Šri Lanka = ŠriLandija

Šri Lanka = ŠriLandija

Ako očekujete putopis u kojem ćete čitati o prljavim wc-ima ili onaj u kojem se piše nešto kao u 13 sati krenuli smo od točke A do točke B ili pak onaj u kojem netko kao loša kopija wikipedije pokušava prepričati povijest neke zemlje, odmah vam savjetujem da zatvorite ovu stranicu i odete negdje drugdje, nažalost izbor vam je i prevelik. Jednako vrijedi i za one koji očekuju nekog samoprozvanog filozofa koji objašnjava kako je život bez putovanja promašen ili kako vam za putovanja uopće ne treba novaca.

Ako vas s druge strane zanima što čini Šri Lanku specifičnom i kako sam došla do naziva Šrilandija ili priča kroz kratki video i fotografije putem kojih možete i sami donositi svoje zaključke, onda ostanite još koji trenutak. Još više ako planirate put na istu da ne ponavljate greške, nešto jeftinije prođete ili pročitate koji savjet.

Zemlje su bile i ostale kao ljudi. Neke će vam odgovarati, neke nimalo, u svakom slučaju kao i s ljudima sve je to vrlo individualna stvar i ono što će vas oduševiti nekog drugog možda potpuno odbije. Jedno je nažalost neminovno, prije ili kasnije ulovit ćete se kako ih uspoređujete ili stvarate pretpostavke. Baš kao i s ljudima. Eto, od tud mi i naziv ŠriLandija. Većinu vremena imala sam osjećaj da sam opet u Indiji, dok je u nekim drugim trenucima neumoljivo podsjećala na Tajland.

Kratki zaključak Šri Lanke koji bi dala  frendici na kavi zvučao bi otprilike ovako: ljudi su me izluđivali, isti su kao Indijci, lažu te kad stignu i sve moraš dva puta provjerit i razmišljaju samo kako da zarade na tebi i nisu ni blizu nasmijanih i pristupačnih Budista iz Tajlanda. A da ne pričam o tome kako i vrijeme mjere na indijski način pa se 10 minuta lako pretvori u dva sata. Sve im je polu zabranjeno baš kao u Indiji pa nemaju ništa ni blizu tajlandskog noćnog života i zabava. Promet im je gotovo jednako lud kao i u Indiji, ali su smireni u tom ludilu kao i Tajlanđani pa ne trube kao Indijci svakih 45 sekundi.

E, kad smo kod Tajlanda isto su takav masovni turizam, samo iz meni ne jasnog razloga 4 puta skuplji, nečuveno! Stvarno mi nisu bile jasne toliko visoke cijene i treba ti toliko više love na Šri Lanci. Najpokvarenije mi je što ti zabranjuju unos cigareta, (ilegalno je unositi ih), a kutiju nekih glupih naplaćuju i do 60 kuna! Zamisli! Sreća pa je bilo pametnih koji su ignorirali njihovu zabranu unosa, ionako ne provjeravaju!

Što se tiče sirotinje i ljudi na cesti, ništa slično Indiji. Tu su stvarno više kao Tajland i zapravo su uspoređujući s indijskim standardima čistoće kao mala Švicarska. No, opet zbog toga ili nečeg drugog nemaju ni čari tog indijskog kaosa, koji je kao loša droga kojoj se nekako imaš potrebu vratit jer te zauvijek promjeni. Iako službeno nemaju kaste ponekad mi se činilo kao da svatko zna di mu je mjesto. To ćeš nažalost najviše vidjeti na primjeru iscijeđenih beračica čaja, koje pokvareno, ali i očekivano “uvoze” iz puno siromašnije južne Indije. Pa cijeli dan beru čaj za koji euro, doslovno koji.

 

A tek hrana! Budila mi je indijske traume jer je gotovo ista kao i njihova. Za razliku od Tajlandske koju obožavam i ne znam što bi prije. No, ipak kad pomisliš da baš ništa posebno nećeš naći na Šri Lanci, onda te priroda na nekim dijelovima stvarno osvoji. To beskrajno zelenilo te pošteno očara i opravda punom parom nedostatke i loše strane. Predobri su im i safariji, imaš osjećaj da si i u Africi istovremeno. Da, baš je čudan mix…

 

Prije detalja za one koje zanima nešto više o Šri Lanci, video možda govori više od riječi

 

 

“Ma Šri Lanka ti je blaga verzija Indije”… Tu sam usporedbu često čula prije nego su moje noge prvi put kročile na otok ispod kojeg ako povučete okomitu crtu do Antarktika nema ništa osim Indijskog Oceana. Kao netko tko je živio u Indiji jedno određeno vrijeme, mogu bez puno suzdržavanja izjaviti da to baš i nije tako, naprotiv!

Ono što recimo itekako dijele s Indijcima je hrana ( curry i kurkuma gotovo su neizbježni i sve je kao i po pitanju Indije poprilično masno i jako začinjeno). Tipična lokalna hrana im je Kotu. Jelo koje čini nasjeckani roti, povrće, jaja, meso i začini. Ističe se naravno; ljutošću . Kotu može biti i vegetarijanski. Ipak za razliku od Indijaca nisu većinski vegetarijanci. To opet ima veze s religijom koju ne dijele s Indijom gdje većinski žive Hinduisti već upravo s Tajlandom, pa tako preko 70% Šri Lančana pripada upravo Budizmu.

 

Vjerojatno najpopularnija stvar  na Šri Lanci je Lions Rock u Sigiryi…

Ne znam što bi izdvojila kao bolji doživljaj; penjanje do vrha vulkanske stijene, ostatke budističkog  hrama koji se nalaze na  vrhu ili pogled na doslovno pola centralne Šri Lanke. Sve skupa jedna od onih stvari na svijetu, ma onih kao što su piramide ili Angkor Wat u Kambodži, gdje uopće nemate pravo na  mišljenje o njima, samo možete šutjeti i biti zahvalni što ste u životu imali priliku to vidjeti uživo.

 

 

Iako slušanje priče i legende o Lion’s Rocku otkriva da mu nastanak i nije bio iz pozitivnih razloga, vas u uživanju turističkog središta Šri Lanke to sigurno neće puno omesti, jedino što bi vas moglo smetati je ogroman broj drugih ljudi koji dolazi to isto doživjeti.

Priča je ukratko: jedan od kraljevih sinova je uobičajeno zao i ne može se pomiriti s činjenicom da on nije idući kralj, pa ubije i oca i brata i pobjegne i napravi si tvrđavu na vrhu vulkanske stijene gdje nitko ne može do njega. Nakon njegove smrti nedovršena palača  postaje  budistički samostan .

Ono što Šri Lanku osim Lion’s Rocka  čini posebnom je nevjerojatno, beskrajno  zelenilo koje je možda najbolje vidljivo vožnjom vlakom kroz nepregledna polja čaja. Opravdano ta vožnja vlakom smatra se jednom od najljepših dionica vlakom na svijetu. Radi se o dionici između grada Nuwara Eliya i grada Ella.

Potpunom doživljaju fascinantne vožnje pridonosi činjenica da se radi o starom vlaku i cijelo vrijeme otvorenim vratima uz koja slobodno sjedite ili stojite i uživate u sigurno očaravajućem pogledu na egzotičnu prirodu. Obzirom na otvorena vrata ove vožnje, ne postoji baš nikakav razlog da kupujete karte za išta bolje od trećeg razreda. Slično Indiji i tu su karte za vlak podijeljene na razrede i o tome ovisi cijena, samo za razliku od Indije, na Šri Lanci nema neke posebne razlike u kvaliteti.  Iako su i one za prvi razred bile jeftine. I za razliku od Indije tu možete najnormalnije doći na stanicu i pola sata prije polaska kupiti kartu, dok je to u Indiji nemoguća misija i karte za vlak su ponekad ravne dobitku na lutriji.

Grad Ella koji vam je tom vožnjom odredište jedini je za promjenu nudio neki noćni život, ne nužno ludi provod, ali barem pokoji klub i živu glazbu, koktele i dobru hranu u različitim restoranima koji su ovaj puta podsjećali na Europu ili Tajland. Favorit je u svakom slučaju restoran Chill. Ipak hit Elle nisu restorani već planinarenje na ne previše zahtjevan Little Adam’s Peak.

Vrlo lako ćete pronaći i nevjerojatan mir i tišinu, ali i super pogled u svakom smjeru. I nisam misla da ću ovakvo nešto napisati, ali stvarno ponesite kremu sa jako visokim zaštitnim faktorom. I najjači su imali posljedice sunca Šri Lanke, na kojoj je onako usput konstantno extremno visoka razina UV zračenja.

Ono na što se stvarno isplati potrošiti lovu na Šri Lanci su safariji. Nama je prvi bio kroz nacionalni park Minneriya. Krda slonova koje vi pormatrate iz safari džipova iz sigurne udaljenosti, daleko su ljepši i humaniji doživljaj slonova od jahanja par preživjelih i izmučenih slonova po Tajlandu.

Tu je Šri Lanka kudi kamo bolja zemlja koja u ovom slučaju na znatno bolji način uspjeva zarađivati na slonovima od Tajlanda ili Indije. Slonovi i dalje žive u miru i slobodi kakvu zaslužuju, a oni itekako dobro zarađuju od toga obzirom da vam je možda najjeftinija opcija 50 dolara po osobi za otprilike tri sata vožnje u džipu kroz nacionalni park.

Nailazit ćete  na svakakve ponude te iste voženje, svaki hotel nudi neku agenciju, svaka agencija tvrdi da je najbolja, neka standarda priča masovnog turizma. Nema nikakve potrebe da ne izaberete najjeftiniju opciju, jer sve je to isti park i isti slonovi, ista cesta kojom se svi koriste. A svakako dobar savjet je da se odlučite na vožnju u  popodnevnim satima, otprilike da dočekate zalazak sunaca u parku. Obzirom da tad dolaze po vodu i hranu.

Drugi nacionalni park, koji je prirodom još ljepši i safari vožnja time još bolja je Yala; najpopularniji na Šri Lanci i dom endemskog leoparda. Kojeg ćete ipak vidjeti samo ako imate puno sreće, a vozači će stvarno dati sve od sebe da vam ih uspiju pokazati barem kao malu točku u daljini  koja je na popodnevom odmoru. No, ako i prospustite leoparde, neće nedostajati slonova, vodenih bivola, krokodila, srni, majmuna, ptica, majmuna…

Ono što gotovo svi uključe u dio putovanja po Šri Lanci su svakako plaže i ocean. Obzirom da je cijela zemlja jedan veliki otok, neće vam nedostajati opcija. Prema dosta vodiča najbolji izbor je gradić Mirissa. Spoj plaža i noćnog života pretvorili su je u jedno od popularnijih destinacija za surfere, ali i ostale. A kad ste već tu možde krenete mojim stopama i otkrijete novu strast. Tečaji surfanja se nude na svakom koraku i financijski su začudo bili pristupačni. Pola dana oko 200 kuna.

 

Ako ipak niste na toj strani medalje svi vam nude i izlete gledanja kitova i delfina, po ne baš tako pristupačnim cijenama, cca 110 eura.  Relativno blizu je i grad Galle do kojeg možete bez problema iznajmiti vozača ili uzeti lokalni bus iz Mirisse. Galle je kolonijalni grad, popularan upravo zbog europske arhitekture i kad stignete, stvarno odjednom imate osjećaj da vas je netko spustio u Europu.

Ako uključite i posjećivanje hramova po Šri Lanci to će se uglavnom svoditi na budističke hramove. Tu mi je Tajland apsolutni favorit obzirom da su im hramovi  vizualno fascinantniji. No, ako vas sam Budizam kao religija fascinira, onda je Šri Lanka zemlja čiji se stanovnici daleko više drže budističkih pravila od Tajlanđana i imaju za sam Budizam više značajnih mjesta. Osim toga budističke škole na Šri Lanci jedne su od najpriznatijih i  Budizam na njoj postoji od trećeg stoljeća prije Krista, dok je tajlandska tradicija štovanja Budizma znatno kraća.

Putevima Budizma po Šri Lanci ne propuštaju se špilje u Dambulli, najveći i najbolje očuvan kompleks hramova u špilji na Šri Lanci(1 stoljeće pr.K). Malo ćete se oznojiti po stepenicama do vrha, ali 153 Budina kipa će to opravdati.

Jedina je šteta što ta ista Dambulla i nema nešto drugo zanimljivo za ponuditi, ipak iznenađujuće ima najbolji restoran na Šri Lanci. Najbolji prema Trip Advisoru, mom mišljenu, ali mišljenju cijele grupe koja je bila sa mnom. Osim najukusnije verzije Šri Lankanske  hrane, simpatičan Nilan (vlasnik, konobar i sve ostalo) i njegova žena, ali i djeca koja se povremeno igraju konobara s vama, pružit će vam osjećaj da ste kod nekoga doma na blagdanskom ručku.  Restoran je: “Sakura”.

Slijedeći mjesta povezana s Buddhom po Šri Lanci put će vas sigurno odvesti u grad Kandy, zadnji glavni grad Šri Lankanskog kraljevstva. Danas je glavni grad te demokratske socijalističke republike grad Colombo. Tooth Temple (da hram zuba) koji je u Kandyu, specifičan je po tome što se u njemu čuva Buddhin lijevi očnjak, a povezuju ga i s legendom da je onaj koji je bio u posjedu zuba  imao i političku moć nad zemljom. Hram je dio kompleksa kraljevske palače i svakako je najpopularnija znamenitost u tom istom Kandyu.

Osim hrama grad je do danas uspio postati turističkim središtem zahvaljujući umjetnom jezeru i šetnici oko njega, jedino fascinantno u vezi toga je činjenica da im je to pomoglo napraviti grad popularnijim. No, s druge strane grad ima u neposrednoj blizini botanički vrt, čijih 4000 vrsta biljaka rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. I ako vam je taj botanički vrt jedno od prvih stvari koju posjećujete na Šri Lanci brzo će vam postati jasno kako je priroda i neko nevjerojatno zelenilo najjači adut ove zemlje.

Za kraj putnik i avanturist u životu možete biti i bez puno kilometara iza sebe, život sam po sebi jedno je veliko putovanje i može biti pun avantura i bez kilometara, ako tako odlučite. A da ne govorimo da je preživljavanje u današnjoj Hrvatskoj jedna od zahtjevnijih avantura. Naravno da ću vam ja prva reći da su putovanja jedino za što se isplati štedjeti i da su najbolje i neprocjenjive škole koje vas nepovratno mijenjaju, no ne doživljavaju ih svi tako i nažalost ipak nisu besplatna.

Iskreno ako mislite otići upoznati Tajland, potrošiti puno love na to i  onda razmišljati samo o Shoppingu ili na plažama maltretirati grupu s kojom ste kako je Jadran ljepši, ja vam opet osobno savjetujem da je bolje da ostanete doma i podržite turizam na Jadranu. Ako niste za putovanja uopće ih ne forsirajte, nisu svi za sve niti bi trebali biti. S druge strane otvorenog uma postoji toliko puno ljudi koji nisu nikad nigdje daleko otišli i nažalost obratno. Cilj  putovanja ipak ne bi trebali biti selfiji po facebooku..

Tajlandsko ludilo

Tajlandsko ludilo

Na dnu teksta čeka vas link na video tajlandskog ludila i objašnjenje kako kartica može u Aziji spasiti ludu glavu. Iz samo jednog razloga; zadnjih desetak dana moja kamera i ja kao da smo otkrile neku vrstu droge koja budi najbolje u vama, a nema loših posljedica. Jednostavno rečeno, radimo neke od najboljih fotki koje smo ikad radile zajedno. Opet iz još jednostavnijeg razloga; istražujemo Tajland. Ova novija kamera prvi put, a ja ponovno i još bi sto puta mogla. Zašto? Zato jer je Tajland uvijek, ali baš uvijek dobra opcija i po ne znam koji put.

Ovaj put je nešto drugačije obzirom da kamera i ja nismo same. U trenutku kad sam primila poziv u New Yorku s ponudom od Hrvatskog kluba putnika da vodim njihove dvije grupe po tajlandske avanture trebalo mi je otprilike dvije minute da odlučim zamijeniti  New Yoršku gužvu onom u Bangkoku. Upravo zbog tajlandskog ludila koje nisam zaboravila još od kad sam prvi put bila tu.

Iako New York ima najveće mjesto u mom srcu od internacionalnih gradova, svi koji su pročitali moju knjigu Slane Banane znaju da je Bangkok puno luđi grad po pitanju ne spavanja i ludih provoda. U istom trenutku kad smo se prva grupa i ja uputili s aerodroma prema hotelu nastale su dvije reakcije – njihovo čuđenje ludom prometu jugoistočne Azije (onih koji se nisu prije susreli s istim) i moja reakcija; “Azijo draga nisam ni znala da mi je tvoja vrsta kaosa toliko nedostajala!” I već sam zaboravila u međuvremenu da me vožnja motora po lijevoj strani (kako se vozi u Tajlandu) nije osvojila. No bez obzira na konstantu gužvu ovaj divan miran narod prema pravim budističkim manirama nikad ne živčani iza volana i nitko ne trubi i svi se ponašaju mirno iako vlada kaos.

Osim kaosa Bangkok je ludilo po toliko različitih parametra! Najveće ludilo je spoj zapadne i istočne kulture u nekoj gotovo nezamislivoj mjeri. Baš kao i harmonija u kojoj tu žive sve moguće nacionalnosti, kulture i vjerske opredijeljenosti iako je 95% Tajlanđana budističke vjeroispovijesti. Baš će vam biti nevjerojatan broj internacionalaca koji su ovaj ludi grad odlučili pretvoriti u svoj dom.

Trgovački centri ispred kojih se sam NYC može posramiti, rooftop pratyi u ludilo sky barovima, sky vlak koji juri kao prijevozno sredstvo kroz grad i pokazuje vam ga iz neke sasvim druge perspektive u kombinaciji s budističkim hramovima, tuk-tukovima koji jure na sve strane,  hranom koja se tipično azijski na cesti priprema, prodaje i jede čine jedan stvarno privlačan kontrast. Pad Thai i pržena riža na 100 načina i genijalno voće na svakom koraku  samo su neke od delicija koje će vas stalno činiti gladnima. Uz popularne ponude prženih škorpiona, žohara, crva, zmija… za jest što više služi kao atrakcija za odvažnije turiste nego išta drugo.

Čim se spusti noć kreće još jedno ludilo Bangkoka, ono po koje mnogi dolaze. Party koji se ne gasi do jutra, tolerancija na maximimu pa su lady boys i prijateljice noći na svakom koraku, crvene četvrti, erotični showovi i ludilo Khao San Roada, backacerskog centra svemira kako mnogi nazivaju tu party ulicu na kojoj ćete plesati do ranih jutarnjih sati uz apsolutno sve nacije mladih ljudi koje možete zamisliti. Najbolji dokaz za odraz noćnog ludila grada je promet koji je u tri ujutro recimo gust i živ baš kao u tri popodne.

Osim noćnih provoda u gradu se ne propušta posjet genijalnoj kraljevskoj palači i hramu u kojem leži najveći zlatni Buddha baš kao ni vožnja brodom po rijeci ili posjet prekrasnim hramovima uistinu ogromne kineske četvrti, dok će vas ludilo iste stvarno odvesti u Kinu na koji sat.

Nešto što je apsolutno osvojilo mene ispočetka, a i cijelu grupu genijalnih ljudi koje vodim kroz otkrivanje Tajlanda, jest plutajuća tržnica koja je malo van Bangkoka, ali se nikako ne propušta. Zadnja takva u Tajlandu, nekad je znato više služila lokalcima za nabavu svega što trebaju, a danas najviše kao turistička atrakcija i shopping oaza za suvenire, no to joj nimalo ne oduzima na vrijednosti upoznavanja s tajlandskom kulturom i pomalo zaboravljenim načinom života.

Sljedeće tajlandsko ludilo po kojem je Tajland još poznatiji od ludovanja po Bangkoku su prirodne ljepote. Krenulo je mega popularnim jahanjem slonova u jednom od parkova koji to nude.

Ipak više od toga oduševilo nas je spavanje na plutajućim kućicama na rijeci Kwai, što je bilo stvarno van serijski dobro, struja koje tamo naravno nema je zadnje na što ćete misliti. S druge strne ja jedva čekam da netko kod nas napravi nešto slično jer nije da nemamo gdje.

I onda ono po što svi dolaze, pješčane plaže i čista egzotika tajlandskih otoka i obale. Da posjetite sve treba vam dosta vremena i novaca nemojmo se lagat, pa je najbolje ograničiti se na one najbolje. U to svakako ulazi onaj na našoj listi: Koh Phi Phi, ali i provincija Krabi i grad u kojem smo mi smješteni Ao Nang, genijalno zbog mogućnosti posjeta mnogim popularnim otocima u blizini kao što je otok Jamesa Bonda recimo ili otok Majmuna, Bambusa… Uz to tu je i Railay plaža koja je raj za sve poput mene zaljubljene u penjanje. Sve skupa začinjeno koktelima i partyima na plaži.

Ono što sam ja prvo napomenula ekipi u mojoj grupi prije putovanja je da obavezno ponesu dobru karticu, moja Mastercard® je mene doslovno spasila prošli put. Od tog iskustva nikad više ne putujem bez nje. Naime bila sam dovoljno “mudra” da krenem u otkrivanje jugoistočne Azije  s novčanicom od 500 eura i nakon što sam potrošila ono što sam imala osim nje ostala bi na cesti bez kartice. Naime ni jedna banka i ni jedna mjenjačnica nije htjela uzeti tu istu novčanicu, jer kako su tvrdili njima je to previše riskantno. To je više od njihove mjesečne plaće, a ja sam imala jedan od onih totalno ne realnih scenarija, imaš lovu, ali ti ne može ništa s njom. Upravo zahvaljujući Mastercardu mogla sam dići njihovu valutu s kartice i tu istu novčanicu sretno vratiti doma. Tako da osim kartice usitnite eure za put u jugoistočnu Aziju, za Kambodžu je recimo to još važnije nego za Tajland. A po pitanju dolara s druge strane prihvaćaju samo novu verziju istih.
Vraćam se istinskom uživanju na mom radnom odmoru i idem se zahvaliti Buddhi na ovakvom genijalnom poslu i predivnoj prilici da opet uživam ljepote magičnog Tajlanda.
Video tajlandskog ludila:

Route 66

Route 66

Route 66 i ja na Harleyu (Slane Banane) :

Nema te loše priče ili komentara koji nisam čula prije nego sam krenula. Najčešće sve na istu foru; silovat će me, otet će me netko, ubit će me, novi nastavak pogrešnog skretanja, ili tipične verzije iz onih serija u kojima zgodni detektiv i forenzičarka dolaze na mjesto zločina…

To je uvijek bilo i ostalo isto – o putovanjima će vam govoriti oni koji se od sigurnosti roditeljskog doma nikad odvojili nisu. Pripremala sam se tog puta puno više nego inače, uistinu sam pročitala dovoljno vodiča, kombinirala, računala, ma sve ono što inače ne radim previše. Dohvatila sam se i nekih dokumentaraca, svaka čast svima, ali kad sam pogledala našu verziju Route 66 dokumentarca zamalo da sam i odustala. Po njemu je ispalo da u Americi ljudi stvarno ne rade ništa, osim što razmišljaju kako nabaviti oružje, a uz to nema ništa previše zanimljivo. To je na kraju bio samo pokazatelj da je ljepota u očima promatrača i da dvije osobe potpuno istu stvar mogu doživjeti na suludo suprotan način.

Iako sam već bila u Americi i znam koliko je pogrešno često predstavljena u medijima, kako jednostavno sto puta ponovljena laž može postati istina, ni meni koji dan prije polaska nije bilo baš svejedno. Sve me počelo brinuti: što ako mi guma pukne usred ničega, što ako me stvarno banda na motorima napadne… što ako…

Nakon što pročitate cijeli putopis, sve zaključke donesite sami 😉

Osam saveznih država, zvuk motora i vjetar u kosi. Država po država,  jedno od najčarobnijih putovanja moglo je krenuti…

ILLINOIS

Ne znam za vas, ali meni kad bi netko spomenuo Chicago, prije nego sam otišla, prvo mi je na pamet padao jazz, blues,  klubovi, noćni izlasci, mafija, početak Route 66…, no nisam baš očekivala da će me sam izgled grada toliko oduševiti. Obzirom da sam ga posjetila odmah nakon New Yorka;  bio mi je jednako lijep, ako ne i ljepši ( uz to je i puno jeftiniji).  Sam centar opet zgrada na zgradi, no neka druga priča od većine takvih gradova. Prvo zgrade nisu iste kao kod mnogih, već kao da svaka ima neki svoj stil, što na kraju ispada super jer nema osjećaja de ste izgubljeni među velikim kockama. Sljedeća stvar koja ga čini drugačijim je rijeka koja prolazi kroz sam centar, a uz to je i  nevjerojatno čist . Kad se još doda  Michigan koji je velik kao i Jadran, a isto tako odmah tik uz centar, dobije se grad koji je stvarno odmah na prvu nešto posebno. Veliki hit u gradu ogromna je skulptura graha i naravno Buckinghamska fontana, a moj domaćin tamo (Hrvat koji živi gradu već preko 20 godina) i ja bili smo  najponosniji  ispred poznatih skulptura Indijanaca-konjanika, koje je napravio Meštrović.

Iako i danas postoji dio grada koji je relativno nesiguran, mafija kao nekad više ne postoji, no moji domaćini odveli su me u klub koji nije nikako poznat među turistima, ali svakako među stanovnicima gada.  Ako ste ikad u Chicagu ne želite propustiti Green Mill klub koji gotovo na svakodnevnoj bazi okuplja jazz, blues ili neke druge umjetnike,  poznat i po tome što su upravo u njemu Al Capone i ekipa obavljali svoje prljave poslove i osim toga bili vlasnici.

Nekoliko dana nakon kratkog posjeta Chicagu, krenulo je  putovanje po Route 66 na motoru. Majka cesta kako je još mnogi zovu, kad je sagrađena 30ih godina bila je jedina koja je povezivala zapadnu Ameriku s istočnom, a samim time i od ogromnog značaja za njenu ekonomiju. Motor i ja sve od Chicaga do Los Angelesa i naravno ljudi koje upoznajem putem. Obzirom da cesta već duže vrijeme službeno ne postoji, živom je održavaju baš ti isti fanatici, zanimljiva odredišta na putu i ovakvi kao ja koji je prelaze.

Dečki u salonu gdje sam  preuzela motor se  naravno kao i svi do tad nisu mogli načuditi činjenici da idem sama, no oni za razliku od mnogih u Hrvatskoj to uopće nisu povezivali s činjenicom da sam žensko i ne smatraju da imam razloga za brigu , nego jednostavno im ne dolaze ljudi sami iznajmiti motor. Nakon njihovog čuđenja uslijedilo je i moje; nisam ni sama znala kako ću voziti to veliko čudo koje su mi dali, doslovno jedva da mogu nogama do tla, no nakon nekog vremena naviknuli smo se on i ja jedno na drugo.

Vrlo brzo po izlasku iz Chicaga prva je u nizu od ikona na Route 66 restoran Henry’s Drive In, sa navodno divovskim Hot-Dog sendvičima. Div koji je nekad držao hot dog u rukama premješten je u jedan drugi grad na Route 66, pa vam sad tu ništa nije divovsko, jedino što se po cijeni vidi da napuštate veliki grad, jer sve postaje malo jeftinije. Sljedeća destinacija;  grad do kojeg stignem na putu prije mraka. Svakako sam mislila da ću doći dalje taj prvi dan, no već tu spoznajem što znači voziti po cesti koja službeno više ne postoji, a na kartama koje se daju kupiti kao dio određenih vodiča  sve izgleda jednostavnije nego u praksi. Inače je na većini dionica cesta dobro obilježena znakovima koji vam pokazuju da ste na dobrom putu, obzirom da često trebate koristiti i  druge ceste i autopute jer 66 više jednostavno nema na nekim mjestima, ipak ti znakovi nisu baš nešto na prvom dijelu puta, pa sam ja lako odvozila puno milja u nekom krivom smjeru i naravno još toliko da bi se vratila na stari.

Oko gradića Joilet oznake po državi Illinois postaju dosta dobre pa je dalje bilo puno lakše.Već prvi dan shvaćam razliku ovakvog pothvata u Americi i kod nas recimo, tank motora od potpuno praznog do potpuno punog je 15 dolara. Nakon spavanja u Braidwoodu jutro je donijelo doručak kod Betty Boop u Polk-a Dot restoranu. Danas živa  legenda obzirom da je krenuo davne 1956 kao školski bus iz kojeg se prodavala hrana, a i sad je uređen u stilu istih tih  50ih i zaista kad uđete imate osjećaj da vas je neko stavio u vremeplov i da ste došli u te godine. Legenda restorana je i Nancy, legenda je iz razloga što radi u njemu od iste te ’56e. Sama cijena doručka govori o tome što znači u Americi udaljiti se od velikih i popularnih gradova, jer za nekih deset dolara dobijete potpuni obrok, uključujući piće i desert što bi inače u New Yorku recimo, bilo nemoguće. A što više milja prelazite i udaljavate se od Chicaga, ta ista Amerika postaje nešto sasvim drugo i novo, odnosno staro.

Poput ovog restorana mnogi ti mali gradovi cijeli izgledaju kao da su iz nekog potpuno drugog razdoblja, bez puno stanovnika, a s različitim ponudama  pokušavaju dočarati vrijeme u kojem su tisuće Amerikanaca prelazile na zapad, stvarno ponekad dobijete osjećaj da je na Route 66 na nekim mjestima vrijeme jednostavno stalo. Osim restorana popularne su i stare pumpe koje danas služe samo kao turistička atrakcija, recimo ona ispred koje mi je simpatičan policajac ponudio da mijenjamo prijevozna sredstva, sagrađena je 1933, a najdulje je radila na poznatoj cesti. Zanimljivi su i plastični divovi kojih duž ceste ima nekoliko iako se danas više ne nalaze na mjestima na kojima su originalno bili postavljeni, jer danas su opet samo atrakcija , a nekad su služili kao reklame ispred restorana kako bi privlačili putnike da se zaustave. U gradu Pontiacu, koji je sam po sebi zanimljiv s toliko oslikanih zidova i nekoliko muzeja, nalazi se i kombi u kojem je živo jedan od legendarnih američkih umjetnika (Bob Waldmire) , tako da je konstantno putovao po Route 66.

Dok ćete u Springfieldu imati priliku vidjeti kuću Abrahama Lincolna koja je danas pretvorena u muzej, a cijeli taj dio grada u kojem se nalazi preuređen je tako da opet imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost.

Kako su Amerikanci poznati i po tome da vole osvajati rekorde u različitim stvarima na putu sam imala priliku vidjeti različite rekorde poput najvećih pokrivenih kola na svijetu, ogromnih stolaca, skulptura zeca  i sličnih stvari. Taj isti zec nazali se na Henryevom ranču kojeg održava Henry koji je apsolutno lud za Route 66 i dao mi je jako puno korisnih savjeta  za nastavak putovanja i promijenio neke moje planove, što je bilo i više nego super. Ljudi poput njega zaslužni su za to da popularnost Route 66 ne prestaje, dapače konstantno se nešto novo obnavlja i popravlja. Što se ljudi tiče koje sam do tad upoznala, ludih bajkera ni od kud, sezona putovanja po cesti u 5 mjesecu u kojem sam je ja prelazila je tek počela, a dostiže svoj vrhunac u srpnju i kolovozu. Najčešće sam imala priliku susretati  se samo s nekim parovima ili cijelim  obiteljima koji je prelaze autima, a ne motorima. Dok su sami Amerikanci koji žive na ovim područjima i više nego pristupačni i voljni pomoći, bilo što da vam treba, tako da ništa od silovanja i pogrešnih skretanja. Naravno ima područja koje je poželjno izbjegavati, poput nekih dijelova velikih gradova noću, ali ništa specijalno.

MISSOURI

Kiša, pljuskovi, vrućine, vlaga, leđa koja bole od toliko sati na motoru, sve to lako se zaboravi kad upoznate ljude kakve sam ja upoznala putujući kroz saveznu državu Missouri . Kad tome dodam prirodu i zanimljivosti putem, zaboravim da sam se na išta ikad žalila.

Izlazak iz države Illinois ; mostovi okruga Madison.  Prije dolaska na  tu destinaciju, romantičar u meni jedva je čekao  osjetiti dašak romantičnog klasika. Usprkos kiši spustila sam se do nečega što danas služi samo kao turistička atrakcija i vidjela te “slavne” mostove, koje kad prijeđete prelazite u državu Missouri, a rijeka Mississippi predstavlja prirodnu granicu između Illionisa i Missouria. Jedan od savjeta upućen od mnogih bio je nemoj preko mosta sama, tu zna biti onih koje vole pljačkati, obzirom da je bilo još dosta turista kad sam i ja bila, opasnost je lako zaboravljena. Sljedeća destinacija grad St Louis i veliki luk u njemu koji predstavlja prelazak na zapadnu stranu Amerike, idealno bi bilo da sam  došla dovoljno rano kad još stoji na raspolaganju opcija da uđete u njega i imate pogled na cijeli grad, no to je ipak ostavljeno za drugi put. Kroz prekrasnu vožnju iznimno zelenim Missouriem maknula sam se od kiše i približavala se destinaciji koju je predložio Henry.

Iako su moji prvotni planovi bili potpuno drugačiji slušala sam savjet o spavanju u gradiću koji se zove ni manje ni više nego Cuba , jer tu prema riječima s Henryevog ranča postoji odličan hotel za prihvatljivu cijenu. (Manje od 50 dolara, kad usporedim s meni dragom  Azijom ovo je neopisivi  luksuz, ali u Americi je to stvarno dobra cijena, posebno obzirom na to što sam dobila). Hotel je bio najbolji  na cesti, ali način na koji sam dobila sobu u njemu postao ja simpatična priča za sebe, tipična za Route 66. Već je bilo poprilično kasno kad sam ga pronašla, a u istom trenu kad sam se ja zaustavila ispred, stao je i auto iz kojeg je izašao mladi par iz Španjolske, kojeg sam već nekoliko puta srela proteklih dana. Nakon čuđenja  o tajmingu pokušavamo pronaći recepciju, no nema nikoga, vrata zaključana, a na vratima ostavljen broj koji se može nazvati. Zovemo. Žena pospanim glasom objašnjava kako joj trebamo samo dati broj kreditne kartice , a ona će nam objasniti gdje su sakriveni  ključevi za slučaj da se ovakvi kao mi pojave. Prvo nam je to bilo malo smiješno i europski smo bili sumnjičavi , no umiremo od smijeha nakon što pronalazimo ključeve i odlazimo u sobe koje su bile iznad svih očekivanja. Još tome moram dodati, da ona nije ništa naplatila samo uzela podatke s kartice onako za svaki slučaj. Jako daleko od onih nepovjerljivih Amerikanaca kakve su svi koji su ikad vadili vizu za njihovu zemlju imali priliku susresti.

Uz još jedan restoran u stilu 50ih na putu dolazim i do gradića Lebanona gdje stari Scott ima trgovinu sa svim mogućim suvenirima u znaku popularne ceste, ali on je uz to i vlasnik firme koja proizvodi sokove Route 66, no ipak mu je najdraže cijele dane sjediti u trgovini i upoznavati takve kao ja, koji tu prolaze. Strelice sa svim mogućim destinacijama i udaljenostima njegova su osobna ideja, a na pitanje zašto nema Zagreb, a ima Prag, dobila sam brzi odgovor;  tu su mjesta iz kojih me najviše ljudi posjećuje.

Nakon njega upoznajem legendu među ljudima s ceste, starog Garya, na njegovoj Gay Purita staroj pumpi i trgovini. Umjesto planiranih 15 minuta ostala sam 4 sata koja su proletjela u priči s njim i njegovom boljom polovicom. Čovjek je u mladosti bio profesionalni pljačkaš vlakova, nakon toga nema posla kojeg nije radio, ali već više od 15 godina tvrdi da nema boljeg posla od njegovog.  On kaže da ne mora putovati jer ljudi iz cijelog Svijeta dolaze kod njega i on putuje preko njih. Apsolutno je potvrdio moju teoriju putovanja, ljudi su ti koji se važe, a ne kilometri iza vas. Poklonio mi je 3 majice, knjigu, sladoled,…a zašto ? Jer smo sad prijatelji for life kako kaže i jer su ljudi dobri ili nisu, nema to veze s bojom kože i nacijom, a ja se samo moram slikati kad dođem do kraja i poslati mu fotografiju. Druženje s njima i slušanje priča nije bilo samo lijepo iskustvo, nego jedna od onih stvari kad znate da ste nekome uljepšali dan, a možda i više od toga.

Moj prijatelj Gary poslao me na iduće čarobno mjesto kojeg ni jedan vodič ne preporučuje, obzirom da je nekoliko kilometara udaljeno od same Route 66, ali nešto što se nikao ne bi trebalo zaobići, ako vas sama povijest ceste stvarno zanima. Kad sam ušla u sam Red Oak ( gradić kako ga oni nazivaju, iako je to samo kao veliki muzej u kojem živi desetak ljudi), nisam znala ulazim li u neku bajku ili mjesto gdje netko živi. Podsjetilo me na neke slikovnice  iz djetinjstva u svakom slučaju. Već kod prvih otvorenih vrata jedne od čarobnih kućica, predivna Carol poziva me na kavu i ja opet ostajem satima umjesto kratkog zaustavljanja. Nema toga o čemu mi nismo pričale, uspjele smo i plakati i smijati se, iako smo se tek upoznale i starija je od mene dobrih 30 godina, na kraju mi je jedva dala da odem i ne ostanem kod nje u kućici iz bajke. Ja sam imala osjećaj da sam pronašla sebe u nekoj dalekoj budućnosti, a ona valjda svoju verziju u prošlosti. Naravno objasnila mi je i zašto to mjesto tako izgleda.

Umjetnik Lowell Davis koji isto tu živi, sve je ovo stvorio,  za vrijeme svog najvećeg bogatstva kupio je sve moguće što je mogao, a da ima veze s Route 66, te doslovno prenio u svoj “grad”. Tako da se tu nalazi u njegovom vlasništvu; kuća braće Dalton, najstarija pumpa s Route 66, zatvor s ceste i još svašta nešto… Grad Carthage isti je dan dobio u poznatom kafiću prvog Hrvatskog gosta, a znam još nešto ; prvom prilikom opet ću posjetiti nove prijatelje Carol i Garya.  Dok je Route 66 za mene postala galaksijama daleko od neke opasne ceste gdje se grozne stvari događaju.

KANSAS, OKLAHOMA, TEXAS

Kansas je savezna država kroz koju prolazi najmanji broj kilometra na Route66, svega 20 kilometara. Općenito na dionici kroz Kansas, Oklahomu i Texas sam puno manje upoznavala lokalne ljude, jer se tu jako često radilo o dijelovima ceste gdje ljudi jednostavno nema.  Puno su češći bili prozori napuštenih kuća, benzinskih postaja, motela,  čak i cijelih naselja nego u prijašnje dvije zemlje.

To je zapravo jedan po poznatih problema koji muči Route66, ljudi jednostavno napuštaju naselja uz cestu i odlaze u veće gradove, obzirom da je danas jako mali broj ljudi koristi, pa većina biznisa vezna uz promet od prolaznika jako lako propada. Upravo zbog toga cestu je na tim područjima i teško održavati “živom”.  Vozeći se mnogim od tih predjela, nekako vam je nevjerojatno shvatiti da se radi o onoj istoj Americi koja je svima poznata po velikim gradovima u kojima vječno vlada gužva. Većina gradova na putu, nije baš u potpunosti bez stanovnika, ali se ponekad čini baš kao da je to slučaj.

Ipak priroda i dalje lako oduševi prolaznika, a nebo kroz Texas je nešto nevjerojatno, kao da odjednom vidite pola Zemlje, nema ničega osim beskrajnih polja i ceste i moram priznati da je to nebo bilo neponovljivo. Prije nego me nebo u Texasu oduševilo, kroz Kansas i Oklahomu sam imala priliku vidjeti odakle tvorcima popularnog animiranog filma “Auti” inspiracija, a auti u Oklahimi se nazale ispred jednog od popularnijih  restorana- kafića na cesti; Rock Caffe. U zgradi koja je napravljena od kocki koje su  uzete sa same Route 66. Upravo ispred njega imala sam priliku konačno upoznati neke “bajkere” na putovanju; dečke iz Češke. Nije da je Route 66 inače baš toliko prazna , ali većina ljudi se na ovo putovanje odlučuje kasnije tijekom ljeta, pa sad djeluje poprilično prazno i na onim dijelovima gdje se turisti inače sakupljaju.

Ova dionica putovanja bila je drugačija od prijašnjih i po tome što sam za mnoge zanimljivosti morala odvoziti dosta milja u smjerovima suprotnim od ceste, kako ih ne bi propustila, a cesta se često i pretvarala u neasfaltiranu površinu dugu kilometrima, što je za motor zahtjevnije nego za automobile.  Oklahoma kao zemlja Američkih Indijanaca, nekoliko milja od  gradića Foyil, skriva najveći Indijanski Totem na svijetu …

Veći gradovi poput Tulse i Oklahoma Citya, ulaskom u Texas zamijenjeni su poljima, farmama stvarima koje često povezujemo s tim dijelom Amerike, primjerice prekomjernog uživanja u hrani, posebno mesu. Nadomak Amarilla, najvećeg grada u Texsasu uz Route 66, nalazi se najpopularnije mjesto za enormno velike odreske. Jednostavno sam morala provjeriti kako to izgleda. Uglavnom, ako u sat vremena uspijete pojesti ( nešto što bi ja opisala kao pola krave) ne morate ga ni platiti, naravno to samo nekima uspijeva. Ipak ne prihvaćam izazov i odlučujem se za najmanju verziju. Znam da dolazim iz zemlje Hrvatske u kojoj je hrana i više nego odlična, pa je Hrvatske gurmane često teško oduševiti,  ja sam ipak puno manje zahtjevna. Međutim,  ovaj restoran je bio i više nego promašaj, a još kad sam shvatila da je cijena duplo veća nego po ostalim mjestima gdje sam jela bolju hranu, sjetila sam se zašto izbjegavam ovakva “previše popularna” mjesta.

Vrlo blizu restorana nalazi se jedna od popularnijih atrakcija na Route 66, groblje ili ranč Cadillaca. Mjesto gdje je nekoliko starih Cadillaca  zabijeno u zemlju, a osim što je to već zanimljivo, potpuno su prekriveni svim mogućim bojama iz sprejeva, što je zajednička “umjetnost” svih koji ovo mjesto posjećuju. Neki se opskrbe sa svojim sprejevima, a za ostale uvijek ima onih koji tamo stoje na raspolaganju. Ranč je popularn i za one koji ne prelaze R66; broj ljudi koji posjete ovo mjesto tijekom dana navodno je toliki da nešto što ste vi ujutro ispisali sprejem do kraja dana je potpuno prekriveno, ma gdje da ste pisali.

Nekoliko milja prije samog izlaska iz Texasa nalazi se gradić Adrian, koji je na pola puta između Chicaga i Los Angelesa, odnosno na polovici Route 66. Iako mnogi tvrde da točna polovica nije baš tu, mjesto je i dalje po tome popularno. Osim restorana  na polovici putovanja, u gradu koji broji nešto više od stotinu stanovnika, nažalost ne postoji ništa drugo zanimljivo. Kratka vožnja dijelila me od ulaska u još jednu saveznu državu na cesti;  New Mexico, koji je postao nevjerojatni doživljaj Route 66.

NEW MEXICO

“To mi je bio životni san”.  “O tome sanjam oduvijek.” ” Većina ljudi  to želi cijeli život….”

Ovo su bili najčešći odgovori koje sam dobivala od ljudi koji sam srela na Route 66 ili onih koje radi na nekom od mjesta na popularnoj cesti. Mnogi Amerikanci koji žive u velikim gradovima daleko od nje zapravo često nemaju ni pojma što uopće mogu doživjeti na njoj, nekako je puno popularnija među ljudima koji su iz Europe ili bilo kojeg drugog dijela svijeta, zapravo nije većina tih ljudi i bila na motorima kao ja, nekako to im nije ni bitno, žele samo doživjeti Route 66.

Moram priznati da na početku nisam baš toliko bila zaluđena s njom, istina bio je to i moj san, ali više iz perspektive zaljubljenika u motore i prelasku s istim, jer je popularan san svakog bajkera, više nego što se radilo o samoj cesti. Nakon ulaska u saveznu državu Novi Meksiko, sve mi je postalo jasnije i prešla sam na stranu ljudi koji ovo smatraju jednim od najboljih putovanja i pričaju o tome baš na taj način. Nije da zemlje na Route66 prije toga nisu bile lijepe, ali ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Jednostavno me nije moglo podsjećati ni na što sam vidjela prije, a kao što me nebo oduševljavalo  u Texasu, tu me puno više toga ostavljalo bez teksta.  To je bila ta potpuna sloboda o kojoj mnogi pričaju kad opisuju Route 66;  osim predivne prirode i vjetra u kosi,  gotovo ništa oko vas, ponekad miljama nema nikoga osim vas na cesti, a slike koje se izmjenjuju oko vas su malo je reći fascinantne.

Motel  Blue Swallow, je vjerojatno najpopuarniji motel na Route 66, a svakako je jedan od onih koji najdulje neprestano radi od davne 1941 kad je sagrađen. Poseban je i po tome što je očuvan, a ne puno mijenjan kako bi posjetiteljima što više prenio doživljaj vremena u kojem je sagrađen. Tako su garaže koje su odmah uz sobu i dio svake sobe i danas dio motela, pa putnici kao i nekad davno mogu svoje automobile ili motore imati odmah do sebe.

Osima stvarno zanimljive prirode ima puno činjenica koje Novi Meksiko čine drugačijom saveznom državom od ostalih u SAD-u . To je zemlja s najvećim brojem Hispanoamerikanaca, ali uz to i velikim brojem Američkih Indijanaca, čija kombinacija čini stvarno posebnu kulturu, na koju su stoljećima utjecali Indijanci, Španjolci i Meksikanci. Uz to što je to i jedina država u SAD koja uz engleski ima i španjolski kao službeni jezik. Sve to najbolje ćete doživjeti u glavnom gradu Santa Fe, koji je ujedno i najstariji američki glavni grad. Što se mene tiče jedan od posebnijih po kojem sam imala priliku hodati.

Da vas netko spusti u Santa Fe, a da ne znate gdje ste , na prvu bi ga teško povezali s Amerikom, a cijeli grad izgleda kao da ste došli u neko mjesto iz bajke. Sve kuće jednake su boje, samo malo različitih nijansi i sličnih totalno posebnih oblika, a sve u stilu najstarije crkve(1610)  i jedne od najstarijih kuća (1646) u Americi, koje se tu nalaze. No, ne radi se pri tome samo o  centru grada, koji zovu Plaza,  cijeli grad tako je građen. I da nisam znala unaprijed pretpostavila bi da se radi o kombinaciji Meksičke i Indijanske kulture; po stanovnicima, po hrani i stvarima koje se nude kao suveniri na svakom koraku.

Jedna od stvari koja se ne propušta kad ste u Novom Meksiku je posjet jednom od Indijanskih sela. Iako se stari grad Acoma ili Sky City ne nalazi na samoj Route 66, već nekih 15 milja udaljen, to je  jedno od boljih mjesta  u blizini Route66 , a vožnja do samog grada na vrhu stijena, jedno od fascinantnijih iskustava.

Već 800 godina na tom istom mjestu žive pripadnici Acoma Pueblo plemena, iako su u međuvremenu u prošlosti bili pokoreni i pretvoreni u svojevrsne robove od strane Španjolaca.  CIjelu legendu i priču o svom plemenu ispričat će vam vodiči koji vas vode kroz  “grad” , jer bez njih i ulaznice od 20ak dolara vi sami ni ne možete doći gore . Iako je to danas pretvoreno u turističku atrakciju i za njih osnovnu vrstu prihoda, možete doživjeti kako danas njih 50ak živi na mjestu bez struje i vode, koju moraju dovoziti gore kad im treba.  Nažalost za fotografiranje nisu baš otvoreni, a osim vodiča ili onih koji pokušavaju prodati nakit ili nešto slično , nećete ih puno ni vidjeti.

Nakon nevjerojatnog Novog Meksika, mislila sam da je to ono najbolje od Route 66, dapače nakon tog više mi ništa nije ni trebalo kako bi to postalo i meni jedno od ljepših putovanja, no Arizona je sakrivala još nevjerojatnije prirodne ljepote.

ARIZONA

Putovanje Arizonom samo je dodatno potvrdilo ono što ja oduvijek tvrdim za SAD; da ljudi rade ogromnu grešku kad posjete Americi svode na velike gradove ili cijelu zemlju doživljavaju na temelju njih. Američka priroda je stvarno nevjerojatna  i beskrajno raznolika. Kod nas su strašno popularne neke egzotične destinacije, a SAD pada u sjenu gradova ili često uopće nije popularna destinacija za odmor. No, nakon Route 66 i  puno vremena provedenog  po mnogim egzotičnim zemljama,  još sam sigurnija u to da su prirodne ljepote Amerike među najljepšim mjestima  koje sam ikad imala priliku vidjeti. Prije dvije godine posjetila sam Grand Canyon koji se također  nalazi u  Arizoni, osim što to nikad ne zaboravite, ako imate priliku vidjeti, bila sam uvjerena da je to sve od Arizone, da nema šanse da ima još nešto tako lijepo. Prelazeći dionicu Route 66 koja prolazi Arizonom shvatila sam koliko sam bila u krivu. Zapravo sad mislim da bi cijela  Arizona mogla postati nacionalni park, a New Mexico koji je do Arizone bio moj najdraži dio Route 66 dobio je ravnomjernog protivnika.

Kroz Arizonu mi je uglavnom trebalo puno više vremena za isti broj kilometara nego inače, jednostavno svako malo bi sama sa sobom komentirala WOW, ma moram se zaustavit, ma moram ovo slikati , … i tako doslovno non-stop. Prva stvar na koju sam ostala bez teksta bio je Painted Desert i Petrified Forest National Park. Mjesto gdje sam doslovno mogla zaboraviti kako se zovem. Poput Grand Canyona jedno od onih mjesta gdje odmah ispred sebe lako doživite veličinu i vijek Planete koje smo svi dio. Ona je tu milijune godina, a mi smo tu i kraće nego u prolazu. Da ne filozofiram previše; radi se području gdje vas pijesak u  svim mogućim bojama taložen milijunima godina jednostavno ostavi bez teksta. Tu vam je sad nešto smatrano nacionalnim parkom, jedan dio je , pa drugi nije. Tako Painted desert postaje samo područje između dva nacionalna parka, Grand Canyona i Petrified Foresta.  Time ćete se ipak najmanje zamarati ,sve je prekrasno u kojem god smjeru pogledate. Zapravo uđete s jedne strane ceste, platite 5 dolara,da dobro ste pročitali, za samo 5 dolara možete se voziti kroz 60 km dugačku cestu koja spaja sva ta područja koja jesu i nisu službeno nacionalni park, ali jedno je sigurno; nevjerojatno je!

Sljedeća stvar koje je isto nevjerojatna bio je Meteorski krater. Mjesto gdje je prije 50 tisuća godina meteor pao na zemlju i prouzročio udarac jednak oko 150 bombi bačenih na Hirošimu. Negdje oko 1200 metara mu je presjek, a iako je jedinstveno mjesto na svijetu i nevjerojatno velik, smatran je samo atrakcijom, a ne nacionalnim parkom ili spomenikom. To zapravo samo iz jednog razloga; jer se radi privatnom vlasništvu obitelji znanstvenika koji je prvi dao prijedlog da se radi o meteorskom krateru. Postoji jedna specifična stvar kod prirodnih razlika u Arizoni, u nekim ćete gradovima obući sve dugih rukava što imate pri ruci, jer ste na popriličnoj nadmorskoj visini i oko vas je nešto što bi vas moglo podsjetiti na Alpe, a za samo kojih sat vremena kasnije se doslovno kuhate. Jedan o tih hladnih gradova visoko i u šumi je Williams; hladan, ali iznimno zanimljiv što se tiče obilježja Route 66. Nešto vezano za slavnu cestu na svakom koraku, uz to da su prodavači obučeni u Elvisa Presleya najnormalnija pojava.

Općenito što se tiče atrakcija s temom Majke ceste (R66) i tu je Arizona, vjerojatno od svih saveznih država na vrhu. Još su neki od gradova poput Williamsa potpuno u stilu Route 66. Upravo kod onog koji u tome prednjači (Seligman), započela je jedna od nevjerojatnijih dionica na putovanju. Što zbog toga što se tu Route 66 potpuno odvaja od autoceste, pa se vozite cestama gdje miljama nema ni jednog drugog prijevoznog sredstva osim vas, što zbog toga što sve možete vidjeti putem. Sve do same granice s Kalifornijom izmjenjivala se nevjerojatna priroda i zanimljivi spomenici poznatoj cesti, da bi vrhunac bio u gradu Oatmanu, koji izgleda kao da je mjesto zaboravljeno u vrijeme divljeg zapada. Ta iznimno zanimljiva dionica završila je zalaskom sunca na granici sa zlatnom  Kalifornijom.

KALIFORNIJA

Palme, vrućina i osjetno skuplji benzin; eto tako znate da ste prešli granicu s Arizonom i ušli u Kaliforniju. Već pri samom izlasku iz Arizone i približavanju Kaliforniji postaje nevjerojatno vruće. Grad Needels, prvi na ulasku u Kaliforniju na ovom dijelu je uz rijeku Colorado, koja  i predstavlja granicu između Arizone i Kalifornije. Iako možete dobiti osjećaj da ste već došli do oceana; svi hodaju u kupaćima i odjednom je sve puno palmi, čega nije bilo do Kalifornije, daleko je to još od oceana, a upravo iz tog razloga tu je nevjerojatno vruće, jer nema vjetra s oceana koji bi barem malo snizio temperaturu. Vrućina Needelsa pripremila me za pustinju kao jednu od zahtjevnijih dionica koja je bila ispred mene. Tu se opet Route 66 potpuno odvajala od autoceste  i išla kroz srce Kalifornijske pustinje. Vodom namočena majica dugih rukava ispod jakne kao način hlađenja, pokazala se  i više nego učinkovit način podnošenja vrućine, pa moram priznati da mi ni prelazak pustinje nije predstavljao neki problem. Vruće je, jako je vruće i nema ni trunke vlage, ni ikoga osim tišine i zmija, koje ipak teško da ćete na samoj cesti vidjeti, ali uz sve to je i nevjerojatno fascinantno i drugačije. Prođe koji auto tu i tamo, no stvarno samo tu i tamo. Ipak temperature postaju puno gore nešto kasnije, ja sam je ipak prelazila početkom 6og mjeseca, pa  nisam ni dobila najgore od vrućine.

Nakon prijeđene pustinje slijedila je ta zlatna Kalifornija. Ona je i dalje san mnogih danas, prekrasna na puno načina, no što se tiče same Route 66 i tog dijela putovanja, osim pustinje nije bila jedan od fascinantnijih dijelova.  Prekrasno je kad dođete do oceana, no vrućine prije LA-a i nesnosne gužve što sam mu se više približavala, davale su mi do znanja da moj put nažalost dolazi kraju. Nema više onih pustih cesta i samo prirode oko vas, krenula je neka druga Amerika, opet ona koju svi znamo iz filmova ili već nečeg sličnog.

Iako je meni osobno bilo predivno u gradu anđela, jer sam imala najbolje moguće domaćine, moram priznati da je to jedan od onih gradova koji me nije baš  posebno fascinirao. Da, super su plaže i prekrasan je ocean, no to nude i mnogi drugi gradovi uz njega, a da pri tome ne morate trpjeti toliku gužvu i činjenicu da vam od jednog dijela grada do drugog trebaju doslovno sati, jer osim konstantnih gužvi stvarno je i ogroman. Uz to turisti koji nemaju auto ili motor nisu baš na zavidnom mjestu, nevjerojatno loš sustav javnog prijevoza za tako velik grad i istina je ono što svi pričaju da tamo nitko ni korak ne napravi bez auta. To je ipak puno drugačije u mnogim drugim velikim gradovima po SAD-u. Posjet  Griffithovom  opservatoriju, s kojeg imate nevjerojatan pogled na LA  samo vam otprilike pokazuje o koliko velikom gradu se zapravo radi, dok pogled na stranu suprotno od grada otkriva slavne Hollywood Hills.

Ono što se u gradu nikako ne bi trebalo propustiti su plaže, bilo u Sanata Monici ili negdje drugdje, to je ono najljepše i najfascinantnije u Los Angelesu.  Jedna od must stvari je i u samom “downtownu” ; Olvera Street. Najstarija ulica i najstariji dio grada; mjesto odakle je sve počelo. Tu su španjolski doseljenici imali kuće kad je krenula povijest L.A.-a.  I danas se tu nalazi preko dvadesetak zgrada iz različitih godina u prošlosti, najčešće s početka 19 stoljeća.  Imate osjećaj da ste došli u neko mali Mexico, štandovi s tipično meksičkim proizvodima i  meksički restorani jedan do drugoga, a svi redom nude super hranu za par dolara.

Popularan Hollywood Boulevard je u Los Angelesu, ono što je Times Square u New Yorku ili bilo koje takvo mjesto u drugim velikim gradovima. Svi turisti su tu barem jednom prošli, to je ono sa popularnim zvijezdama slavnih, ono gdje svi imaju potrebu slikati se, a vama će baš zato možda često pasti na pamet kad vam netko spomene LA. Gužva i onda još malo gužve. U centru svijeta filmske industrije sasvim je normalno da često prođete pokraj nekog seta, jer što se toga tiče tu se nikad ne spava. Opet kao i kod mnogih velikih američkih gradova prekrasan je taj spoj svih mogućih kultura i nacija koje funkcioniraju kao jedno i nema im druge nego tolerirati se, samo što kod Los Angelesa naravno najviše prevladavaju doseljenici iz Mexica. Tako vam se lako dogodi da vam je španjolski korisniji od engleskog; kad recimo kupujete nešto na ne tako turističkim točkama.

Tabla end of the Trail i dečki iz Baywatcha značili su da je avanutra plavuše na Harleyu kroz Route66 nažalost privedena kraju. Za puno detaljnije opise i više priča čeka vas moja knjiga Slane Banane. Cheers!

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara. Ovo je bilo 2014. sad je cijena benzina u SAD-u otprilike duplo jeftinija 🙂

Za one koji su propustili moju Route 66 izložbu u MSU- klik na video.

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža -je siromašna je, jako je siromašna i ljudi često žive u okolnostima koje nikome ne želite, ako ste imalo socijalno osjetljivi bit će vam teško gledati mnoge stvari, no stanovnici su joj toliko dragi i vječno nasmiješeni bez obzira na sve katastrofe koje su ih stoljećima pratile, da je duhom bogatija od mnogih, mnogih drugih. I nema tako groznih sudara bogatih i siromašnih poput jedne Indije, a ako vas priroda neće osvojiti, znamenitosti hoće sigurno i bespovratno.

 

Najčešća rečenica koju sam čula po povratku u Hrvatsku; „Bila si sama u Kambodži? O Bože.“ A kad ono, istraživanje egzotične Kambodže idealno je za one koji nemaju problem s tim da putuju sami. I kad bi znali koliko mladih ljudi iz svih mogućih država to radi na taj isti način i koliko je zapravo sigurna išli bi isključivo sami. Ne znam je li do nasmijanih i simpatičnih  Kmera (stanovnici zemlje)  ili do tipa ljudi koji se na to odlučuje, ali u Kambodži nikad neće biti sami, iako ste tako došli. Očekivala sam neprocjenjivu prirodu, siromaštvo i ogorčenost sličnu Afričkoj i ne neku ludu zabavu, no dočekalo me nešto potpuno drugačije. Prije par godina pročitala sam kako u Kambodži za deset tisuća dolara možete osjetiti što znači ubiti čovjeka; nešto kao lov samo vam ne trče životinje. Činilo mi se nemogućim, no i moj doživljaj zemlje je na kraju postao sličan. Nažalost mjesto gdje je sve moguće, ako znate kome dati lovu.

 

Po slijetanju u Phnom Penh ( glavni grad ) prvi susret s Kambodžom; nema tu kompliciranja oko viza, doslovno vas pitaju kakvu vizu hoćete i na koliko dugo, kupujete je na aerodromu za 20 dolara, a moguće je i unaprijed preko interneta. Napuštanje aerodroma;   „Tuk tuk here and a  tuk tuk there“…  Tuk-Tuk njihovo tipično prijevozno sredstvo prvo je što vam postaje apsolutni dio kulture i života tamo, od svih vozača koji su se odmah na aerodromu nudili iznajmljujem i ja svoj i krećemo. Vozač i ja + otkrivanje grada, za manje od deset dolara cijeli će dan biti vaš i voziti vas gdje poželite, čekati na jednoj destinaciji i odvesti do druge, cijena ovisi o vašem umijeću cjenkanja, ali dogovor unaprijed je ključna stvar.

Slijedi bus prema Sihanaukvilleu popularnom mjestu za odmor na moru; za njihove bogataše, ali i za turiste, oko četri sata vožnje jugozapadno od Phnom Pehna. U busu za Sihanaukville upoznajem talijanku s kojom po dolasku tamo dijelim  Tuk tuk do Otres Beacha, koji je puno bolja opcija za boravak nego sam grad. Radi se o poprilično dugoj pješčanoj plaži na kojoj su resort do resorta, jeftino, puno mladih ljudi iz cijelog Svijeta i idealno mjesto za potpuni odmor i potpuno isključenje na sve načine.

Talijanka i ja bile smo samo dokaz jedne jako loše strane cijele te priče; ona posjećuje svog prijatelja talijana koji drži  resort, a ja svog slovenskog i njegov. I ta priča preslikana je na cijelu kraljevinu Kambodžu, gotovo sve drže stranci (sve što donosi lovu), jer iz istog tog razloga što se sve može kad znate kome dati lovu i što nema puno kompliciranja kod viza, mnogi iskoriste priliku i zarađuju dok su Kmeri osuđeni na to da budu sretni ako rade za njih za par dolara. Priroda i more nisu nešto neviđeno, dapače bila sam i na bojim mjestima po drugim zemljama, ali energija koja vlada je vrijedna svakog posjeta, a iako nisam očekivala to od Kambodže; ludih noćnih provoda ne nedostaje ni jedan dan, bilo na Otresu ili još više u Sihanaukvilleu, do kojeg vam se stalno nudi tuk-tuk i treba oko 15 minuta.

Stvar koju sam iskoristila i svakome bi preporučila; mogućnost izleta na otoke u blizini koji se nude. Isti ti otoci imaju svoje resorte na kojima ćete se stvarno osjećati kao da ste zalutali u neki novi svijet daleko od svega, a i priroda je daleko fascinantnija od samog Otresa.  Meni je najbolji bio Koh Ta Kiev, koji je ipak zaslužio svoj zaseban putopis…

Nakon Otresa krećem mini busom do Kampota, popularan ” riječni” gradić i glavni grad istoimene  pokrajine, najpoznatiji po proizvodnji crnog bibera, koji obilježava hranu po cijeloj zemlji. Grad je prepun restorana u kojima za smiješno jeftine cijene možete uživati u hrani s tim istim biberom, a cijena mog boravka u simpa hostelu ( drvene kućice)  odmah uz rijeku je bila  2 dolara na noć. Opuštanje uz rijeku je zapravo nešto što i privlači turiste najviše. Izlet u Kampot predstavljao je putovanje po Kambodži na puno načina, recimo odmah po silasku s busa “nas” šestero shvaća da svi putujemo sami, jako lako se “skompamo” i proživimo nekoliko idućih (nezaboravnih) dana zajedno. Po upoznavanju s njima mijenjam prvotni plan po pitanju hostela i zajedno odlazimo u isti. I eto nas cura iz Belgije, Hrvatica, Argentinac… neki od njih su mi i danas prijatelji.

Već drugi dan lako ih nagovaram na plan koji uključuje iznajmljivanje skutera i posjet Nacionalnom parku Bokor, oko 2 sata udaljen od  Kampota, radi se zapravo o planini na koju se vozite skuterima ili autom.

Nezaboravan dan uključivao je i vožnju/ posjet lučkom gradiću Kepu, koji je isto tko nezaobilazna destinacija ako ste u Kampotu. Najzanimljivija je tržnica sa svim mogućim ribama i restoranima u sklopu nje gdje se nude ribe u kombinaciji s crnim biberom na sve moguće načine. Sam grad neće biti nešto nezaboravno sigurno, ali vožnja do njega je nezaboravno iskustvo  prilikom koje se upoznajete s životom u Kambodži puno bolje nego po tipično turističkim točkama.

Kronična upala sinusa i  povišena temperatura upoznale su me s još jednom specifičnom stvari za zemlju. Antibiotici i bilo koja vrsta lijekova kupuju se na istom mjestu gdje i alkohol, žvake, čips,.. shvatili ste ; najobičniji mali dućan i “čiča”  kojem su nedostajali zubi, a bio je i pod laganim utjecajem alkohola i ja raspravljali smo o tome koji bi mi antibiotici bili najbolja opcija. Znam otprije koje koristim za iste probleme, pa se nisam morala oslanjati na njegove savjete, ali iz moje perspektive bile je poprilično nevjerojatno što sve se može kupiti kod njega i način na koji se lijekovi prodaju. Izliječena, rastajem se s novim prijateljima i nakon nekoliko ludih dana krećem busom prema novom gradu ; Battambangu, dok se oni odlučuju za izlete na otoke u blizini.

 

2002Battambang  je drugi najposjećeniji grad u zemlji, prvenstveno zbog hramova koji se nalaze u blizini, no iznimno je popularan i izlet “Bambus vlakom” kroz rižina polja, prilikom kojeg možete doživjeti jedan od zalaska sunca koji spada u one koje stvarno pamtite. Pruga koja je nekad bila građena kako bi im omogućila bolju povezanost danas služi samo kao turistička atrakcija i zapravo je iznimno smiješan taj izlet- nakon što vas dovedu do kraja jednog smjera, skidaju drveni dio vlaka i motor kako bi ga okrenuli za povratak u drugom smjeru. Jedna od loših stvari kad putujete sami i dođete zadnji na postaju s koje se kreće, cijenu vožnje plaćate sami, no tih desetak dolara koje inače možete dijeliti se stvarno isplati potrošiti na to.

 

Ipak ono zbog čega bi ja Battambang stavila na sam vrh nezaobilaznih mjesta u Kambodži je brod koji kreće iz njega i vozi vas do najpoznatijeg Siam Reapa. Prilikom te vožnje doživite “pravu” Kambodžu. Sav taj težak život djece, a i odraslih isprepleten vam je pred očima sa specifičnom prirodom i kućama na drvenim nogama ili plutajućim kućama. Nekoliko sati uglavnom nećete puno pričati, dok će vam u glavi trajati eksplozija misli u puno različitih smjerova. Naravno na vožnju se možete odlučiti i u suprotnom smjeru prema Battambangu iz Siem Reapa, putem se zaustavljate i u jednoj od plutajućih kuća na ručku, obzirom da vožnja traje nekoliko sati. Nažalost za taj pothvat Kambodžu morate posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, jer vožnja je jedino tad moguća.

Siem Reap je grad kojeg  svi posjećuju u Kambodži, a slike Angkor Wat hrama i ostalih hramova pod zajedničkim nazivom Angkor, koji su dio grada  ono su s čim svi tu zemlju i povezuju. Najveći- Angkor Wat je u 12 stoljeću nastao kao hinduistički hram, da bi kasnije bio pretvoren u budistički, a Kmersko carstvo i hramovi bili su jedno od najmoćnijih i najbogatijih carstva  u to vrijeme. Hramova  ima toliko da bi vam i tjedan dana bilo premalo ako baš sve hoćete vidjeti i detaljno istražiti,  no i nakon jednog dana već vam lagano svi postanu isti, iako to ne umanjuje njihovu nevjerojatnost.

Za posjet hamovima čija se ukupna površina proteže na stotine kvadratnih kilometara nude se svakakve karte; jednodnevne, trodnevne, tjedne…Ipak jednodnevna koja vam dozvoljava zalazak sunca i kasno popodnevni posjet prvi dan, te cjelodnevni drugi dan i više vam je nego dovoljno za vidjeti one najpoznatije i najveće. Ono što će vam ipak svakako trebati jest iznajmljivanje tuk-tuk vozača koji vas vozi od jednog hrama do drugog i čeka vas ispred dok se vi gurate među nebrojnim turistima. Vozači su već toliko upoznati s turističkim vođenjem da su vam i njihove priče i preporuke određenih hramova dovoljne, pa vam vodiči nisu nužno ni potrebni, iako i njih možete platiti. Naravno, osim zalaska sunca prvi dan, izlazak istog je još fascinantniji drugi dan, iako se zbog njega budite prije 5, kad ga doživite shvatite zašto se gotovi svi na to odlučuju. Jedino što vas može ometati u uživanju su turisti kojih ima puno previše.

Iako je cijela zemlja neočekivano ispala dobra destinacija za noćne provode, to ipak dostiže svoj vrhunac u ovom najpoznatijem turističkom gradu; Siem Reapu. Pub Street, glavna ulica za zabavu konstantno je krcata turistima po više nego mnogobrojnim restoranima, klubovima, kafićima, salonima za masažu, tetoviranje… A ono što se nikako ne propušta je i noćna tržnica sa svim što možete zamisliti, egzotika po restoranima mene je natjerala da jedem krokodila iako se nude i mnogi drugi egzotični obroci.

Za buduće putnike;

Preporuka za posjet ; sušno razdoblje – otprilike krajem listopada počinje i završava krajem travnja.

Nosite  dolare, ionako se sve u njima plaća, a ne eure. Ako već nije moguće obavezno imajte manje novčanice sa sobom, jer je nevjerojatno glup osjećaj imati u rukama novac koji vam nitko ne želi promijeniti, jer se radi o “prevelikim” novčanicama.

Udaipur, Indija - čarobni napitak u Veneciji istoka

Udaipur, Indija - čarobni napitak  u Veneciji istoka

Nakon fascinacije Udaipurom, pripisivala sam to činjenici da mi je to bio izlet za vrijeme života u Indiji na koji konačno nisam išla sama zbog čega sam se osjećala znatno sigurnije, gostoljubivosti stanovnika,  najboljoj mogućoj ekipi s kojom sam mogla putovati, čarobnom napitku, ma puno razloga mi se nametalo kao opravdanje fascinaciji gradom.

Ipak, nakon povratka iz Indije i puno drugih mjesta s istom tom ekipom , Udaipur i dalje ostaje za mene , ali i mnoge moje suputnike  jedan od gradova koji stvarno ne želite propustiti u Indiji. Istina je da su prijatelji s kojima sam bila tamo učinili doživljaj potpunim i upadali sa mnom u svakakve avanture u tih nekoliko dana, no i sam grad nudi  puno.

Indija se najčešće opisuje kao šarena, eksplozija boja i mirisa, puna kontrasta… sve je to istina, no nažalost ti kontrasti se često svode na sudar velikog bogatstva i užasnog siromaštva, što Udaipur opet potvrđuje, no u blažem obliku. Zapravo nam je bilo čudno šetati ulicama gdje  ljudi ne žive po cestama i ne slama vam se srce 100 puta na dan zbog djece koja prose. Neka druga Indija, za te tužne prizore se stvarno morate malo udaljiti od grada. Još je bolja činjenica što je većina stvari koje su zanimljive za posjećivanje na udaljenosti koju možete propješačiti, pa nema onih standardnih prepiranja s vozačima rikši i indijskog načina da vas prosto rečeno pljačkaju čim mogu. Zanimljiv je taj kontrast, u  jezeru gdje lokani stanovnici peru robu na standardni indijski način  nalazi se Lake Palace;  palača u kojoj je sniman James Bond i spavanje dođe skoro ko minimalna hrvatska plaća.

Već po ovim fotografijama možete shvatiti zašto je prozvan Venecijom istoka, a ima i turista u njemu svakodnevno skoro ko da ste u Veneciji, imate osjećaj da uopće niste u Indiji. Iako horde turista nisu nešto primamljivo, nakon više mjesečnog indijskog života prekrasno vam je susretati puno ljudi iz drugih zemalja, a na tu činjenicu veže se i ta da je to jedan od rijetkih indijskih gradova u kojem navečer možete normalno i bezbrižno šetati, što vjerujete mi nije čest slučaj tamo.

 

Prvu takvu večer prilikom koje smo se mi malo “opustili”, Udaipur je u Rajasthanu (moja najdraža indijska država), u kojem alkohol nije zabranjen ko u Gujuratu iz kojeg smo došli, a avanture su se samo nizale …..Krećemo prema hostelu u kojeg smo to jutro stigli. Problem broj jedan nitko od nas se ne sjeća imena hostela i nemamo broj koji bi mogli nazvati, znači rikša ko opcija otpada iako smo i pješke blizu. Ok, pouzdamo se u sjećanje od jutros, ipak smo ionako pješačili do većine mjesta i do restorana u kojem smo pili, e da nema tu nekih klubova u kojem bi ludovali dugo u noć, sve se to svodi na neke restorane. Iako nije bilo tako jako kasn,o bila je noć, a sve one uličice izgledale su potpuno isto, dok je  povratak do hostela izgledao je više kao nemoguća misija nego Bondov film. Mi opušteni, noć ugodno topla umiremo od smijeha na situaciju u kojoj smo – ljepota sigurnog Udaipura, da je bilo u nekom drugom indijskom gradu vjerojatno ne bi bilo tako zabavno.

 

I tad sretnemo njih… Svete krave! U Indiji su sve svete i nema tog grada i ceste gdje ih nećete sresti, no imamo vremena i super nam je, pa muški hormoni dolaze do briljantne ideje da žele otkriti bi li im krava uzvratila da je samo malo udare , ionako to žele provjeriti od kad su u Indiji. Uskoro smo bili i nešto ko Spiderman; jer krave u Indiji uvijek uzvrate! Policajcu koji je naišao to nije bilo smiješno ko nama, a nakon prijetnji smilovao se na dijelu da se ne znamo vratiti u hostel. Prati nas do nečeg sličnog glavnom trgu i s ostalih 10 policajaca, njihovim lošim engleskim i našim još lošijim sjećanjem pokušavamo pronaći put nazad. Sad uz policijsku pratnju hodamo  tim istim uskim ulicama,  dok TA DA ! Eto nas ispred hostela, naravno ostavljamo im nešto rupija, jer su to od nas i očekivali, ali imamo i novi doživljaj!

Odmah do hostela održava se muslimansko vjenčanje, barem smo mi mislili da je vjenčanje. Naravno upadamo i na tu zabavu, a svi su oduševljeni osim mlade, jer joj krademo svu pozornost i postajemo zvijezde večeri.

E to je nešto što ne možete planirati , ne možete platiti, ne može vam  ni jedan vodič preporučiti, a neće vam se ni dogoditi, ako nemate dovoljno otvoren um i srce prema svim kulturama i ljudima. Ako imate, ovakve su vam stvari  nešto najbolje na putovanjima. U priči s gostima saznajemo da se ipak radi o “djevojačkoj” kad  obitelj budućeg muža provodi neke tradicionalne obrede s mladom tjedan dana prije samog vjenčanja. Nude nam masala čaj ili vodu, a kao luksuz  i sokove, ali iako nema alkohola zabave i plesa po cijeloj ulici ne nedostaje. Za ovakvo nešto vam stvarno ne mogu reći kad da odete tamo da vam se isto dogodi, no znam koje stvari ne želite propustiti u Udaipuru.

Obzirom da je to grad jezera, vožnja brodićem je bila stvarno obavezna, grad i palače se vide iz najbolje moguće perspektive,  a najljepšu palaču  na prirodnom otoku u glavnom Pichola jezeru i posjetite. Jag Mandir je službeno ime palače, a kad je sagrađena u 17 stoljeću služila je ko mjesto zabava kraljevskoj obitelji, iako je danas standardno pretvorena u luksuzni hotel. Ne znam kad je bila bolja kad smo se vozili prema njoj ili kad smo otkrivali svaki skriveni, često i zabranjen prolaz. Brodić dolazi svakih pola sata da vas pokupi, no nama je i par sati bilo malo.

U samom gradu ne propušta se gradska plača, koja je u 400 godina koliko je građena, postajala iznutra sve šarenija i luksuznija, a kao s mnogim mjestima po Svijetu gdje su boravili kraljevi koji su ih i gradili unutrašnjost je puna soba s ogledalima, soba za ovo soba za ono, sve neke poznate priče, no dobra stvar za vidjeti iz prve ruke kakav je indijski stil ovakvih priča i građevina. Meni je ipak fascinantnija bila izvana, a pruža i najbolji pogled na sam grad Udiapur s jedne strane i jezera s druge.

Nešto što  odmah upada u oči  u samom središtu grada je veliki Hindu hram (Jagdish Temple),  koji možda nije najbolji hram koji ćete vidjeti u Indiji, ali ako ste već u gradu jednostavno je ne zaobilazan, a taj prostor ispred njega je nešto što bi u našim gradovima bili glavni trgovi. Zanimljiva stvar kod Indije, pa tako i u tom gradu je činjenica da njihovi gradovi nisu ni slično koncipirani kao naši, ne možete tu prepoznati glavni trg, na kojeg se onda prema nekom pravilu vežu ulice, to je sve potpuno drugačije na tom dijelu svijeta.

 Dok se navečer recimo ne propušta show  tradicionalnih plesova, koji se još tome održava u muzeju koji je zanimljiv sam po sebi ( Bagore Ki Haveli).

Magični napitak, poznatiji kao Bhang, u Rjasthanu državi u kojoj je Udaipur, kupuje se najnormalnije na ulicama. Stvarno mi nije to bila najdraža država samo zbog napitka. Zašto je sad to čudno? E, zato jer se radi od marihuane, limunovog soka, šećera i vode; to su sastojci za koje znam, ali ako pokušavate doma ne garantiram da će vam uspjeti. Okus ima recimo kao limunada, ali učinak koji ima je, ah da ja bi možda još živjela u Indiji da se tako prodavao u Gujuratu.Tu sam nekako lako otkrila zašto se mnogi mladi zapadnjaci često teško odvoje od Indije. Nakon što ga popijete djeluje na način da morate jesti nešto slatko ili piti slatki sok i što više šećera ulazi u vas, to ste vi više u nekoj novoj dimenziji, a jogurt ili limun s vodom služe kao povratak u dimenziju bez umiranja od smijeha.

Ono što nismo znali je da treba neko vrijeme da počne djelovati (cca pola sata), a kad je počelo već je bilo prekasno da shvatimo da smo pretjerali sa šećerom. Tako da je tečaj indijske kuhinje na koji smo otišli po ispijanju kod prodavača, postao još jedna, ovaj puta avantura u magli. Osim što jadnu ženu nismo ni doživjeli, sjećam se da nam je njen muž samo objasnio da nismo trebali toliko popiti, jer mu je trebalo otprilike pola minute da shvati o čemu se radi, dok smo mi pričali izmišljenim jezikom samo nama razumljivim. Ja stvarno ne mogu pronaći riječi da vam prenesem tu količinu smijeha, pa ako ste ikad u Rajasthanu, najbolje da se sami uvjerite.

Još jedna stvar koja je i više nego vrijedna posjeta je Monsoon palača, do koje se trebate voziti rikšom, jer je ipak malo dalje od grada, no nije sama ta plača nešto što osvaja. Zapravo na samom ulazu  i nije izgledalo obećavajuće, no što ste joj bliže, shvaćate da nije do palače, već do vrha na kojem se nalazi. Jedini je problem odlučiti se na koju stranu je pogled bolji; prema gradu i jezerima ili na drugu stranu na beskrajna Aravalli brda. Naravno idealno vrijeme za posjet kraj dana i hvatanje zalaska sunca.

Na kraju mogu samo još jednu stvar dodati; grad me apsolutno osvojio,a da  nisam ni vidjela ono što svi turisti inače navode kao destinaciju broj jedan u njemu; đainistički hram Ranakpu, tako da ako ste ikad u Indiji Udapiur je nešto što se ne zaobilazi.

 

Za one koji odu tamo ;

Najbolje vrijeme za posjet je između rujna u travnja, dobro je povezan busevima s ostalim većim gradovima. Nikako ne želite zaobići restoran Jagat Niwas Palace, mislim da nikad prije nisam u putopisima tako spomenula neki restoran, ali ovo je sve samo  ne običan restoran. Ambijent sam po sebi je izvanredan uz najbolji pogled na jezero  i idealno mjesto za zalazak sunca u gradu. Dok je što se hrane tiče jedan od dva najbolja u kojem sam bila za života u Indiji.

Tajland, Bangkok-Noć bez kraja...

Tajland, Bangkok-Noć bez kraja...

Otprilike je dva ujutro, a moja nova frendica iz Njemačke  i ja opet imamo zajedničke avanture po jugoistočnoj Aziji, nakon Malezije sad su nam se putovi susreli u Bangkoku. Jurimo u tajlandskoj verziji Tuk-tuka, pod blagim utjecajem alkohola, koji smo netom prije popile s ekipom koja nas čeka na iznimno ludoj Khao  San Road, dok mi obavimo neizostavan  Ping-pong show.

Svi koji su nogom ikad kročili u Bangkok znaju u čemu pričam, a za ostale; eto to vam je  kad tajlandske djevojke u zamračenoj sobi- u kojoj je zabranjeno bilo kakvo fotografiranje ili snimanje iz svog međunožja izbacuju ping- pong loptice. Nađe se tu i mini banana i nekih sličnih predmeta, ovisno koju ste “kuću” izabrali za pogledati show 😉 .

Ta naša potraga strašno je podsjećala na scenu iz nekog jeftinog filma, nas dvije i  vozač koji nas po običaju vozi okolnim cestama ne bi li zaradio nešto više, mračne poluprazne uličice, ipak smo se dosta kasno odlučile odvojiti  od ekipe i pogledati to o čemu svi pričaju i na svakom se koraku nudi. Pregovaramo s čudnim likovima na vratima nekoliko “kuća” kako bi pronašle najjeftiniju opciju, a ja se nisam nikad osjećala smješnije. Nakon avanture, koja traje ovisno o tome koliko platite, vraćamo se na jedno od najluđih mjesta ikad na kojima sam ja imala priliku pratijati -tu istu Khao San Road s koje smo i krenule.

 

Popularna knjiga i film “Plaža” opisuje tu istu ulicu kao centar Svemira za backpackere, a ja sam je baš točno takvom i doživjela. Duga svega kilometar krcata je kafićima, klubovima, nisko budžetnim hotelima, hostelima, turističkim agencijama, suvenirnicama, štandovima s odjećom, salonima za masažu (ne rijetko sa sretnim krajem), tatoo studijima, štandovima tajlandske hrane koji naravno nude škorpione i sve moguće egzibicije… Nema čega nema! A ono najbitnije nema te države čiji predstavnik u mladom tijelu nije tu. Sve nacije, ma i različite dobne starosti, sve seksulane orijentacije , boje kože, svi željni zabave znaju što znači Bangkok upravo zbog te svjetske party oaze. I dan danas obožavam tu scenu u kojoj  oči više nisam mogla držati otvorenima, već se opako budio dan, a muzika koja je treštila iz svih tih kafića i klubova nije još bila ništa tiša, a ekipe ništa manje, naravno ni hrane još nije nestajalo… Preko dana ne ostavlja taj dojam, ali čim padne noć, mislim da nema luđe ulice na trećem kamenčiću od Sunca.

Sami klubovi nisu nešto što ćete nazvati vrhunskim, ni najmanje;  no ta vibra , ta masa ljudi željnih zabave, tih vječnih putnika, neobuzdani duh koji tamo vlada nešto je što ja stvarno nigdje drugdje do sad u toj mjeri nisam doživjela. Sam taj centar je i dosta prljav, koliko je krcat baš ništa čudno, ja sam još tome bila u srcu sezone posjeta Tajlandu, 12 mjesec. Priča je opet ista kao i s Kambodžom  najbolje ga je posjetiti za razdoblja naše zime, ali vjerujte čistoća vam je tu zadnja na pameti. Čak i ako ste sami tamo trebat će vam otprilike nekoliko minuta da imate internacionalnu ekipu oko sebe i ludi provod zagarantiran. Obzirom da sam U Bangkoku bila prije i nakon tjedana provedenih po svim tajlandskim otocima na istočnoj strani, mogu vam garantirati da uz sve partije po otocima, jedan je Bangkok!

Što se tiče nadaleko poznatih transvestita iz te zemlje; istina je! Dečki su toliko zgodni i tako dobro pretvoreni u žene, da ni ja ko žena nisam mogla biti sigurna većinu vremena. Ta činjenica uz ping-pong show i masaže samo vam malo odaje kako je cijela zemlja jako slobodoumna kad se radi o seksualnosti, naravno ima to i svoju lošu stranu, pa se i djevojčice nude za dobru svotu novca. Ja sam pokušala vidjeti samo dobro, a to je da nema mjesta za primitivizam i osuđivanje gay populacije ili transseksualce, svi se osjećaju slobodno, baš svi.

Obzirom da je moj boravak u Bangkoku opako obilježen kroz prizmu noćnih zabava, naravno sve u svrhu istraživanja tog nadaleko poznatog pulsa grada 😉 dosta sam manje nego inače istraživala danju, ipak nisam zaobišla najpoznatije točke. Tajland je u svakom slučaju jedna od onih destinacija gdje apsolutno na svakom koraku vlada nešto što se zove masovni turizam, ne morate vi tu puno ništa sami kombinirati i istraživati, oni većinu svega već imaju unaprijed organizirano, vi samo date lovu za izlete. Uopće ne morate ni misliti svojom glavom i brinuti se oko prijevoza ili nečeg sličnog.

 

Jedan od najpopularnijih izleta koji se nudi kud god pogledate je posjet poznatom hramu tigrova. Udaljen je nešto manje tri sata od grada, a sumnja koju izazivaju pitomi tigrovi veže na sebe priče o sustavnom drogiranju životinja u svrhu turističke atrakcije. Iskreno nisam uspjela potvrditi sa sigurnošću ni jednu stranu priče. Svi volonteri koji tamo rade ( govorimo o ljudima iz svih mogućih zemalja) okreću očima na optužbe o drogiranju tigrova i jednoglasno tvrde kako su jednostavno dresirani, stari i lijeni. S druge strane samo ih je nekoliko takvih, dok vas za one u kavezima upozoravaju da se ni slučajno ne približavate, jer ćete ostati bez ruke…hm… Oni za koje sam sigurna da nisu drogirani su bebe, koje možete i hraniti i igrati se s njima. Eto opet sam kriva, opet sam platila za nešto ovakvo i na taj način podržala nešto što možda stvarno gadno krši moja pravila, no opet je igranje s tigirićima nešto što nikad, ali baš nikad ne zaboraviš.

Sljedeća stvar koju nikako ne treba zaobići ako vas put odnese u Bangkok je kraljevska palača. Nije zlato sve što sja? E pa tu je! Blink Blink i tako bez kraja, palača koje pokazuje iznimno bogatstvo kraljevske obitelji i naravno apsurd zemlje, jer nije da su ljudi u Tajlandu inače bogati. Dapače, život u Tajlandu za lokalne ljude bolji je samo kad ih se uspoređuje sa zemljama poput Vijetnama, Kambodže ili Laosa, no to je i dalje ništa slično životu kakav se vodi po bogatijim zemljama. U sklopu palače je i hram Wat Pho u kojem ćete vidjeti enormno velikog ležećeg Buddhu, ipak smo u budističkoj zemlji, naravno i on je uklopljen u zlatnu priču.

Sam grad će vas odmah pripremiti na stvarno specifičnu arhitekturu diljem zemlje i njihov način poimanja lijepog. Nema tih boja i oblika koji se kod njih ne slažu u cjelinu. S druge strane prirodne ljepote  Tajlanda, bilo da se gubite po beskrajnim pješčanim plažama na mnogobrojnim otocima ili još fascinantnijem planinskom sjeveru su često nevjerojatne. Zemlja ima 110 nacionalnih parkova, pa nakon toga svaka riječ koja govori o tome koliko je fascinantna, je suvišna. No, osim ludih provoda i kulturnog uzdizanja u Bangkoku te ćete prirodne ljepote ipak teško doživjeti, za to se miče iz grada, a ja pišem drugi putopopis.

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Palitana - kako pronaći i naljutiti Bogove u Indiji?

Moj nedavni život u Indiji samo je potvrdio vlastito skromno mišljenje; ljudi su duhom bogati  ili ne, to se ne može dobiti posjetom nekoj zemlji, naravno obogatit će vas putovanje, ali ne morate u Indiju da bi bili sretni s onim što imate; a pomirenje sa samim sobom neće se pojaviti samo zato jer ćete otići tamo. Ipak jedno mjesto na kojem sam uspjela uistinu osjetiti tu nadaleko poznatu Indijsku duhovnost bili su hramovi u Palitani. Eto, tamo sam pronašla Indijske bogove; osjetila neku duhovnu vibru, a kunem se da je bilo prije popušene “zelene cigarete”  usred kompleksa hramova 😉 .

Već samim time što jako malo ljudi zna za to mjesto bio je poseban doživljaj, prvo mjesto na kojem nije bilo ni jednog jedinog “stranca” osim nas, nije da nikad ne dolaze, ali  rijetka su pojava. Ja prva nisam ni znala da postoji iako se nalazi u Indijskoj državi Gujurat u kojoj sam živjela, što je bila idealna prilika za mog najboljeg indijskog prijatelja da našoj maloj internacionalnoj ekipi pokaže “pravu” Indiju. Obzirom da smo imali njega i njegov auto nije bilo potrebe za busom, a Palitana je od našeg grada ( Ahmedabada) bila udaljena samo nekih 4 sata vožnje, no ako vas put odnese u Indiju ima buseva, a Palitanu stvarno ne želite zaobići. Radi se o gradu u sklopu kojeg je jedina planina na svijetu (Shatrunjaya) koja ima preko 900 đainističkih hramova i naravno smatra se jednom od najsvetijih mjesta za pripadnike te religije. Posebno iskustvo opet je imalo neku svoju indijsku cijenu i nagradu.

Putem stajemo u jednom od restorana uz cestu, iako na prvu izgleda ko mjesto “dobivanja lutrije” (tako smo nazivali mjesta gdje vam ne gine probavna akcija u svim smjerovima) ispalo je mjesto u kojem je indijska hrana čak i meni bila dobra. Uz to smo imali osjećaj da smo zalutale holivudske zvijezde, jer su gotovo svi prisutni htjeli fotografiju s nama, kao i često na mjestima gdje se takvi ko mi ne pojavljuju često.

Ovo je bila recimo  nagrada, a po dolasku u Palitanu uslijedila je i cijena ne turističkog mjesta. Smještaj za noćenje prije nego u zoru krenemo na pješačenje do hramova nismo rezervirali, jer je naš indijski prijatelj bio uvjeren da ćemo bez problema pronaći nešto, no nikad prije nije bio tamo s (ne)indijcima pa nije bio pripremljen na komplikacije oko toga kao ni mi. Grad je inače pun đainističkih prihvatilišta (ko neki socijalni hoteli)  koja naravno ( poput mnogih religijskih zajednica) ne žele primiti nikog drugog osim svojih. Pronalazimo neki drugačiji hotel i on rezervira sobe i već ih plati, ali dok se mi dovučemo iz auta, dečko na recepciji mu vraća novce i tjera nas van, jer za nas tu ipak nema mjesta! Nakon što se naš indijski prijatelj nešto pobuni, ni pet ni šest, prava filmska akcija ( ipak smo holivudske zvijezde)  jedan ga udara drvenom palicom, a drugi ga drži, na što naravno ulijeću “naši”, a zbog  galame se ubrzo skupila povelika skupina ljutih Indijaca ispred, dok mi svi kidamo na lijevo i do auta, jer ne sluti na dobro. Naravno skupi hotel u gradu kojem nema ovakvih scena je popunjen, a mi  razmišljamo o spavanju u autu. Nakon kucanja na sva moguća vrata uspijevamo potkupiti vratara u jednom od prihvatilišta, kojem naš indijski pregovarač obećaje  da ćemo dobro zakamuflirani otrčati do soba i nestati ranom zorom.

Uglavnom svi kreću prema hramovima prije izlaska sunca jer do samog vrha planine, gdje se nalazi najveći i glavni kompleks hramova trebate preći nešto više od 3800 stepenica (3.5km), što onda još malo pridonese vašem duhovnom ispunjenju. Osim toga nema toga koji smije ostati preko noći gore, pa čak ni njihovi svećenici- Bogovi trebaju mir, a da bi vi bili još produhovljeniji pobrinulo se pravilo da ne smijete ništa jesti na putu do gore, a ni nositi hranu. Prva greška koju radimo:  ne jedemo prije kretanja, a druga nosimo samo kekse koje prebrzo pojedemo nadajući se hrani na vrhu, ups eto prva stvar kojom ljutimo Bogove.  Vodu vam ipak nude putem na nekoliko stajališta. Standardni indijski način; svi koji stanu piju iz nekoliko istih metalnih čaša, pa normalno da svi piju na način da im čaše ne dodiruju usta, nakon nekoliko mjeseci u Indiji, ovakve vam stvari postanu potpuno normalne.

Obzirom da svaki pripadnik Đainizma vjeruje kako je posjet ovim hramovima jedna od osnovnih stvari u ostvarenju postizanja Nirvane i oslobođenja, jako je velik broj svećenika, a još više đainističkih svećenica koje ćete sresti putem. Usput dobivam odgovor zašto sve imaju neku čudnu kratku kosu, one vam recimo kad se zarede moraju čupati kosu (vrijedi i za muške), kako bi se udaljile od potrebe za fizičkom ljepotom.  Većina ih hoda bosa putem, a hodaju nevjerojatnom brzinom obzirom na godine, no nisu samo svećenici bosi , većina ljudi očito to smatra potrebnim jer su gotovo svi bili bosi, osim nas naravno. Uz njih i mnogobrojne Indijce koji žive u Indiji susretali smo se i s Đainistima  koji žive daleko od Indije, najčešće Kanada ili Amerika, a  Palitanu kao svoje veliko svetište moraju posjetiti barem jednom godišnje, jer kako tvrde to je nužno ako žele imati zdravlje, sreću i slično. Takvi su najčešće jedini koji će ući u neku komunikaciju s vama, uz to da im je najčešće pitanje kako to da smo tu?

Kao i po pitanju “naših” svetišta velik je broji onih koji smatraju mogućim svoje ozdravljenje i ispunjenje ciljeva ako se pojave na vrhu, iako mnogi od njih to sami ne mogu. Tu onda nastupa “Doli”. Ja ne znam koju bi riječ za nešto slično pronašla u našem rječniku , jer kod nas ionako ne postoji ništa slično , a takvo nešto je zapravo moguće samo u Indiji ili sličnim zemljama. Radi se zapravo o tome da nekoliko Indijaca u nekim ljuljajućim stolicama (Doli) nosi one koji ne mogu  ili pripadaju onim Indijcima iz više kaste. Čast izuzecima koji su stvarno bolesni jer  puno ima onih koji ne hodaju  s opravdanjem zašto i bi kad ih mogu oni iz niže kaste nositi, doslovno na svojim leđima. Beautiful India. Pri tome me ipak zabavila činjenica da cijena nošenja varira obzirom na težinu onog kojeg se nosi, a za neke treba i više nosača. Naravno da smo mi onako bogato bijeli bili zanimljivi svakom koji je sposoban nositi i na svakom smo koraku dobivali ponude za Doli, a zapravo smo im bili čudni što želimo hodati  prema gore.

Uz sve priče i ljude putem, što smo se više približavali vrhu shvaćala sam zašto je vrijedno svih tih stepenica i koraka. Obzirom da cijelu planinu smatraju svetom, hramova ima i na samom putu do gore, već su mi i ti mali kompleksi hramova bili fascinantni i prije nego sam uspjela vidjeti glavnu stvar. Nema gužve kao inače u hramovima, nema ljudi koji žive na cesti uz hramove, nema krava koje slobodno ulaze… sve skupa neka nova Indija. S povećanjem broja stepenica i  sam pogled naravno postaje sve bolji, prvo na zaljev  Cambay u podnožju, a onda i na mjesto gdje se Bogovi sakrivaju.

Nakon što smo lagano produhovljeni ( iznimno gladni -jedno uzrokuje drugo) dospjeli do vrha i glavnih hramova, dočekala nas je neka posebna energija, prvo ljudi koji su tamo, iako su to bili isti koje smo sretali putem svi su nekako bili opušteniji i sretniji. A onda i energija samog mjesta , stvarno se ne radi samo o apsolutno fascinantnoj arhitekturi. Nekako mjesto budi u vama neki mir, iako to možete pronaći i u džamijama ili crkvama,  ono što je puno drugačije; tu je sve na toliko velikom otvorenom prostoru da smo bez problema uživali u prirodnim drogama. ( Eto energija je takva da sam i ja poželjela pušiti travu, što inače nije baš moja stvar).Penjali se po svim mogućim prolazima, pronašli mjesto za spavati usred hramova, umirali od smijeha – što nikog nije pretjerano smetalo; eto  izgleda kao pravi raj i potpuna sloboda iako ste u hramovima. Ipak , ako ne doživite isti scenarij nemojte mene kriviti, ja sam imala idealnu ekipu za to, a da je moguće to sam se sama uvjerila. Mislim da bi crkve kod nas bile prepune da vlada takva energija u njima.

Hramovi se dijele na stari i novi dio, a za našeg boravka bila je nedjelja pa se u starom dijelu održavala i  neka ne svakodnevna ceremonija, nešto kao mise kod nas. Iako se stari dio nikako ni pod koju cijenu ne smije fotografirati, uspjela sam pronaći dijelove gdje je to bilo moguće. Eto, valjda  još jedan način za naljutiti Bogove. Koje sve njihove običaje naučite tijekom ceremonije; čudo! Mnogi od njih recimo drže neka mala ogledala u rukama tijekom pjevanja i molitve- kako ne bi Boga čiji je kip na “oltaru” direktno gledali i time ugrožavali njegovo/njezino Božanstvo.

Iako smo za idući običaj odavno znali, najdraži nam je bio da Bogove hrane, točnije donesu hranu, postave pred oltare i  na različita mjesta i tamo je ostave, haha pretpostavljate; glad je bila jača u našem slučaju od razmišljanja o igranju s karmom. Jako puno badema i nekih čudnih delicija završilo je u našim unutarnjim Bogovima dok nitko nije gledao – još smo svi živi i zdravi, dapače. Mislim da smo ovime najviše naljutili njihovih nekoliko milijuna Bogova, dok je mene iznova ljutila činjenica da je sva ta hrana, kao iz  mnogih drugih hramova mogla završiti u rukama mnogobrojne gladne djece. Isto kao i činjenica da iznimno bogata đainistička zajednica iz cijelog svijeta sumanute cifre troši kako bi broj hramova još rastao, a ovi bili u tako dobrom stanju. Prvo Bogovi, onda ljudi.  No, eto Bogovi isto moraju biti nahranjeni, a vi se nahranite slikama prekrasnih hramova u Palitani, dok ne pronađete način da ih vidite uživo.

Za one koji uspiju otići:

Svetište je  zatvoreno tijekom monsuna – od lipnja do rujna uglavnom.

OBAVEZNO rezervirajte smještaj unaprijed!

Kuba; Dom Taino Indijanaca, Kolumbov raj i...

Kuba; Dom Taino Indijanaca, Kolumbov raj i...

Kuba, mjesec dana neprestanog kretanja kako bi upoznale otok najviše što možemo, ispalo je za mene  i moju suputnicu ponekad naporno, ali i izvanredno iskustvo. Naporno, jer Kuba  nije mala kako mnogi misle i put od jednog mjesta do drugog, cestama u često  lošem stanju  traje puno predugo. Na spomen Kube većini prvo na pamet padaju cigare, rum, njihovi nadaleko poznati ritmovi ili eventualno revolucija i Che Guevara; komunizam. Ništa nije krivo s tim asocijacijama, no ta otočna zemlja  nudi puno više a Kolumbova izjava da je to najljepša zemlja koju je ljudsko oko ikad vidjelo, nakon gubljenja od najzapadnijeg do najistočnijeg dijela, dobiva neki svoj smisao.

Ne bi ja to baš kategorički tvrdila kao Kolumbo, ali da nas je priroda apsolutno fascinirala i bezuvjetno osvojila, svakako. Zemlja je uz to toliko sigurna, da ja ne znam koju bi iz osobnog iskustva mogla izdvojiti ko sigurniju. Jesu li oni sami po sebi takvi da nema opasnosti za turiste ili je to posljedica strogog komunističkog sistema i njihovih strahova od policije, nemam pojma. Vjerojatno kombinacija svega skupa, svakako dobro za sve koji se odluče na to putovanje. Opet ista priča kao i kod mnogih siromašnih zemalja, u toj ljepoti na kraju opet najmanje uživaju oni kojima bi trebala pripadati. Ono što će svakome apsolutno najbolje doći su barem osnove španjolskog, a ako toga nemate, jako dobar španjolski rječnik dio je obavezne prtljage, engleski im stvarno nije jača strana. Obzirom da velika većina turista uključujući i nas najčešće smještaj nalazi u jednoj od mnogobrojnih Casas Prticulares, nešto kao pansioni: soba i kupaonica u obiteljskim kućama s doručkom, a po želji i drugim obrocima, španjolski vam je velika prednost ( prosječne cijene se kreću od cca20 do 30 dolara po sobi, bez obzira na to koliko vas je). Španjolski vam treba ako se želite socijalizirati s domaćinima i saznati iz prve ruke puno toga o životu na Kubi, osim toga njihovu toplinu i  pristupačnost tako jedino možete u potpunosti doživjeti.  Svaka od tih kuća po cijelom otoku ima isti znak (plavi asocira na sidro), no kvaliteta zna dosta varirati.

Vlasnici su umreženi ko CIA, kad ste spavali kod jednih oni odmah imaju u vašem idućem gradu prijatelja ili rodbinu kojeg  zovu da vam rezerviraju smještaj često bez da ste ih i tražili, kao da ni nemate drugu opciju. Njihova opcija ponekad može biti dobra, ali i jako loša preporuka za spavanje. Iz našeg iskustva savjet budućim istraživačima Kube je da se ipak uzdaju u vlastitu potragu. Specifično za Kubu je i činjenica da je couchsurfing nemoguć, jer je njima zabranjeno dozvoliti strancima da im spavaju u kući, osim ako imaju prijavljenu sobu kao dio Casas sistema, kako bi država mogla dobiti svoj dio i naravno sve kontrolirati.

Da se ne lažemo, svi od Kube očekuju strašno rasplesanu, muzikalnu i nasmijanu naciju, ne znam kakva nam se to slika stvara u glavi, ali valjda da svi plešu i pjevaju na svakom koraku. To nažalost nije slično stvarnosti, istina je da gotovo svaki restoran i kafić ili klub ima nekoliko domaćih glazbenika koji svaku večer sviraju, ima ih naravno i na trgovima, no već i sami možete pretpostaviti da su na tim istim mjestima najčešće samo turisti. Ne umanjuje to  njihovu kvalitetu, no njihove oči ponekad otkrivaju da im je život na Kubi takav da im zapravo i nije do glazbe. Ipak,  ne brinite u svakom većem mjestu ćete svaku večer pronaći mjesto za slušanje kubanske glazbe.

 Kuba je po pitanju užitaka mjesto gdje sva vaša osjetila lako dobe odličan tretman. Osim glazbe i hrana im je jednako dobra, ako ste ljubitelj morske hrane. Još kad vidite da u protuvrijednosti nekih 60 kuna možete jesti jastoga, a škampe i ostale delicije kod nas iznimno skupe za još dosta manje novaca, ne vjerujete da je dobro dok ne probate. JE dobro je! I to po cijelom otoku je dobro u bilo kojem gradu, a još je bolje što se najfiniji restorani po cijeni ništa značajno ne razlikuju od onih jeftinijih, razlika je stvarno u kojem dolaru. Hit su i pržene banane koje su im gotovo glavni prilog. Ono u čemu svi uživaju na Kubi; Rum, odnosno Mojito, Cuba Libre, Daiquiri i još neke izvedenice koktela s rumom, na svakom koraku, u svakom mjestu  se nude. Cijene im se kreću od dva dolara, da dva dolara za i više nego pristojan Mojito, pa onda do nekih  5 na ozbiljno skupim mjestima. Eto i onda su vam hlače malo uže kad napuštate Kubu.

 HAVANA

Havana nudi puno više od ostalih gradova što se tiče  znamenitosti, restorana, kafića, klubova,… no malo se u Kubanskoj prijestolnici može doživjeti od zadivljujuće prirode. Iako, već nakon nekoliko dana provedenih u Havani shvatite puno toga o cijeloj zemlji. Kuba nikako nije jedna od onih destinacija na koju idete po lude noćne provode, no ako ste stari i često debeli Europljanin, Kanađanin, Rus, ..željan mladog tijela uz sebe,  Kuba vam je destinacija broj jedan. Mlade su, jako su mlade i često zgodne poput Rihanne i može ih se dobiti već za 20 dolara na noć, što su bolje cijena raste, no ne jako puno. Zapravo na Kubi je to malo drugačije nego kod mnogih drugih zemalja, tu ih vode na večere, u klubove, na kave, (ne sakrivaju se samo po hotelskim sobama), često je i samo plaćanje večere dovoljno ili još ako u vama vide potencijalan izlaz iz tog otočnog zatvora, to je već prava ljubav. Restorane često napuštaju odvojeno, jer one koje nemaju putovnicu, a uhvaćene su u društvu stranaca mogu lako završiti u zatvoru, a ne moram vam ni reći da za mnoge dobiti putovnicu može biti jako teška misija. Čak i oni Kubanci koji je uspiju dobiti ne mogu zemlju napuštati kad i koliko dugo možda žele; sve je to regulirano.

Tako tih pravih ljubavi ima na svakom koraku, no zanimljivo je da ima i puno bijelih dama koje za ruke vode crne dečke koji im mogu biti sinovi tri puta. Tako već nakon par dana u Havani shvaćam da ovakav sex turizam ne postoji ni u Tajlandu ili Keniji, to su mi  do sad bili asovi po tom pitanju. Neki “frajeri” na fotkama su možda i krivo optuženi jer cure znaju biti stvarno uporne, no….

Od lokalaca saznajemo da je prije nekoliko godina bilo još gore, nije nam baš jasno kako može biti gore obzirom da su posvuda, ali vjerujemo im na riječ da ide na bolje. Ako još uzmemo u obzir to kako su i oni sami  u seksualnom smislu iznimno slobodni i svaki pravi Kubanac uz ženu ima nekoliko ljubavnica, riječ revolucija na Kubi lako dobiva i riječ seksualna kao prefiks. Potpunu afirmaciju seksualna revolucija ima već drugu večer kad se nađemo ispred gay kluba i  postajemo svjesne apsolutnog paradoksa. Zemlja u kojoj ljudi uopće nemaju pristup internetu na kakav smo mi navikli, “Bradati” (  Fidel Castro) ograničio je to znajući da je ljudima najlakše isprati mozak ako nemaju puno pojma o zbivanjima po ostatku planete, je istovremeno i zemlja u kojoj  je  pravo pokazivanja  gay opredijeljenosti zadivljujuće. U društvu s novim gay prijateljima saznajemo da se situacija drastično promijenila od prije nekih 5 godina, kad je Raulova( brat od Bradatog) gay kćer odlučila promijeniti dotadašnju lošu  situaciju.

Ovo s internetom samo je jedna od stvari na temelju koje ćete spoznati da je na Kubi vrijeme stalo u pedesetima. Čak i nama ko strancima surfanje postaje jako teška misija, samo najskuplji hoteli nude internet, ali brzina mu je isto ostala u nekom drugom vremenu, pa postanje po faceu recimo postaje jako dugotrajan često nemoguć proces, lokalno stanovništvo s druge strane smije samo u svrhu emaila koristi internet i to isto uz određeni limit. Cuba Libre! Za ljubitelje oldtimera ova zemlja je isto raj; auti iz tih istih 50 su na svakom koraku, od onih u odličnom do onih u očajnom stanju, ali češći na cesti od mlađih.

Odnedavno imaju mogućnost kupovine/prodaje auta, no iznimno su rijetki oni koji si to mogu zapravo priuštiti, obzirom da im je prosječna plaća mjesečno manja od 40 dolara. Upravo ta regulacija plaće je nešto zbog čega Kuba jednostavno mora imati slobodno rečeno  duplu valutu. To znači da vi plaćate s novcima koji se (značajno) zovu CUC (peso cubano convertible) , a oni koriste  kubanski pezo (moneda nacional, CUP). Vrijednost CUC-a, uz neznatne razlike, jednaka je vrijednosti američkog dolara. Dok je ovaj njihov neka sasvim druga priča. Zanimljivo je i ući u neki od dućana s hranom za lokalce, prvo kod manjih se mora ulaziti jedan po jedan, dok ostali čekaju pred vratima. Sljedeće imaju kartice s nekim točkicama, ko neke bonove za hranu pomoću kojih mogu kupovati. Kad vi odlučite nešto kupiti u tipičnom lokalnom dućanu može vam se dogoditi da kad želite neki određeni proizvod kojeg teže nabavljaju, tipa soka od naranče, uvjeravaju vas kako ne valja i ne mogu vam to prodati.

Komunističke parole i obilježja njihove revolucije su isto tako na svakom koraku, a rijetko koga ćete uspjeti dobiti da priča o tome, pravi komunistički strah utkan im je u kosti odavno. No, inače su poprilično susretljivi i pričat će s vama o bilo čemu drugome. Po pitanju kulturološke ponude apsolutno sve se vrti oko revolucije i revolucionara, svi muzeji se svode na istu temu i svi imaju isto idealističko prikazivanje komunizma, a sve zapadno (Američko) prikazano je kao najveće zlo.  Uz to da naravno trgovi i glavne ulice u svim gradovima ne samo u Havani nose ime revolucionara i imaju njihove spomenike ili nešto slično.

Osim ruma i cigara koji se nude gdje god pogledate, svi su ludi za bejzbolom, no klinci koji ga igraju gdje god mogu, rijetko kad imaju mogućnost igranja s pravim palicama…

 

IMG_7945U razgovoru s prekrasnom bivšom profesoricom zemljopisa “otkrivamo” kako socijalistička zemlja s velikim razlikama brine o  svojim ovčicama (no to je stvarno neko novo otkriće);  najgore je  za one starije, sistemu sad beskorisne. Ona s tumorom na mozgu mora prodavati novine tj. više prositi na cesti kako bi mogla preživjeti, no osmijeh s lica ne skida i nabraja nam za koje sve gradove zna  u Hrvatskoj- zadivljujuće! Kuba je inače zemlja sa iznimno visokim postotkom obrazovanih ljudi, jer su studiji dostupni svima koji žele studirati, pa onda zbog nedostatka posla imate  situaciju  da su recimo konobari zapravo inženjeri, taksisti profesori i slično.

Naravno suznih očiju ostavljamo joj 20 dolara ( više nemamo jer ionako imamo oskudan budžet) iako ona to u nijednom trenu nije tražila. No, za tugu i jad nad starim ljudima ne morate na Kubu dosta je i kod nas vidjeti nečije bake da kopaju po smeću, jer naša je država po mnogočemu slična Kubi, iako komunizma već dugo nema.  Ono zbog čega se stvarno isplati provesti neko vrijeme u Havani su životopisne ulice i ljudi koji ih čine takvima. To se najbolje doživi u  šetnji starim dijelom Havane, ali i po Maleconu               ( šetnica uz ocean). Dok najbolji pogled na cijeli grad, ima tvrđava Fortaleza de San Carlos de la Cabana, do koje se ide podvodnim kanalom tj. isključivo taxijem ili autom.

Hotel Nacional, osim što je ko muzej ima i mali muzej u dvorištu, svakodnevno nudi turistički razgled uz vodiča, a otkriva vam kakvo je to mjesto bila Kuba u svoje “zlatno doba”. To je  hotel u kojem su odsjele sve poznate face za posjeta  Havani, pa ima fotki većine njih po zidovima. U hotelu su talijanski mafijaši imali svoje sastanke dok im je plavooki Sinatra pjevao. Sama Kuba bila je preteča današnjeg Vegasa i party oaza za sve tadašnje svjetske moćnike. E, to Nacional prikaže iz prve ruke.

Ono što je mene najviše fasciniralo u samoj Havani je Callejon de Hamel, umjetnička oaza.  Salvador Gonzales Escalona, poznati Kubanski umjetnik tu živi , a cijelo je mjesto pretvorio u svojevrstan muzej. Uz to najbolje je mjesto za upoznati se s  detaljima Afro-Kubanske tradicije i Santerie ( Afro- karipska religija).

VINALES

Naše otkrivanje očaravajuće prirode po Kubi kreće u smjeru zapadnog dijela otoka, a što se više udaljavate od Havane to vam je češći zvuk WOW! Nakon Havane  provodimo nekoliko dana u Viñalesu. Do Viñalesa kao i ostalih mjesta vozi  Viazul / autobusna kompanija,no puno je zanimljivije putovati  „colectivom“  što je zapravo dijeljeni taksi, a često su to baš oldtajmeri u pitanju. Najbolja i najjeftinija opcija je podijeliti jedan takav s nekim koga sretnete na kolodvoru i ide u istom smjeru. Naravno ako imate novaca za rentati auto tijekom boravka na Kubi to je idealno, stanete di vas volja i koliko , no mi nismo bile na toj strani sela, pa smo do Vinales dijelile Colectivo i na taj način upoznale nove frendove.

Odmah na prvi pogled Vinales je neka malo drugačija Kuba, nije jedan od onih najposjećenijih turističkih mjesta, što je poprilično čudno obzirom na ljepote koje ima. Sam grad ne nudi puno, ali ima i više nego dovoljno restorana koji svaku večer imaju kubanske muzičare i odličnu hranu. Osim toga imate osjećaj da je vrijeme potpuno stalo prije više od 50  godina, ko da ste doslovno pronašli vremenoplov.

Uz to glavno je mjesto  polja duhana na Kubi i cijeli dio je nacionalni park. Nema dugih pješčanih plaža , ali ima crvene zemlje i cijelo područje okružuju vapnenačke stijene, osim što su apsolutno fascinantne jako je puno špilja koje su pretvorene u turističke atrakcije. Izlet  konjima koji također nude u Vinalesu bio nam je jedan od najboljih doživljaja, a svakako i najbolji način za vidjeti sva ta polja duhana i doživjeti život ljudi koji žive od uzgoja istog. Iz prve ruke naučite kako se motaju kubanske cigare, možete ih probati, ali naravno i kupiti, iako je samim Kubancima dozvoljeno samo uzgajati duhan koji se po niskoj cijeni prodaje državi, koja onda po skupoj prodaje cigare. Živjela revolucija! Dio izleta uključuje i kupanje duboko unutar jedne od špilja, u potpunom mraku, jesam ušla, ali pothvat kupanja mi nije bio nimalo privlačan.

IMG_4965Vožnja biciklima po području utvrdila je naše gradivo upoznavanja Vinalesa, oko 30 kilometara udaljena Puerta Esperanza, glavna luka pokrajine nas nije baš nešto fascinirala, ali priroda i ljudi putem bili su  nevjerojatni. U Vinalesu kojem god da smjeru krenete  s tim pothvatom ima se svakako što za vidjeti i doživjeti. Jedan od zanimljivijih komentara koji smo dobile upućen nam je od stražara kod neke male tvornice duhana, koji nam je objasnio kako imamo isti miris (smrdimo)  kao i njegov brat koji živi na Floridi. Brat možda isto vozi bicikl satima, ali mislim da ipak nije bilo do lošeg dezodoransa.

Oko pola sata vožnje autom od Vinalesa je udaljen Pinar del Rio koji  je glavni grad te zapadne pokrajine, u njemu je najveća tvornica duhana  i to valja vidjeti, ali što se tiče ostalih stvari većina ljudi s razlogom ipak bira boraviti u Vinalesu.

 BAY OF PIGS

Nakon Vinalesa zanima nas još nešto značajno za Kubu, a mnogima nepoznato; Kubanski krokodili.  Zaljev svinja ili Bay of Pigs tj, poluotok Zapata je mjesto gdje doista možete beskrajno dugo uživati u nevjerojatnim životinjama i biljkama, uglavnom endemskim, no nas su ipak najviše zanimali Kubanski krokodili. Osim što možete probati jesti krokodila u sklopu farme imate priliku vidjeti krokodile od beba do starih mrcina. Ne odlučujemo se na restoran jer otprije znamo da nisu nešto ukusni, a na teži način učimo koliko su brzi i koliko daleko i visoko mogu skočiti kad vas nanjuše preblizu ogradi, iako su mrcine. U tom trenutku uz umiranje od smijeha shvatim da moja suputnica može izvesti skok u dalj prema unatrag kad je potrebno, da fotoaparati mogu preživjeti i žešće padove, a da ona ograda iako nije izgledala obećavajuće radi svoj posao.

Zaljev svinja osim nacionalnog parka, neizbježne revolucije i muzeja na tu istu temu  ima i super plaže na Karipskoj strani otoka. Uz prirodu koja ja predivna još jedan susret s jednom od gorih stvari za Kubansko stanovništvo, najbolje plaže poput Caelete Buene na kojoj smo bile, zapravo su samo za turiste. Nije Kubancima zabranjeno ući, ali obzirom da se ulazak  koji uključuje hranu i piće plaća više od polovice njihove mjesečne plaće, teško da tu možete sresti puno Kubanaca, osim ako ih naravno neki zapadnjaci nemaju kao pratnju uz sebe. Plaže isto često pripadaju hotelima gdje su Kubanci opet  radna snaga, a ne posjetitelji. Ipak zaljev svinja je ogroman pa ima i normalnih plaža, dok je priča kasnije s nekim otocima bila još gora.

 TRINIDAD

Oštećenim cestama i sve ljepšom  prirodom na putu;  uz beskrajne palme, polja banana  i šećerne trske dolazimo do najljepšeg ( osobno mišljenje) grada na Kubi. Trinidad. Kolonijalni stil koji inače krasi Kubu tu je u najboljem i najočuvanijem izdanju. Nažalost radimo najveću glupost koje smo tek kasnije postale svjesne; u ovom gradu ostajemo prekratko. Iako je mali i jesmo uspjele  dosta vidjeti za par dana, bilo bi bolje da smo tu ostale dulje, a u drugima kraće.

Plaza Mayor  koja je centralni trg je zapravo muzej Španjolske kolonijalne arhitekture na otvorenom, koja u nijednom drugom gradu nije očuvana kao u ovom. Još bolja stvar je da su Casas particulares, kuće u kojima spavate  iste kao i te kojima se divite na ulicama, pa je i smještaj u Trinidadu bio najbolji na Kubi uspoređujući s drugim kućama u kojima smo bile. Ne znam kad nam je bilo ljepše šetati Trinidadom danju kad se najbolje može  doživjeti svo to šarenilo kuća i ulica ili navečer kad ne znate u koji bi restoran prije ušli, a ima ih iznimno puno za takav mali grad. Još tome i izgledaju znatno bolje nego po ostatku Kube, a cijene su iste ili jeftinije. U Trinidadu osim što standardno svaki restoran nudi glazbu u izvođenju Kubanaca, jedini je grad u kojem smo naišle na kubansku glazbu u obliku koncerta na trgu, gdje je uz strance ipak bilo i Kubanaca koji nisu bili nečija plaćena pratnja.

CAYO COCO

 Sam put na (otok) Cayo Coco već je zanimljiv, vozite se po kilometrima dugoj cesti usred oceana doslovno. Već unaprijed smo morale rezervirati smještaj, jer mnogi tvrde na otok ni ne možete ako nemate nešto rezervirano, ipak jeftinije je unaprijed platiti hotel nego tamo. Aha da to je još jedna stvar na otoku je stvarno mala šansa da ćete pronaći jednu od Casas, pa ste nekako osuđeni na plaćanje hotela. Možete pretpostaviti o čemu se radi/ tu dolaze oni koji imaju nešto dublji džep. Ruku na srce cijena i nije bila tako visoka, jer već za nekih 60 dolara osim spavanja dobijete apsolutno sve što možete posjeti i popit (24/7) uključeno. Naravno ima luksuznijih opcija, a možda i jeftinijih, ali koji god hotel da izaberete nije neka razlika obzirom da je veliki dio otoka  jedna duga plaža pa niste ni osuđeni samo na dio ispred hotela. O ljepotama samog otoka mogu samo reći da je to jedno od najljepših mjesta ovakve vrste di sam ja do sad  uspjela biti, jednako predivan kao i Zanzibar koji mi je  bio najdraži kad se radi o plažama i oceanu. Te boje su  nešto  što zadugo pamtite.

Odmah do Coca je i Guillermo, za neke još ljepši, meni osobno ista stvar. Na putu do Gullierma onako usput sretnete i plamence, to je još jedna od stvari koja vas jako lako osvoji , otok je prirodni rezervat tih prekrasnih ptica.  Između dva otoka nalazimo i mjesto gdje tipični turisti poput nas u tom trenu odlaze na plivanje s delfinima. Zelenima i meni prvoj se diže kosa na glavi od ovakvog načina iskorištavanja  nevjerojatnih stvorenja, ali bilo je jače od nas pa dajemo popriličnu svotu dolara ( cca 100 dolara) za taj pothvat. S jedne strane još uvijek imam grižnju savjesti što sam bila jedna od onih kojih podupiru takvu stvar; jer sam i ja platila, ali s druge strane to je jedan od onih osjećaja koji vječno čuvaš.

 E sad da Coco ne bi bio raj brinu se komarci i neke pješčane muhe- doslovan prijevod. Mi smo bile precool da bi preko dana koristile neki proizvod protiv buba, jer komarci ionako napadaju kad sunce zađe. Posljedica je bila takva da smo idućih tjedan dana izgledale ko da imamo neku opaku kožnu bolest. Naime, te pješčane napasti su toliko sitne da je teško primijetiti da vas napadaju, a ubodi i svrab imaju odgođenu reakciju, pa smo tek nakon nekoliko dana shvatile da biti cool ima ponekad gadne posljedice, osim straaašnog svraba ostalo je još nekoliko gorkih okusa nakon tog čarobnog otoka.

Navečer sva ispraznost turizma ovakve vrste dolazi na svoje, nema mladih ljudi s kojima se možete upoznati- družiti, sve su to prastari parovi, obitelji s djecom,  u najboljem slučaju neki nadobudni mladi par na bračnom putovanju, a najčešće parovi kad on ima preko 50, a ona malo iznad 20, samo nije Kubanka u pitanju. A ono najgore  nemamo kud pobjeći, sve su to hoteli s istim glupostima, pa onda zabavu nudi jedino činjenica da je sve što popijete uključeno u cijenu, uspijevamo probati oko pola mogućih koktela, možda i više, ali ionako se ne sjećamo svega.

Razlog zašto prilikom ulaska na cestu za otok nas onako bijele nitko nije pitao uopće za taj unaprijed rezervirani smještaj je odvratna činjenica da na otok Kubanci uopće ne smiju, osim ako  rade u jednom od hotela. Tako taj čarobni Cayo Coco može istovremeno biti grozno i predivno mjesto. Opet priča nije ista za sve Kubance, ako ste dio partije recimo onda može, kao što je bila vlasnica kuće u našem idućem gradu, koja nam je ponosno sve to objasnila, a mi smo jedva čekale da pobjegnemo od stare “partizanke”.

SANTA CLARA

Partizanka je bila vlasnica kuće u gradu Santa Clara, osim što mi je ona beskrajno išla na živce i taj grad ne bi trebao biti na popisu ljudima koji nemaju stvarno puno vremena na Kubi. Ukratko mogu reći da je to grad Che Guevare i transvestita. Ništa loše o gradu, samo nije vrijedan vremena kojeg možete provesti na puno boljim mjestima po Kubi. E sad ako ste ludi za Che Guevarom i kubanskom revolucijom onda se priča mijenja. U tom gradu je njegov mauzolej, nekoliko njegovih brončanih figura i naravno muzej posvećen njegovom životu. Baš Santa Claru su izabrali kao mjesto za Cheove ostatke jer je bitka kojom je on taj grad osvojio za vrijeme revolucije bila odlučujuća za oslobađanje Kube od dotadašnjeg diktatora Batiste.

 Mi smo ipak najviše vremena provele u klubu Mejune, koji je stvarno nešto posebno na cijeloj Kubi. Kad ste u njemu imate osjećaj da ste u bilo kojem svjetskom gradu. Jedino je mjesto (osim hotela u kojima su ionako samo stranci) gdje smo uspjele čuti glazbu Qeenovca recimo ili njima sličnih. Inače ili slušate isključivo kubansku glazbu ili još zanimljivije često radio stanice imaju internacionalnu glazbu, ali samo instrumentale. Znači slušate Michaela Jacksona, ali bez da ga čujete, svašta puštaju, ali nema riječi i poruka. Osim glazbe klub je zanimljiv jer nekoliko puta na tjedan nudi neki show transvestita i različitih umjetnika. Tu su svi  na jednom mjestu; i stari i mladi i gay i straight  i transvestiti i macho frajeri i sve vrste umjetnika . Živio dan kad ću na ovakvo nešto naići kod nas.

SANTIAGO DE CUBA

 Grad koji nas je naučio da se izgleda stvarno ne mora raditi kad pada kiša. Osim što nas je pratila većinu boravka u Santiagu, zatvorila je sve muzeje i slične stvari zanimljive turistima. Premlada sam da bi znala je li za vrijeme Juge kod nas bilo isto. Nije je nam trebalo dugo boraviti u njemu da si potvrdimo kako je Kubanska priroda daleko zanimljivija  od gradova. Ničim se posebno Santiago nije razlikovao od Santa Clare, osim što je ipak dosta veći i ima više kafića i restorana, ipak se radi o najvećem gradu nakon Havane.

Jedino što me posebno fasciniralo je tvrđava Castillo del Morro,  malo izvan centra grada, a od 17 stoljeća služi naravno obrani grada. Tu smo imale priliku doživjeti najljepši zalazak sunca na Kubi, a meni jedan od boljih općenito, jer pozicija je jednostavno ko stvorena za to, a super je da za vrijeme zalaska sunca posjetioci dožive i  promjenu straže.

BARACOA

 Grad Baracoa je na najistočnijem dijelu Kube i taman kad nam je već bilo dosta i autobusa i neprestanog kretanja, a još smo i sumnjale u činjenicu trebamo li još i taj grad na popisu, već samo putovanje do Baracoe bilo je dovoljno da nadoknadi svaki umor. Kolumbo se upravo blizu Baracoe iskrcao kad je prvi puta vidio Kubu i izjavio komentar s početka priče, a bila je i prvi glavni Kubanski grad iako je danas doslovno tamo na kraju otoka nekako potpuno odsječena. Obzirom da je glavno mjesto proizvodnje Kubanske čokolade, jedino je mjesto na Kubi gdje ćete bez puno trudi zapravo i pronaći  njihovu tradicionalnu čokolade za kupiti, nudi se ko cigare po Havani. U restoranima možete i probati neke specijalitete poput ribe u umaku od čokolade (bolje je nego što zvuči), kojih nema po ostatku zemlje.

Sam grad je dosta mali ali simpa, opet nije nešto spektakularno, no priroda oko njega i na samom putu do Baracoe je takva da sam na određenim dijelovima puta prema tamo  imala osjećaj da smo na  nekom novom planetu. Beskonačno puno palmi, crni pijesak, neke lude zelene stijene uz sve moguće plave i zelene nijanse oceana koje se izmjenjuju prijeđenim  kilometrima. U samoj Baracoi zanimljivo za vidjeti je arheološki muzej Kubanskih Indijanaca Taino, koji su zapravo bili izvorni stanovnici Kube. Španjolci su ih uspjeli iskorijeniti po cijelom otoku osim tu, zato je Baracoa jedino mjesto gdje njihovih potomaka ima i danas, a žive sakriveni po okolnim brdima u plemenima i u nekom drugom vremenu. Osim toga špilja u kojoj je muzej pruža najbolji pogled na Baracou.

Već je grad i put do njega nadoknadio činjenicu da je na samom kraju otoka, odnosno da put do njega iznimno dugo traje, a onda odlazimo na izlet na plažu Maguana nekih pola sata vožnje od grada i shvaćamo kako je Baracoa stvarno na samom vrhu mjesta koje treba vidjeti na Kubi. Opet ne znam gdje mi je priroda bila bolja na putu do plaže ili na njoj samoj. Osim ljepote koju nudi plaža Maguana, je konačno jedna od onih na kojoj nema ulaza koji se naplaćuje, nema hotela u sklopu nje, imate mjesta sakriti se od ostalih i ono najbolje broj Kubanaca na plaži jednak je broju turista (barem zasad).

 VARADERO

 Nama zadnji na popisu većini turista prvi, ispalo je da nije slučajnost. Varadero je tik do Havane (cca 2 sata busom), da istina je da ima 20 kilometara dugu pješčanu plažu, koja ok izgleda, ali nakon svega ostalog što smo vidjele na Kubi Varadero stvarno nije bio nešto što bi ja nekome preporučila. Apsolutni masovni turizam, hotel do hotela, turist na turistu, samo što je tu ipak bilo dosta više samaca  nego u slučaju Cayo Coca, no Vradero mu nije ni do koljena po pitanju ljepote plaže i općenito prirode, pa su zato oni tipični hoteli u kojima je sve uključeno tu ipak za kojih desetak dolara jeftiniji.  Obzirom da je to bilo već pred sam kraj našeg putovanja prilagodile smo se masi i ta dva dana provele na plaži uz koktele koji nisu prestajali dolazit i zaključile da se nama taj sve uključeno način svakako isplatio.

 

Dodatak – ako idete na Kubu:

Autobusna kompanija ona koja je namijenjena (ne)Kubancima, u autobusima ima temperaturu od otprilike  minus 10, ponesite topliju odjeću TREBAT će vam. Karte za vrijeme turističke sezone treba kupovati nekoliko dana unaprijed, ako ju želite dobiti.

Letovi iz Hrvatske najlakši su s Air Franceom koji leti iz Zagreba do Havane preko Pariza, naravno što više unaprijed rezervirate to su jeftinije karte.

Havana

Za noćni provod u Havani najbolji je dio grada Vadedo i tu se nalazi većina klubova. Dobar je Jazz club; La Zorra El Cuervo, a  blizu je i dobar klub s kubaskom glazbom; Gato Tuerto, osim njih tu je i  hotel Habana Libre, njihov zadnji kat je nešto najsličnije disku na Kubi, navečer spuste krov pa je otvoren pogled na zvijezde i jako je dobar pogled na cijelu Havanu.

Od restorana nemojte zaobići  Castropol koji je na šetnici Malecon, odlična hrana ništa značajno skuplja od drugih restorana. Nikako, ali nikako nemojte jesti u kineskoj četvrti jer je to kineska hrana na kubanski način, što na kraju ispadne kriminalno loše.

Iako je tipično turistički pothvat dobro je iznajmiti jednog od vodiča/vozača  oldtimera na nekoliko sati koji se nude na svakom koraku,  jer vam mogu pokazati ili preporučiti stvari za koje ni jedan pisani vodič ne može znati.

Kambodža, Koh Ta Kiev - apsolutni bijeg iz stvarnosti!

Kambodža, Koh Ta Kiev - apsolutni bijeg iz stvarnosti!

Je li do uvijek nasmijanih Kmera , prirode, egzotike ili već nečeg drugog, ne znam, ali fascinantan je broj mladih ljudi iz cijelog svijeta koji se odlučuje na otkrivanje zanimljive Kambože. Od svih otoka i skrivenih mjesta na kojim sam imala priliku gubiti se iz stvarnosti po kraljevini, otok Koh Ta Kiev definitivno je ostao jedno od najboljih mjesta. Mnogi koji su potovali kroz Kambodžu nisu odvojili vrijeme za njega, no to mu samo postaje još jedna prednost, nije postao tipično turističko sakupljlište onih opsjednutih fotografiranjem i objavjivanjem statusa po facebooku, to tamo nije baš ni moguće, odcjepljeni ste od gotovo svega i morate se prilagoditi ekipi i osjetiti vibracije otoka i energiju prirode. Ipak otok je po mnogočemu poseban, pa priče o njemu itekako kruže među backpeckerima koji “briju” po Kambodži, sve ako i nisu otišli do njega.

Ne znam jeste li kojim slučajem propustili Di Caprijev film Žal, u kojem Tajlandski skriveni otok postaje mjesto na kojem nekoliko mladih ljudi stvara novi svijet za sebe po svojim pravilima, daleko od bilo kakve civilizacije, ako jeste pogledajte, a oni koji  još maštaju o toj  ideji, skupite lovu i krenite na Koh Ta Kiev, nešto gotovo takvo postoji, samo u Kambodži. Otok je u Tajlandskom zaljevu, oko 10 kilometara od SihanoukVillea, poznatog Kambodžanskog lučkog grada/ljetovališta, na jugozapadu zemlje. Kao i  većinu zemlje najbolje ga je posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, inače kiša može postati prepreka u uživanju, sušno razdoblje je laički rečeno onda kad je kod nas najhladnije, od studenog, pa recimo do travnja, opet naravno postoje varijacije. Već je sama vožnja barkom do otoka od, oko sat vremena udaljenog Otres Beacha ( popularna plaža blizu grada)  zanimljiva, jer uvijek imate priliku vidjeti lokalne ribare i njihov način ribanja, a što sam  mu se više približavala shvaćala sam zašto svi koji su bili govore o tome kako je to otok na koji jednostavno moram.

Još nisam ni oba stopala stavila na pijesak, silazeći s barke, miris neke dobre hrane samo je blago prikrivao miris trave, koja se na otoku puši, ali i bezbrižno uzgaja, a energija koja vlada na otoku natjerala je gotovo svakog  tko je zakoračio da produlji svoj boravak, jer već nakon samo nekoliko sati, nema te stvari na koju ne zaboraviš i ostaviš tamo gdje si ostavio i svaki trag civilizacije. Joel koji nije ni po čemu tipični Amerikanac drži dobar dio otoka. Uz kućice  na drveću , za koje plaćate par dolara na noć,  ima svoju ekipu s kojom živi i ugošćuje vas, a uz  to imaju i malu proizvodnju inače zabranjenog  Absenta ,a i  dobru zalihu trave u džungli. Kako ? Tako, u Kambodži je SVE moguće, ako znate kome dati lovu, u ovom slučaju on plaća “danak” vojsci kojoj otok inače pripada, a za dobru lovu, oni ga baš ništa ne pitaju. U samo nekoliko sati provedenih za šankom i hladan alkohol, najčešće se čuje, od onih koji su došli nakon mene, ; “hey are you dude that makes his own Absent?”   tako da mi nije trebalo dugo da shvatim da se ne radi samo o uživanju u netaknutoj prirodi.

Uz stimulacije za zaboravljanje problema, brine se Joel i za uživanje u hrani, pa za par dolara jedete  talijanske specijalitete koje sam priprema, čovjek je radio ko kuhar u Italiji, već sam napomenula da nije tipičan Amerikanac ili lokalne specijalitete, koje pripremaju lokalci koje žive i rade na “njegovom otoku.”

Osim predobre prirode, način na koji je sve skupa uređeno izgleda ko da je dio otoka oduvijek,  mislili su na svaki detalj kod uređivanja., tako da taj cijeli dio otoka izgleda ko da ste došli kod nekoga doma, samo je kuća na otvorenom, sve skupa tjera vas na pomisao da vam se nikako ne odlazi i da bi bilo super ostati vječno i  pretvoriti ovo u novi dom. Kad ste na otoku jednostavno postanete jedno s džunglom na njemu, nema granica između vas i prirode, spava se zajedno s pticama, kukcima svih vrsta ,miševima i svim ostalim životinjama.

Ono što još neodoljivo podsjeća na film Žal, kad dođete odmah ste dio ekipe i istog trena oni koji su tamo postaju vaša nova zamjenska obitelj, inače vam nema ni puno smisla ostajati  na otoku,… no bez brige svi su doslovno ko leteći medvjedići, ;  “ako volite planinu,  rijeku i cvijet primit će vas odmah u svoj šumski svijet .. ”  samo su planina i rijeka zamijenjeni  nekim drugim stvarima ;). Kad padne noć stvari postaju još zanimljivije, gitara dobije svojih 5 minuta , struja se brzo zaboravi, ima je dovoljno samo za napuniti mobitele, za one koji se baš teško isključe iz svijeta. A nakon dobre noći ispod zvijezda, na otoku na kojem sam se osjećala ko da sam doslovno usred ničega, totalni odsjek od stvarnosti, svaki mamurluk postaje podnošljiv uz pogled s kojim se budiš.

Za vrijeme boravka na otoku, ali i danas kad često pomislim na otok, ne mogu da ne zaključim kako u našoj zemlji s 1000 otoka postoji bezbroj mjesta gdje bi se jednako dobar  bijeg za željne spajanja s prirodom mogao napraviti, jer ionako je energija na otoku ta koja ga čini posebnim prije same prirode, a osim toga nije da naša priroda baš zaostaje za onom u Kambodži , dapače. Ok možda ne možemo proizvoditi Absent ili uzgajati travu, ali nešto jednako dobro moglo bi privlačiti ekipu sličnoj onoj koja tamo odlazi iz cijelog svijeta.  Samo se nadam da nećemo čekati nekog luckastog Amerikanca da nam to dođe napraviti, već da će se među našim nezaposlenim mladim ljudima pronaći neko s dobrom idejom i stvoriti nešto slično, svakako ima gdje.

 

Dubai=New York+Vegas?

Dubai=New York+Vegas?

I bi Bog , dobro Alah u ovom slučaju i bi šejk i stvori on sebi izmišljeno carstvo usred pustinje  i plati dobro robove , podari im malo zabave i luksuza i nastade najveći preserans na dragoj nam planetici, Dubai.  Inače volim pustiti putu da me odvede u najzanimljivijem smjeru, ne pripremati se za putovanja previše, doživjeti mjesto svim čulima… No, toliko dokumentaraca kao o Dubaiu nije snimljeno valjda o nijednom mjestu, pa ih nisam mogla baš sve izbjeć, a svi govore  isto;  perverzije poput skijališta usred pustnje i to u shopping centru, noćenje u hotelima, koje dođe koliko mi obični smrtnici ne zaradimo za dobar dio radnog vijeka, umjetni otok u obliku palme, najviša zgrada, naj ovo, naj ono,.. Šejk koji želi pokazati cijelom svijetu koliko novca ima, pa naravno privlači često i sav moralni šljam koji postoji…

Sve sam to vidjela tamo, ne lažu.  Dubai  nikako nije na listi  destinacija koja bi mogla biti znimljiva backpekerima poput mene ili onima željnih egzotike na putovanjima, još manje željnima kulturne baštine i povijesti, a i sama pustinja nije neko čudo od prirode. No kako sam „skučenog“ mišljenja da svaka selendra ima nešto za vidjeti i otkriti , te postati putovanje na kojem ćete nešto novo naučiti, ako znate gledati, odlučila sam prihvatiti poziv prijatelja koji su otišli tamo u potragu za „srećom“ i  pronaći  nešto što će i mene fascinirati, svoju zadovoljštinu, ono nešto, što ga čini drugačijim od svega ostalog.

Znala sam da to neću pronaći  u hotelu u obliku jedra, kopiji Venecijanskih kanala, ponudi svega što možete zamisliti, najvećoj koncentraciji najskupljih automobila, uistinu  ni na jednom drugom mjestu nećete  vidjeti toliko lamborginija, ferrarija i sličnih ego tripova u jednom danu.Volim i ja cipele, a brzu vožnju obožavam, ali nažalost nije mi bitno tko što nosi i vozi li auto i kakav. Ipak nisam napustila Dubai potpuno ne zadovoljena. Nisam to nešto očekivala  čak ni od najviše zgrade na svijetu; Burj Kalife. Iako je pogled s nje i više nego impresivan. (Preporučujem rezerviranje termina unaprijed na inetrnetu, jer je tri puta jeftinije opcija od one da se samo pojavite tamo.)

Osjetila sam ipak neku posebnu vibru  u tom cirkusu. Svi koji tamo žive, a nisu lokalci, dolaze na neko vrijeme i s nekim ciljem ili su samo turisti, nema baš onih koji razmišljaju o Dubaiu dugoročno, on je i gotovo nemoguć za nešto takvo, pa grad zato i ima taj neki ludi puls. „Jer ja sam tu u prolazu“, pa kad sam to pomnožila s milijunima nerijetko mladih i zgodnih  ljudi iz cijelog svijeta, shvatila sam zašto sve djeluje tako ne obuzdano kako djeluje. Dubai mi je bio kao neki čudan spoj New Yorka i Vegasa. Blještavilo i ludilo Vegasa tu je gotovo isto samo se radi o malo finijoj verziji bez kockarnica i lažnih Elvisa Preslya , ali sve je također blink- blink i razuzdani provodi mogući su svaku noć. Uvijek je sve dostupno, tako se u 4 ujutro recimo sjetite da vam fali kutija cigara, coca cola, jogurt, kondomi bilo što, jednostavno nazovete broj i dostavljeno vam je kroz desetak minuta, a dostava je besplatna. Da ne govorimo o tome da je sasvim normalno doći u restoran u 3 ujutro i dobiti sve jednako kao da ste došli u tri popodne, možda nije priča u svakom restoranu takva, ali ima ih. Osim ne spavanja grada, ono što me svakako podsjetilo na veliku jabuku je prisutnost apsolutno svake nacije ili boje kože ili religije ako hoćete, tu postoji baš svašta i u isto vrijeme, šeta to sve po centirma i po ono malo dijelova po kojima zapravo možete prošetati, zaista nije mjesto gdje sam mogla odlučit ; ma ja ću pješke.

Tradicionalne arapske haljine na muškarcima, a uz to enorman broj polugolih turistkinja, naravno i posve zamotane žene, sve to skupa, šarenilo kultura čini još bogatijom. Apsolutno multi-kulti mjesto i svi tamo funkcioniraju i dijele život barem na kratko. Istina, takav je svaki više milijunski svjetski grad, ali u Dubaiu je baš to specifično. I taman kad sam promislila da bi i ja mogla tu zagrabit neku lovu i potrošit koju godinu …prošo mi je kroz glavu scenarij u kojem mi se život svodi na odlaske u shopping centre, na plaže, u teretane naravno, jer za uspjeh morate super izgledati i lude noći, ali čudna kakva jesam ipak mi to nije savršeno.  Previše volim  šetati gradovima u kojima svaka cigla ima neku priču, naići na umjetnost u raznim oblicima, na svakom koraku, a tamo to ipak ne postoji. Da, doveli su oni i umjetnike iz cijelog svijeta da im stvore kulturnu scenu, koja naravno nije nešto…jer eto duša se ne može kupiti i stvoriti preko noći. Jedina  umjetnost koja je dosegla vrhunac, je umjetnost lagodnog života u kojem je sve prilagođeno vašim potrebama.

Za moju hipersenzibilnost bi bilo bolje da nisam primjećivla  robove u obliku potplaćenih Indijaca, Pakistanaca, Filipinaca i mnogih drugih na čijim leđima je pustinjska perverzija i bila izgrađena. Za to primjetiti dovoljno je samo da umjesto taxija, koji je usput rečeno prejeftin, ( za cca 50 kn dospijete s jednog dijela grada na potpuno suprotni) odlučite koristiti njihov oblik podzemne, tj nevjerojatno uređenog gradskog prijevoza, koji je uređeniji i čišći od naših ljekarni, tako ćete morati primjetiti i one druge stanovnike Dubaia. Oni tamo crnče za siću, što je očito na prvi pogled kad ih vidite,  kako bi savršen šejkov svijet dobro funkcionirao. Sve je tu po pravilima, prvi vagon je za one s vip kartom, drugi samo za žene i djecu , a onda sljedećih nekoliko za sve ostale. I svi se toga drže, nema tu ne poštivanja pravila, ali opet obzirom da je u svemu tako, ne brinete puno di vam je novčanik i osjećate se dosta sigurno.

Prvi dan sam krenula s plažama, prva mi je bila Jumeria beach, odličan pijesak, ipak smo u pustinji, ako nije tu, di je? Ipak, more je druga priča, ne nije čisto ko naše i nisam poželjela boraviti dugo u njemu, nimalo fascinantno zapravo. U daljini pogled na burj kalifu i sve zgrade najveće i najpoznatije ulice sheik zyhad road, palme, sve u svemu super izgleda, ali nikako ne spada u plaže za koju bi rekla da ju morate vidjeti.  Ali, staza za trčanje!! Ne vidim joj kraj, a ono materijal od kojeg ne stradaju koljena, ko neka guma, a odmah do nje betonska za role i šetnju! Ne znam je li moja fascinacija bila posljedicom godina bavljenja trčanjem ili jednostavno činjenice da su na baš sve mislili.  Ostale su plaže vrlo slična stvar , zgradurine u pozadini , hoteli čudnih oblika, preserans i sve napravljeno kako bi vi uživali i trošlili. Ali nema  ljubljenja , pipkanja i sličnih stvari, zabranjeno! Da pitala sam se i ja ko provjeravaju , nisam dugo čekala odgovor, momci u plavom , samo nisu uvijek u plavom često su i u civilu.

Od svih turističkih atrakcija i izleta koje nude na svakom koraku , obavila sam između ostalog  desert safari , đipom su me pokupili ispred zgrade, vozili me kroz pustinju , jahala sam devu, uživala u showu  trbušne plesačice i nekih drugih „tradicionalnih“ plesova, iako je „autentična“ turbušna plesačica zapravo bila zgodna ukrajinka, a plesač ko zna od kud, no dobro, nećemo cjepidlačiti. Dobila sam odličnu večeru i vratili su me doma , a sve za neku stvarno sitnu lovu, jer agencija koje takav paket  nude je masu. Tako da na internetu možete pronaći takav izlet već za sto pedeset kuna, ako ne i manje.

Prvu noć započela sam večerom u jednom od doslovno stotinu restorana ispred Dubai Malla, u sklopu kojeg je i Bruj Kalifa, a i slavni show fontana, koji je  impresivniji od onih u Vegasu, ipak je šejk morao dokazati da on može bolje i jače. Cijena večere u tim restoranima iznosi gotovo jednako kao i cijene u nekim prosječnim restoranima kod nas, uz daleko bolju ponudu i kvalitetu.  I sjedimo tako ja i frendovi i tisuću drugih i horde koje hrle na ogradu, da gledaju fontane i tako ista priča svaku noć. Možda jesam cinik po prirodi, ali večera uz pogled na Burj Kalifu i fontane me ipak fascinirala.

Slijedi  alkoholiziranje i ples po klubovima do ranih jutarnjih sati, nešto slično balkanu. No, opet bi lagala kad bi rekla da se nisam odlično provodila i da noćni život nije dobar. Kad padne noć Dubai postaje raj za željne takvog provoda, ima i droge ako trebate , zgodne polugole cure, naravno to nikako nisu lokalne cure, već sve one koje su tamo nekim poslom ili na godišnjem, a nije  tajna da i seks turizam cvjeta, pa Roxanne nije nikakav problem dobiti i to spada u ono što možete naručiti, samo na drugom broju. Odlično uređeni  klubovi, dobra glazba, zabave svih oblika. Nešto što nikako ne bi očekivali od muslimanske zemlje, ma koja zabrana alkohola? A ako ćemo usporedit s našom obalom ljeti, nije ni nešto skuplje. Jedino nema onih opcija piva iz konzuma pa na klupice, malo je trgovina koje prodaju alkohol, srećom frendica živi u starom dijelu Dubaia, odmah do jedne, ali samo u stanovima, na ulici zabranjeno! U velikoj većini klubova ulaz za cure je besplatan kao i prvo piće i slične pizdarije, ma raj.  Meni osobno je od svih  najdraži bio „Barasti“ na istoimenoj plaži.

Nisam doživjela avanturu zvanu zatvor, jer nisam ni jednom  baš teturala po cesti, ali da jesam ne bi mi ništa pomoglo. I ljubakanje se ostavlja za doma, ništa po klubovima , a ako ste baš odlučni, laser kojim vas posvijetle može biti  upozorenje ili ako su ljuti tu noć, odmah letite van iz kluba. Puši se ko kod turčina i svugdje, samo restorani unutar shopping centara ne dozvoljavaju pušenje, a  fora je što se nargila isto tako može dobiti u mnogim restoranima, klubovima i kafićima. Zaključak, uz dobro i loše, čak i oni poput mene koji se ne dive pokazivanju financijske moći, mogu pronaći nešto za sebe u  Dubaiu.