikom. To zapravo samo iz jednog razloga; jer se radi privatnom vlasništvu obitelji znanstvenika koji je prvi dao prijedlog da se radi o meteorskom krateru. Postoji jedna specifična stvar kod prirodnih razlika u Arizoni, u nekim ćete gradovima obući sve dugih rukava što imate pri ruci, jer ste na popriličnoj nadmorskoj visini i oko vas je nešto što bi vas moglo podsjetiti na Alpe, a za samo kojih sat vremena kasnije se doslovno kuhate. Jedan o tih hladnih gradova visoko i u šumi je Williams; hladan, ali iznimno zanimljiv što se tiče obilježja Route 66. Nešto vezano za slavnu cestu na svakom koraku, uz to da su prodavači obučeni u Elvisa Presleya najnormalnija pojava.

Općenito što se tiče atrakcija s temom Majke ceste (R66) i tu je Arizona, vjerojatno od svih saveznih država na vrhu. Još su neki od gradova poput Williamsa potpuno u stilu Route 66. Upravo kod onog koji u tome prednjači (Seligman), započela je jedna od nevjerojatnijih dionica na putovanju. Što zbog toga što se tu Route 66 potpuno odvaja od autoceste, pa se vozite cestama gdje miljama nema ni jednog drugog prijevoznog sredstva osim vas, što zbog toga što sve možete vidjeti putem. Sve do same granice s Kalifornijom izmjenjivala se nevjerojatna priroda i zanimljivi spomenici poznatoj cesti, da bi vrhunac bio u gradu Oatmanu, koji izgleda kao da je mjesto zaboravljeno u vrijeme divljeg zapada. Ta iznimno zanimljiva dionica završila je zalaskom sunca na granici sa zlatnom  Kalifornijom.

KALIFORNIJA

Palme, vrućina i osjetno skuplji benzin; eto tako znate da ste prešli granicu s Arizonom i ušli u Kaliforniju. Već pri samom izlasku iz Arizone i približavanju Kaliforniji postaje nevjerojatno vruće. Grad Needels, prvi na ulasku u Kaliforniju na ovom dijelu je uz rijeku Colorado, koja  i predstavlja granicu između Arizone i Kalifornije. Iako možete dobiti osjećaj da ste već došli do oceana; svi hodaju u kupaćima i odjednom je sve puno palmi, čega nije bilo do Kalifornije, daleko je to još od oceana, a upravo iz tog razloga tu je nevjerojatno vruće, jer nema vjetra s oceana koji bi barem malo snizio temperaturu. Vrućina Needelsa pripremila me za pustinju kao jednu od zahtjevnijih dionica koja je bila ispred mene. Tu se opet Route 66 potpuno odvajala od autoceste  i išla kroz srce Kalifornijske pustinje. Vodom namočena majica dugih rukava ispod jakne kao način hlađenja, pokazala se  i više nego učinkovit način podnošenja vrućine, pa moram priznati da mi ni prelazak pustinje nije predstavljao neki problem. Vruće je, jako je vruće i nema ni trunke vlage, ni ikoga osim tišine i zmija, koje ipak teško da ćete na samoj cesti vidjeti, ali uz sve to je i nevjerojatno fascinantno i drugačije. Prođe koji auto tu i tamo, no stvarno samo tu i tamo. Ipak temperature postaju puno gore nešto kasnije, ja sam je ipak prelazila početkom 6og mjeseca, pa  nisam ni dobila najgore od vrućine.

Nakon prijeđene pustinje slijedila je ta zlatna Kalifornija. Ona je i dalje san mnogih danas, prekrasna na puno načina, no što se tiče same Route 66 i tog dijela putovanja, osim pustinje nije bila jedan od fascinantnijih dijelova.  Prekrasno je kad dođete do oceana, no vrućine prije LA-a i nesnosne gužve što sam mu se više približavala, davale su mi do znanja da moj put nažalost dolazi kraju. Nema više onih pustih cesta i samo prirode oko vas, krenula je neka druga Amerika, opet ona koju svi znamo iz filmova ili već nečeg sličnog.

Iako je meni osobno bilo predivno u gradu anđela, jer sam imala najbolje moguće domaćine, moram priznati da je to jedan od onih gradova koji me nije baš  posebno fascinirao. Da, super su plaže i prekrasan je ocean, no to nude i mnogi drugi gradovi uz njega, a da pri tome ne morate trpjeti toliku gužvu i činjenicu da vam od jednog dijela grada do drugog trebaju doslovno sati, jer osim konstantnih gužvi stvarno je i ogroman. Uz to turisti koji nemaju auto ili motor nisu baš na zavidnom mjestu, nevjerojatno loš sustav javnog prijevoza za tako velik grad i istina je ono što svi pričaju da tamo nitko ni korak ne napravi bez auta. To je ipak puno drugačije u mnogim drugim velikim gradovima po SAD-u. Posjet  Griffithovom  opservatoriju, s kojeg imate nevjerojatan pogled na LA  samo vam otprilike pokazuje o koliko velikom gradu se zapravo radi, dok pogled na stranu suprotno od grada otkriva slavne Hollywood Hills.

Ono što se u gradu nikako ne bi trebalo propustiti su plaže, bilo u Sanata Monici ili negdje drugdje, to je ono najljepše i najfascinantnije u Los Angelesu.  Jedna od must stvari je i u samom “downtownu” ; Olvera Street. Najstarija ulica i najstariji dio grada; mjesto odakle je sve počelo. Tu su španjolski doseljenici imali kuće kad je krenula povijest L.A.-a.  I danas se tu nalazi preko dvadesetak zgrada iz različitih godina u prošlosti, najčešće s početka 19 stoljeća.  Imate osjećaj da ste došli u neko mali Mexico, štandovi s tipično meksičkim proizvodima i  meksički restorani jedan do drugoga, a svi redom nude super hranu za par dolara.

Popularan Hollywood Boulevard je u Los Angelesu, ono što je Times Square u New Yorku ili bilo koje takvo mjesto u drugim velikim gradovima. Svi turisti su tu barem jednom prošli, to je ono sa popularnim zvijezdama slavnih, ono gdje svi imaju potrebu slikati se, a vama će baš zato možda često pasti na pamet kad vam netko spomene LA. Gužva i onda još malo gužve. U centru svijeta filmske industrije sasvim je normalno da često prođete pokraj nekog seta, jer što se toga tiče tu se nikad ne spava. Opet kao i kod mnogih velikih američkih gradova prekrasan je taj spoj svih mogućih kultura i nacija koje funkcioniraju kao jedno i nema im druge nego tolerirati se, samo što kod Los Angelesa naravno najviše prevladavaju doseljenici iz Mexica. Tako vam se lako dogodi da vam je španjolski korisniji od engleskog; kad recimo kupujete nešto na ne tako turističkim točkama.

Tabla end of the Trail i dečki iz Baywatcha značili su da je avanutra plavuše na Harleyu kroz Route66 nažalost privedena kraju. Za puno detaljnije opise i više priča čeka vas moja knjiga Slane Banane. Cheers!

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara. Ovo je bilo 2014. sad je cijena benzina u SAD-u otprilike duplo jeftinija 🙂

Za one koji su propustili moju Route 66 izložbu u MSU- klik na video.

Kuba; Dom Taino Indijanaca, Kolumbov raj i...

Kuba; Dom Taino Indijanaca, Kolumbov raj i...

Kuba, mjesec dana neprestanog kretanja kako bi upoznale otok najviše što možemo, ispalo je za mene  i moju suputnicu ponekad naporno, ali i izvanredno iskustvo. Naporno, jer Kuba  nije mala kako mnogi misle i put od jednog mjesta do drugog, cestama u često  lošem stanju  traje puno predugo. Na spomen Kube većini prvo na pamet padaju cigare, rum, njihovi nadaleko poznati ritmovi ili eventualno revolucija i Che Guevara; komunizam. Ništa nije krivo s tim asocijacijama, no ta otočna zemlja  nudi puno više a Kolumbova izjava da je to najljepša zemlja koju je ljudsko oko ikad vidjelo, nakon gubljenja od najzapadnijeg do najistočnijeg dijela, dobiva neki svoj smisao.

Ne bi ja to baš kategorički tvrdila kao Kolumbo, ali da nas je priroda apsolutno fascinirala i bezuvjetno osvojila, svakako. Zemlja je uz to toliko sigurna, da ja ne znam koju bi iz osobnog iskustva mogla izdvojiti ko sigurniju. Jesu li oni sami po sebi takvi da nema opasnosti za turiste ili je to posljedica strogog komunističkog sistema i njihovih strahova od policije, nemam pojma. Vjerojatno kombinacija svega skupa, svakako dobro za sve koji se odluče na to putovanje. Opet ista priča kao i kod mnogih siromašnih zemalja, u toj ljepoti na kraju opet najmanje uživaju oni kojima bi trebala pripadati. Ono što će svakome apsolutno najbolje doći su barem osnove španjolskog, a ako toga nemate, jako dobar španjolski rječnik dio je obavezne prtljage, engleski im stvarno nije jača strana. Obzirom da velika većina turista uključujući i nas najčešće smještaj nalazi u jednoj od mnogobrojnih Casas Prticulares, nešto kao pansioni: soba i kupaonica u obiteljskim kućama s doručkom, a po želji i drugim obrocima, španjolski vam je velika prednost ( prosječne cijene se kreću od cca20 do 30 dolara po sobi, bez obzira na to koliko vas je). Španjolski vam treba ako se želite socijalizirati s domaćinima i saznati iz prve ruke puno toga o životu na Kubi, osim toga njihovu toplinu i  pristupačnost tako jedino možete u potpunosti doživjeti.  Svaka od tih kuća po cijelom otoku ima isti znak (plavi asocira na sidro), no kvaliteta zna dosta varirati.

Vlasnici su umreženi ko CIA, kad ste spavali kod jednih oni odmah imaju u vašem idućem gradu prijatelja ili rodbinu kojeg  zovu da vam rezerviraju smještaj često bez da ste ih i tražili, kao da ni nemate drugu opciju. Njihova opcija ponekad može biti dobra, ali i jako loša preporuka za spavanje. Iz našeg iskustva savjet budućim istraživačima Kube je da se ipak uzdaju u vlastitu potragu. Specifično za Kubu je i činjenica da je couchsurfing nemoguć, jer je njima zabranjeno dozvoliti strancima da im spavaju u kući, osim ako imaju prijavljenu sobu kao dio Casas sistema, kako bi država mogla dobiti svoj dio i naravno sve kontrolirati.

Da se ne lažemo, svi od Kube očekuju strašno rasplesanu, muzikalnu i nasmijanu naciju, ne znam kakva nam se to slika stvara u glavi, ali valjda da svi plešu i pjevaju na svakom koraku. To nažalost nije slično stvarnosti, istina je da gotovo svaki restoran i kafić ili klub ima nekoliko domaćih glazbenika koji svaku večer sviraju, ima ih naravno i na trgovima, no već i sami možete pretpostaviti da su na tim istim mjestima najčešće samo turisti. Ne umanjuje to  njihovu kvalitetu, no njihove oči ponekad otkrivaju da im je život na Kubi takav da im zapravo i nije do glazbe. Ipak,  ne brinite u svakom većem mjestu ćete svaku večer pronaći mjesto za slušanje kubanske glazbe.

 Kuba je po pitanju užitaka mjesto gdje sva vaša osjetila lako dobe odličan tretman. Osim glazbe i hrana im je jednako dobra, ako ste ljubitelj morske hrane. Još kad vidite da u protuvrijednosti nekih 60 kuna možete jesti jastoga, a škampe i ostale delicije kod nas iznimno skupe za još dosta manje novaca, ne vjerujete da je dobro dok ne probate. JE dobro je! I to po cijelom otoku je dobro u bilo kojem gradu, a još je bolje što se najfiniji restorani po cijeni ništa značajno ne razlikuju od onih jeftinijih, razlika je stvarno u kojem dolaru. Hit su i pržene banane koje su im gotovo glavni prilog. Ono u čemu svi uživaju na Kubi; Rum, odnosno Mojito, Cuba Libre, Daiquiri i još neke izvedenice koktela s rumom, na svakom koraku, u svakom mjestu  se nude. Cijene im se kreću od dva dolara, da dva dolara za i više nego pristojan Mojito, pa onda do nekih  5 na ozbiljno skupim mjestima. Eto i onda su vam hlače malo uže kad napuštate Kubu.

 HAVANA

Havana nudi puno više od ostalih gradova što se tiče  znamenitosti, restorana, kafića, klubova,… no malo se u Kubanskoj prijestolnici može doživjeti od zadivljujuće prirode. Iako, već nakon nekoliko dana provedenih u Havani shvatite puno toga o cijeloj zemlji. Kuba nikako nije jedna od onih destinacija na koju idete po lude noćne provode, no ako ste stari i često debeli Europljanin, Kanađanin, Rus, ..željan mladog tijela uz sebe,  Kuba vam je destinacija broj jedan. Mlade su, jako su mlade i često zgodne poput Rihanne i može ih se dobiti već za 20 dolara na noć, što su bolje cijena raste, no ne jako puno. Zapravo na Kubi je to malo drugačije nego kod mnogih drugih zemalja, tu ih vode na večere, u klubove, na kave, (ne sakrivaju se samo po hotelskim sobama), često je i samo plaćanje večere dovoljno ili još ako u vama vide potencijalan izlaz iz tog otočnog zatvora, to je već prava ljubav. Restorane često napuštaju odvojeno, jer one koje nemaju putovnicu, a uhvaćene su u društvu stranaca mogu lako završiti u zatvoru, a ne moram vam ni reći da za mnoge dobiti putovnicu može biti jako teška misija. Čak i oni Kubanci koji je uspiju dobiti ne mogu zemlju napuštati kad i koliko dugo možda žele; sve je to regulirano.

Tako tih pravih ljubavi ima na svakom koraku, no zanimljivo je da ima i puno bijelih dama koje za ruke vode crne dečke koji im mogu biti sinovi tri puta. Tako već nakon par dana u Havani shvaćam da ovakav sex turizam ne postoji ni u Tajlandu ili Keniji, to su mi  do sad bili asovi po tom pitanju. Neki “frajeri” na fotkama su možda i krivo optuženi jer cure znaju biti stvarno uporne, no….

Od lokalaca saznajemo da je prije nekoliko godina bilo još gore, nije nam baš jasno kako može biti gore obzirom da su posvuda, ali vjerujemo im na riječ da ide na bolje. Ako još uzmemo u obzir to kako su i oni sami  u seksualnom smislu iznimno slobodni i svaki pravi Kubanac uz ženu ima nekoliko ljubavnica, riječ revolucija na Kubi lako dobiva i riječ seksualna kao prefiks. Potpunu afirmaciju seksualna revolucija ima već drugu večer kad se nađemo ispred gay kluba i  postajemo svjesne apsolutnog paradoksa. Zemlja u kojoj ljudi uopće nemaju pristup internetu na kakav smo mi navikli, “Bradati” (  Fidel Castro) ograničio je to znajući da je ljudima najlakše isprati mozak ako nemaju puno pojma o zbivanjima po ostatku planete, je istovremeno i zemlja u kojoj  je  pravo pokazivanja  gay opredijeljenosti zadivljujuće. U društvu s novim gay prijateljima saznajemo da se situacija drastično promijenila od prije nekih 5 godina, kad je Raulova( brat od Bradatog) gay kćer odlučila promijeniti dotadašnju lošu  situaciju.

Ovo s internetom samo je jedna od stvari na temelju koje ćete spoznati da je na Kubi vrijeme stalo u pedesetima. Čak i nama ko strancima surfanje postaje jako teška misija, samo najskuplji hoteli nude internet, ali brzina mu je isto ostala u nekom drugom vremenu, pa postanje po faceu recimo postaje jako dugotrajan često nemoguć proces, lokalno stanovništvo s druge strane smije samo u svrhu emaila koristi internet i to isto uz određeni limit. Cuba Libre! Za ljubitelje oldtimera ova zemlja je isto raj; auti iz tih istih 50 su na svakom koraku, od onih u odličnom do onih u očajnom stanju, ali češći na cesti od mlađih.

Odnedavno imaju mogućnost kupovine/prodaje auta, no iznimno su rijetki oni koji si to mogu zapravo priuštiti, obzirom da im je prosječna plaća mjesečno manja od 40 dolara. Upravo ta regulacija plaće je nešto zbog čega Kuba jednostavno mora imati slobodno rečeno  duplu valutu. To znači da vi plaćate s novcima koji se (značajno) zovu CUC (peso cubano convertible) , a oni koriste  kubanski pezo (moneda nacional, CUP). Vrijednost CUC-a, uz neznatne razlike, jednaka je vrijednosti američkog dolara. Dok je ovaj njihov neka sasvim druga priča. Zanimljivo je i ući u neki od dućana s hranom za lokalce, prvo kod manjih se mora ulaziti jedan po jedan, dok ostali čekaju pred vratima. Sljedeće imaju kartice s nekim točkicama, ko neke bonove za hranu pomoću kojih mogu kupovati. Kad vi odlučite nešto kupiti u tipičnom lokalnom dućanu može vam se dogoditi da kad želite neki određeni proizvod kojeg teže nabavljaju, tipa soka od naranče, uvjeravaju vas kako ne valja i ne mogu vam to prodati.

Komunističke parole i obilježja njihove revolucije su isto tako na svakom koraku, a rijetko koga ćete uspjeti dobiti da priča o tome, pravi komunistički strah utkan im je u kosti odavno. No, inače su poprilično susretljivi i pričat će s vama o bilo čemu drugome. Po pitanju kulturološke ponude apsolutno sve se vrti oko revolucije i revolucionara, svi muzeji se svode na istu temu i svi imaju isto idealističko prikazivanje komunizma, a sve zapadno (Američko) prikazano je kao najveće zlo.  Uz to da naravno trgovi i glavne ulice u svim gradovima ne samo u Havani nose ime revolucionara i imaju njihove spomenike ili nešto slično.

Osim ruma i cigara koji se nude gdje god pogledate, svi su ludi za bejzbolom, no klinci koji ga igraju gdje god mogu, rijetko kad imaju mogućnost igranja s pravim palicama…

 

IMG_7945U razgovoru s prekrasnom bivšom profesoricom zemljopisa “otkrivamo” kako socijalistička zemlja s velikim razlikama brine o  svojim ovčicama (no to je stvarno neko novo otkriće);  najgore je  za one starije, sistemu sad beskorisne. Ona s tumorom na mozgu mora prodavati novine tj. više prositi na cesti kako bi mogla preživjeti, no osmijeh s lica ne skida i nabraja nam za koje sve gradove zna  u Hrvatskoj- zadivljujuće! Kuba je inače zemlja sa iznimno visokim postotkom obrazovanih ljudi, jer su studiji dostupni svima koji žele studirati, pa onda zbog nedostatka posla imate  situaciju  da su recimo konobari zapravo inženjeri, taksisti profesori i slično.

Naravno suznih očiju ostavljamo joj 20 dolara ( više nemamo jer ionako imamo oskudan budžet) iako ona to u nijednom trenu nije tražila. No, za tugu i jad nad starim ljudima ne morate na Kubu dosta je i kod nas vidjeti nečije bake da kopaju po smeću, jer naša je država po mnogočemu slična Kubi, iako komunizma već dugo nema.  Ono zbog čega se stvarno isplati provesti neko vrijeme u Havani su životopisne ulice i ljudi koji ih čine takvima. To se najbolje doživi u  šetnji starim dijelom Havane, ali i po Maleconu               ( šetnica uz ocean). Dok najbolji pogled na cijeli grad, ima tvrđava Fortaleza de San Carlos de la Cabana, do koje se ide podvodnim kanalom tj. isključivo taxijem ili autom.

Hotel Nacional, osim što je ko muzej ima i mali muzej u dvorištu, svakodnevno nudi turistički razgled uz vodiča, a otkriva vam kakvo je to mjesto bila Kuba u svoje “zlatno doba”. To je  hotel u kojem su odsjele sve poznate face za posjeta  Havani, pa ima fotki većine njih po zidovima. U hotelu su talijanski mafijaši imali svoje sastanke dok im je plavooki Sinatra pjevao. Sama Kuba bila je preteča današnjeg Vegasa i party oaza za sve tadašnje svjetske moćnike. E, to Nacional prikaže iz prve ruke.

Ono što je mene najviše fasciniralo u samoj Havani je Callejon de Hamel, umjetnička oaza.  Salvador Gonzales Escalona, poznati Kubanski umjetnik tu živi , a cijelo je mjesto pretvorio u svojevrstan muzej. Uz to najbolje je mjesto za upoznati se s  detaljima Afro-Kubanske tradicije i Santerie ( Afro- karipska religija).

VINALES

Naše otkrivanje očaravajuće prirode po Kubi kreće u smjeru zapadnog dijela otoka, a što se više udaljavate od Havane to vam je češći zvuk WOW! Nakon Havane  provodimo nekoliko dana u Viñalesu. Do Viñalesa kao i ostalih mjesta vozi  Viazul / autobusna kompanija,no puno je zanimljivije putovati  „colectivom“  što je zapravo dijeljeni taksi, a često su to baš oldtajmeri u pitanju. Najbolja i najjeftinija opcija je podijeliti jedan takav s nekim koga sretnete na kolodvoru i ide u istom smjeru. Naravno ako imate novaca za rentati auto tijekom boravka na Kubi to je idealno, stanete di vas volja i koliko , no mi nismo bile na toj strani sela, pa smo do Vinales dijelile Colectivo i na taj način upoznale nove frendove.

Odmah na prvi pogled Vinales je neka malo drugačija Kuba, nije jedan od onih najposjećenijih turističkih mjesta, što je poprilično čudno obzirom na ljepote koje ima. Sam grad ne nudi puno, ali ima i više nego dovoljno restorana koji svaku večer imaju kubanske muzičare i odličnu hranu. Osim toga imate osjećaj da je vrijeme potpuno stalo prije više od 50  godina, ko da ste doslovno pronašli vremenoplov.

Uz to glavno je mjesto  polja duhana na Kubi i cijeli dio je nacionalni park. Nema dugih pješčanih plaža , ali ima crvene zemlje i cijelo područje okružuju vapnenačke stijene, osim što su apsolutno fascinantne jako je puno špilja koje su pretvorene u turističke atrakcije. Izlet  konjima koji također nude u Vinalesu bio nam je jedan od najboljih doživljaja, a svakako i najbolji način za vidjeti sva ta polja duhana i doživjeti život ljudi koji žive od uzgoja istog. Iz prve ruke naučite kako se motaju kubanske cigare, možete ih probati, ali naravno i kupiti, iako je samim Kubancima dozvoljeno samo uzgajati duhan koji se po niskoj cijeni prodaje državi, koja onda po skupoj prodaje cigare. Živjela revolucija! Dio izleta uključuje i kupanje duboko unutar jedne od špilja, u potpunom mraku, jesam ušla, ali pothvat kupanja mi nije bio nimalo privlačan.

IMG_4965Vožnja biciklima po području utvrdila je naše gradivo upoznavanja Vinalesa, oko 30 kilometara udaljena Puerta Esperanza, glavna luka pokrajine nas nije baš nešto fascinirala, ali priroda i ljudi putem bili su  nevjerojatni. U Vinalesu kojem god da smjeru krenete  s tim pothvatom ima se svakako što za vidjeti i doživjeti. Jedan od zanimljivijih komentara koji smo dobile upućen nam je od stražara kod neke male tvornice duhana, koji nam je objasnio kako imamo isti miris (smrdimo)  kao i njegov brat koji živi na Floridi. Brat možda isto vozi bicikl satima, ali mislim da ipak nije bilo do lošeg dezodoransa.

Oko pola sata vožnje autom od Vinalesa je udaljen Pinar del Rio koji  je glavni grad te zapadne pokrajine, u njemu je najveća tvornica duhana  i to valja vidjeti, ali što se tiče ostalih stvari većina ljudi s razlogom ipak bira boraviti u Vinalesu.

 BAY OF PIGS

Nakon Vinalesa zanima nas još nešto značajno za Kubu, a mnogima nepoznato; Kubanski krokodili.  Zaljev svinja ili Bay of Pigs tj, poluotok Zapata je mjesto gdje doista možete beskrajno dugo uživati u nevjerojatnim životinjama i biljkama, uglavnom endemskim, no nas su ipak najviše zanimali Kubanski krokodili. Osim što možete probati jesti krokodila u sklopu farme imate priliku vidjeti krokodile od beba do starih mrcina. Ne odlučujemo se na restoran jer otprije znamo da nisu nešto ukusni, a na teži način učimo koliko su brzi i koliko daleko i visoko mogu skočiti kad vas nanjuše preblizu ogradi, iako su mrcine. U tom trenutku uz umiranje od smijeha shvatim da moja suputnica može izvesti skok u dalj prema unatrag kad je potrebno, da fotoaparati mogu preživjeti i žešće padove, a da ona ograda iako nije izgledala obećavajuće radi svoj posao.

Zaljev svinja osim nacionalnog parka, neizbježne revolucije i muzeja na tu istu temu  ima i super plaže na Karipskoj strani otoka. Uz prirodu koja ja predivna još jedan susret s jednom od gorih stvari za Kubansko stanovništvo, najbolje plaže poput Caelete Buene na kojoj smo bile, zapravo su samo za turiste. Nije Kubancima zabranjeno ući, ali obzirom da se ulazak  koji uključuje hranu i piće plaća više od polovice njihove mjesečne plaće, teško da tu možete sresti puno Kubanaca, osim ako ih naravno neki zapadnjaci nemaju kao pratnju uz sebe. Plaže isto često pripadaju hotelima gdje su Kubanci opet  radna snaga, a ne posjetitelji. Ipak zaljev svinja je ogroman pa ima i normalnih plaža, dok je priča kasnije s nekim otocima bila još gora.

 TRINIDAD

Oštećenim cestama i sve ljepšom  prirodom na putu;  uz beskrajne palme, polja banana  i šećerne trske dolazimo do najljepšeg ( osobno mišljenje) grada na Kubi. Trinidad. Kolonijalni stil koji inače krasi Kubu tu je u najboljem i najočuvanijem izdanju. Nažalost radimo najveću glupost koje smo tek kasnije postale svjesne; u ovom gradu ostajemo prekratko. Iako je mali i jesmo uspjele  dosta vidjeti za par dana, bilo bi bolje da smo tu ostale dulje, a u drugima kraće.

Plaza Mayor  koja je centralni trg je zapravo muzej Španjolske kolonijalne arhitekture na otvorenom, koja u nijednom drugom gradu nije očuvana kao u ovom. Još bolja stvar je da su Casas particulares, kuće u kojima spavate  iste kao i te kojima se divite na ulicama, pa je i smještaj u Trinidadu bio najbolji na Kubi uspoređujući s drugim kućama u kojima smo bile. Ne znam kad nam je bilo ljepše šetati Trinidadom danju kad se najbolje može  doživjeti svo to šarenilo kuća i ulica ili navečer kad ne znate u koji bi restoran prije ušli, a ima ih iznimno puno za takav mali grad. Još tome i izgledaju znatno bolje nego po ostatku Kube, a cijene su iste ili jeftinije. U Trinidadu osim što standardno svaki restoran nudi glazbu u izvođenju Kubanaca, jedini je grad u kojem smo naišle na kubansku glazbu u obliku koncerta na trgu, gdje je uz strance ipak bilo i Kubanaca koji nisu bili nečija plaćena pratnja.

CAYO COCO

 Sam put na (otok) Cayo Coco već je zanimljiv, vozite se po kilometrima dugoj cesti usred oceana doslovno. Već unaprijed smo morale rezervirati smještaj, jer mnogi tvrde na otok ni ne možete ako nemate nešto rezervirano, ipak jeftinije je unaprijed platiti hotel nego tamo. Aha da to je još jedna stvar na otoku je stvarno mala šansa da ćete pronaći jednu od Casas, pa ste nekako osuđeni na plaćanje hotela. Možete pretpostaviti o čemu se radi/ tu dolaze oni koji imaju nešto dublji džep. Ruku na srce cijena i nije bila tako visoka, jer već za nekih 60 dolara osim spavanja dobijete apsolutno sve što možete posjeti i popit (24/7) uključeno. Naravno ima luksuznijih opcija, a možda i jeftinijih, ali koji god hotel da izaberete nije neka razlika obzirom da je veliki dio otoka  jedna duga plaža pa niste ni osuđeni samo na dio ispred hotela. O ljepotama samog otoka mogu samo reći da je to jedno od najljepših mjesta ovakve vrste di sam ja do sad  uspjela biti, jednako predivan kao i Zanzibar koji mi je  bio najdraži kad se radi o plažama i oceanu. Te boje su  nešto  što zadugo pamtite.

Odmah do Coca je i Guillermo, za neke još ljepši, meni osobno ista stvar. Na putu do Gullierma onako usput sretnete i plamence, to je još jedna od stvari koja vas jako lako osvoji , otok je prirodni rezervat tih prekrasnih ptica.  Između dva otoka nalazimo i mjesto gdje tipični turisti poput nas u tom trenu odlaze na plivanje s delfinima. Zelenima i meni prvoj se diže kosa na glavi od ovakvog načina iskorištavanja  nevjerojatnih stvorenja, ali bilo je jače od nas pa dajemo popriličnu svotu dolara ( cca 100 dolara) za taj pothvat. S jedne strane još uvijek imam grižnju savjesti što sam bila jedna od onih kojih podupiru takvu stvar; jer sam i ja platila, ali s druge strane to je jedan od onih osjećaja koji vječno čuvaš.

 E sad da Coco ne bi bio raj brinu se komarci i neke pješčane muhe- doslovan prijevod. Mi smo bile precool da bi preko dana koristile neki proizvod protiv buba, jer komarci ionako napadaju kad sunce zađe. Posljedica je bila takva da smo idućih tjedan dana izgledale ko da imamo neku opaku kožnu bolest. Naime, te pješčane napasti su toliko sitne da je teško primijetiti da vas napadaju, a ubodi i svrab imaju odgođenu reakciju, pa smo tek nakon nekoliko dana shvatile da biti cool ima ponekad gadne posljedice, osim straaašnog svraba ostalo je još nekoliko gorkih okusa nakon tog čarobnog otoka.

Navečer sva ispraznost turizma ovakve vrste dolazi na svoje, nema mladih ljudi s kojima se možete upoznati- družiti, sve su to prastari parovi, obitelji s djecom,  u najboljem slučaju neki nadobudni mladi par na bračnom putovanju, a najčešće parovi kad on ima preko 50, a ona malo iznad 20, samo nije Kubanka u pitanju. A ono najgore  nemamo kud pobjeći, sve su to hoteli s istim glupostima, pa onda zabavu nudi jedino činjenica da je sve što popijete uključeno u cijenu, uspijevamo probati oko pola mogućih koktela, možda i više, ali ionako se ne sjećamo svega.

Razlog zašto prilikom ulaska na cestu za otok nas onako bijele nitko nije pitao uopće za taj unaprijed rezervirani smještaj je odvratna činjenica da na otok Kubanci uopće ne smiju, osim ako  rade u jednom od hotela. Tako taj čarobni Cayo Coco može istovremeno biti grozno i predivno mjesto. Opet priča nije ista za sve Kubance, ako ste dio partije recimo onda može, kao što je bila vlasnica kuće u našem idućem gradu, koja nam je ponosno sve to objasnila, a mi smo jedva čekale da pobjegnemo od stare “partizanke”.

SANTA CLARA

Partizanka je bila vlasnica kuće u gradu Santa Clara, osim što mi je ona beskrajno išla na živce i taj grad ne bi trebao biti na popisu ljudima koji nemaju stvarno puno vremena na Kubi. Ukratko mogu reći da je to grad Che Guevare i transvestita. Ništa loše o gradu, samo nije vrijedan vremena kojeg možete provesti na puno boljim mjestima po Kubi. E sad ako ste ludi za Che Guevarom i kubanskom revolucijom onda se priča mijenja. U tom gradu je njegov mauzolej, nekoliko njegovih brončanih figura i naravno muzej posvećen njegovom životu. Baš Santa Claru su izabrali kao mjesto za Cheove ostatke jer je bitka kojom je on taj grad osvojio za vrijeme revolucije bila odlučujuća za oslobađanje Kube od dotadašnjeg diktatora Batiste.

 Mi smo ipak najviše vremena provele u klubu Mejune, koji je stvarno nešto posebno na cijeloj Kubi. Kad ste u njemu imate osjećaj da ste u bilo kojem svjetskom gradu. Jedino je mjesto (osim hotela u kojima su ionako samo stranci) gdje smo uspjele čuti glazbu Qeenovca recimo ili njima sličnih. Inače ili slušate isključivo kubansku glazbu ili još zanimljivije često radio stanice imaju internacionalnu glazbu, ali samo instrumentale. Znači slušate Michaela Jacksona, ali bez da ga čujete, svašta puštaju, ali nema riječi i poruka. Osim glazbe klub je zanimljiv jer nekoliko puta na tjedan nudi neki show transvestita i različitih umjetnika. Tu su svi  na jednom mjestu; i stari i mladi i gay i straight  i transvestiti i macho frajeri i sve vrste umjetnika . Živio dan kad ću na ovakvo nešto naići kod nas.

SANTIAGO DE CUBA

 Grad koji nas je naučio da se izgleda stvarno ne mora raditi kad pada kiša. Osim što nas je pratila većinu boravka u Santiagu, zatvorila je sve muzeje i slične stvari zanimljive turistima. Premlada sam da bi znala je li za vrijeme Juge kod nas bilo isto. Nije je nam trebalo dugo boraviti u njemu da si potvrdimo kako je Kubanska priroda daleko zanimljivija  od gradova. Ničim se posebno Santiago nije razlikovao od Santa Clare, osim što je ipak dosta veći i ima više kafića i restorana, ipak se radi o najvećem gradu nakon Havane.

Jedino što me posebno fasciniralo je tvrđava Castillo del Morro,  malo izvan centra grada, a od 17 stoljeća služi naravno obrani grada. Tu smo imale priliku doživjeti najljepši zalazak sunca na Kubi, a meni jedan od boljih općenito, jer pozicija je jednostavno ko stvorena za to, a super je da za vrijeme zalaska sunca posjetioci dožive i  promjenu straže.

BARACOA

 Grad Baracoa je na najistočnijem dijelu Kube i taman kad nam je već bilo dosta i autobusa i neprestanog kretanja, a još smo i sumnjale u činjenicu trebamo li još i taj grad na popisu, već samo putovanje do Baracoe bilo je dovoljno da nadoknadi svaki umor. Kolumbo se upravo blizu Baracoe iskrcao kad je prvi puta vidio Kubu i izjavio komentar s početka priče, a bila je i prvi glavni Kubanski grad iako je danas doslovno tamo na kraju otoka nekako potpuno odsječena. Obzirom da je glavno mjesto proizvodnje Kubanske čokolade, jedino je mjesto na Kubi gdje ćete bez puno trudi zapravo i pronaći  njihovu tradicionalnu čokolade za kupiti, nudi se ko cigare po Havani. U restoranima možete i probati neke specijalitete poput ribe u umaku od čokolade (bolje je nego što zvuči), kojih nema po ostatku zemlje.

Sam grad je dosta mali ali simpa, opet nije nešto spektakularno, no priroda oko njega i na samom putu do Baracoe je takva da sam na određenim dijelovima puta prema tamo  imala osjećaj da smo na  nekom novom planetu. Beskonačno puno palmi, crni pijesak, neke lude zelene stijene uz sve moguće plave i zelene nijanse oceana koje se izmjenjuju prijeđenim  kilometrima. U samoj Baracoi zanimljivo za vidjeti je arheološki muzej Kubanskih Indijanaca Taino, koji su zapravo bili izvorni stanovnici Kube. Španjolci su ih uspjeli iskorijeniti po cijelom otoku osim tu, zato je Baracoa jedino mjesto gdje njihovih potomaka ima i danas, a žive sakriveni po okolnim brdima u plemenima i u nekom drugom vremenu. Osim toga špilja u kojoj je muzej pruža najbolji pogled na Baracou.

Već je grad i put do njega nadoknadio činjenicu da je na samom kraju otoka, odnosno da put do njega iznimno dugo traje, a onda odlazimo na izlet na plažu Maguana nekih pola sata vožnje od grada i shvaćamo kako je Baracoa stvarno na samom vrhu mjesta koje treba vidjeti na Kubi. Opet ne znam gdje mi je priroda bila bolja na putu do plaže ili na njoj samoj. Osim ljepote koju nudi plaža Maguana, je konačno jedna od onih na kojoj nema ulaza koji se naplaćuje, nema hotela u sklopu nje, imate mjesta sakriti se od ostalih i ono najbolje broj Kubanaca na plaži jednak je broju turista (barem zasad).

 VARADERO

 Nama zadnji na popisu većini turista prvi, ispalo je da nije slučajnost. Varadero je tik do Havane (cca 2 sata busom), da istina je da ima 20 kilometara dugu pješčanu plažu, koja ok izgleda, ali nakon svega ostalog što smo vidjele na Kubi Varadero stvarno nije bio nešto što bi ja nekome preporučila. Apsolutni masovni turizam, hotel do hotela, turist na turistu, samo što je tu ipak bilo dosta više samaca  nego u slučaju Cayo Coca, no Vradero mu nije ni do koljena po pitanju ljepote plaže i općenito prirode, pa su zato oni tipični hoteli u kojima je sve uključeno tu ipak za kojih desetak dolara jeftiniji.  Obzirom da je to bilo već pred sam kraj našeg putovanja prilagodile smo se masi i ta dva dana provele na plaži uz koktele koji nisu prestajali dolazit i zaključile da se nama taj sve uključeno način svakako isplatio.

 

Dodatak – ako idete na Kubu:

Autobusna kompanija ona koja je namijenjena (ne)Kubancima, u autobusima ima temperaturu od otprilike  minus 10, ponesite topliju odjeću TREBAT će vam. Karte za vrijeme turističke sezone treba kupovati nekoliko dana unaprijed, ako ju želite dobiti.

Letovi iz Hrvatske najlakši su s Air Franceom koji leti iz Zagreba do Havane preko Pariza, naravno što više unaprijed rezervirate to su jeftinije karte.

Havana

Za noćni provod u Havani najbolji je dio grada Vadedo i tu se nalazi većina klubova. Dobar je Jazz club; La Zorra El Cuervo, a  blizu je i dobar klub s kubaskom glazbom; Gato Tuerto, osim njih tu je i  hotel Habana Libre, njihov zadnji kat je nešto najsličnije disku na Kubi, navečer spuste krov pa je otvoren pogled na zvijezde i jako je dobar pogled na cijelu Havanu.

Od restorana nemojte zaobići  Castropol koji je na šetnici Malecon, odlična hrana ništa značajno skuplja od drugih restorana. Nikako, ali nikako nemojte jesti u kineskoj četvrti jer je to kineska hrana na kubanski način, što na kraju ispadne kriminalno loše.

Iako je tipično turistički pothvat dobro je iznajmiti jednog od vodiča/vozača  oldtimera na nekoliko sati koji se nude na svakom koraku,  jer vam mogu pokazati ili preporučiti stvari za koje ni jedan pisani vodič ne može znati.