Nakon noćne vožnje busom od Nairobija, dočekala nas je prava rano jutranja ludnica autobusnog kolodvora u Mombasi, pravog lučkog grada na istoimenom otoku. Ludi vozači, čudnih prijevoznih sredstva koja im služe kao taxiji, obični auti, kombiji, busevi, biciklisti, pješaci koji guraju prikolice pune voća…Svi luduju, trube, viču, smetaju jedni drugima, smeće na svakom koraku, prodavači hrane dolaze na svoje pozicije, sve skupa prava akcija. Iako još nije bio dan, bilo je dovoljno svjetla da vidimo kako se radi o potpuno drugačijem gradu od Nairobija, sve je bilo u jadnijem stanju možda, daleko prljavije, no upravo zbog toga, ali i prirode i oceana u daljini izgledalo je više kao „prava“ Kenija.

Obzirom da nas nikakav hotel uz ograđenu plažu nije zanimao, ovaj put smo unaprijed rezervirali bungalov u nekom resortu, usred ribarskog sela, bizu mjesta Mtwapa, odmah do Mombase. Smještaj koji će biti puno bliži suživotu s Kenijcima od nekog ograđenog hotela. Prvo je trebalo dogovoriti cijenu s takistima koji su se nudili da nas odvedu do tamo, klasična priča; oni bi uzeli najviše što mogu, a mi znamo da nam trebaju, ali  znamo i  da nikako ne pristajemo na prvu cijenu. Nakon  preprika u polu mraku ludnice od autobusnog, ulazimo u nešto slično kombiju i krećemo na doslovni rollercoster od vožnje. Za nekih dvadest minuta skoro pa stižemo na odredište. Čuđenje vozača na našu destinaciju bilo je prisutno još na autobusnom, ali kad smo došli do samog sela on je bio i više nego u čudu, osim što nas je jedno trideset puta  pitao jesmo li sigurni da tamo želimo, kad smo došli do dijela gdje se cesta pretvorila u pijesak, objasnio je kako on tu ne vozi, a ni itko drugi. Čak je i predlagao neke hotele, tipično balkanski, platili smo ti-vozi nas, natjerali smo ga do najbliže točke do koje se mogao provući između nastamba u kojima ljudi žive i do količine pijeska kroz koju je kombi mogao proći. Kuće su odavno prestale biti kuće, a mi smo počeli upoznavai kenijsku realnost. U jednom trenu je stao i doslovno nas izbacio, a pogled koji nam je uputio, uz kimanje glavom, govorio je vi niste normalni.

Dan još nije potpuno svanuo, što je sve skupa činilo još luđim,  a mi smo se nakon nekoliko minuta pješačenja uspjeli naći na željenom cilju. Umjesto olakšanja, još veća panika, u rano polumračno jutro resort je izgledao kao da je netko prije deset godina zadnji puta bio tu. Je li bilo do bijesnog vozača i njegovog pogleda ili do priča pročitanih o opasnostima u Africi, ja sam lagano počela čupati kosu i objašnjavati svom suputniku kako mi je bilo drago poznavati ga, ali uskoro će doći oni koji su ovo izmislili kao smještaj, da nas opljčkaju, siluju i pojedu, ne nužno tim redosljedom. Tješila me jedino činjenica da će se to dogoditi na prekrasnom mjestu na plaži uz Indijski ocean. On je bio malo smireniji, ali nije mogao sakriti da mu nije baš svejedno. Nakon mojeg kokodakanja ni odkud se stvorio crni dečko, kojeg sam ja gledala kao budućeg ubojicu, jedva je uspio promrmljati ; master will come now. Aaaaaa kakav sad master? Za nekoliko trenutaka došla i gospodarica, švabica, bijele kose i plavih očiju, koja se ispričavala što nas nitko nije dočekao, ali svi uglavnom vole dugo spavati ujutro. Osim što sam nju doživjela kao prikazu Boga, to je bio jedan od trenutaka kad sam se osjećala kao majka koja se srami vlastitog dijeteta, osim što sam se ja bila to dijete. Kao jadno opravdanje imam izliku da je to bilo jedno od mojih prvih takvih putovanja. Čisti dokaz da strahove i ograničenja  najčešće sami stvaramo. Prvim zrakama sunca i buđenjem ostalih, resort je postao i ostao jedno od najljepših i najugodnijh mjesta na kojima sam  bila. Da ne spominjem da smo produljili boravak  od planiranog. A moje mišljenje o Africi i Kenijicima, a ponajviše nama samima poprimilo je neki novi oblik. Simbolika ili ne, wc usred prirode umjesto vratiju ima obješenu američku zastavu, vjerujem zbog takvih poput mene s početka priče.

no images were found

 

Ta ista vlasnica drži resort sa svojim lokalnim mužem, što je ujedno i razlog zašto ne trebaju nikakve čuvare i bodljikave žice, nitko iz sela u kojem je smješten  ne ugrožava ničiju siurnost, za mene i više nego pošteno. Tradicionalna afrička hrana koju pripremaju, vino, vatra, afrički bubnjevi i zvjezadano nebo na pijesku uz ocean, menij za svaku večer. Koja struja? Kome to još treba? Hakuna Matata! Uz to, ronjenje na dah koje organiziraju, jedno je od mojih ne zaboravnijh iskustva, nije da nemam masku i disalicu doma i obožavam ja Jadran, no to podmorje je bila neka nova dimenzija, takve boje i morska stvorenja nisu do tad postojala ni u mojoj mašti. Nakon toga mi je pomalo smješno kad neki tvrde da je naše more sigurno najljepše na svijetu.

Njeno ime je Sheina, barem sam ga ja tako izgovarala. Inače je sa sjevera Kenije, a njena plaća u resortu prehranjuje cijelu obitelj; mamu, tatu , braću, sestre..Najviše joj ide na živce kad ružni, stari, debeli bijelci tamo dovode lokalne cure njenih godina, koje ih doživljavaju kao kartu za bolji svijet ili jednostavno zarađuju mjesečna primanja veća nego ona, koja radi svaki dan. Ja sam se odmah sjetila sponzoruša kod nas, ali i cura poput nje, sve je to isto. Samo je kod nas je to prava ljubav kad takvi likovi imaju curu mlađu 30 godina. Kroz nekoliko priča koje mi je ispričala o stvarima koje su se događale njenoj obielji ili prijateljima u Nirobiju i općenito Keniji, objasnila mi je kako su oni jedni prema drugima još gori i veća opasnost nego nama koji dolazimo tamo. Konfuzija u mojoj glavi tek je sad bila velika, pa je li onda zaista bijeli duh iz prošlosti kriv za sve?

Nitko iz ribarskog sela, gdje je resort smješten nas nije dočekao s oduševljenjem, najčešći pozdrav koji smo dobivali, kad bi prošli na motoru koji služi kao taxi, je bio srednji prst uz univerzalni pozdrav; Racists! Nisu jedva dočekali da se bijelci pojave i daju im milostinju, što je i više nego razumljivo. Moj poriv da stanem i objašnjavam kako nismo ni mi svi isti , splasnuo je kad sam se sjetila da nosim  teret cijele bijelo crne povijesti na leđima i da nije bitno tko sam ja, bijela sam! No, u selu živi i puno djece, a djeca su kao i uvijek drugačija od svega toga i prihvaćaju vas na iskren način, ne razmišljaju o onome što vi imate, a oni ne. Spremni su na igru u svakom trenu, još ako im nešto doneste, ne da bi kupili njihovu ljubav, nego eto istinski to želite, tim iskustvom bit ćete bogatiji nego da ste dobili na lotu, barem sam ja bila.

no images were found

 

U samoj Mtwapi je život na ulici, mirisi premasne hrane koja se na ulici i priprema, pomiješani s visokom temperaturom, pratili su nas na svakom koraku, prodavači voća po podu i uz improvizarne štandove, koze koje traže hranu po smeću, smeće i opet smeće, njihove verzije salona namještaja na otvorenom, švelje koje šivaju na ulici, sva moguća prijevozna sredstva, koja kao da se utrkuju,  prava gradska gužva samo na njihov način ….Ali, što se mene tiče to je Afrika, Kenija, to je njihova kultura, njihov hakuna matata stil života, koga briga za urednu europu? Ovo je njihov način, no ono što je mene zbunjivalo, svi imaju neke nove mobitele, i da novi Gagin hit svako malo zatrešti od nekud. Dakle? Što ne valja s ovom slikom?

 

no images were found

 

Pretvaramo li ih u robove našeg načina života, nakon što su prestali biti pravim robovima ili im radimo usluge? Da povijest nije pisala stranice bogaćenja razvijenijeg svijeta na Afrički račun, ko zna kako bi danas ta ista Mtwapa izgledala? Možda bolje, ali možda i još lošije. Mislim da rijetko tko može uopće dati jednostavan odgovor na to pitanje, povijest je napisala gadosti kakve je, nazad nema, ali kao i u svakoj priči i tu postoje dvije strane. Naravno da smo krivi, ali jesu li mogli do danas ostati netaknuti u svom iskonskom obliku? I bi li to uopće bilo dobro za njih? Ali, kome je još bitno tko je zapravo kriv za stanje u Africi? Sigurno ne onima koji će otići samo iz razloga da bi uživali u prirodi, koja nadmašuje apsolutno sva očekivanja, ali i takvi dobro da krenu  i na njih će morati utjecati na ovaj ili onaj način.  No, opet tko sam ja da donosim ikakve zaključke?  Ja još uvijek živim u razvijenoj Europi i ništa ne mijenjam, uzela sam od Afrike više nego sam joj dala.

Nakon Mtwape smucali smo se još neko vrijeme po Mombasi, koja danju nije izgledala ništa drugačije nego onog prvog mračnog jutra i krenuli za Zanzibar, busom kroz Tanazniju, što je bila sasvim neka nova avantura.

no images were found

Leave a Reply