„Moja Afrika“, jedna od prvih knjiga za koju se sjećam da sam pročitala kao klinka , ostavila je značajan trag na moje razmišljanje o crnom kontinentu,  godinama sam pamtila rečenicu,

„U Africi se osjećate kao da ste tamo gdje trebate biti“.., a obzirom da ja ni do danas nemam pojma di trebam biti, moja slika o bilo kojem mjestu u srcu Afike bila je gotovo jednaka slici raja. Godinama me vodila misao kako ću kad „obavim“ tu  što trebam, sve ostaviti i volontirati u Africi, nije da sam imala potrebu mijenjati svijet , nego jednostavno sam smatrala kako će tamo biti super, oni znaju cijeniti prave stvari, divit ću se s njima prirodi i uživati u malim stvarima, oni poštuju ljubav,život, prirodu, dovoljno im je malo, živjet ću bez struje i ljudi opterećenih materijalnim stvarima i to je to. Svijet za mene. Kad sam ušla u dvadesete, kao i svi te dobi mislila sam da ću stvarno mijenjati svijet i da zato želim otići u Afriku. Sva sreća malo sam odrasla prije nego sam uistinu otišla pa sam lakše podnijela što me tamo dočekalo i shvaćanje da će Afrika prije pomoći meni nego ja njoj. Ne mislim da ćete biti presretni s onim što imate kad se vratite, za to nije potreban put u Afriku, dovoljno je samo da odete na izlet u obližnju bolnicu, no promjenila je moja razmišljanja na mnoge druge načine. A priča u kojoj radiš uslugu onome kojem daješ udicu, a ne ribu , dobila je svoju potpunu afirmaciju.

Avantura je krenula kad sam s  prijateljem odlučila staviti ruksake na leđa i malo bolje upoznati Afriku. Kao i inače nisu nas zanimali hoteli i klasičan turizam, izlet na kakav mi vodimo turiste i pokazujemo im samo ono što mislimo da trebaju vidjeti. Zemlja?  Kenija, a tamo ćemo odlučiti za dalje. Nakon  obavljenih cjepiva , koja vam trebaju i ne trebaju i tableta protiv malarije, bili smo spremni.

Prvo odredište glavni grad Nairobi. Prvi problem, u Nairobi slijećemo usred noći , obzirom da se noću radi o jednom od najopasnijih gradova, napuštanje aerodroma prije jutra nije bila poželjna opcija, jer za razliku od ostalih turista  koji su sletjeli nismo imali unaprijed rezerviran smještaj i organizirani prijevoz do njega, a nismo ni bili lokalci. Prvotni plan bio je spavati par sati na podu  i ujutro krenuti u grad. Kad to radim negdje drugdje nije nikakav problem, no tamo je slutilo na to da bi mogao postati ili smo mi jednostavno bili zatrovani unaprijed pročitanim o opasnostima tamo. Dočekala nas je alternativna opcija. U mnogim zračnim lukama  postoje sobe za odmor, ali ove su bile nešto  specifično, a i prvi susret s činjenicom da u Keniji postoji sve što i drugdje samo na njihov način. Do danas, to je ostalo jedno od zanimljivijih mjesta na kojima sam spavala. Veliki ormar pretvoren u sobu u kojoj ima mjesta taman za krevet i vrata. To su doslovno  bile pregrađene velike drvene kutije s vratima. Ta sigurnost do jutra došla nas je oko 30 dolara, ok Afrika možda  neće biti jeftina kako smo zamislili, no opravdali smo cijenu činjenicom da smo na aerodromu ili su možda nanjušili da mislimo kako su nam potrebni pa su podigli cijenu. Izlazimo iz zračne luke i odmah oko nas barem 10 taxista koji nam svi nude svoju posebnu cijenu, ništa čudno to je baš svugdje isto, no tu je ipak bilo drugačije, oni zagrizu i ne puštaju, u stanju su hodati za vama i sat vremena, dok ne pristanete. Sve ako ih i ignorirate, jednostavno vas slijede u stopu i stoje pokraj vas. Nismo dugo birali, posustali smo kod prvog i krenuli. No, nije to stavar samo s taksistima , svi su takvi, na svakom koraku na ulicama, tržnicama, bilo da nude nešto ili jednostavno prose. Ne puštaju tako lako, ljudi se snalaze, jedini je problem što nisu baš često nasmiješeni, a još manje simpatični, a u Keniji imaju i specifičan rengenski pogled, osjećaj može biti kao da ste u opasnosti, iako zapravo uopće niste. Bili smo bijeli,  kod njih to stvara sliku o nama ko nekoga s novcima i oni ga moraju na neki način izvući iz nas. Nisam dugo ni čekala na potvrdu, jedan od onih koji su hodali za nama, poprilično je ljuto dočekao objašnjnje kako smo mi studenti bez love, „Come on, you’re white, you must  have “, da malo  daleko od moje djetinjaste pretpostavke kako tamo žive ljudi koji nisu opterećni materjalnim, ali opet kako im zamjeriti, upravo zao bijeli duh ih je zatrovao.

no images were found

Nairobi se ne razlikuje puno od ostalih glavnih gradova, nema opasnosti tijekom dana,  sve je to isto; zgrade, parkovi, restorani, tržnice…No, sad znam kako se afroamerikanci osjećaju na balkanu, otprilike kao svjetsko čudo. Nije da ih nema uopće, ali kad prođu ulicom, svi znaju da su prošli. Nije mjesto gdje postoji multikulturalnost, horde turista ili bilo što slično. Dapače, u centru grada tijekom cijelog dana na prste jedne ruke ćete nabrojiti broj ljudi koji nisu crni.

Što se samih znameniosti tiče, nema nešto posebno specifično što me ostavilo bez daha, no Kenyatta International conference center s kojeg se pruža dobar pogled na cijeli grad jedna je od stvari koja vam se treba naći na popisu ako ste tamo. Nakon vrha zgrade i pogleda, uz suhi afrički zrak, s noge na nogu brzo smo stigli do Memorial parka, oaze za kratki predah uz  jezero i pauzu za ručak onih koji rade u centru. Jedino što smo onako bijeli i uočljivi osim ruksaka na leđima, nosili teret cijele nepravedne povijesti, ništa opasno, samo su njihovi pogledi bili nešto što me nije moglo oduševiti. Tržnice su bile mjesto gdje smo se konačno barem na nekoj razini mogli socijalizirati s njima, hoću li kupiti nešto ili ne, nevažno doživljaj je bio poseban. Cjenkanje apsolutnih svih  oblika dolazi u obzir, ja sam u zamjenu za ogrilcu  dala majcu i sjajilo, uz nešto sitnog, ali kupila sam ono što nisu znali da mi prodaju,  razgovor s njima, jer za to inače nisu baš najraspolaženiji.

 

Nudi se apsolutno svašta i netko staaalno hoda za vama, ali  nema tu nepotrebnih štandova, sve je  na podu, a oni sjede i hakuna matata my friend, čuje se na svakom koraku, a to je i njihov način života. U prijevodu sa svahili jezika znači život bez pravila, odgovornosti i briga, iskonsko afričko hedonističko načelo. Da, dobro ste zaključili znate i vi neke koji to koriste kao svoje načelo iako nisu  Masaji. No kod njih se ne radi o iskorištavanju tog načela u negativnom smislu. Odlično je, da to nije tipično mjesto za prodavanje gluposti samo turistima, jer njih ionako nema dovoljno, oni međusobno jedni drugima prodaju, viču, prepiru se, svađaju , pjevaju, sviraju, žive na svoj način, a mi smo barem na kratko bili dio toga.

 

 

Šetnja gradom dovela nas je i do tržnica s hranom, nešto što je stvarno dio njihovog života , a nikako turistički hit. Nikad mi frižider nije toliko nedostajao, inače mislim da imam visoki prag tolerancije na svakakve gadosti, ali taj smrad mi je i danas nekako u nosu. Ribe, piletina i sve ostalo cijeli dan na vrućini, ali i to je nekako prava Afrika.

 

 

Pronašli smo novog taksistu, ovaj put simpatičnijeg i krenuli s izletima oko Nairobia. Što smo se više udaljavali od grada ,  sve je više izgledao kao Afrika iz  mojih misli. Oni hodaju bosi uz cestu, ne rijetko i trče, očigledno ne da bi se bavili sportom, priroda je postajala sve ljepša, zemlja crvenija, ali nešto mi je narušavalo harmoniju; svaka bolje uređena kućerina bila je okružena ogromnom zidanom ogradom i bodljikavom žicom i često imala i čuvare na ulazu.

Taksist s kojim smo do kraja dana postali prijatelji objašnjavao je kako ljudi koji žive u njima , više ne bi bili živi da nije tako. U tom trenu bila sam mišljenja ; naravno bogati bijelci koji su došli i narušili njihovu hramoniju s prirodom, ukrali im bogatsvo i pretvorili ih u robove, a danas ih pretvaraju u robove našeg načina života; nije ni čudo da nas mrze ..Do kraja moje afičke avanture, moje mišljenje se mijenjalo u različitim smjerovima.

Nakon nekih pola sata vožnje, hranili smo žirafe, ljubili se s njima, dovoljno je da stavite komadić njihove hrane u usta i dobivate french kiss za pamćenje. U Giraffe centru žirafe  žive u svom prirodnom okruženju, tamo gdje im je mjesto, a ne skućene u zoološkim vrtovima, zapravo to je mjesto gdje dolaze po hranu, a svaka donacija je dobro došla i nekako se podrazumijeva. Vjerojatno postoji i neki drugi način dolaska do tamo, ali dogovor s tksistom je bio financijski povoljan pa se nismo previše trudili otkriti čari javnog prijevoza.

no images were found

Isto tako u neposrednoj blizini Nairobia postoji selo napuštenih malih slonova, često onih kojima su mame ubijene, kako bi neke druge „mame“ imale korist od toga, pa sve i ako ne volite životinje u istoj mjeri ko ja, ostavit će vas bez teksta, prvo ta predivna bića, a onda i ljudi koji se brinu o njima. Ipak tu smo se već sreli s tipičnim turistima i samo „selo“ podsjeća na tipično turisičko odredište.

Obzirom da nismo željeli biti običini turisti, safari zbog kojeg većina ljudi dolazi u Keniju nije bio dio našeg plana, u međuvremenu smo odlučili  vrijeme i novac potrošiti na putovanje kroz Tanazaniju i na Zanzibar, a sama cijena safarija je čudno visoka uspoređujući s cijenama ostalih stvari. U Nairobiu svi nude „najbolju“ ponudu i baš s njim morate na safari izlet. Cijene su uvijek u stotinama dolara, a ovise o tome na koliko dugo idete. Ipak nismo željeli napustiti Nairobi bez da doživimo „mini“ safari u nacionalnom parku koji je smješten  vrlo blizu grada. Osim ulaza kojeg smo platili, plaća se i  prijevoz po parku, nema pješke zvijeri će nas rastrgat. Mogli smo s njihovim prijevozom ili taksijem kroz park. Obzirom da nam je naš taksist već do tog trenutka bio drag, uljepšali smo njegov dan. Nažalost najuzbudljviji dio izleta bila je njegova afrička glazba u autu, koju i inače čujete  na svakom koraku u zemlji, u zraku je, svi stalno nešto pjevaju i sviraju, kad ste tamo shvatite zašto su to ljudi s najviše ritma na planeti, a zvijeri ? Od njih ni z. Valjda su  spavale za našeg posjeta, pa uspoređujući s tim i posjet Brijunima postaje opasan, ipak priroda, zebre i gazele su recimo opravdale cijenu.

no images were found

Ne ponavljajte našu grešku, idete li na safari odlučite se za pravi, dalje od Nairobija.

Kao u mnogim državama glavni grad nije bio nešto po čemu se može suditi zemlji, za intenzivniji doživljaj kenijskih prirodnih ljepota trebali smo se maknuti iz grada. Nakon Nairobija naše putovanje krenulo je prema Mombasi, noćnim busom, koji, iako smo bili jedini bijelci nije bio nikakvo loše iskustvo, istina je da smo uzeli najskuplji, ali i taj je bio jeftin, a ništa lošiji od buseva kod nas, nije bilo kokoši i sličnih životinja oko nas kao kasnije kroz Tanzaniju.

 

 

Leave a Reply