Šri Lanka = ŠriLandija

Šri Lanka = ŠriLandija

Ako očekujete putopis u kojem ćete čitati o prljavim wc-ima ili onaj u kojem se piše nešto kao u 13 sati krenuli smo od točke A do točke B ili pak onaj u kojem netko kao loša kopija wikipedije pokušava prepričati povijest neke zemlje, odmah vam savjetujem da zatvorite ovu stranicu i odete negdje drugdje, nažalost izbor vam je i prevelik. Jednako vrijedi i za one koji očekuju nekog samoprozvanog filozofa koji objašnjava kako je život bez putovanja promašen ili kako vam za putovanja uopće ne treba novaca.

Ako vas s druge strane zanima što čini Šri Lanku specifičnom i kako sam došla do naziva Šrilandija ili priča kroz kratki video i fotografije putem kojih možete i sami donositi svoje zaključke, onda ostanite još koji trenutak. Još više ako planirate put na istu da ne ponavljate greške, nešto jeftinije prođete ili pročitate koji savjet.

Zemlje su bile i ostale kao ljudi. Neke će vam odgovarati, neke nimalo, u svakom slučaju kao i s ljudima sve je to vrlo individualna stvar i ono što će vas oduševiti nekog drugog možda potpuno odbije. Jedno je nažalost neminovno, prije ili kasnije ulovit ćete se kako ih uspoređujete ili stvarate pretpostavke. Baš kao i s ljudima. Eto, od tud mi i naziv ŠriLandija. Većinu vremena imala sam osjećaj da sam opet u Indiji, dok je u nekim drugim trenucima neumoljivo podsjećala na Tajland.

Kratki zaključak Šri Lanke koji bi dala  frendici na kavi zvučao bi otprilike ovako: ljudi su me izluđivali, isti su kao Indijci, lažu te kad stignu i sve moraš dva puta provjerit i razmišljaju samo kako da zarade na tebi i nisu ni blizu nasmijanih i pristupačnih Budista iz Tajlanda. A da ne pričam o tome kako i vrijeme mjere na indijski način pa se 10 minuta lako pretvori u dva sata. Sve im je polu zabranjeno baš kao u Indiji pa nemaju ništa ni blizu tajlandskog noćnog života i zabava. Promet im je gotovo jednako lud kao i u Indiji, ali su smireni u tom ludilu kao i Tajlanđani pa ne trube kao Indijci svakih 45 sekundi.

E, kad smo kod Tajlanda isto su takav masovni turizam, samo iz meni ne jasnog razloga 4 puta skuplji, nečuveno! Stvarno mi nisu bile jasne toliko visoke cijene i treba ti toliko više love na Šri Lanci. Najpokvarenije mi je što ti zabranjuju unos cigareta, (ilegalno je unositi ih), a kutiju nekih glupih naplaćuju i do 60 kuna! Zamisli! Sreća pa je bilo pametnih koji su ignorirali njihovu zabranu unosa, ionako ne provjeravaju!

Što se tiče sirotinje i ljudi na cesti, ništa slično Indiji. Tu su stvarno više kao Tajland i zapravo su uspoređujući s indijskim standardima čistoće kao mala Švicarska. No, opet zbog toga ili nečeg drugog nemaju ni čari tog indijskog kaosa, koji je kao loša droga kojoj se nekako imaš potrebu vratit jer te zauvijek promjeni. Iako službeno nemaju kaste ponekad mi se činilo kao da svatko zna di mu je mjesto. To ćeš nažalost najviše vidjeti na primjeru iscijeđenih beračica čaja, koje pokvareno, ali i očekivano “uvoze” iz puno siromašnije južne Indije. Pa cijeli dan beru čaj za koji euro, doslovno koji.

 

A tek hrana! Budila mi je indijske traume jer je gotovo ista kao i njihova. Za razliku od Tajlandske koju obožavam i ne znam što bi prije. No, ipak kad pomisliš da baš ništa posebno nećeš naći na Šri Lanci, onda te priroda na nekim dijelovima stvarno osvoji. To beskrajno zelenilo te pošteno očara i opravda punom parom nedostatke i loše strane. Predobri su im i safariji, imaš osjećaj da si i u Africi istovremeno. Da, baš je čudan mix…

 

Prije detalja za one koje zanima nešto više o Šri Lanci, video možda govori više od riječi

 

 

“Ma Šri Lanka ti je blaga verzija Indije”… Tu sam usporedbu često čula prije nego su moje noge prvi put kročile na otok ispod kojeg ako povučete okomitu crtu do Antarktika nema ništa osim Indijskog Oceana. Kao netko tko je živio u Indiji jedno određeno vrijeme, mogu bez puno suzdržavanja izjaviti da to baš i nije tako, naprotiv!

Ono što recimo itekako dijele s Indijcima je hrana ( curry i kurkuma gotovo su neizbježni i sve je kao i po pitanju Indije poprilično masno i jako začinjeno). Tipična lokalna hrana im je Kotu. Jelo koje čini nasjeckani roti, povrće, jaja, meso i začini. Ističe se naravno; ljutošću . Kotu može biti i vegetarijanski. Ipak za razliku od Indijaca nisu većinski vegetarijanci. To opet ima veze s religijom koju ne dijele s Indijom gdje većinski žive Hinduisti već upravo s Tajlandom, pa tako preko 70% Šri Lančana pripada upravo Budizmu.

 

Vjerojatno najpopularnija stvar  na Šri Lanci je Lions Rock u Sigiryi…

Ne znam što bi izdvojila kao bolji doživljaj; penjanje do vrha vulkanske stijene, ostatke budističkog  hrama koji se nalaze na  vrhu ili pogled na doslovno pola centralne Šri Lanke. Sve skupa jedna od onih stvari na svijetu, ma onih kao što su piramide ili Angkor Wat u Kambodži, gdje uopće nemate pravo na  mišljenje o njima, samo možete šutjeti i biti zahvalni što ste u životu imali priliku to vidjeti uživo.

 

 

Iako slušanje priče i legende o Lion’s Rocku otkriva da mu nastanak i nije bio iz pozitivnih razloga, vas u uživanju turističkog središta Šri Lanke to sigurno neće puno omesti, jedino što bi vas moglo smetati je ogroman broj drugih ljudi koji dolazi to isto doživjeti.

Priča je ukratko: jedan od kraljevih sinova je uobičajeno zao i ne može se pomiriti s činjenicom da on nije idući kralj, pa ubije i oca i brata i pobjegne i napravi si tvrđavu na vrhu vulkanske stijene gdje nitko ne može do njega. Nakon njegove smrti nedovršena palača  postaje  budistički samostan .

Ono što Šri Lanku osim Lion’s Rocka  čini posebnom je nevjerojatno, beskrajno  zelenilo koje je možda najbolje vidljivo vožnjom vlakom kroz nepregledna polja čaja. Opravdano ta vožnja vlakom smatra se jednom od najljepših dionica vlakom na svijetu. Radi se o dionici između grada Nuwara Eliya i grada Ella.

Potpunom doživljaju fascinantne vožnje pridonosi činjenica da se radi o starom vlaku i cijelo vrijeme otvorenim vratima uz koja slobodno sjedite ili stojite i uživate u sigurno očaravajućem pogledu na egzotičnu prirodu. Obzirom na otvorena vrata ove vožnje, ne postoji baš nikakav razlog da kupujete karte za išta bolje od trećeg razreda. Slično Indiji i tu su karte za vlak podijeljene na razrede i o tome ovisi cijena, samo za razliku od Indije, na Šri Lanci nema neke posebne razlike u kvaliteti.  Iako su i one za prvi razred bile jeftine. I za razliku od Indije tu možete najnormalnije doći na stanicu i pola sata prije polaska kupiti kartu, dok je to u Indiji nemoguća misija i karte za vlak su ponekad ravne dobitku na lutriji.

Grad Ella koji vam je tom vožnjom odredište jedini je za promjenu nudio neki noćni život, ne nužno ludi provod, ali barem pokoji klub i živu glazbu, koktele i dobru hranu u različitim restoranima koji su ovaj puta podsjećali na Europu ili Tajland. Favorit je u svakom slučaju restoran Chill. Ipak hit Elle nisu restorani već planinarenje na ne previše zahtjevan Little Adam’s Peak.

Vrlo lako ćete pronaći i nevjerojatan mir i tišinu, ali i super pogled u svakom smjeru. I nisam misla da ću ovakvo nešto napisati, ali stvarno ponesite kremu sa jako visokim zaštitnim faktorom. I najjači su imali posljedice sunca Šri Lanke, na kojoj je onako usput konstantno extremno visoka razina UV zračenja.

Ono na što se stvarno isplati potrošiti lovu na Šri Lanci su safariji. Nama je prvi bio kroz nacionalni park Minneriya. Krda slonova koje vi pormatrate iz safari džipova iz sigurne udaljenosti, daleko su ljepši i humaniji doživljaj slonova od jahanja par preživjelih i izmučenih slonova po Tajlandu.

Tu je Šri Lanka kudi kamo bolja zemlja koja u ovom slučaju na znatno bolji način uspjeva zarađivati na slonovima od Tajlanda ili Indije. Slonovi i dalje žive u miru i slobodi kakvu zaslužuju, a oni itekako dobro zarađuju od toga obzirom da vam je možda najjeftinija opcija 50 dolara po osobi za otprilike tri sata vožnje u džipu kroz nacionalni park.

Nailazit ćete  na svakakve ponude te iste voženje, svaki hotel nudi neku agenciju, svaka agencija tvrdi da je najbolja, neka standarda priča masovnog turizma. Nema nikakve potrebe da ne izaberete najjeftiniju opciju, jer sve je to isti park i isti slonovi, ista cesta kojom se svi koriste. A svakako dobar savjet je da se odlučite na vožnju u  popodnevnim satima, otprilike da dočekate zalazak sunaca u parku. Obzirom da tad dolaze po vodu i hranu.

Drugi nacionalni park, koji je prirodom još ljepši i safari vožnja time još bolja je Yala; najpopularniji na Šri Lanci i dom endemskog leoparda. Kojeg ćete ipak vidjeti samo ako imate puno sreće, a vozači će stvarno dati sve od sebe da vam ih uspiju pokazati barem kao malu točku u daljini  koja je na popodnevom odmoru. No, ako i prospustite leoparde, neće nedostajati slonova, vodenih bivola, krokodila, srni, majmuna, ptica, majmuna…

Ono što gotovo svi uključe u dio putovanja po Šri Lanci su svakako plaže i ocean. Obzirom da je cijela zemlja jedan veliki otok, neće vam nedostajati opcija. Prema dosta vodiča najbolji izbor je gradić Mirissa. Spoj plaža i noćnog života pretvorili su je u jedno od popularnijih destinacija za surfere, ali i ostale. A kad ste već tu možde krenete mojim stopama i otkrijete novu strast. Tečaji surfanja se nude na svakom koraku i financijski su začudo bili pristupačni. Pola dana oko 200 kuna.

 

Ako ipak niste na toj strani medalje svi vam nude i izlete gledanja kitova i delfina, po ne baš tako pristupačnim cijenama, cca 110 eura.  Relativno blizu je i grad Galle do kojeg možete bez problema iznajmiti vozača ili uzeti lokalni bus iz Mirisse. Galle je kolonijalni grad, popularan upravo zbog europske arhitekture i kad stignete, stvarno odjednom imate osjećaj da vas je netko spustio u Europu.

Ako uključite i posjećivanje hramova po Šri Lanci to će se uglavnom svoditi na budističke hramove. Tu mi je Tajland apsolutni favorit obzirom da su im hramovi  vizualno fascinantniji. No, ako vas sam Budizam kao religija fascinira, onda je Šri Lanka zemlja čiji se stanovnici daleko više drže budističkih pravila od Tajlanđana i imaju za sam Budizam više značajnih mjesta. Osim toga budističke škole na Šri Lanci jedne su od najpriznatijih i  Budizam na njoj postoji od trećeg stoljeća prije Krista, dok je tajlandska tradicija štovanja Budizma znatno kraća.

Putevima Budizma po Šri Lanci ne propuštaju se špilje u Dambulli, najveći i najbolje očuvan kompleks hramova u špilji na Šri Lanci(1 stoljeće pr.K). Malo ćete se oznojiti po stepenicama do vrha, ali 153 Budina kipa će to opravdati.

Jedina je šteta što ta ista Dambulla i nema nešto drugo zanimljivo za ponuditi, ipak iznenađujuće ima najbolji restoran na Šri Lanci. Najbolji prema Trip Advisoru, mom mišljenu, ali mišljenju cijele grupe koja je bila sa mnom. Osim najukusnije verzije Šri Lankanske  hrane, simpatičan Nilan (vlasnik, konobar i sve ostalo) i njegova žena, ali i djeca koja se povremeno igraju konobara s vama, pružit će vam osjećaj da ste kod nekoga doma na blagdanskom ručku.  Restoran je: “Sakura”.

Slijedeći mjesta povezana s Buddhom po Šri Lanci put će vas sigurno odvesti u grad Kandy, zadnji glavni grad Šri Lankanskog kraljevstva. Danas je glavni grad te demokratske socijalističke republike grad Colombo. Tooth Temple (da hram zuba) koji je u Kandyu, specifičan je po tome što se u njemu čuva Buddhin lijevi očnjak, a povezuju ga i s legendom da je onaj koji je bio u posjedu zuba  imao i političku moć nad zemljom. Hram je dio kompleksa kraljevske palače i svakako je najpopularnija znamenitost u tom istom Kandyu.

Osim hrama grad je do danas uspio postati turističkim središtem zahvaljujući umjetnom jezeru i šetnici oko njega, jedino fascinantno u vezi toga je činjenica da im je to pomoglo napraviti grad popularnijim. No, s druge strane grad ima u neposrednoj blizini botanički vrt, čijih 4000 vrsta biljaka rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. I ako vam je taj botanički vrt jedno od prvih stvari koju posjećujete na Šri Lanci brzo će vam postati jasno kako je priroda i neko nevjerojatno zelenilo najjači adut ove zemlje.

Za kraj putnik i avanturist u životu možete biti i bez puno kilometara iza sebe, život sam po sebi jedno je veliko putovanje i može biti pun avantura i bez kilometara, ako tako odlučite. A da ne govorimo da je preživljavanje u današnjoj Hrvatskoj jedna od zahtjevnijih avantura. Naravno da ću vam ja prva reći da su putovanja jedino za što se isplati štedjeti i da su najbolje i neprocjenjive škole koje vas nepovratno mijenjaju, no ne doživljavaju ih svi tako i nažalost ipak nisu besplatna.

Iskreno ako mislite otići upoznati Tajland, potrošiti puno love na to i  onda razmišljati samo o Shoppingu ili na plažama maltretirati grupu s kojom ste kako je Jadran ljepši, ja vam opet osobno savjetujem da je bolje da ostanete doma i podržite turizam na Jadranu. Ako niste za putovanja uopće ih ne forsirajte, nisu svi za sve niti bi trebali biti. S druge strane otvorenog uma postoji toliko puno ljudi koji nisu nikad nigdje daleko otišli i nažalost obratno. Cilj  putovanja ipak ne bi trebali biti selfiji po facebooku..

Skijanje ili vožnja motora?

Skijanje ili vožnja motora?

Magija svježeg snijega koji škripi pod skijama dok mi se smrzava nos od brzine, a istovremeno ne postoji ništa osim strmine ispred mene i razmišljanja o idućem nagibu i kako što više skijati po rubu skija= stvarno predivna količina adrenalina! Na kraju dana otopljena u čaši kuhanog vina s  nevjerojatnim pogledom na šumu i planine ili grad, e to su za mene razlozi zašto beskrajno volim zimu.

Skijanje i adrenalinski užitak koji mi pruža taj sport vjerojatno je broj jedan stvar koja mi je uz vožnju motora nedostajala najviše za života u SAD-u. Nije da toga tamo nema, samo tamo to i nije baš dostupno onima koji se trude preživjeti i započeti svoj život iznova, dapače kao i mnoge druge stvari u Americi dostupno je samo onima s boljim životnim standardom.

Naravno nije skijanje ni kod nas jako jeftina stvar, ali vjerujte mi opet dostupnija meni prvoj, a onda i mnogima. Kod nas stvarno nije neki luksuz otići na jedan dan na Pohorje, Krvavec ili Kranjsku Goru, sve skijališta udaljena najviše dva sata od Zagreba, pa samim time ni spavanje tamo nije nužno. Kad još tome dodam da mi moja Mastercard® kartica pomogne svaki put kad treba i daje mnoge putničke pogodnosti, kao što su popusti na određena putovanja, lako se podsjetim zašto se iznimno veselim privremenom povratku u Hrvatsku. Na kraju krajeva Sljeme mi je uvijek tu kad se ne može dalje.

Uopće neću poricati da je daleko veći užitak otići na više dana na skijanje i spavati tamo i nekoliko dana za redom trenirati mišiće na taj način isto kao i guštati na after ski partijima, no kad nema druge dignem se jako rano za jednodnevno uživanje u skijanju. Isto tako ako moram birati između neke egzotične destinacije usred zime ili tjedan dana skijanja bilo gdje, baš gotovo uvijek dajem prednost skijanju. Svakako najbolje je kad možete oboje.

Kakve to sad ima veze s motorima i vožnjom istih i zašto sam uopće odlučila pisati o te dvije stvari u isto vrijeme? Inspirirala me jedna situacija u dalekom Tajlandu s drugom grupom koju sam vodila kao turistički pratitelj za Hrvatski Klub putnika tamo.

Razgovor se ticao mog života u Indiji…

Veronika: “I kako ti nije smetala prljavština ?” prije nego sam stigla sama odgovoriti:

Dragan: “Ma daj pa ća bajkerima ikad smeta?”…

Uistinu (nama) pravim bajkerima malo toga smeta, na puno toga reagirat ćemo smirenije nego 90% posto drugih ljudi i oko nevjerojatno puno stvari oko kojih drugi hoće mi se ni najmanje nećemo uzrujati.  Napominjem istinskim bajkerima, a ne onima koji misle da je biti bajker tučnjava, problemi i alkohol u kombinaciji s vožnjom, što vjerujte mi ni jedan pravi bajker ionako neće raditi, jer mu vožnja motorom ne služi kao neka vrsta dokazivanja.

Što je i logično jer da bi tolike sate na cesti ostali sigurni, bez obzira na konstantu opasnost i adrenalin, morate biti jako fokusirani, a time i smireni. I baš zato vožnja motora za mnoge od nas je neka vrsta meditacije, svjesno ili ne svjesno. Uz to za mnoge i pripadanje nekom zajedništvu, primjerice ja ionako mislim da je cijela Harely Davidson ekipa moja druga i najveća obitelj. Zato nam je svima najnormalnije pozdravljati se cestama kojima jašemo s drugim motoristima koje nikad prije nismo ni sreli.

Ipak problem meni i vjerujem mnogima, je godina koja ima i zimu i snijeg i vrijeme koje nije za sigurnu ili ugodnu vožnju. Moju ovisnost o adrenalinskoj meditaciji, koja me smiri na trenutnoj, ali i nekoj višoj životnoj razini onda logično zimi dobivam baš skijanjem! Osjećaj je meni stvarno jako sličan osjećaju kojeg budi vožnja na motoru.

I baš zato nema odgovora na skijanje ili vožnja motora? Apsolutno se ne bi ni mogla odlučiti za samo jedno od toga. A mjesto gdje ćete me sigurno pronaći u nadolazećim tjednima su obližnja skijališta i bojim se da ću često provlačiti Mastercard. S druge strane dok ne stigne sezona vožnje motora moje će skije doći na svoje.

Tajlandsko ludilo

Tajlandsko ludilo

Na dnu teksta čeka vas link na video tajlandskog ludila i objašnjenje kako kartica može u Aziji spasiti ludu glavu. Iz samo jednog razloga; zadnjih desetak dana moja kamera i ja kao da smo otkrile neku vrstu droge koja budi najbolje u vama, a nema loših posljedica. Jednostavno rečeno, radimo neke od najboljih fotki koje smo ikad radile zajedno. Opet iz još jednostavnijeg razloga; istražujemo Tajland. Ova novija kamera prvi put, a ja ponovno i još bi sto puta mogla. Zašto? Zato jer je Tajland uvijek, ali baš uvijek dobra opcija i po ne znam koji put.

Ovaj put je nešto drugačije obzirom da kamera i ja nismo same. U trenutku kad sam primila poziv u New Yorku s ponudom od Hrvatskog kluba putnika da vodim njihove dvije grupe po tajlandske avanture trebalo mi je otprilike dvije minute da odlučim zamijeniti  New Yoršku gužvu onom u Bangkoku. Upravo zbog tajlandskog ludila koje nisam zaboravila još od kad sam prvi put bila tu.

Iako New York ima najveće mjesto u mom srcu od internacionalnih gradova, svi koji su pročitali moju knjigu Slane Banane znaju da je Bangkok puno luđi grad po pitanju ne spavanja i ludih provoda. U istom trenutku kad smo se prva grupa i ja uputili s aerodroma prema hotelu nastale su dvije reakcije – njihovo čuđenje ludom prometu jugoistočne Azije (onih koji se nisu prije susreli s istim) i moja reakcija; “Azijo draga nisam ni znala da mi je tvoja vrsta kaosa toliko nedostajala!” I već sam zaboravila u međuvremenu da me vožnja motora po lijevoj strani (kako se vozi u Tajlandu) nije osvojila. No bez obzira na konstantu gužvu ovaj divan miran narod prema pravim budističkim manirama nikad ne živčani iza volana i nitko ne trubi i svi se ponašaju mirno iako vlada kaos.

Osim kaosa Bangkok je ludilo po toliko različitih parametra! Najveće ludilo je spoj zapadne i istočne kulture u nekoj gotovo nezamislivoj mjeri. Baš kao i harmonija u kojoj tu žive sve moguće nacionalnosti, kulture i vjerske opredijeljenosti iako je 95% Tajlanđana budističke vjeroispovijesti. Baš će vam biti nevjerojatan broj internacionalaca koji su ovaj ludi grad odlučili pretvoriti u svoj dom.

Trgovački centri ispred kojih se sam NYC može posramiti, rooftop pratyi u ludilo sky barovima, sky vlak koji juri kao prijevozno sredstvo kroz grad i pokazuje vam ga iz neke sasvim druge perspektive u kombinaciji s budističkim hramovima, tuk-tukovima koji jure na sve strane,  hranom koja se tipično azijski na cesti priprema, prodaje i jede čine jedan stvarno privlačan kontrast. Pad Thai i pržena riža na 100 načina i genijalno voće na svakom koraku  samo su neke od delicija koje će vas stalno činiti gladnima. Uz popularne ponude prženih škorpiona, žohara, crva, zmija… za jest što više služi kao atrakcija za odvažnije turiste nego išta drugo.

Čim se spusti noć kreće još jedno ludilo Bangkoka, ono po koje mnogi dolaze. Party koji se ne gasi do jutra, tolerancija na maximimu pa su lady boys i prijateljice noći na svakom koraku, crvene četvrti, erotični showovi i ludilo Khao San Roada, backacerskog centra svemira kako mnogi nazivaju tu party ulicu na kojoj ćete plesati do ranih jutarnjih sati uz apsolutno sve nacije mladih ljudi koje možete zamisliti. Najbolji dokaz za odraz noćnog ludila grada je promet koji je u tri ujutro recimo gust i živ baš kao u tri popodne.

Osim noćnih provoda u gradu se ne propušta posjet genijalnoj kraljevskoj palači i hramu u kojem leži najveći zlatni Buddha baš kao ni vožnja brodom po rijeci ili posjet prekrasnim hramovima uistinu ogromne kineske četvrti, dok će vas ludilo iste stvarno odvesti u Kinu na koji sat.

Nešto što je apsolutno osvojilo mene ispočetka, a i cijelu grupu genijalnih ljudi koje vodim kroz otkrivanje Tajlanda, jest plutajuća tržnica koja je malo van Bangkoka, ali se nikako ne propušta. Zadnja takva u Tajlandu, nekad je znato više služila lokalcima za nabavu svega što trebaju, a danas najviše kao turistička atrakcija i shopping oaza za suvenire, no to joj nimalo ne oduzima na vrijednosti upoznavanja s tajlandskom kulturom i pomalo zaboravljenim načinom života.

Sljedeće tajlandsko ludilo po kojem je Tajland još poznatiji od ludovanja po Bangkoku su prirodne ljepote. Krenulo je mega popularnim jahanjem slonova u jednom od parkova koji to nude.

Ipak više od toga oduševilo nas je spavanje na plutajućim kućicama na rijeci Kwai, što je bilo stvarno van serijski dobro, struja koje tamo naravno nema je zadnje na što ćete misliti. S druge strne ja jedva čekam da netko kod nas napravi nešto slično jer nije da nemamo gdje.

I onda ono po što svi dolaze, pješčane plaže i čista egzotika tajlandskih otoka i obale. Da posjetite sve treba vam dosta vremena i novaca nemojmo se lagat, pa je najbolje ograničiti se na one najbolje. U to svakako ulazi onaj na našoj listi: Koh Phi Phi, ali i provincija Krabi i grad u kojem smo mi smješteni Ao Nang, genijalno zbog mogućnosti posjeta mnogim popularnim otocima u blizini kao što je otok Jamesa Bonda recimo ili otok Majmuna, Bambusa… Uz to tu je i Railay plaža koja je raj za sve poput mene zaljubljene u penjanje. Sve skupa začinjeno koktelima i partyima na plaži.

Ono što sam ja prvo napomenula ekipi u mojoj grupi prije putovanja je da obavezno ponesu dobru karticu, moja Mastercard® je mene doslovno spasila prošli put. Od tog iskustva nikad više ne putujem bez nje. Naime bila sam dovoljno “mudra” da krenem u otkrivanje jugoistočne Azije  s novčanicom od 500 eura i nakon što sam potrošila ono što sam imala osim nje ostala bi na cesti bez kartice. Naime ni jedna banka i ni jedna mjenjačnica nije htjela uzeti tu istu novčanicu, jer kako su tvrdili njima je to previše riskantno. To je više od njihove mjesečne plaće, a ja sam imala jedan od onih totalno ne realnih scenarija, imaš lovu, ali ti ne može ništa s njom. Upravo zahvaljujući Mastercardu mogla sam dići njihovu valutu s kartice i tu istu novčanicu sretno vratiti doma. Tako da osim kartice usitnite eure za put u jugoistočnu Aziju, za Kambodžu je recimo to još važnije nego za Tajland. A po pitanju dolara s druge strane prihvaćaju samo novu verziju istih.
Vraćam se istinskom uživanju na mom radnom odmoru i idem se zahvaliti Buddhi na ovakvom genijalnom poslu i predivnoj prilici da opet uživam ljepote magičnog Tajlanda.
Video tajlandskog ludila:

Dvije godine s američkom adresom

Dvije godine s američkom adresom

Kako se netko može osjećati nakon dvije godine života u SAD-u i to podijeljeno između zapadne i istočne obale? Ne znam za druge, ali u tekstu ćete otkriti kako je otprilike meni… A zašto mi je Advent u New Yorku bio najbolji dio te dvije godine lako ćete otkriti kroz fotke i video, naravno uz savjete što posjetiti, ako ga posjećujete iduće godine. Sve to je i dobra uvertira za moj novi projekt života u SAD-u i kako do istog…

Dvije godine?! Ma koliko mi bilo teško povjerovati, već dvije godine prošle su od kad je moja hrvatska adresa zamijenjena američkom. Od svih onih prvotnih šokova i osjećaja Alice u zemlji čudesa, evo me danas; šokirana kad naiđem na bar u kojem se ne plaća karticom, New Yorški izbor dobrog provoda tražim na aplikaciji, baš kao što tražim nove poslovne projekte ili poznanstva i jednako kao što se traži ljubav ili doktor, stan, fina hrana ili cipele… nema za što nam nije normalno koristiti aplikacije i naravno kartice. Da se zrak plaća i za njega bi provukli karticu.

Na Manhattnu je ovih dana poprilično hladno, normalno zima je. Bez obzira na hladnoću pokušavam svaki slobodan trenutak od posla i obaveza iskoristiti za uživanje u zadnjim danima božićne magije u New Yorku.  Sreća moja i svakog onog tko se odluči u tome uživati; glavnina popularnih božićnih stvari nalazi se na udaljenosti koju možete bez problema propješačiti.

Ne propušta se najpopularniji Rockfeller centar i najveća jelka, baš kao i ludo uređena zgrada Saksa nasuprot njega na 5. Aveniji, a ni 6a Avenija iza Rockfellera na kojoj su gigantske kuglice i lampice i super uređen Radio City. Od tu se pješke ide do Bryant Parka koji kao i Rockfeller  ima svoje klizalište i šatore s hranom i najviše podsjeća na Europski advent. Još je na putu i zgrada Lord and Taylor, koja opet odiše New Yorškim umjesnim pretjerivanjem.

Najveći broj kuglica u životu na jednom mjestu vidjet ćete u legendarnom njemačkom restoranu Rolf’s koji je po tom pitanju stvarno otišao korak dalje. Naravno ja sam navela samo hot spots, ali cijeli New York je odjeven u božićnu haljinu, ne znaš gdje bi prije! Od obične šetnje Park Avenijom koja je cijela ukrašena ili bi slučajno zalutao u bilo koji hotel koji kao da se svi se trude biti bolji od drugih. Stvarno cijeli grad izgleda čarobno i opravdava svako povlačenje kartice prije dolaska.

Kad me već zaboli glava od magije lampica sjetim se kako živim jako blizu Metropolitan muzeja i kako bi ovaj tjedan opet  mogla malo tamo.  Trenutno me samo muči što ne znam kad mi je New York draži? Ljeti u doba rooftop partya i koncerata u Central Parku ili za vrijeme zime i Božićne magije, lako je u tom trenu shvatiti  da je ovaj moj život u New Yorku  kao privilegija nakon onog u San Franciscu i zaključim kako su ovo bile magične, ali i dosta teške dvije godine. A vi ako morate birati, advent je s razlogom mnogima favorit.

Moja prva američka adresa bila je ona u San Franciscu, ne znam tko se u međuvremenu promijenio ja ili taj grad? Kad se sjetim da sam ga voljela znatno više nego New York i o tome čak i pisala u knjizi, samo se nasmijem. Pravi mali hipsteRaj u kakav se San Francisco pretvorio, upravo zbog booma informatičke industrije, što je podiglo cijene toliko da mi se Manhattan čini jeftin, uspjela sam preživjeti uz doslovno 4 svakakva posla i studij istovremeno. Odluka da nakon završenog jednogodišnjeg studija u San Franciscu tu istu adresu zamijenim New Yorškom i s adresom na Manhattnu odradim svoju radnu dozvolu, ispala je najpametnija odluka od kad sam u Americi. Jednostavno  poslova je u New Yorku za bilo koju kreativnu profesiju nebrojno puta više, a obzirom da je moja američka diploma video montaža i produkcija, nisam morala ni dugo razmišljati.

Uglavnom će vam vrlo malo trebati da zavolite život u New Yorku, ako volite velike gradove. Luda energija tog giganta, raznolikost, glazba u svim oblicima na svakom koraku, jazz klubovi, nebrojni restorani i trgovine koje rade 24 sata, klubovi koji kao u Europi rade do jutra, za razliku od onih u Kaliforniji, umjetnost i muzeji, besplatni koncerti i izložbe, javni prijevoz koji se nikad ne gasi, ma čak ćete i konstantnu gužvu zavoljeti.

I opet kao u mnogih seljenja do sad dolazim do istog zaključka: posjećivati grad ili zemlju potpuno je drugačije od života u njoj. San Francisco je i dalje prekrasan romantičan gradić koji je za turistički posjet super, ali što se tiče mojeg života tamo i u New Yorku, eh da. Netko se u toj priči promijenio. Uopće nemam problem s prihvaćanjem krivice na sebe.

A kad me pitate što vam treba za posjet New Yorku, treba vam;  dobra kartica! Baš kao i za posjet Americi općenito. Ne mislim sad  na nju samo kao platežno sredstvo umjesto gotovine, nego jednostavno za nevjerojatno puno stvari vam je prijeko potrebna, od točenja goriva do iznajmljivanja soba. Za sve živo žele kao neku potvrdu od vas, a najviše vjeruju kraticama i lovi koju stave samo on hold prije nego ste svoje obavili s njima. Ona koja mene nikad do sad nije iznevjerila je Mastercard® a još tome i nude svakakve pogodnosti za nas ovisne o putovanjima. Toliko za sad iz čarobnog New Yorka.

Video adventa i božićnog ugođaja u NYC

Kamerom po svijetu

Kamerom po svijetu

Prenijeti neko mjesto ponekad je najbolje ako se uključi i video u cijelu priču, baš zato pokušavam i taj medij sve više pretvoriti u konstantan dio mojih putopisa...

 

Magija Tajlanda u dvije minute…

 

Egzotično zelena Šri Lanka…

 

Jedna plavuša, jedan Harley,  jedna planeta, jedna čarolija  u  jednoj minuti 

 

Advent u New Yorku…

 

Jedna od dražih avantura, iznajmljen auto i 3 plavuše s Balkanka po Americi 🙂

 

San Franciso i mojih godinu dana u njemu u par minuta, ljubavno pismo gradu !

 

Moja  Route 66 izložba u Muzeju za suvremenu umjetnost 

 

Plaže , izlasci , priroda, arhitektura, vibra, cjelokupni doživalj Malte na brzinu

 

Harley dani Biograd 2014

 

Godina u kojoj sam prešla navjiše kilometara i čarolija toga u tri minute

 

Virtualna šetnja kroz San Francisco …

 

Ima jedno potpuno čarobno mjesto u Sloveniji; Bovec! Kako i zašto ? Eto tu.

Route 66

Route 66

Route 66 i ja na Harleyu (Slane Banane) :

Nema te loše priče ili komentara koji nisam čula prije nego sam krenula. Najčešće sve na istu foru; silovat će me, otet će me netko, ubit će me, novi nastavak pogrešnog skretanja, ili tipične verzije iz onih serija u kojima zgodni detektiv i forenzičarka dolaze na mjesto zločina…

To je uvijek bilo i ostalo isto – o putovanjima će vam govoriti oni koji se od sigurnosti roditeljskog doma nikad odvojili nisu. Pripremala sam se tog puta puno više nego inače, uistinu sam pročitala dovoljno vodiča, kombinirala, računala, ma sve ono što inače ne radim previše. Dohvatila sam se i nekih dokumentaraca, svaka čast svima, ali kad sam pogledala našu verziju Route 66 dokumentarca zamalo da sam i odustala. Po njemu je ispalo da u Americi ljudi stvarno ne rade ništa, osim što razmišljaju kako nabaviti oružje, a uz to nema ništa previše zanimljivo. To je na kraju bio samo pokazatelj da je ljepota u očima promatrača i da dvije osobe potpuno istu stvar mogu doživjeti na suludo suprotan način.

Iako sam već bila u Americi i znam koliko je pogrešno često predstavljena u medijima, kako jednostavno sto puta ponovljena laž može postati istina, ni meni koji dan prije polaska nije bilo baš svejedno. Sve me počelo brinuti: što ako mi guma pukne usred ničega, što ako me stvarno banda na motorima napadne… što ako…

Nakon što pročitate cijeli putopis, sve zaključke donesite sami 😉

Osam saveznih država, zvuk motora i vjetar u kosi. Država po država,  jedno od najčarobnijih putovanja moglo je krenuti…

ILLINOIS

Ne znam za vas, ali meni kad bi netko spomenuo Chicago, prije nego sam otišla, prvo mi je na pamet padao jazz, blues,  klubovi, noćni izlasci, mafija, početak Route 66…, no nisam baš očekivala da će me sam izgled grada toliko oduševiti. Obzirom da sam ga posjetila odmah nakon New Yorka;  bio mi je jednako lijep, ako ne i ljepši ( uz to je i puno jeftiniji).  Sam centar opet zgrada na zgradi, no neka druga priča od većine takvih gradova. Prvo zgrade nisu iste kao kod mnogih, već kao da svaka ima neki svoj stil, što na kraju ispada super jer nema osjećaja de ste izgubljeni među velikim kockama. Sljedeća stvar koja ga čini drugačijim je rijeka koja prolazi kroz sam centar, a uz to je i  nevjerojatno čist . Kad se još doda  Michigan koji je velik kao i Jadran, a isto tako odmah tik uz centar, dobije se grad koji je stvarno odmah na prvu nešto posebno. Veliki hit u gradu ogromna je skulptura graha i naravno Buckinghamska fontana, a moj domaćin tamo (Hrvat koji živi gradu već preko 20 godina) i ja bili smo  najponosniji  ispred poznatih skulptura Indijanaca-konjanika, koje je napravio Meštrović.

Iako i danas postoji dio grada koji je relativno nesiguran, mafija kao nekad više ne postoji, no moji domaćini odveli su me u klub koji nije nikako poznat među turistima, ali svakako među stanovnicima gada.  Ako ste ikad u Chicagu ne želite propustiti Green Mill klub koji gotovo na svakodnevnoj bazi okuplja jazz, blues ili neke druge umjetnike,  poznat i po tome što su upravo u njemu Al Capone i ekipa obavljali svoje prljave poslove i osim toga bili vlasnici.

Nekoliko dana nakon kratkog posjeta Chicagu, krenulo je  putovanje po Route 66 na motoru. Majka cesta kako je još mnogi zovu, kad je sagrađena 30ih godina bila je jedina koja je povezivala zapadnu Ameriku s istočnom, a samim time i od ogromnog značaja za njenu ekonomiju. Motor i ja sve od Chicaga do Los Angelesa i naravno ljudi koje upoznajem putem. Obzirom da cesta već duže vrijeme službeno ne postoji, živom je održavaju baš ti isti fanatici, zanimljiva odredišta na putu i ovakvi kao ja koji je prelaze.

Dečki u salonu gdje sam  preuzela motor se  naravno kao i svi do tad nisu mogli načuditi činjenici da idem sama, no oni za razliku od mnogih u Hrvatskoj to uopće nisu povezivali s činjenicom da sam žensko i ne smatraju da imam razloga za brigu , nego jednostavno im ne dolaze ljudi sami iznajmiti motor. Nakon njihovog čuđenja uslijedilo je i moje; nisam ni sama znala kako ću voziti to veliko čudo koje su mi dali, doslovno jedva da mogu nogama do tla, no nakon nekog vremena naviknuli smo se on i ja jedno na drugo.

Vrlo brzo po izlasku iz Chicaga prva je u nizu od ikona na Route 66 restoran Henry’s Drive In, sa navodno divovskim Hot-Dog sendvičima. Div koji je nekad držao hot dog u rukama premješten je u jedan drugi grad na Route 66, pa vam sad tu ništa nije divovsko, jedino što se po cijeni vidi da napuštate veliki grad, jer sve postaje malo jeftinije. Sljedeća destinacija;  grad do kojeg stignem na putu prije mraka. Svakako sam mislila da ću doći dalje taj prvi dan, no već tu spoznajem što znači voziti po cesti koja službeno više ne postoji, a na kartama koje se daju kupiti kao dio određenih vodiča  sve izgleda jednostavnije nego u praksi. Inače je na većini dionica cesta dobro obilježena znakovima koji vam pokazuju da ste na dobrom putu, obzirom da često trebate koristiti i  druge ceste i autopute jer 66 više jednostavno nema na nekim mjestima, ipak ti znakovi nisu baš nešto na prvom dijelu puta, pa sam ja lako odvozila puno milja u nekom krivom smjeru i naravno još toliko da bi se vratila na stari.

Oko gradića Joilet oznake po državi Illinois postaju dosta dobre pa je dalje bilo puno lakše.Već prvi dan shvaćam razliku ovakvog pothvata u Americi i kod nas recimo, tank motora od potpuno praznog do potpuno punog je 15 dolara. Nakon spavanja u Braidwoodu jutro je donijelo doručak kod Betty Boop u Polk-a Dot restoranu. Danas živa  legenda obzirom da je krenuo davne 1956 kao školski bus iz kojeg se prodavala hrana, a i sad je uređen u stilu istih tih  50ih i zaista kad uđete imate osjećaj da vas je neko stavio u vremeplov i da ste došli u te godine. Legenda restorana je i Nancy, legenda je iz razloga što radi u njemu od iste te ’56e. Sama cijena doručka govori o tome što znači u Americi udaljiti se od velikih i popularnih gradova, jer za nekih deset dolara dobijete potpuni obrok, uključujući piće i desert što bi inače u New Yorku recimo, bilo nemoguće. A što više milja prelazite i udaljavate se od Chicaga, ta ista Amerika postaje nešto sasvim drugo i novo, odnosno staro.

Poput ovog restorana mnogi ti mali gradovi cijeli izgledaju kao da su iz nekog potpuno drugog razdoblja, bez puno stanovnika, a s različitim ponudama  pokušavaju dočarati vrijeme u kojem su tisuće Amerikanaca prelazile na zapad, stvarno ponekad dobijete osjećaj da je na Route 66 na nekim mjestima vrijeme jednostavno stalo. Osim restorana popularne su i stare pumpe koje danas služe samo kao turistička atrakcija, recimo ona ispred koje mi je simpatičan policajac ponudio da mijenjamo prijevozna sredstva, sagrađena je 1933, a najdulje je radila na poznatoj cesti. Zanimljivi su i plastični divovi kojih duž ceste ima nekoliko iako se danas više ne nalaze na mjestima na kojima su originalno bili postavljeni, jer danas su opet samo atrakcija , a nekad su služili kao reklame ispred restorana kako bi privlačili putnike da se zaustave. U gradu Pontiacu, koji je sam po sebi zanimljiv s toliko oslikanih zidova i nekoliko muzeja, nalazi se i kombi u kojem je živo jedan od legendarnih američkih umjetnika (Bob Waldmire) , tako da je konstantno putovao po Route 66.

Dok ćete u Springfieldu imati priliku vidjeti kuću Abrahama Lincolna koja je danas pretvorena u muzej, a cijeli taj dio grada u kojem se nalazi preuređen je tako da opet imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost.

Kako su Amerikanci poznati i po tome da vole osvajati rekorde u različitim stvarima na putu sam imala priliku vidjeti različite rekorde poput najvećih pokrivenih kola na svijetu, ogromnih stolaca, skulptura zeca  i sličnih stvari. Taj isti zec nazali se na Henryevom ranču kojeg održava Henry koji je apsolutno lud za Route 66 i dao mi je jako puno korisnih savjeta  za nastavak putovanja i promijenio neke moje planove, što je bilo i više nego super. Ljudi poput njega zaslužni su za to da popularnost Route 66 ne prestaje, dapače konstantno se nešto novo obnavlja i popravlja. Što se ljudi tiče koje sam do tad upoznala, ludih bajkera ni od kud, sezona putovanja po cesti u 5 mjesecu u kojem sam je ja prelazila je tek počela, a dostiže svoj vrhunac u srpnju i kolovozu. Najčešće sam imala priliku susretati  se samo s nekim parovima ili cijelim  obiteljima koji je prelaze autima, a ne motorima. Dok su sami Amerikanci koji žive na ovim područjima i više nego pristupačni i voljni pomoći, bilo što da vam treba, tako da ništa od silovanja i pogrešnih skretanja. Naravno ima područja koje je poželjno izbjegavati, poput nekih dijelova velikih gradova noću, ali ništa specijalno.

MISSOURI

Kiša, pljuskovi, vrućine, vlaga, leđa koja bole od toliko sati na motoru, sve to lako se zaboravi kad upoznate ljude kakve sam ja upoznala putujući kroz saveznu državu Missouri . Kad tome dodam prirodu i zanimljivosti putem, zaboravim da sam se na išta ikad žalila.

Izlazak iz države Illinois ; mostovi okruga Madison.  Prije dolaska na  tu destinaciju, romantičar u meni jedva je čekao  osjetiti dašak romantičnog klasika. Usprkos kiši spustila sam se do nečega što danas služi samo kao turistička atrakcija i vidjela te “slavne” mostove, koje kad prijeđete prelazite u državu Missouri, a rijeka Mississippi predstavlja prirodnu granicu između Illionisa i Missouria. Jedan od savjeta upućen od mnogih bio je nemoj preko mosta sama, tu zna biti onih koje vole pljačkati, obzirom da je bilo još dosta turista kad sam i ja bila, opasnost je lako zaboravljena. Sljedeća destinacija grad St Louis i veliki luk u njemu koji predstavlja prelazak na zapadnu stranu Amerike, idealno bi bilo da sam  došla dovoljno rano kad još stoji na raspolaganju opcija da uđete u njega i imate pogled na cijeli grad, no to je ipak ostavljeno za drugi put. Kroz prekrasnu vožnju iznimno zelenim Missouriem maknula sam se od kiše i približavala se destinaciji koju je predložio Henry.

Iako su moji prvotni planovi bili potpuno drugačiji slušala sam savjet o spavanju u gradiću koji se zove ni manje ni više nego Cuba , jer tu prema riječima s Henryevog ranča postoji odličan hotel za prihvatljivu cijenu. (Manje od 50 dolara, kad usporedim s meni dragom  Azijom ovo je neopisivi  luksuz, ali u Americi je to stvarno dobra cijena, posebno obzirom na to što sam dobila). Hotel je bio najbolji  na cesti, ali način na koji sam dobila sobu u njemu postao ja simpatična priča za sebe, tipična za Route 66. Već je bilo poprilično kasno kad sam ga pronašla, a u istom trenu kad sam se ja zaustavila ispred, stao je i auto iz kojeg je izašao mladi par iz Španjolske, kojeg sam već nekoliko puta srela proteklih dana. Nakon čuđenja  o tajmingu pokušavamo pronaći recepciju, no nema nikoga, vrata zaključana, a na vratima ostavljen broj koji se može nazvati. Zovemo. Žena pospanim glasom objašnjava kako joj trebamo samo dati broj kreditne kartice , a ona će nam objasniti gdje su sakriveni  ključevi za slučaj da se ovakvi kao mi pojave. Prvo nam je to bilo malo smiješno i europski smo bili sumnjičavi , no umiremo od smijeha nakon što pronalazimo ključeve i odlazimo u sobe koje su bile iznad svih očekivanja. Još tome moram dodati, da ona nije ništa naplatila samo uzela podatke s kartice onako za svaki slučaj. Jako daleko od onih nepovjerljivih Amerikanaca kakve su svi koji su ikad vadili vizu za njihovu zemlju imali priliku susresti.

Uz još jedan restoran u stilu 50ih na putu dolazim i do gradića Lebanona gdje stari Scott ima trgovinu sa svim mogućim suvenirima u znaku popularne ceste, ali on je uz to i vlasnik firme koja proizvodi sokove Route 66, no ipak mu je najdraže cijele dane sjediti u trgovini i upoznavati takve kao ja, koji tu prolaze. Strelice sa svim mogućim destinacijama i udaljenostima njegova su osobna ideja, a na pitanje zašto nema Zagreb, a ima Prag, dobila sam brzi odgovor;  tu su mjesta iz kojih me najviše ljudi posjećuje.

Nakon njega upoznajem legendu među ljudima s ceste, starog Garya, na njegovoj Gay Purita staroj pumpi i trgovini. Umjesto planiranih 15 minuta ostala sam 4 sata koja su proletjela u priči s njim i njegovom boljom polovicom. Čovjek je u mladosti bio profesionalni pljačkaš vlakova, nakon toga nema posla kojeg nije radio, ali već više od 15 godina tvrdi da nema boljeg posla od njegovog.  On kaže da ne mora putovati jer ljudi iz cijelog Svijeta dolaze kod njega i on putuje preko njih. Apsolutno je potvrdio moju teoriju putovanja, ljudi su ti koji se važe, a ne kilometri iza vas. Poklonio mi je 3 majice, knjigu, sladoled,…a zašto ? Jer smo sad prijatelji for life kako kaže i jer su ljudi dobri ili nisu, nema to veze s bojom kože i nacijom, a ja se samo moram slikati kad dođem do kraja i poslati mu fotografiju. Druženje s njima i slušanje priča nije bilo samo lijepo iskustvo, nego jedna od onih stvari kad znate da ste nekome uljepšali dan, a možda i više od toga.

Moj prijatelj Gary poslao me na iduće čarobno mjesto kojeg ni jedan vodič ne preporučuje, obzirom da je nekoliko kilometara udaljeno od same Route 66, ali nešto što se nikao ne bi trebalo zaobići, ako vas sama povijest ceste stvarno zanima. Kad sam ušla u sam Red Oak ( gradić kako ga oni nazivaju, iako je to samo kao veliki muzej u kojem živi desetak ljudi), nisam znala ulazim li u neku bajku ili mjesto gdje netko živi. Podsjetilo me na neke slikovnice  iz djetinjstva u svakom slučaju. Već kod prvih otvorenih vrata jedne od čarobnih kućica, predivna Carol poziva me na kavu i ja opet ostajem satima umjesto kratkog zaustavljanja. Nema toga o čemu mi nismo pričale, uspjele smo i plakati i smijati se, iako smo se tek upoznale i starija je od mene dobrih 30 godina, na kraju mi je jedva dala da odem i ne ostanem kod nje u kućici iz bajke. Ja sam imala osjećaj da sam pronašla sebe u nekoj dalekoj budućnosti, a ona valjda svoju verziju u prošlosti. Naravno objasnila mi je i zašto to mjesto tako izgleda.

Umjetnik Lowell Davis koji isto tu živi, sve je ovo stvorio,  za vrijeme svog najvećeg bogatstva kupio je sve moguće što je mogao, a da ima veze s Route 66, te doslovno prenio u svoj “grad”. Tako da se tu nalazi u njegovom vlasništvu; kuća braće Dalton, najstarija pumpa s Route 66, zatvor s ceste i još svašta nešto… Grad Carthage isti je dan dobio u poznatom kafiću prvog Hrvatskog gosta, a znam još nešto ; prvom prilikom opet ću posjetiti nove prijatelje Carol i Garya.  Dok je Route 66 za mene postala galaksijama daleko od neke opasne ceste gdje se grozne stvari događaju.

KANSAS, OKLAHOMA, TEXAS

Kansas je savezna država kroz koju prolazi najmanji broj kilometra na Route66, svega 20 kilometara. Općenito na dionici kroz Kansas, Oklahomu i Texas sam puno manje upoznavala lokalne ljude, jer se tu jako često radilo o dijelovima ceste gdje ljudi jednostavno nema.  Puno su češći bili prozori napuštenih kuća, benzinskih postaja, motela,  čak i cijelih naselja nego u prijašnje dvije zemlje.

To je zapravo jedan po poznatih problema koji muči Route66, ljudi jednostavno napuštaju naselja uz cestu i odlaze u veće gradove, obzirom da je danas jako mali broj ljudi koristi, pa većina biznisa vezna uz promet od prolaznika jako lako propada. Upravo zbog toga cestu je na tim područjima i teško održavati “živom”.  Vozeći se mnogim od tih predjela, nekako vam je nevjerojatno shvatiti da se radi o onoj istoj Americi koja je svima poznata po velikim gradovima u kojima vječno vlada gužva. Većina gradova na putu, nije baš u potpunosti bez stanovnika, ali se ponekad čini baš kao da je to slučaj.

Ipak priroda i dalje lako oduševi prolaznika, a nebo kroz Texas je nešto nevjerojatno, kao da odjednom vidite pola Zemlje, nema ničega osim beskrajnih polja i ceste i moram priznati da je to nebo bilo neponovljivo. Prije nego me nebo u Texasu oduševilo, kroz Kansas i Oklahomu sam imala priliku vidjeti odakle tvorcima popularnog animiranog filma “Auti” inspiracija, a auti u Oklahimi se nazale ispred jednog od popularnijih  restorana- kafića na cesti; Rock Caffe. U zgradi koja je napravljena od kocki koje su  uzete sa same Route 66. Upravo ispred njega imala sam priliku konačno upoznati neke “bajkere” na putovanju; dečke iz Češke. Nije da je Route 66 inače baš toliko prazna , ali većina ljudi se na ovo putovanje odlučuje kasnije tijekom ljeta, pa sad djeluje poprilično prazno i na onim dijelovima gdje se turisti inače sakupljaju.

Ova dionica putovanja bila je drugačija od prijašnjih i po tome što sam za mnoge zanimljivosti morala odvoziti dosta milja u smjerovima suprotnim od ceste, kako ih ne bi propustila, a cesta se često i pretvarala u neasfaltiranu površinu dugu kilometrima, što je za motor zahtjevnije nego za automobile.  Oklahoma kao zemlja Američkih Indijanaca, nekoliko milja od  gradića Foyil, skriva najveći Indijanski Totem na svijetu …

Veći gradovi poput Tulse i Oklahoma Citya, ulaskom u Texas zamijenjeni su poljima, farmama stvarima koje često povezujemo s tim dijelom Amerike, primjerice prekomjernog uživanja u hrani, posebno mesu. Nadomak Amarilla, najvećeg grada u Texsasu uz Route 66, nalazi se najpopularnije mjesto za enormno velike odreske. Jednostavno sam morala provjeriti kako to izgleda. Uglavnom, ako u sat vremena uspijete pojesti ( nešto što bi ja opisala kao pola krave) ne morate ga ni platiti, naravno to samo nekima uspijeva. Ipak ne prihvaćam izazov i odlučujem se za najmanju verziju. Znam da dolazim iz zemlje Hrvatske u kojoj je hrana i više nego odlična, pa je Hrvatske gurmane često teško oduševiti,  ja sam ipak puno manje zahtjevna. Međutim,  ovaj restoran je bio i više nego promašaj, a još kad sam shvatila da je cijena duplo veća nego po ostalim mjestima gdje sam jela bolju hranu, sjetila sam se zašto izbjegavam ovakva “previše popularna” mjesta.

Vrlo blizu restorana nalazi se jedna od popularnijih atrakcija na Route 66, groblje ili ranč Cadillaca. Mjesto gdje je nekoliko starih Cadillaca  zabijeno u zemlju, a osim što je to već zanimljivo, potpuno su prekriveni svim mogućim bojama iz sprejeva, što je zajednička “umjetnost” svih koji ovo mjesto posjećuju. Neki se opskrbe sa svojim sprejevima, a za ostale uvijek ima onih koji tamo stoje na raspolaganju. Ranč je popularn i za one koji ne prelaze R66; broj ljudi koji posjete ovo mjesto tijekom dana navodno je toliki da nešto što ste vi ujutro ispisali sprejem do kraja dana je potpuno prekriveno, ma gdje da ste pisali.

Nekoliko milja prije samog izlaska iz Texasa nalazi se gradić Adrian, koji je na pola puta između Chicaga i Los Angelesa, odnosno na polovici Route 66. Iako mnogi tvrde da točna polovica nije baš tu, mjesto je i dalje po tome popularno. Osim restorana  na polovici putovanja, u gradu koji broji nešto više od stotinu stanovnika, nažalost ne postoji ništa drugo zanimljivo. Kratka vožnja dijelila me od ulaska u još jednu saveznu državu na cesti;  New Mexico, koji je postao nevjerojatni doživljaj Route 66.

NEW MEXICO

“To mi je bio životni san”.  “O tome sanjam oduvijek.” ” Većina ljudi  to želi cijeli život….”

Ovo su bili najčešći odgovori koje sam dobivala od ljudi koji sam srela na Route 66 ili onih koje radi na nekom od mjesta na popularnoj cesti. Mnogi Amerikanci koji žive u velikim gradovima daleko od nje zapravo često nemaju ni pojma što uopće mogu doživjeti na njoj, nekako je puno popularnija među ljudima koji su iz Europe ili bilo kojeg drugog dijela svijeta, zapravo nije većina tih ljudi i bila na motorima kao ja, nekako to im nije ni bitno, žele samo doživjeti Route 66.

Moram priznati da na početku nisam baš toliko bila zaluđena s njom, istina bio je to i moj san, ali više iz perspektive zaljubljenika u motore i prelasku s istim, jer je popularan san svakog bajkera, više nego što se radilo o samoj cesti. Nakon ulaska u saveznu državu Novi Meksiko, sve mi je postalo jasnije i prešla sam na stranu ljudi koji ovo smatraju jednim od najboljih putovanja i pričaju o tome baš na taj način. Nije da zemlje na Route66 prije toga nisu bile lijepe, ali ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Jednostavno me nije moglo podsjećati ni na što sam vidjela prije, a kao što me nebo oduševljavalo  u Texasu, tu me puno više toga ostavljalo bez teksta.  To je bila ta potpuna sloboda o kojoj mnogi pričaju kad opisuju Route 66;  osim predivne prirode i vjetra u kosi,  gotovo ništa oko vas, ponekad miljama nema nikoga osim vas na cesti, a slike koje se izmjenjuju oko vas su malo je reći fascinantne.

Motel  Blue Swallow, je vjerojatno najpopuarniji motel na Route 66, a svakako je jedan od onih koji najdulje neprestano radi od davne 1941 kad je sagrađen. Poseban je i po tome što je očuvan, a ne puno mijenjan kako bi posjetiteljima što više prenio doživljaj vremena u kojem je sagrađen. Tako su garaže koje su odmah uz sobu i dio svake sobe i danas dio motela, pa putnici kao i nekad davno mogu svoje automobile ili motore imati odmah do sebe.

Osima stvarno zanimljive prirode ima puno činjenica koje Novi Meksiko čine drugačijom saveznom državom od ostalih u SAD-u . To je zemlja s najvećim brojem Hispanoamerikanaca, ali uz to i velikim brojem Američkih Indijanaca, čija kombinacija čini stvarno posebnu kulturu, na koju su stoljećima utjecali Indijanci, Španjolci i Meksikanci. Uz to što je to i jedina država u SAD koja uz engleski ima i španjolski kao službeni jezik. Sve to najbolje ćete doživjeti u glavnom gradu Santa Fe, koji je ujedno i najstariji američki glavni grad. Što se mene tiče jedan od posebnijih po kojem sam imala priliku hodati.

Da vas netko spusti u Santa Fe, a da ne znate gdje ste , na prvu bi ga teško povezali s Amerikom, a cijeli grad izgleda kao da ste došli u neko mjesto iz bajke. Sve kuće jednake su boje, samo malo različitih nijansi i sličnih totalno posebnih oblika, a sve u stilu najstarije crkve(1610)  i jedne od najstarijih kuća (1646) u Americi, koje se tu nalaze. No, ne radi se pri tome samo o  centru grada, koji zovu Plaza,  cijeli grad tako je građen. I da nisam znala unaprijed pretpostavila bi da se radi o kombinaciji Meksičke i Indijanske kulture; po stanovnicima, po hrani i stvarima koje se nude kao suveniri na svakom koraku.

Jedna od stvari koja se ne propušta kad ste u Novom Meksiku je posjet jednom od Indijanskih sela. Iako se stari grad Acoma ili Sky City ne nalazi na samoj Route 66, već nekih 15 milja udaljen, to je  jedno od boljih mjesta  u blizini Route66 , a vožnja do samog grada na vrhu stijena, jedno od fascinantnijih iskustava.

Već 800 godina na tom istom mjestu žive pripadnici Acoma Pueblo plemena, iako su u međuvremenu u prošlosti bili pokoreni i pretvoreni u svojevrsne robove od strane Španjolaca.  CIjelu legendu i priču o svom plemenu ispričat će vam vodiči koji vas vode kroz  “grad” , jer bez njih i ulaznice od 20ak dolara vi sami ni ne možete doći gore . Iako je to danas pretvoreno u turističku atrakciju i za njih osnovnu vrstu prihoda, možete doživjeti kako danas njih 50ak živi na mjestu bez struje i vode, koju moraju dovoziti gore kad im treba.  Nažalost za fotografiranje nisu baš otvoreni, a osim vodiča ili onih koji pokušavaju prodati nakit ili nešto slično , nećete ih puno ni vidjeti.

Nakon nevjerojatnog Novog Meksika, mislila sam da je to ono najbolje od Route 66, dapače nakon tog više mi ništa nije ni trebalo kako bi to postalo i meni jedno od ljepših putovanja, no Arizona je sakrivala još nevjerojatnije prirodne ljepote.

ARIZONA

Putovanje Arizonom samo je dodatno potvrdilo ono što ja oduvijek tvrdim za SAD; da ljudi rade ogromnu grešku kad posjete Americi svode na velike gradove ili cijelu zemlju doživljavaju na temelju njih. Američka priroda je stvarno nevjerojatna  i beskrajno raznolika. Kod nas su strašno popularne neke egzotične destinacije, a SAD pada u sjenu gradova ili često uopće nije popularna destinacija za odmor. No, nakon Route 66 i  puno vremena provedenog  po mnogim egzotičnim zemljama,  još sam sigurnija u to da su prirodne ljepote Amerike među najljepšim mjestima  koje sam ikad imala priliku vidjeti. Prije dvije godine posjetila sam Grand Canyon koji se također  nalazi u  Arizoni, osim što to nikad ne zaboravite, ako imate priliku vidjeti, bila sam uvjerena da je to sve od Arizone, da nema šanse da ima još nešto tako lijepo. Prelazeći dionicu Route 66 koja prolazi Arizonom shvatila sam koliko sam bila u krivu. Zapravo sad mislim da bi cijela  Arizona mogla postati nacionalni park, a New Mexico koji je do Arizone bio moj najdraži dio Route 66 dobio je ravnomjernog protivnika.

Kroz Arizonu mi je uglavnom trebalo puno više vremena za isti broj kilometara nego inače, jednostavno svako malo bi sama sa sobom komentirala WOW, ma moram se zaustavit, ma moram ovo slikati , … i tako doslovno non-stop. Prva stvar na koju sam ostala bez teksta bio je Painted Desert i Petrified Forest National Park. Mjesto gdje sam doslovno mogla zaboraviti kako se zovem. Poput Grand Canyona jedno od onih mjesta gdje odmah ispred sebe lako doživite veličinu i vijek Planete koje smo svi dio. Ona je tu milijune godina, a mi smo tu i kraće nego u prolazu. Da ne filozofiram previše; radi se području gdje vas pijesak u  svim mogućim bojama taložen milijunima godina jednostavno ostavi bez teksta. Tu vam je sad nešto smatrano nacionalnim parkom, jedan dio je , pa drugi nije. Tako Painted desert postaje samo područje između dva nacionalna parka, Grand Canyona i Petrified Foresta.  Time ćete se ipak najmanje zamarati ,sve je prekrasno u kojem god smjeru pogledate. Zapravo uđete s jedne strane ceste, platite 5 dolara,da dobro ste pročitali, za samo 5 dolara možete se voziti kroz 60 km dugačku cestu koja spaja sva ta područja koja jesu i nisu službeno nacionalni park, ali jedno je sigurno; nevjerojatno je!

Sljedeća stvar koje je isto nevjerojatna bio je Meteorski krater. Mjesto gdje je prije 50 tisuća godina meteor pao na zemlju i prouzročio udarac jednak oko 150 bombi bačenih na Hirošimu. Negdje oko 1200 metara mu je presjek, a iako je jedinstveno mjesto na svijetu i nevjerojatno velik, smatran je samo atrakcijom, a ne nacionalnim parkom ili spomenikom. To zapravo samo iz jednog razloga; jer se radi privatnom vlasništvu obitelji znanstvenika koji je prvi dao prijedlog da se radi o meteorskom krateru. Postoji jedna specifična stvar kod prirodnih razlika u Arizoni, u nekim ćete gradovima obući sve dugih rukava što imate pri ruci, jer ste na popriličnoj nadmorskoj visini i oko vas je nešto što bi vas moglo podsjetiti na Alpe, a za samo kojih sat vremena kasnije se doslovno kuhate. Jedan o tih hladnih gradova visoko i u šumi je Williams; hladan, ali iznimno zanimljiv što se tiče obilježja Route 66. Nešto vezano za slavnu cestu na svakom koraku, uz to da su prodavači obučeni u Elvisa Presleya najnormalnija pojava.

Općenito što se tiče atrakcija s temom Majke ceste (R66) i tu je Arizona, vjerojatno od svih saveznih država na vrhu. Još su neki od gradova poput Williamsa potpuno u stilu Route 66. Upravo kod onog koji u tome prednjači (Seligman), započela je jedna od nevjerojatnijih dionica na putovanju. Što zbog toga što se tu Route 66 potpuno odvaja od autoceste, pa se vozite cestama gdje miljama nema ni jednog drugog prijevoznog sredstva osim vas, što zbog toga što sve možete vidjeti putem. Sve do same granice s Kalifornijom izmjenjivala se nevjerojatna priroda i zanimljivi spomenici poznatoj cesti, da bi vrhunac bio u gradu Oatmanu, koji izgleda kao da je mjesto zaboravljeno u vrijeme divljeg zapada. Ta iznimno zanimljiva dionica završila je zalaskom sunca na granici sa zlatnom  Kalifornijom.

KALIFORNIJA

Palme, vrućina i osjetno skuplji benzin; eto tako znate da ste prešli granicu s Arizonom i ušli u Kaliforniju. Već pri samom izlasku iz Arizone i približavanju Kaliforniji postaje nevjerojatno vruće. Grad Needels, prvi na ulasku u Kaliforniju na ovom dijelu je uz rijeku Colorado, koja  i predstavlja granicu između Arizone i Kalifornije. Iako možete dobiti osjećaj da ste već došli do oceana; svi hodaju u kupaćima i odjednom je sve puno palmi, čega nije bilo do Kalifornije, daleko je to još od oceana, a upravo iz tog razloga tu je nevjerojatno vruće, jer nema vjetra s oceana koji bi barem malo snizio temperaturu. Vrućina Needelsa pripremila me za pustinju kao jednu od zahtjevnijih dionica koja je bila ispred mene. Tu se opet Route 66 potpuno odvajala od autoceste  i išla kroz srce Kalifornijske pustinje. Vodom namočena majica dugih rukava ispod jakne kao način hlađenja, pokazala se  i više nego učinkovit način podnošenja vrućine, pa moram priznati da mi ni prelazak pustinje nije predstavljao neki problem. Vruće je, jako je vruće i nema ni trunke vlage, ni ikoga osim tišine i zmija, koje ipak teško da ćete na samoj cesti vidjeti, ali uz sve to je i nevjerojatno fascinantno i drugačije. Prođe koji auto tu i tamo, no stvarno samo tu i tamo. Ipak temperature postaju puno gore nešto kasnije, ja sam je ipak prelazila početkom 6og mjeseca, pa  nisam ni dobila najgore od vrućine.

Nakon prijeđene pustinje slijedila je ta zlatna Kalifornija. Ona je i dalje san mnogih danas, prekrasna na puno načina, no što se tiče same Route 66 i tog dijela putovanja, osim pustinje nije bila jedan od fascinantnijih dijelova.  Prekrasno je kad dođete do oceana, no vrućine prije LA-a i nesnosne gužve što sam mu se više približavala, davale su mi do znanja da moj put nažalost dolazi kraju. Nema više onih pustih cesta i samo prirode oko vas, krenula je neka druga Amerika, opet ona koju svi znamo iz filmova ili već nečeg sličnog.

Iako je meni osobno bilo predivno u gradu anđela, jer sam imala najbolje moguće domaćine, moram priznati da je to jedan od onih gradova koji me nije baš  posebno fascinirao. Da, super su plaže i prekrasan je ocean, no to nude i mnogi drugi gradovi uz njega, a da pri tome ne morate trpjeti toliku gužvu i činjenicu da vam od jednog dijela grada do drugog trebaju doslovno sati, jer osim konstantnih gužvi stvarno je i ogroman. Uz to turisti koji nemaju auto ili motor nisu baš na zavidnom mjestu, nevjerojatno loš sustav javnog prijevoza za tako velik grad i istina je ono što svi pričaju da tamo nitko ni korak ne napravi bez auta. To je ipak puno drugačije u mnogim drugim velikim gradovima po SAD-u. Posjet  Griffithovom  opservatoriju, s kojeg imate nevjerojatan pogled na LA  samo vam otprilike pokazuje o koliko velikom gradu se zapravo radi, dok pogled na stranu suprotno od grada otkriva slavne Hollywood Hills.

Ono što se u gradu nikako ne bi trebalo propustiti su plaže, bilo u Sanata Monici ili negdje drugdje, to je ono najljepše i najfascinantnije u Los Angelesu.  Jedna od must stvari je i u samom “downtownu” ; Olvera Street. Najstarija ulica i najstariji dio grada; mjesto odakle je sve počelo. Tu su španjolski doseljenici imali kuće kad je krenula povijest L.A.-a.  I danas se tu nalazi preko dvadesetak zgrada iz različitih godina u prošlosti, najčešće s početka 19 stoljeća.  Imate osjećaj da ste došli u neko mali Mexico, štandovi s tipično meksičkim proizvodima i  meksički restorani jedan do drugoga, a svi redom nude super hranu za par dolara.

Popularan Hollywood Boulevard je u Los Angelesu, ono što je Times Square u New Yorku ili bilo koje takvo mjesto u drugim velikim gradovima. Svi turisti su tu barem jednom prošli, to je ono sa popularnim zvijezdama slavnih, ono gdje svi imaju potrebu slikati se, a vama će baš zato možda često pasti na pamet kad vam netko spomene LA. Gužva i onda još malo gužve. U centru svijeta filmske industrije sasvim je normalno da često prođete pokraj nekog seta, jer što se toga tiče tu se nikad ne spava. Opet kao i kod mnogih velikih američkih gradova prekrasan je taj spoj svih mogućih kultura i nacija koje funkcioniraju kao jedno i nema im druge nego tolerirati se, samo što kod Los Angelesa naravno najviše prevladavaju doseljenici iz Mexica. Tako vam se lako dogodi da vam je španjolski korisniji od engleskog; kad recimo kupujete nešto na ne tako turističkim točkama.

Tabla end of the Trail i dečki iz Baywatcha značili su da je avanutra plavuše na Harleyu kroz Route66 nažalost privedena kraju. Za puno detaljnije opise i više priča čeka vas moja knjiga Slane Banane. Cheers!

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara. Ovo je bilo 2014. sad je cijena benzina u SAD-u otprilike duplo jeftinija 🙂

Za one koji su propustili moju Route 66 izložbu u MSU- klik na video.

Američki san

Američki san

Najdraža moja O., na zapadu ništa novo…

Ma moj klinac ništa novo. Život se svakodnevno preokrene 100 puta, a da ni ne spominjem kaos od misli u glavi koje putuju od toga da nisam normalna što si ovo OPET radim od života i opet krećem ispočetka, do onih da sam beskrajno sretna i mislim da sve ovo ima apsolutni smisao. Ako ćeš pitati one koji mi zavide oni misle da stano surfam i zabavljam se s kalifornijskim dečkima ili živim život kao u romantičnim američkim serijama, a s druge strane ako pitaš moju mamu svaka vijest s pucnjavama ugrožavala je baš samo mene. Zapravo obje su verzije iskrivljena stvarnost uzrokovana gledanjem televizije.

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam hrvatsku adresu zamijenila američkom, a ja tek sad uspijevam ukrasti vrijeme obavezama da barem nešto napišem. Više nego ikad shvaćam što znači vrijeme= novac. Uspavanu hrvatsku stvarnost zamijenila je neka druga, ona u kojoj te samo malo “popuštanja” dijeli od toga da spavaš ispod mosta. Odmah ću se nadovezati na nedavnu objavu putopisca s hrvatskom adresom; kako je ON super jer se ostaje “boriti” u Hrvatskoj,  dok  mi ostali bježimo, mi svi mladi Hrvati valjda. Ne znam, ma mi kukavice prema njemu. Svakom onom koji misli da je ovo, što radim ja ili tisuće ostalih diljem Europe, Kanade, Novog Zelanda…lagano, poručujem da poljubi mamu nakon ručka, posjeti  baku i tetu u nedjelju, zagrli najbolju prijateljicu nakon groznog dana, a ponajviše – zaključi kako uvijek može nazad kod svojih ako ne pronađe posao prije iduće stanarine, a onda se sjeti svakog od nas kojima je super lagano i zabavno bez toga.

Dosta s tim, od 16e sam željela živjeti u Americi,  pa ću pokušati prenijeti ono što se tiče života tu u prvih par mjeseci, ionako se nemam što buniti, sama sam si to željela. Prvotno oduševljenje i beskrajnu sreću , što sam u onoj zemlji u kojoj sad ponoć će proć, dok  kod vas budi se dan, ugrozila je realnost da ćemo se Ivanov kauč i ja družiti dulje od planiranog. Pronaći sobu/ stan u San Franciscu , jednako je teško kao posao u Hrvatskoj ili još malo teže. Čim se objavi novo mjesto na Craigslistu, odmah se prijavi barem 100 ljudi, pa ako sam i sretna da mi dogovore na mail, stan nas dođe pogledat barem 20, često i u isto vrijeme, pa to može izgledati kao neki intervju na kojem se svi pretjerano trude svidjeti  potencijalnim budućim cimerima-užas ukratko.

Čovjek bi pomislio da se radi o jeftinim stanovima, hahaha izabrala sam si daleko najskuplji grad u SAD-u što se stanova tiče, odavno prestigao i New York po pitanju cijena. Stanova jednostavno nema dovoljno, a ljudi koji žele biti dio ovog ludog grada je naravno sve više i previše, opet nikakvo čudo. U trenu kad sam konačno pronašla cure kojima sam se ja svidjela baš  kao i one meni, suočavanje s novim problemom; ja sam tu baš kao i mali Meksikanci , Kinezi i slično građanin 18og reda. Vlasniku kuće u kojoj je stan treba moj credit history; to ti je nešto kao kod nas sposobnost za kredit u banci , treba  mu pismo poslodavca, broja gaća tete iz petnaestog koljena i slično. Nije uvijek slučaj, ali često je. Ne moram ni reći da ja naravno ništa od toga ne mogu imati, jer tek sam stigla tu!!! Na rubu živčanog sloma sreća se okrenula u mom smjeru, no o tome više drugi puta, kad ću ti pisati zašto je genijalno živjeti s dva ( ovaj puta ne gay) dečka 🙂 .

Sad ono zbog čega sam došla,  ono što mi je i omogućilo vizu da budem tu. Faks. Prvi tjedan samo neke orijentacije, stara stvar- s mojom studentskom vizom ne mogu baš raditi kako sam si ja zamislila ili kako mnogi misle. I onda druga još starija stvar- u ovoj zemlji doslovno milijuni rade bez ikakvih viza, sve one priče s filmova u kojima recimo svi pobjegnu iz kuhinje kad dolazi emigracijska- istina. Ma zapravo mnoge ti nije ni briga za tvoje papire. Ako ćemo iskreno-zlatna je Amerika po tom pitanju! U njoj to barem mogu svi oni ili ja. Moraš potrošiti puno na faks recimo, ali brate naći ćeš i način da vratiš lovu, što je u jako finoj Europi gotovo nemoguće ako nemaš dozvole za rad. Naravno ne pričamo sad baš o najboljim poslovima, jebiga mora malo licemjerja uvijek biti.

Nisam još došla do faze da radim te poslove jer uvijek postoje moji poslovi na internetu za koje stvarno ne moram biti u zemlji za koju radim, a ovaj je grad raj za pronalaženje takvih poslova, no tko zna što mi sutra donosi. Posao koji sam pronašla na faksu je legalan, jer mi ga faks odobrava, ali plaćen puno premalo za ovaj grad. (Da-  posao ćeš vjerojatno pronaći prije nego stan.) Ukratko prava Amerikanka sam već sad; barem dva posla istovremeno , samo za osnovne troškove.  Još i obaveze na faksu , e pa stvarno se osjećaš živo, a  ispijanje kave po nekoliko sati mi iz ove perspektive izgleda kao znanstvena fantastika. Uz to tražim i “pravi” posao.

Isto tako žive i one. Altea i Alessandra. Postale su mi munjevito brzo bliske jer prolazimo iste pizdarije; jedna je iz Španjolske , druga iz Italije. Njihova je priča malo teža od moje. Ja bi film i produkciju ionako upisala i da nije bilo opcije tu, iako već imam diplome, a one ispočetka studiraju ono iz čega već imaju magisterij u Europi, a uz to su i starije nego ja. Opet sve jer im je isto kao i meni i nama sličnima baš super sve ispočetka počinjati obzirom na bajnu ekonomsku situaciju u našim zemljama, ne znaš u kojoj bolja. Pola mog faksa ima istu priču, svi ulažemo u faks da bi bili tu i eventualno na temelju toga kasnije i pronašli način za dugoročno ostajanje.

I on je tu. Ne znamo se dugo, no osim inspiracije prijatelj za poželjeti. Prvih mjesec dana “Amerike” spavao je po cesti i vadio rakove u luci. Danas ima nekoliko kuća, zgodnu ženu, posao iz snova, djecu …

A i ona je tu. Priča opet kao iz filma, super draga cura iz Rusije. Bila je striptizeta prve tri godine kad je studirala, a sad radi za neku IT kompaniju. Eto prema njoj se ne moram brinuti za svoju budućnost, štanga me uvijek čeka. Ne brini, pronaći ću drugu  zemlju u tom slučaju 🙂 Ipak njena polazna točka nije bila ista kao moja, pa joj se samo divim i ništa drugo i poštujem daleko više nego one koje se stvarno prodaju, ali to upakiraju pod ljubav.

Moj kvart je recimo baš kao mali Meksiko, dijele sobe po ne znam koliko njih i rade stvarno sve što treba za ostati tu.  Onda i mnogi oni koji su tu rođeni rade suludo puno da bi imali samo osnovne stvari koje mi u Europi uzimamo zdravo za gotovo. Naravno da ti se javlja pitanje,  koji klinac onda svi mi hoćemo tu ? Zašto toliki to žele? Ne govorim sad o onima iz Kine ili Meksika , kojima je i najgore stanje tu bolje od onog doma. Nego o tisućama iz cijele Europe recimo gdje se ionako kvalitetnije živi.  Nisu tu u pitanju samo ljepote  San Francisca, grada koji je predvodnik svih vrsta slobode, ma čak ni  mogućnosti koje ova zemlja ima, pa ti život bude preko noći drugačiji ako ih iskoristiš. Ima tu još nešto sasvim  drugo.

Nada. Eto ona ti je danas zapravo američki san, nju kupujemo. Nada koja nije kurva. Ljudi su nasmiješeni suludo više nego kod nas, a mnogi su u puno gorim situacijama. Tu je lako zaključiti da je zapravo najveći problem koji  muči Hrvatsku- beznađe koje vlada već previše dugo vremena. Što ti u Hrvatskoj svi na svaku tvoju ideju kažu; to se ne može, prije nego si je do kraja i izgovorila. Nada koju su imali svi ljudi koji i danas vjeruju u taj američki san, pa sve i ako ga ne ostvarimo živimo u zemlji koja ti daje prostora da vjeruješ u njega. Jer, tu je stvarno sve moguće! Ako ti ovi primjeri s nekim mojim  prijateljima nisu dokaz pričat ću ti o još puno njih, vjeruj mi ne nedostaje ih. Nada – vjera, zovi kako hoćeš, ali kad nju uzmeš ljudima dobila si sivilo i tmurne face. A kad je i ja izgubim onda odustajem i tad će mi faliti Hrvatska, no i dalje si neću dozvoliti da tvrdim kako je život izvan nje sranje ili kako su svi koji su otišli kukavice. Čujemo se brzo…

P.S. Za one koje zanima zašto baš San Francisco nakon svih gradova i putovanja svi odgovori su u knjizi , ali obzirom kako se smanjuje broj dostupnih, bolje da požurite 🙂

https://docs.google.com/forms/d/1JmXmvCrBLzbz3jc3BDcderLFgiccYWSwPNgkvg37o-4/viewform?c=0&w=1

Kome se ostvaruju snovi?

Kome se ostvaruju snovi?

Let doma,  Sterephonics i Maybe tomorrow na repeat, idealno vrijeme za iskreno staviti na papir san zvan Harley + ja + Route66; kako je došlo do toga da sam sad vozila Harley po Americi, a kojih mjesec dana ranije mamu tražila za kavu?

Za početak svima onima koji su mi prognozirali pad s motora, neuspjeh, silovanja i slično, svojim komentarima pokazivali balkanski jad i jal; poslat ću fotke i s iduće destinacije, ne brinite. Bilo je i više nego uspješno i nezaboravno dobro, moj ogroman san je ostvaren uz pomoć puno prekrasnih ljudi, a i podrške svih onih ljudi koji su izliječeni od balkanizma.

 

Poslovica da se u lošem  prepoznaje prijatelj kod nas dobiva potpuno suprotan oblik, kad u nečem uspiješ mnogi “prijatelji” kao da nestanu. Jednostavno nema negative na kojoj bi se hranili.  Ipak super da ima puno onih koji su u zemlji koja funkcionira na taj način već stoljećima uspjeli postati drugačiji. Ima puno onih koji ne spadaju u one koji sve najbolje znaju i svi su drugi krivi za njihov neuspjeh osim njih samih i naravno da bi to sve sigurno bolje radili nego ja, samo da njima neko da lovu. E da svi bi, ali kad bi se netko drugi uporno trudio umjesto njih. I morat ću ih razočarati ni za ovo me nitko nije platio.

 

I bi svjetlo….

(Veljača 2014.) Nakon povratka iz Indije i s Kube u “Hrvatistan”, hrvatska  depresija i stvarnost ošinula me jače nego ikad. Nije da sam lijena i da mi se nije radilo, samo sve zarađeno od prije potrošeno je na putovanja i nadu da će se uloženo isplatiti, pa valjda će netko početi plaćati priče i fotografije novinara i putopisaca u toj našoj zemlji. Ubrzo shvatim da ništa od toga i bacam se na traženje posla, barem nešto privremeno. Jako smiješno u zemlji u kojoj svakodnevno puno takvih kao ja ostane bez istog, ali kontam imam završena dva fakulteta i masu internacionalnog i svakakvog iskustva, pa valjda imam neku prednost… Da, ima poslova koliko hoću, “..može nema problema, ti super pišeš, pa mogu ti dati tisuću kuna na mjesec…” i eto tako otprilike na svakom razgovoru.

 

Nije tu samo do toga da s tih j… tisuću kuna ne mogu ništa, već je to ponižavajuće na višestrukim razinama… Balkanska priča traje i dalje na svakom koraku, jedni postaju sve bogatiji, dok ima onih koji su prisiljeni pristati na to ponižavanje. Ma znate što, radije se ja nikad neću baviti novinarstvom nego da se vi bogatite na mojem trudu! To je moglo prolaziti kad sam prije puno godina krenula u svijet medija, uz opravdanje da mi treba iskustvo, a sad si ih slobodno …

 

Istovremeno i dalje sanjam o tome da će netko prepoznati moj rad i da ću uspjeti pronaći medije koji će me pratiti i sponzore na temelju toga, da ostvarim san zvan Route 66 na motoru. (Ponekad je stvarno super biti ne realan kao ja.) Ubrzo slijedi kava, sa sad već prijateljem, tada poznanikom; Hrvojem Jurićem, koje je uvelike zaslužan za cijelu tu priču... Upoznao me  tako da me kontaktirao za vrijeme života u Indiji, jer je želio “sherati” moj web na njegovoj putopisnoj stranici. Na kavi nakon povratka onako samo usput spomenem mu ideju Route 66.. “Ma daj ti si žensko, iskoristi to, super je ideja, koliko cura znaš da bi to napravile?  I ja bi to, da nemam Alpe u planu. “ Eto, opet daleko od toga da je ono što ja radim samo poziranje, ali opet i to je nažalost Hrvatska u kojoj bi ja u očima mnogih bila priznatija da poziram na subotnjim špicama. Upravo Hrvoje me spaja s ljudima iz 24 Sata, od kojih odgovor za odobrenje čekam neko vrijeme , jednostavno trebali su se upoznati s mojim radom i putopisima, znači trud i rad oko ovog sna se ipak ne svodi na samo nekoliko proteklih mjeseci, već na sva ona putovanja i trud od prije, jer u protivnom bi bilo tko mogao pisati za njih.

 

Još nisam imala odgovor od njih, a već sam posjetila Harley Davidson salon, nisam se zapravo uopće nadala da će mi biti sponzori, već čisto da vidim koji je to Harley kojeg bi ja eventualno mogla voziti. Emanuel (dečko koji radi tamo) postaje znatiželjan zašto trebam probati Harley, ako ga ne mislim kupiti. Nakon mog objašnjenja, daje mi karticu s brojem i spaja me s marketingom. Već se unaprijed pripremim na potencijalne sirovine kakve sam sretala u periodu traženja sponzora, no nailazim na nevjerojatan i mladi tim prekrasnih ljudi. I Harley ostvaruje moje snove na više načina. Osim dogovora da će financirati najam motora u Americi, nude mi posao na nekim projektima kad se vratim. Ipak ostaje mi još puno troškova koje moram pokriti. Kolika su tu samo vrata bila zatvorena i mailovi ne odgovoreni. Uz to trebalo je platiti kaznu za prebrzu vožnju koju imam u Americi još od prije dvije godine. Sva sreća pa je zlato nekad bilo popularan način darivanja, pokupim i prodam sve što imam i plaćam kaznu i uplaćujem  troškove za novu vizu.

 

Stvara se u međuvremenu i suradnja s Totalnim FM-om i oni su me konstantno pratili na putovanju, zapravo sad kad gledam unatrag pronašli su genijalan način za prenositi putopise preko radia. Ipak ni uz Totalni i 24 potencijalnih drugih sponzora još ni na vidiku, a ja ni za kartu nemam. Sjetim se Atlasa, agencije  za koju znam da često imaju najpovoljnije karte i daju sve na rate. Moj iznimno drag prijatelj Tomislav Kero koji za njih radi, daje sve od sebe da  Atlas ovo shvati kao dobru promociju  i daje mi ogromnu priliku.  I eto oni mi plate karte i postanu još jedan sponzor. E sad; trebam krenuti jako brzo- tako je odgovaralo i Atlasu i Harleyu, ali trećeg sponzora, za troškove dok sam tamo ni od kud. Samo koji dan prije leta, kad sam već bila u fazi da počnem od svakog frenda i frendice posuđivati po 100 kuna dok ne dođem do cifre s kojim bi imala barem za benzin i motele, a za ostalo ću se snaći; moja šira obitelj -zna da sam nažalost dovoljno luda da odem s 20 dolara tamo, pa se snalazim odlučuje sudjelovati, iako im je već dosta mojih putovanja. I tako svi nešto po malo, bez da ih ja tražim, ipak su svi često svjedočili nebrojnim neprospavanim noćima koje provodim za laptopom umjesto da si kao prava Hrvatica tražim dečka po narodnjačkim klubovima subotom, a nedjeljom u Crkvi. I nema kamata, vraćam kad imam i krećem…

 

Bilo je tu i drugih prekrasnih ljudi koji su bili dio cijele priče; Lio i njegova obitelji koji su se brinuli za mene u Chicagu, najdraži Antunovići u L.A.-u , “sestra” u New Yorku, Ivan u San Franciscu i tako , dobro se dobrim uvijek  vraća. Da ni ne govorim o tome da su svi oni prijatelji koji su najbolji na planeti bili u tome danonoćno sa mnom, dok konačno nisam krenula. Ogroman san ostvaren i možda najbolje putovanje u životu, jedino bolje je moglo biti da sam to mogla podijeliti s najdražim ljudima. Ponekad je bilo naporno voziti cijele dane, a dugo u noć kombinirati fotke i videa i pisati doživljaje za 24 i snimati tonove za Totalni, ali kad vam je pokretač ljubav prema tome i svi pozitivni komentari koje sam dobivala od puno vas, sav napor je zaboravljen. Uz to moja misija je ispunjena, jer mislim da sam uspjela prenijeti Route 66 mnogima koji za sad sami tamo ne mogu, ali ako je meni uspjelo; može svatko.

 

Snovi poput onog u kojem on počne misliti na mene, barem pola često kao ja na njega,  pošalje poruku nakon dugo vremena, javi se da je ok ili kad dođe u Hrvatsku ..  E takvi su snovi nešto za što vam ni jedna upornost na ovoj planeti neće pomoći, jer jednostavno nisu u našoj domeni, pa je takve isto najbolje poslati tamo od kud su došli i dalje, ako postoji. No, za SVE ostalo, bio to Route 66 ili nešto sasvim drugo, tu nije kreditna kartica nego želja, volja, rad, trud, upornost i tako sve ispočetka milijun puta, a ostvaruju se onima koji ne odustaju ; upornima i onima s mudima.

 

Troškovi route 66:

Avio karta, ako je dovoljno rano rezervirate; može se pronaći već za 600 eura.

Najam Harleya na 14 dana uz sva moguća osiguranja i vraćanje u LA-u , a podizanje u Chicagu 2.500 dolara.. možete i auto iznajmiti to može biti puno povoljnije.

Spavanje po motelima može biti od 35 dolara, što je bilo najmanje za sobu, do 60 što sam dala najviše, pa je super ako imate nekoga s kim dijelite te troškove. Uvijek prvo navode cijenu bez poreza, pa kad ga uključe to sve postaje nešto skuplje, no u ove cijene koje sam navela je bio uključen porez. Držite se autentičnih Route 66 motela oni su ionako najčešće najjeftiniji.

Cijena benzina varira od zemlje do zemlje, tako može biti od 3.10 dolara po galonu, do 4.9 u Kaliforniji koja je najskuplja. Ovisno koliko vozite, ali cijeli dan na Harleyu nije iznosio više od 25 dolara.

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža - Istraživanje egzotične Kraljevine / raja za backpackere

Kambodža -je siromašna je, jako je siromašna i ljudi često žive u okolnostima koje nikome ne želite, ako ste imalo socijalno osjetljivi bit će vam teško gledati mnoge stvari, no stanovnici su joj toliko dragi i vječno nasmiješeni bez obzira na sve katastrofe koje su ih stoljećima pratile, da je duhom bogatija od mnogih, mnogih drugih. I nema tako groznih sudara bogatih i siromašnih poput jedne Indije, a ako vas priroda neće osvojiti, znamenitosti hoće sigurno i bespovratno.

 

Najčešća rečenica koju sam čula po povratku u Hrvatsku; „Bila si sama u Kambodži? O Bože.“ A kad ono, istraživanje egzotične Kambodže idealno je za one koji nemaju problem s tim da putuju sami. I kad bi znali koliko mladih ljudi iz svih mogućih država to radi na taj isti način i koliko je zapravo sigurna išli bi isključivo sami. Ne znam je li do nasmijanih i simpatičnih  Kmera (stanovnici zemlje)  ili do tipa ljudi koji se na to odlučuje, ali u Kambodži nikad neće biti sami, iako ste tako došli. Očekivala sam neprocjenjivu prirodu, siromaštvo i ogorčenost sličnu Afričkoj i ne neku ludu zabavu, no dočekalo me nešto potpuno drugačije. Prije par godina pročitala sam kako u Kambodži za deset tisuća dolara možete osjetiti što znači ubiti čovjeka; nešto kao lov samo vam ne trče životinje. Činilo mi se nemogućim, no i moj doživljaj zemlje je na kraju postao sličan. Nažalost mjesto gdje je sve moguće, ako znate kome dati lovu.

 

Po slijetanju u Phnom Penh ( glavni grad ) prvi susret s Kambodžom; nema tu kompliciranja oko viza, doslovno vas pitaju kakvu vizu hoćete i na koliko dugo, kupujete je na aerodromu za 20 dolara, a moguće je i unaprijed preko interneta. Napuštanje aerodroma;   „Tuk tuk here and a  tuk tuk there“…  Tuk-Tuk njihovo tipično prijevozno sredstvo prvo je što vam postaje apsolutni dio kulture i života tamo, od svih vozača koji su se odmah na aerodromu nudili iznajmljujem i ja svoj i krećemo. Vozač i ja + otkrivanje grada, za manje od deset dolara cijeli će dan biti vaš i voziti vas gdje poželite, čekati na jednoj destinaciji i odvesti do druge, cijena ovisi o vašem umijeću cjenkanja, ali dogovor unaprijed je ključna stvar.

Slijedi bus prema Sihanaukvilleu popularnom mjestu za odmor na moru; za njihove bogataše, ali i za turiste, oko četri sata vožnje jugozapadno od Phnom Pehna. U busu za Sihanaukville upoznajem talijanku s kojom po dolasku tamo dijelim  Tuk tuk do Otres Beacha, koji je puno bolja opcija za boravak nego sam grad. Radi se o poprilično dugoj pješčanoj plaži na kojoj su resort do resorta, jeftino, puno mladih ljudi iz cijelog Svijeta i idealno mjesto za potpuni odmor i potpuno isključenje na sve načine.

Talijanka i ja bile smo samo dokaz jedne jako loše strane cijele te priče; ona posjećuje svog prijatelja talijana koji drži  resort, a ja svog slovenskog i njegov. I ta priča preslikana je na cijelu kraljevinu Kambodžu, gotovo sve drže stranci (sve što donosi lovu), jer iz istog tog razloga što se sve može kad znate kome dati lovu i što nema puno kompliciranja kod viza, mnogi iskoriste priliku i zarađuju dok su Kmeri osuđeni na to da budu sretni ako rade za njih za par dolara. Priroda i more nisu nešto neviđeno, dapače bila sam i na bojim mjestima po drugim zemljama, ali energija koja vlada je vrijedna svakog posjeta, a iako nisam očekivala to od Kambodže; ludih noćnih provoda ne nedostaje ni jedan dan, bilo na Otresu ili još više u Sihanaukvilleu, do kojeg vam se stalno nudi tuk-tuk i treba oko 15 minuta.

Stvar koju sam iskoristila i svakome bi preporučila; mogućnost izleta na otoke u blizini koji se nude. Isti ti otoci imaju svoje resorte na kojima ćete se stvarno osjećati kao da ste zalutali u neki novi svijet daleko od svega, a i priroda je daleko fascinantnija od samog Otresa.  Meni je najbolji bio Koh Ta Kiev, koji je ipak zaslužio svoj zaseban putopis…

Nakon Otresa krećem mini busom do Kampota, popularan ” riječni” gradić i glavni grad istoimene  pokrajine, najpoznatiji po proizvodnji crnog bibera, koji obilježava hranu po cijeloj zemlji. Grad je prepun restorana u kojima za smiješno jeftine cijene možete uživati u hrani s tim istim biberom, a cijena mog boravka u simpa hostelu ( drvene kućice)  odmah uz rijeku je bila  2 dolara na noć. Opuštanje uz rijeku je zapravo nešto što i privlači turiste najviše. Izlet u Kampot predstavljao je putovanje po Kambodži na puno načina, recimo odmah po silasku s busa “nas” šestero shvaća da svi putujemo sami, jako lako se “skompamo” i proživimo nekoliko idućih (nezaboravnih) dana zajedno. Po upoznavanju s njima mijenjam prvotni plan po pitanju hostela i zajedno odlazimo u isti. I eto nas cura iz Belgije, Hrvatica, Argentinac… neki od njih su mi i danas prijatelji.

Već drugi dan lako ih nagovaram na plan koji uključuje iznajmljivanje skutera i posjet Nacionalnom parku Bokor, oko 2 sata udaljen od  Kampota, radi se zapravo o planini na koju se vozite skuterima ili autom.

Nezaboravan dan uključivao je i vožnju/ posjet lučkom gradiću Kepu, koji je isto tko nezaobilazna destinacija ako ste u Kampotu. Najzanimljivija je tržnica sa svim mogućim ribama i restoranima u sklopu nje gdje se nude ribe u kombinaciji s crnim biberom na sve moguće načine. Sam grad neće biti nešto nezaboravno sigurno, ali vožnja do njega je nezaboravno iskustvo  prilikom koje se upoznajete s životom u Kambodži puno bolje nego po tipično turističkim točkama.

Kronična upala sinusa i  povišena temperatura upoznale su me s još jednom specifičnom stvari za zemlju. Antibiotici i bilo koja vrsta lijekova kupuju se na istom mjestu gdje i alkohol, žvake, čips,.. shvatili ste ; najobičniji mali dućan i “čiča”  kojem su nedostajali zubi, a bio je i pod laganim utjecajem alkohola i ja raspravljali smo o tome koji bi mi antibiotici bili najbolja opcija. Znam otprije koje koristim za iste probleme, pa se nisam morala oslanjati na njegove savjete, ali iz moje perspektive bile je poprilično nevjerojatno što sve se može kupiti kod njega i način na koji se lijekovi prodaju. Izliječena, rastajem se s novim prijateljima i nakon nekoliko ludih dana krećem busom prema novom gradu ; Battambangu, dok se oni odlučuju za izlete na otoke u blizini.

 

2002Battambang  je drugi najposjećeniji grad u zemlji, prvenstveno zbog hramova koji se nalaze u blizini, no iznimno je popularan i izlet “Bambus vlakom” kroz rižina polja, prilikom kojeg možete doživjeti jedan od zalaska sunca koji spada u one koje stvarno pamtite. Pruga koja je nekad bila građena kako bi im omogućila bolju povezanost danas služi samo kao turistička atrakcija i zapravo je iznimno smiješan taj izlet- nakon što vas dovedu do kraja jednog smjera, skidaju drveni dio vlaka i motor kako bi ga okrenuli za povratak u drugom smjeru. Jedna od loših stvari kad putujete sami i dođete zadnji na postaju s koje se kreće, cijenu vožnje plaćate sami, no tih desetak dolara koje inače možete dijeliti se stvarno isplati potrošiti na to.

 

Ipak ono zbog čega bi ja Battambang stavila na sam vrh nezaobilaznih mjesta u Kambodži je brod koji kreće iz njega i vozi vas do najpoznatijeg Siam Reapa. Prilikom te vožnje doživite “pravu” Kambodžu. Sav taj težak život djece, a i odraslih isprepleten vam je pred očima sa specifičnom prirodom i kućama na drvenim nogama ili plutajućim kućama. Nekoliko sati uglavnom nećete puno pričati, dok će vam u glavi trajati eksplozija misli u puno različitih smjerova. Naravno na vožnju se možete odlučiti i u suprotnom smjeru prema Battambangu iz Siem Reapa, putem se zaustavljate i u jednoj od plutajućih kuća na ručku, obzirom da vožnja traje nekoliko sati. Nažalost za taj pothvat Kambodžu morate posjetiti za vrijeme sušnog razdoblja, jer vožnja je jedino tad moguća.

Siem Reap je grad kojeg  svi posjećuju u Kambodži, a slike Angkor Wat hrama i ostalih hramova pod zajedničkim nazivom Angkor, koji su dio grada  ono su s čim svi tu zemlju i povezuju. Najveći- Angkor Wat je u 12 stoljeću nastao kao hinduistički hram, da bi kasnije bio pretvoren u budistički, a Kmersko carstvo i hramovi bili su jedno od najmoćnijih i najbogatijih carstva  u to vrijeme. Hramova  ima toliko da bi vam i tjedan dana bilo premalo ako baš sve hoćete vidjeti i detaljno istražiti,  no i nakon jednog dana već vam lagano svi postanu isti, iako to ne umanjuje njihovu nevjerojatnost.

Za posjet hamovima čija se ukupna površina proteže na stotine kvadratnih kilometara nude se svakakve karte; jednodnevne, trodnevne, tjedne…Ipak jednodnevna koja vam dozvoljava zalazak sunca i kasno popodnevni posjet prvi dan, te cjelodnevni drugi dan i više vam je nego dovoljno za vidjeti one najpoznatije i najveće. Ono što će vam ipak svakako trebati jest iznajmljivanje tuk-tuk vozača koji vas vozi od jednog hrama do drugog i čeka vas ispred dok se vi gurate među nebrojnim turistima. Vozači su već toliko upoznati s turističkim vođenjem da su vam i njihove priče i preporuke određenih hramova dovoljne, pa vam vodiči nisu nužno ni potrebni, iako i njih možete platiti. Naravno, osim zalaska sunca prvi dan, izlazak istog je još fascinantniji drugi dan, iako se zbog njega budite prije 5, kad ga doživite shvatite zašto se gotovi svi na to odlučuju. Jedino što vas može ometati u uživanju su turisti kojih ima puno previše.

Iako je cijela zemlja neočekivano ispala dobra destinacija za noćne provode, to ipak dostiže svoj vrhunac u ovom najpoznatijem turističkom gradu; Siem Reapu. Pub Street, glavna ulica za zabavu konstantno je krcata turistima po više nego mnogobrojnim restoranima, klubovima, kafićima, salonima za masažu, tetoviranje… A ono što se nikako ne propušta je i noćna tržnica sa svim što možete zamisliti, egzotika po restoranima mene je natjerala da jedem krokodila iako se nude i mnogi drugi egzotični obroci.

Za buduće putnike;

Preporuka za posjet ; sušno razdoblje – otprilike krajem listopada počinje i završava krajem travnja.

Nosite  dolare, ionako se sve u njima plaća, a ne eure. Ako već nije moguće obavezno imajte manje novčanice sa sobom, jer je nevjerojatno glup osjećaj imati u rukama novac koji vam nitko ne želi promijeniti, jer se radi o “prevelikim” novčanicama.

Udaipur, Indija - čarobni napitak u Veneciji istoka

Udaipur, Indija - čarobni napitak  u Veneciji istoka

Nakon fascinacije Udaipurom, pripisivala sam to činjenici da mi je to bio izlet za vrijeme života u Indiji na koji konačno nisam išla sama zbog čega sam se osjećala znatno sigurnije, gostoljubivosti stanovnika,  najboljoj mogućoj ekipi s kojom sam mogla putovati, čarobnom napitku, ma puno razloga mi se nametalo kao opravdanje fascinaciji gradom.

Ipak, nakon povratka iz Indije i puno drugih mjesta s istom tom ekipom , Udaipur i dalje ostaje za mene , ali i mnoge moje suputnike  jedan od gradova koji stvarno ne želite propustiti u Indiji. Istina je da su prijatelji s kojima sam bila tamo učinili doživljaj potpunim i upadali sa mnom u svakakve avanture u tih nekoliko dana, no i sam grad nudi  puno.

Indija se najčešće opisuje kao šarena, eksplozija boja i mirisa, puna kontrasta… sve je to istina, no nažalost ti kontrasti se često svode na sudar velikog bogatstva i užasnog siromaštva, što Udaipur opet potvrđuje, no u blažem obliku. Zapravo nam je bilo čudno šetati ulicama gdje  ljudi ne žive po cestama i ne slama vam se srce 100 puta na dan zbog djece koja prose. Neka druga Indija, za te tužne prizore se stvarno morate malo udaljiti od grada. Još je bolja činjenica što je većina stvari koje su zanimljive za posjećivanje na udaljenosti koju možete propješačiti, pa nema onih standardnih prepiranja s vozačima rikši i indijskog načina da vas prosto rečeno pljačkaju čim mogu. Zanimljiv je taj kontrast, u  jezeru gdje lokani stanovnici peru robu na standardni indijski način  nalazi se Lake Palace;  palača u kojoj je sniman James Bond i spavanje dođe skoro ko minimalna hrvatska plaća.

Već po ovim fotografijama možete shvatiti zašto je prozvan Venecijom istoka, a ima i turista u njemu svakodnevno skoro ko da ste u Veneciji, imate osjećaj da uopće niste u Indiji. Iako horde turista nisu nešto primamljivo, nakon više mjesečnog indijskog života prekrasno vam je susretati puno ljudi iz drugih zemalja, a na tu činjenicu veže se i ta da je to jedan od rijetkih indijskih gradova u kojem navečer možete normalno i bezbrižno šetati, što vjerujete mi nije čest slučaj tamo.

 

Prvu takvu večer prilikom koje smo se mi malo “opustili”, Udaipur je u Rajasthanu (moja najdraža indijska država), u kojem alkohol nije zabranjen ko u Gujuratu iz kojeg smo došli, a avanture su se samo nizale …..Krećemo prema hostelu u kojeg smo to jutro stigli. Problem broj jedan nitko od nas se ne sjeća imena hostela i nemamo broj koji bi mogli nazvati, znači rikša ko opcija otpada iako smo i pješke blizu. Ok, pouzdamo se u sjećanje od jutros, ipak smo ionako pješačili do većine mjesta i do restorana u kojem smo pili, e da nema tu nekih klubova u kojem bi ludovali dugo u noć, sve se to svodi na neke restorane. Iako nije bilo tako jako kasn,o bila je noć, a sve one uličice izgledale su potpuno isto, dok je  povratak do hostela izgledao je više kao nemoguća misija nego Bondov film. Mi opušteni, noć ugodno topla umiremo od smijeha na situaciju u kojoj smo – ljepota sigurnog Udaipura, da je bilo u nekom drugom indijskom gradu vjerojatno ne bi bilo tako zabavno.

 

I tad sretnemo njih… Svete krave! U Indiji su sve svete i nema tog grada i ceste gdje ih nećete sresti, no imamo vremena i super nam je, pa muški hormoni dolaze do briljantne ideje da žele otkriti bi li im krava uzvratila da je samo malo udare , ionako to žele provjeriti od kad su u Indiji. Uskoro smo bili i nešto ko Spiderman; jer krave u Indiji uvijek uzvrate! Policajcu koji je naišao to nije bilo smiješno ko nama, a nakon prijetnji smilovao se na dijelu da se ne znamo vratiti u hostel. Prati nas do nečeg sličnog glavnom trgu i s ostalih 10 policajaca, njihovim lošim engleskim i našim još lošijim sjećanjem pokušavamo pronaći put nazad. Sad uz policijsku pratnju hodamo  tim istim uskim ulicama,  dok TA DA ! Eto nas ispred hostela, naravno ostavljamo im nešto rupija, jer su to od nas i očekivali, ali imamo i novi doživljaj!

Odmah do hostela održava se muslimansko vjenčanje, barem smo mi mislili da je vjenčanje. Naravno upadamo i na tu zabavu, a svi su oduševljeni osim mlade, jer joj krademo svu pozornost i postajemo zvijezde večeri.

E to je nešto što ne možete planirati , ne možete platiti, ne može vam  ni jedan vodič preporučiti, a neće vam se ni dogoditi, ako nemate dovoljno otvoren um i srce prema svim kulturama i ljudima. Ako imate, ovakve su vam stvari  nešto najbolje na putovanjima. U priči s gostima saznajemo da se ipak radi o “djevojačkoj” kad  obitelj budućeg muža provodi neke tradicionalne obrede s mladom tjedan dana prije samog vjenčanja. Nude nam masala čaj ili vodu, a kao luksuz  i sokove, ali iako nema alkohola zabave i plesa po cijeloj ulici ne nedostaje. Za ovakvo nešto vam stvarno ne mogu reći kad da odete tamo da vam se isto dogodi, no znam koje stvari ne želite propustiti u Udaipuru.

Obzirom da je to grad jezera, vožnja brodićem je bila stvarno obavezna, grad i palače se vide iz najbolje moguće perspektive,  a najljepšu palaču  na prirodnom otoku u glavnom Pichola jezeru i posjetite. Jag Mandir je službeno ime palače, a kad je sagrađena u 17 stoljeću služila je ko mjesto zabava kraljevskoj obitelji, iako je danas standardno pretvorena u luksuzni hotel. Ne znam kad je bila bolja kad smo se vozili prema njoj ili kad smo otkrivali svaki skriveni, često i zabranjen prolaz. Brodić dolazi svakih pola sata da vas pokupi, no nama je i par sati bilo malo.

U samom gradu ne propušta se gradska plača, koja je u 400 godina koliko je građena, postajala iznutra sve šarenija i luksuznija, a kao s mnogim mjestima po Svijetu gdje su boravili kraljevi koji su ih i gradili unutrašnjost je puna soba s ogledalima, soba za ovo soba za ono, sve neke poznate priče, no dobra stvar za vidjeti iz prve ruke kakav je indijski stil ovakvih priča i građevina. Meni je ipak fascinantnija bila izvana, a pruža i najbolji pogled na sam grad Udiapur s jedne strane i jezera s druge.

Nešto što  odmah upada u oči  u samom središtu grada je veliki Hindu hram (Jagdish Temple),  koji možda nije najbolji hram koji ćete vidjeti u Indiji, ali ako ste već u gradu jednostavno je ne zaobilazan, a taj prostor ispred njega je nešto što bi u našim gradovima bili glavni trgovi. Zanimljiva stvar kod Indije, pa tako i u tom gradu je činjenica da njihovi gradovi nisu ni slično koncipirani kao naši, ne možete tu prepoznati glavni trg, na kojeg se onda prema nekom pravilu vežu ulice, to je sve potpuno drugačije na tom dijelu svijeta.

 Dok se navečer recimo ne propušta show  tradicionalnih plesova, koji se još tome održava u muzeju koji je zanimljiv sam po sebi ( Bagore Ki Haveli).

Magični napitak, poznatiji kao Bhang, u Rjasthanu državi u kojoj je Udaipur, kupuje se najnormalnije na ulicama. Stvarno mi nije to bila najdraža država samo zbog napitka. Zašto je sad to čudno? E, zato jer se radi od marihuane, limunovog soka, šećera i vode; to su sastojci za koje znam, ali ako pokušavate doma ne garantiram da će vam uspjeti. Okus ima recimo kao limunada, ali učinak koji ima je, ah da ja bi možda još živjela u Indiji da se tako prodavao u Gujuratu.Tu sam nekako lako otkrila zašto se mnogi mladi zapadnjaci često teško odvoje od Indije. Nakon što ga popijete djeluje na način da morate jesti nešto slatko ili piti slatki sok i što više šećera ulazi u vas, to ste vi više u nekoj novoj dimenziji, a jogurt ili limun s vodom služe kao povratak u dimenziju bez umiranja od smijeha.

Ono što nismo znali je da treba neko vrijeme da počne djelovati (cca pola sata), a kad je počelo već je bilo prekasno da shvatimo da smo pretjerali sa šećerom. Tako da je tečaj indijske kuhinje na koji smo otišli po ispijanju kod prodavača, postao još jedna, ovaj puta avantura u magli. Osim što jadnu ženu nismo ni doživjeli, sjećam se da nam je njen muž samo objasnio da nismo trebali toliko popiti, jer mu je trebalo otprilike pola minute da shvati o čemu se radi, dok smo mi pričali izmišljenim jezikom samo nama razumljivim. Ja stvarno ne mogu pronaći riječi da vam prenesem tu količinu smijeha, pa ako ste ikad u Rajasthanu, najbolje da se sami uvjerite.

Još jedna stvar koja je i više nego vrijedna posjeta je Monsoon palača, do koje se trebate voziti rikšom, jer je ipak malo dalje od grada, no nije sama ta plača nešto što osvaja. Zapravo na samom ulazu  i nije izgledalo obećavajuće, no što ste joj bliže, shvaćate da nije do palače, već do vrha na kojem se nalazi. Jedini je problem odlučiti se na koju stranu je pogled bolji; prema gradu i jezerima ili na drugu stranu na beskrajna Aravalli brda. Naravno idealno vrijeme za posjet kraj dana i hvatanje zalaska sunca.

Na kraju mogu samo još jednu stvar dodati; grad me apsolutno osvojio,a da  nisam ni vidjela ono što svi turisti inače navode kao destinaciju broj jedan u njemu; đainistički hram Ranakpu, tako da ako ste ikad u Indiji Udapiur je nešto što se ne zaobilazi.

 

Za one koji odu tamo ;

Najbolje vrijeme za posjet je između rujna u travnja, dobro je povezan busevima s ostalim većim gradovima. Nikako ne želite zaobići restoran Jagat Niwas Palace, mislim da nikad prije nisam u putopisima tako spomenula neki restoran, ali ovo je sve samo  ne običan restoran. Ambijent sam po sebi je izvanredan uz najbolji pogled na jezero  i idealno mjesto za zalazak sunca u gradu. Dok je što se hrane tiče jedan od dva najbolja u kojem sam bila za života u Indiji.